Edin Urjan Kukavica: Ja imam obraz, ja!

Primjenjujući samo jedan minijaturni dio svojih, odnosno ovlasti Ureda kojemu je na čelu, visoki i specijalni predstavnik EU u Bosni i Hercegovini stavio je značajan interpunkcijski znak na nekrofilno-teritorijalnu, kvazireligijsku pobudu i potrebu vodećeg profesionalnog logoraša manjeg bh. entiteta i time otklonio – ili makar za neko vrijeme odložio – moguće i izvjesne posljedice vjerovatno najdrskije provokacije mira u zemlji u poslijeratnom periodu.

Konačni autoritet

Činjenica je da je ovim činom najglasnijem lažnom logorašu u RS uskraćena mogućnost da uđe u deseterac kojim će ga svekoliko srblje – ili, makar njegovo selo – dovijeka spominjati uz gusle i pucketanje vatre na ognjištu, ali isto tako i da je visoki predstavnik EU u BiH živ, jer od njega već dugo – od posljednjeg pojavljivanja u Njujorku, Briselu i na TV-u – niko nije čuo ni riječ. Ozbiljno pitanje vrijedno pažnje, ne samo zbog konkretnog razloga intervencije nego i zbog drugih – dalekosežnijih – posljedica je: šta je to što visokog predstavnika može natjerati da radi svoj posao?

Godinama već, cijeli niz visokih predstavnika s autoritetom EU, ali i zemalja iz kojih dolaze – od kojih su trojica Austrijanci (jedan, doduše, njemački diplomata, ali rođen u Austriji), te po jedan Šveđanin, Španac, Irac na službi u Velikoj Britaniji i jedan (iz zemlje koja se nikako ne uklapa u plejadu moćnih) Slovak – uporno i ustrajno odbijaju miješati se u „provođenje civilnog aspekta mira u Bosni i Hercegovini”, kršeći time dijelom i Dejtonski sporazum (Aneks 10) i odluke Vijeća za implementaciju mira (PIC), koje čini grupa od 55 zemalja i međunarodnih organizacija koje sponzoriraju i vode proces implementacije mira u Bosni i Hercegovini. Da podsjetimo, visoki predstavnik je “konačni autoritet za tumačenje sporazuma o implementaciji civilnog dijela Dejtonskog mirovnog ugovora”; dakle, i njegovog Aneksa 4, koji je, stjecajem okolnosti Ustav ove zemlje, te drugih odredbi čiji je cilj izgradnja mirne i stabilne države. U tom smislu na raspolaganju su mu i jedan (prvi) zamjenik, mnoštvo anonimnih birokrata zaposlenih u Političkom odjelu, Ekonomskoj jedinici za tranziciju, Pravnom odjelu, Odjelu za administrativno-finansijske poslove i kadrovska pitanja i to u dva regionalna (Banja Luka i Mostar) i po jednom satelitskom (Bratunac) i arbitražnom (Brčko) uredu.

Šef OHR-a u Bosni i Hercegovini je jednim potezom ruke – ili nekog drugog dijela tijela, npr. jezika(?) – stavio ad acta opasnu provokaciju, prijetnju izgradnjom krsta na Zlatištu iznad Sarajeva. Bez sumnje, to je potez vrijedan hvale. Ali… Je li krst – odnosno, ono što bi njegova izgradnja mogla izazvati: neredi širih razmjera s neizvjesnim tokom i nesagledivim posljedicama – ili, pak, nešto drugo, ozbiljnije ili neozbiljnije, taj magični prekidač kojim se “pali” visoki predstavnik? Drugim riječima: šta je potrebno da učine ili ne učine samozvani nacionalni i narodni lideri da nagnaju visokog predstavnika da malo više pažnje posveti jedinom pravom javnom dobru i državnoj imovini, garantu normalnog života u ovoj zemlji – državi Bosni i Hercegovini?

Teoretičari zavjere zasigurno su već odavno osmisli nekolicinu mogućih scenarija kojima se objašnjava (neobjašnjiva) inertnost OHR-a i njegovog šefa, poput zaštite velikog kapitala, promoviranja i zaštita interesa nekih, recimo, austrijskih bankarskih lobija u Bosni i Hercegovini i/ili čak dovesti ga u vezu s nekim poslovima mutne i sumnjive pozadine. Takvim razmišljanjima u prilog sigurno ide i činjenica da se retorika, ponekad i aktivnosti, većine bivših visokih predstavnika, prije imenovanja znakovito razlikuju od riječi i djela kojima, po pravilu, razočaraju sve normalne Bosance i Hercegovce nakon što prime prvu basnoslovnu platu.

U tom kontekstualnom okviru, bez referiranja na bilo koju teoriju zavjere, imam pravo misliti da je upravo ponašanje visokih predstavnika značajno doprinijelo stanju u kojem najveća prava u našoj zemlji imaju oni koji ustrajno uzurpiraju osnovno ljudsko pravo na normalan život, (oni koji se) neumorno zalažu za njenu podjelu, raspad i nestanak, te (oni koji) poučeni uspjehom povlačenja jedne administrativne linije nožem, žicom, Srebrenicom i Tomašicom (kao i nagradom za to administriranjem presuda i puštanjem na slobodu) uvjereni da mogu povući još koju. Jasno nam je da je Bosna i Hercegovina politički nonsens, te da su ovdje pravo, a kamoli pravda, svjetlosnim godinama daleko, te da tu razdaljinu ne može smanjiti nikakva odluka bilo kojeg domaćeg ili međunarodnog moćnika.

Sujeta i samovolja

Ali, umjesto da pokrenu mehanizme kojima raspolažu i dovedu ovu zemlju u funkcionalno stanje, visoki – i mnoštvo nižih – predstavnika „međunarodne zajednice” do sada su dopustili, čak ohrabrivali, organizirali i lično učestvovali u cijelom nizu incidentnih ponašanja bosanskohercegovačkih političara, od kojih neka predstavljaju ozbiljno kršenje svih kodeksa demokratskog odlučivanja, otuđivanje moći i institucionaliziranje kafanskih stolica kao skupštinskih fotelja, ali su zato, makar nakratko, pomogla unapređenju lokalnog ugostiteljstva i visokog turizma i zemalja u širem okruženju. S jedne strane to može ukazivati na način funkcioniranja sistema institucije i/ili zemalja iz kojih dolaze visoki i nešto niži predstavnici, a s druge – ili sa drugih strana – i otvoren poziv na dogovaranje mimo izborne volje naroda (i ostalih). I to je, među ostalim, dovelo do institucionalizacije nekolicine opasnih presedana od kojih smo neke spomenuli, ali i omogućilo puno više proizvoljnih, dakle, još opasnijih, identifikacija koje su, možda, inicijalno dobro zamišljene, ali su u praksi doživjele znakovite deformacije koje za posljedicu imaju kolonijalnu tvorevinu, zemlju i državu za koju je „treći svijet” nedokučivi cilj.

Pretpostaviti je da su predstavniku koji dolazi iz uređene i funkcionalne zemlje i države sva ova događanja predmet čuđenja – zašto ne, i izrugivanja – ali, ukoliko doista „ima obraza, ja” zna da nema smisla sudbinu ove zemlje prepustiti samovolji, sujetama i ego-tripovima u liku i djelu ego-manijaka za kojih je i francuski Kralj Sunce, Louis XIV, (Titov) pionir. Upravo zato ne bi bilo loše kad bi visoki i specijalni predstavnik makar jednom pomislio “l'état, c'est moi” i izgovorio: “Država, to sam ja!”

avaz.ba