Ernest Hemingway: Pjesnik zanosa trenutka

Upravo danas se navršavaju tačno pedeset četiri godine od smrti Ernesta Hemingwaya, jednog od globalno najvažnijih svjetskih pisaca dvadesetog stoljeća, književnika kojeg literarni sladokusci vole zbog neusporedive umjetničke vještine, a koji je zbog svog imidža dobro poznat i onima koji nisu pročitali nijedan njegov redak. Hemingwayevo djelo je – da upotrijebimo tu banalnu usporedbu – kao vino: vrijeme mu samo dobro čini

(Oslobođenje – PIŠE: Muharem BAZDULJ)

Više od pola vijeka nakon Hemingwayeve smrti, ovaj je pisac nesumnjivi klasik. Ako su ga jedno vrijeme neki smatrali i malko precijenjenim, prolazak vremena doveo je stvari na svoje mjesto. Riječ je zapravo o izuzetno kompleksnom  autoru. Govoreći o Hemingwayu, Sonja Bašić je napisala da se u njegovim romanima ne radi toliko o etici, koliko o estetici poštenja. A šta je estetika poštenja nego herojstvo? Papa nije volio usjedilička prenemaganja, on je bio čovjek savjesti, čovjek koji je rekao da o moralu zna samo to da je moralno ono što učini da se čovjek osjeća dobro, a nemoralno ono što učini da se čovjek osjeća loše.

Stil

Teško da su u svjetskoj književnosti ijednog pisca više pokušavali imitirati od Hemingwaya. Uzalud. Hemingway nema književnog dvojnika. Koliko god njih dvojica kao pisci bili različiti, na našim prostorima mu je po ovome najsličniji Krleža. Koliki su samo pokušavali pisati one Fricove kilometarske rečenice, koliki su pokušali dočarati onaj ritam što ”vuče” na koračnicu kakve imaginarne barokne vojske, koliki su kopali po rječnicima stranih riječi ne bi li postigli onaj ton nadmoćne erudicije, koliki su se trudili da ”skinu” uzvišenu, a opet beskrajno ironičnu retoriku. Uzalud. E, slično je i s Hemingwayem. Njegove su rečenice opet ”centimetarski” kratke, odsječne i nekako prejednostavne, čini se da piše s užasno oskudnim fondom riječi, no probaj samo tako pisati i odmah ćeš vidjeti – što bi Andrić rekao – ne ide, majčin sine. Hemingway je u stanju da od banalnog sižea o muškarcu i djevojci koji čekaju voz što će ih odvesti u grad da djevojka obavi pobačaj načini fenomenalnu priču, prelijepe i antologijske “Hills Like White Ellephants” (Brežuljci kao bijeli slonovi), on je u stanju napisati prelijepu ljubavnu priču, ljubavnu priču iz koje se zrcali – što bi rekao Fitzgerald – all the mystery and beauty in the world, a da u njoj ljubavnici budu – medicinskom terminologijom govoreći – impotentan tip i nimfomanka.

Imidž

Hemingway se stidio ”mekušne” reputacije književnog zanata pa je činio sve da osvoji i zadrži macho image. Metaforički govoreći, nije htio biti samo mozak, želio je biti (pomalo kulinarski rečeno) mozak s jajima, ili, ako to kažemo miješajući najdraže mu jezike, brain with cojones. No usprkos svemu, morao je pisati jednako kao što je morao živjeti. Semprun veli da se i smrt Hemingwayeva treba ponajprije vezati za činjenicu da mu više nije uspijevalo pisati. “Hemingway se uzalud trudio: smrt je vrebala iz njegovog pogleda. Jer nije više uspijevao da piše, a nema goreg načina umiranja za pisca, nego kada ne može više da piše. Za pisca koji će zahvaljujući svom djelu ostati besmrtan, jedina prava smrt je njegova nemogućnost da piše. Gašenje seksualne želje vjerovatno se može preživjeti. Ali se ne može preživjeti gašenje spisateljske sposobnosti kada je čovjek pisac”. Poznato je da je Hemingway sam sebi presudio, kao i njegov otac uostalom trideset i tri godine ranije.

Januara 1954. godine Hemingway je pao iz aviona u Afriku, negdje kod Konga. Većina svjetskih novina već je bila objavila nekrologe u kojima je opće mjesto bilo kako je Hemingway cijelog života tražio smrt. No ispostavilo se da je Papa živ i da je uspio na izvjestan način ostvariti onu tomsojerovsku fantaziju i prisustvovati in a way vlastitoj sahrani, odnosno barem čitati vlastite nekrologe. A komentirajući navode da je sam tražio smrt, izjavio je: “Možete li da zamislite nekog čovjeka koji bi tražio smrt cijelog svog života i ne bi mogao da je nađe, prije nego što napuni pedeset i četiri godine. Jedna stvar je biti u blizini smrti, a sasvim druga je tražiti je. Koliko ja znam, nju je od svega najlakše naći”. Proročanski post festum djeluje ova posljednja rečenica. No te 1954. godine Hemingway je još mogao opisati sebe kao “veoma veselu i duhovitu osobu koja voli život, dobre ljude, svoje sinove i svoju ženu, lov, dobre knjige, jaka pića i veselje”.

Kao vino

Ernest Hemingway postao je masmedijska ikona, književni Elvis čiji se dvojnici natječu u sličnosti sa slavnim piscem. Za života njegova takva mu je slava koristila i u smislu literarnom. No odmah nakon smrti krenule su priče o navodnoj precijenjenosti Hemingwayevoj. Međutim, Hemingwayevo djelo je – da upotrijebimo tu banalnu usporedbu – kao vino: vrijeme mu samo dobro čini. Tom pjesniku – kako reče jedna kritičarka – zanosa trenutka i dan-danas je samo časak dovoljan da nepovratno zanese i najizbirljivijeg čitatelja. Riječima Vukašina Stanisavljevića: “Osnovna karakteristika Hemingwayevog stila je jednostavnost koja je toliko istaknuta da su takav stil neki američki kritičari nazvali antistilom, osobito u vreme kad su se pojavila prva Hemingwayeva dela. Kasnije, kad je Hemingway napisao i objavio veći broj romana i pripovedaka, i kad je književna kritika mogla bolje da se pozabavi fenomenom zvanim Hemingway, većina kritičara se složila u jednom:

Hemingwayev jednostavan stil je stil najveće virtuoznosti. Prvi susret sa Hemingwayevom prozom, kad je reč o početnom estetskom doživljavanju piščevog izraza, podseti na novinarski stil. Odmah se zapaze primetna uzdržanost, uprošćenost, jednostavnost, odsustvo traženog izraza i probrane metafore, kao i svedenost leksike na svakodnevni govor. I taj utisak je tačan. Hemingway je bio novinar, odličan izveštač sa ratnih bojišta. On je čak i javno rekao da mu je stilistika novinarskog izražavanja najviše koristila u pronalaženju vlastitog proznog stila”.