Dževad Karahasan, predsjednik Društva pisaca BiH: Bez kulture nema ni ljudskog društva

A živim, kao i ti ljudi, u ambijentu u kojem se kultura, sve institucije kulture, ali i forme kulturnog ponašanja, proizvodnje i distribucije kulture i umjetnosti, svega što je u vezi s kulturom – sve to se sistematski razara i uništava, kaže akademik Karahasan

(Oslobođenje – PIŠE: Angelina ŠIMIĆ )

• Društvo pisaca BiH na rubu je opstanka, a na Godišnjoj skupštini kazali ste da ćete, “ako ništa drugo ne uspijemo, pokušati postojati iz inata”, što govori da se nešto poduzima da bi opstalo. Konkretno šta?

– Nadam se da nezavisni intelektualci i remek-efendije neće opet odnekud istupati ako pokrenemo javni razgovor o Društvu pisaca, njegovom oslobađanju iz zamki ideologije, njegovom transformiranju u stručnu, cehovsku organizaciju, instituciju koja bi bila istovremeno servis za pisce i jedno od središnjih mjesta u kulturnoj infrastrukturi bosanskohercegovačkog društva, nezaobilazno kad su u pitanju poslovi i pitanja vezana za knjigu i književnost. To mi je cilj otkako sam izabran za predsjednika Društva pisaca, o tome sam inicirao javne razgovore u junu prošle godine. Ustanovama ovog tipa, svim umjetničkim i kulturnim udruženjima, ali pogotovo onim koja su vezana za jezik, kulturno pamćenje i sl, uvijek prijeti opasnost od ideoloških pritisaka, manipulacija, zloupotreba. Ako se uspijemo konstituirati kao samoodrživa esnafska ustanova, ta opasnost se bitno smanjuje.

Novo pozicioniranje

Malo zapjenjeno sam rekao da ćemo iz inata učiniti sve kako bismo dalje postojali, zato što sam govorio pred piscima – ljudima koji znaju da bez kulture nema ni ljudskog društva, nema svijesti o vremenu, nema života dostojnog čovjeka. A živim, kao i ti ljudi, u ambijentu u kojem se kultura, sve institucije kulture, ali i forme kulturnog ponašanja, proizvodnje i distribucije kulture i umjetnosti, svega što je u vezi s kulturom – sve to se sistematski razara i uništava. Donedavno je Društvo pisaca imalo jednog zaposlenog – gospođu Majdu Kovač, koja je uporedo radila pravne i administrativne, organizatorske i sekretarske poslove – sad nema više ni nju, jer je gospođa Kovač, pošto mjesecima nije primila plaću, našla drugi posao. To dovoljno jasno ilustrira stanje stvari u vezi s Društvom.

Izlaz koji vidim, ne samo ja nego svi ljudi s kojima sam o tome razgovarao, jeste novo pozicioniranje Društva. Prvi korak je okupiti tim mladih ljudi koji bi Društvo shvatili kao svoj interes i bili spremni (ali i sposobni) kooperirati s institucijama Evropske unije, kulturnim udruženjima i fondacijama u inozemstvu, s kolegama iz susjednih zemalja…

• Šta se općenito iščitava iz situacije u kojoj se nalazi DPBiH kad govorimo o odnosu prema kulturi i stanju u kojemu se nalazi bh. društvo?

– Vi znate, budući da se godinama poznajemo i surađujemo, da je strah od pojednostavljenja moj temeljni strah, zato krajnje nerado pokušavam na jednu formulu svesti sve ono što bi se moglo i moralo reći u odgovoru na vaše pitanje. Zatvoreni muzeji i biblioteke, nepostojanje jedne ozbiljne izdavačke kuće (ozbiljne po opsegu produkcije i mogućnosti da svoj program planira bar nekoliko godina unaprijed), obrazovni sistem prepušten samovoljni općinskih moćnika, situacija u kojoj se nalaze sva kulturna i umjetnička udruženja – sve to kazuje samo jednu stvar, a to je očigledna istina da mi živimo u neprosvijećenom i antiprosvjetiteljskom totalitarizmu. Pravo da slobodno kažemo ono što nam je na srcu, kao ja sada, ne dovodi u pitanje ovu tvrdnju – ono samo pokazuje koliko je sve duhovno izgubilo na vrijednosti.

Stvarni interes

• Pokucali ste na mnoga vrata, pa da se izbjegne kliše “bilo je dobre volje”, je li iko iskazao spremnost za pružanjem konkretne pomoći kako bi se izbjeglo gašenje Društva?

– Obišao sam sve kancelarije do kojih sam imao pristupa, prvi put u životu. Nisam lizao kancelarijske pragove dok sam bio bez posla, nisam nikad zakucao na kancelarijska vrata radi svog stana, a već godinu dana obilazim sve kancelarije u koje me puštaju ne bih li nagovorio da se pomogne Društvu pisaca. Zanimljivo je da moje žalopojke ozbiljno uzimaju i s iskrenim interesom nastoje pomoći ambasador Švicarske i kulturni ataše Savezne Republike Njemačke, ambasador Austrije i direktorica Goethe-Instituta, a praktično niko od naših političara. Jedino je gospodin Adil Osmanović, ministar civilnih poslova u Vijeću ministara, pokazao stvarni interes i želju da nam pomogne, ali zaista jedino on: primio nas je čim smo tražili prijem, pažljivo slušao i predlagao konkretne poteze… Ali, zaista, jedino on. Veselnik kojeg su stavili za ministra kulture u Kantonu Sarajevo ne pristaje čak ni odbiti da nas primi. Gospođa Kovač je krajem aprila tražila prijem, a do danas nije prodrla dalje od njegove sekretarice koja odbija reći bilo šta.

• Na Skupštini je u članstvo DPBiH, a većina ih je mlađa od 40 godina, primljeno dvadeset i troje, što govori da su oni koji pišu više no zainteresirani za njegovo postojanje?

– Naravno, a mnogo je onih koji pišu i sve ih je više. Srećom i onih koji dobro pišu. To je jedan od razloga za radost i optimizam.

• U rujnu ove godine DPBiH, kao pravni nasljednik Udruženja književnika, trebalo bi obilježiti vrlo značajnu obljetnicu – 70 godina od osnivanja. O proslavi koja bi takvoj obljetnici dolikovala pretpostavljamo da je izlišno i govoriti, ipak, kako je, makar, na simboličan način ne obilježiti?

– Ovih dana trebamo početi razgovore o obilježavanju 70 godina postojanja Društva pisaca. Naravno da proslava može biti samo simbolična, ali mislim da ne smijemo smetnuti s uma kolika je moć i vrijednost simbola.

Tako ili slično

• U našem regionu, no ne samo u njemu, društva pisaca ili udruženja književnika, ovisi kako se nazivaju, svoj dom imaju u prepoznatljivim, ako ne i u najreprezentativnijim objektima. DPBiH ima svoj dom u lijepom objektu, građenom između dva svjetska rata u duhu moderne, ali…?

– Gospodin Valentin Inzko, visoki predstavnik Evropske unije, pokazao je iskrenu namjeru da nam pomogne u rješavanju problema oko zgrade koja se zove Dom pisaca, a Društvo pisaca u njoj ima pravo da koristi jednu mračnu sobicu. Budući da mi ne uspijevamo u tome da za bilo koji naš problem zainteresiramo bilo koga u Bosni, nadam se da će gospodin Inzko u tome uspjeti. A time bi se riješilo više od pola naših problema.

Hvala što ste primijetili da književna udruženja u Zagrebu i Beogradu, Ljubljani i Skopju, rezidiraju u prekrasnim i izrazito reprezentativnim zdanjima. Tako je i s takozvanim kućama književnosti u većim gradovima njemačkoga govornog područja. Nadajmo se da će uskoro i kod nas biti tako ili nekako slično.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close