Sulejman Kupusović: Recikliranje Mustafe Cerića

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije može se nekako izliječiti, od treće nikako, pisao je Meša Selimović u svom remek-djelu „Derviš i smrt“.

– Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje gubi ljudski lik – poručuje nam s one strane vremena naš najveći književnik.

Bolest “vlastitis”

Ove vječno istinite misli su ponajbolja dijagnoza za sve one koji se žele bar za trenutak očešati o skute vlasti i osjetiti opojni zanos vladanja ljudima i njihovim sudbinama. Nema te sile koja će ih otrgnuti iz sladostrasnog zagrljaja vlastoljubivosti i neizmjerne pohlepe za još više vlasti u njihovim rukama. Čak i u savršeno organiziranim demokratskim društvima, gdje su strogo određene granice koje će zauzdavati patološke ambicije i zloupotrebe ovisnika o neizlječivoj boljci zvanoj „vlastitis“, nađu se spodobe koje vješto izigraju sve zakone i regule i svojoj pustopašnoj strasti za vladanjem otvore neslućene prostore za nove manipulacije ljudima i zgrtanjem novih materijalnih dobara za svoju ličnu korist.

Oguglali smo na pandemiju „vlastitisa“ među našim političarima, jer ta Božija kukavelj i ne zna ništa drugo osim da zagrabi i zajami, da se poput okuženog krpelja pričvrlji uz kožu svog ljubljenog naroda pa siše li siše tuđu muku i tuđi znoj. Nekako je i normalno da u tom većinski polusvijetu propalih privrednika, kvaziideologa, neuspješnih doktora, netalentiranih umjetnika, bivših policajaca, frustriranih pjevačica i šalabajzera svake vrste postoje individue koje će u neskrivenoj želji da budu neko i nešto pohrliti na vlast kao što samoubilački kidišu muhe na zatrovanu balegu.

Malo je čudno kada se takva neugasiva ambicija pojavi u ljudima za koje ste još do jučer vjerovali da su miljama udaljeni od ovozemaljskih materijalnosti i svih izopačenosti koje ona nosi sa sobom. A pogotovo kada se želja za vlašću razbukta u osobama koje su po prirodi svog poslanja na zemlji predodređene na duhovnost i tananu komunikaciju čovjeka s onostranim i božanskim. Prije će biti da je ta zapretana strast za vladanjem bila oduvijek prisutna u glavama tih uglednih izabranika pa je samo čekala trenutak kada će se rasplamsati i pomamiti.

Sve sam mislio da je kontroverzni novopazarski muftija Zukorlić samo jedna rijetka živopisna pojava na našem svebošnjačkom obzorju. O tom čovjeku, da budemo protokolarni, uvaženom muftiji i predvodniku sandžačke uleme, moglo se i moralo počesto misliti i pisati pozitivno u ozračju političkih i međunacionalnih odnosa u tom dijelu Srbije. Ali, onog časa kada je muftijina pamet zaključila da je Bogu ugodno i njegovom narodu korisno kandidirati se za predsjednika Srbije počelo se među razumnim ljudima postavljati pitanje o smislu i nakaradnosti takve odluke.

I taman da zaboravimo i s olakšanjem otkačimo tu bizarnu cirkusijadu na ropotarnicu historije, kad se pojavi grandiozna najava bivšeg reisa, efendije i nesuđenog evropskog muftije Mustafe Cerića da mu je malo biti prva glava preko noći stvorenog svjetskog svebošnjačkog kongresa, nego bi on želio postati predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Hoće vrli Visočanin da u svom životu spoji duhovno vodstvo nad neukim narodom s pravim, političkim, vlastodržačkim, visoko protokolarnim statusom državne vlasti i pokaže političarima kako se vlada i bori za bošnjačke interese.

Neumornog bivšeg reis efendiju nimalo ne zbunjuje zgražanje na tu njegovu odluku i bošnjačke inteligencije, i lijeve i one desne, i one bez stava, niti otvoreno snebivanje i začuđenost aktuelnog reisa Kavazovića. Dojučerašnja prva duhovna glava u bosanskih muslimana se nakon iscrpne konsultacije sa samim sobom i uz slatkorječivi i poltronski klimoglav svojih najbližih istomišljenika odlučila da će to biti tako i tu više nema vrdanja.

Pa neka se i Bakir Izetbegović i Mirsad Kebo i svi drugi koji su namislili da u izbornoj utrci prvi stignu do glamurozne fotelje predsjednika države dobro zamisle šta ih čeka i kakva se ljuta borba i podmetanja spremaju od sada do 12. oktobra.

Najbizarnija činjenica je da se Cerićevoj kandidaturi najviše obradovao niko drugi do najveći poštovalac ljudskih prava nesrpskog življa u „republici šumskoj“ i najglasniji zagovornik opstanka (tačnije raspada) države Bosne i Hercegovine – Milorad Dodik.

Čovjek nije mogao da dođe sebi od sreće, jer je poželio nekoga od „jake i odlučne riječi“ poput samodopadnog Harisa Silajdžića na čijim je žestokim parolama „Sto posto BiH“ izgradio svoj jednoumni šumski bantustan sa svim elementima paradržave kojem jalova Evropa sve više popušta i blagonaklono tetoši njegove budalaštine.

 

Želja za moći

 

Možda se iz ove Cerićeve avanture desi realizacija onog čuvenog grafita upućenog rahmetli Aliji Izetbegoviću u vrijeme njegovih teških kušnji i dilema treba li se boriti za vjeru ili za državu: „Potpiši Alija pa makar bila i avlija“.

Ili da se cijeli proces recikliranja reis efendije u odgovornog političara ne završi kao i ona nesretna avetinjska betonska skalamerija na Kovačima koja je bivšem reisu trebala dati vrhunske prerogative glamurozne vlasti u veličanstvenoj palači na kojoj su mu trebali pozavidjeti i vladika Kačavenda i kardinal Puljić i rabin Finci, a pogotovo istanbulski reis efendija koji je u Ataturkovoj Turskoj samo obični državni činovnik.

Čudesno lijepo šehidsko mezarje na Kovačima na kojem je smiraj svoje duše našlo hiljade časnih i hrabrih boraca za ovu zemlju i ovaj grad ostade u sjeni i u nedostojnom zaleđu promašene i propale megalomanske zablude i bolesne sujete jednog čovjeka, okamenjene u otužnu rapsodiju betonskog sivila i besmisla. I ovo će biti još jedna tragikomična priča o čovjekovoj zabludjelošću fenomenom vlasti i njene otrovne opojnosti.

Završimo opet sa briljantnim Selimovićem i njegovim upozorenjem. „Poštene i mudre vlasti nema jer je želja za moći bezgranična.“

Autor: Sulejman Kupusović

Avaz