Edin Urjan Kukavica: I narod i nacija samo su sredstvo za bogaćenje

Situacija u našoj zemlji je takva da izbjegava svakom pokušaju definiranja i gotovo je nemoguće pronaći smislene riječi kojima bi se opisala na odgovarajući način. Gotovo da nema domena i oblasti ljudskog djelovanja koji nisu dovedeni do paradoksa. Ako sumnjate, spomenite se bilo kojeg i uvidjet ćete da on u stvarnosti funkcionira tačno onako kako, ustvari, ne bi trebao.

Zašto je to tako? Zato što se koristi svaka prilika da se problematizira ono što uopće nije problematično da bi se skrenula pažnja sa stvarnih problema; nikoga ne zanimaju činjenice; bitno je da se po nekome pljuje i da odnekud zapuše smrdljivi lahor tabloidskog sukoba.

 

Nacionalni izdajnik

 

Nadalje, kada bi se u Bosni i Hercegovini primijenio bilo koji od pozitivnih zakona kojima se reguliraju slobode, prava i zabrane ugrožavanja jednih u odnosu na druge, treće… i obratno, od zakona o slobodi govora, preko bilo koje konvencije o ljudskim pravima, do zakona o zabrani raspirivanja nacionalne, vjerske i rasne mržnje – koji se, doduše, ne provode ni u neuporedivo „naprednijim” zemljama od naše – teško da bi iko od novinara do političara ostao nesankcioniran.

 

Ne možemo očekivati da će se svi odjednom, svojevoljno i rado odreći onoga čime održavaju ravnotežu straha među svojim podanicima ili makar dijela, ako ne svih, blagoslova koje su u ime Boga samo za sebe i svoje nagomilali

 

U svakom slučaju, sve se vrti oko nekoliko ideja i pojmova u rasponu od „opće dobro” do „sloboda”. Smije li opće dobro biti prepušteno slobodnoj (a moralno upitnoj) volji i prosudbi bilo koga, birokrate, nacionaliste, demokrate… Ponovo, zašto? Zato što su u Bosni i Hercegovini zloupotrijebljeni svi demokratski mehanizmi, od zaštite osnovnih ljudskih prava do slobode govora, demokratija graniči s anarhijom te se neukusno često prelazi granica zdravog razuma iscrtana činjenicom da moja prava prestaju tamo gdje nečija druga počinju. Osim toga, sloboda govora je toliko obesmišljena da se i otvoreni, javni pozivi na linč i ubistvo smatraju slobodom govora.

 

Pluralizam mišljenja je samo naziv za imaginarnu pojavu iz prošlosti ili budućnosti i, prema svemu sudeći, najbolji način i put da pojedinac postane nacionalni izdajnik? Kako? Lahko! Najprije javno (po)kažete da imate mišljenje, potom ga negdje (is)kažete i ako se, kao što je normalno, pokaže da se to mišljenje razlikuje od mainstreama, već ste na pragu žigosanja sramotnim žigom i na samom rubu provalije proglašenja narodnim/nacionalnim neprijateljem. Poželjno je da, pritom, budete pripadnik upravo te narodne/nacionalne skupine kojoj ćete biti neprijatelj, jer, logično je da pripadnici drugih/ostalih nacionalnih skupina misle drukčije o vašoj, kao što je potpuno nelogično da vi mislite drukčije od „većine”.

Pojam „većine” je naročito doveden do apsurda: prije svega, većina je manjina (odziv na izbore je najneposredniji dokaz ove teze), a odmah potom „manjini” se – za hatur „većini” uskraćuju sva prava! Naravno, osim prava da se ili priklone „većini” ili šute. Teze se toliko često mijenjaju i miješaju da više niko ne zna šta je teza, ali svi znaju da je apsolutna: apsolutističko vlasništvo „većine” odnosno nametanje volje „većine” bez obzira je li riječ o političkoj, nacionalnoj ili vjerskoj „većini”! Pritom, ponavljam, treba imati na umu da je i sam pojam „većine” krajnje upitan, jer podaci o izlaznosti na izbore relativiziraju svaki oblik ovog pojma.

 

Ko će ispod tepiha izvaditi sve čime jedni druge drže „u šahu”

 

I, normalno, u BiH se posljednjih stotinu godina sve vrti oko nacije. No, i u tom domenu stvari niti su jednostavne, niti su homogene, niti su onakve kakve na prvi pogled izgledaju. Prije svega, za definiranje nacije potrebna je nacionalna svijest, a za formiranje nacionalne svijesti potrebni i dovoljni uvjeti su nacionalna ideologija i nacionalna institucija/stranka, odnosno politički subjekt. To dvoje trebali bi „izroditi” nacionalnog lidera i pokret. Lider bi – osim nužnosti da bude moralna vertikala i primjer dostojanstvenog ugleda – trebao biti posjednik odgovora na dva pitanja: šta i kako?

 

Čarobni štapić

 

I ovdje je ključni pojam „svijest”, makar i nacionalna. Nacionalna svijest kod Bošnjaka postoji samo u tragovima i nedovoljno i neadekvatno domišljenim manifestacijama na razini ispada koje – sve – nanose više štete nego što donose koristi. Razlog za to je krajnje i opasno jednostavan: Bošnjaci nemaju ideju države! Dokaz za to je broj prijavljenih kandidata za ceremonijalnu i gotovo potpuno obesmišljenu funkciju člana Predsjedništva BiH. Nadalje, većina srpskih političara – jedan, naravno, prednjači – svojom bahatošću, nepristojnošću, demonstracijom sile, prijetnjama i argumentima snage i straha (zbog onoga što su u stanju pokrenuti, započeti i provesti, a na čemu su utemeljili „republiku”) odrađuju jednu od posljednjih (zamišljenih) faza zaokruživanja etnički čistog prostora, srpske države/teritorija u BiH s ciljem ostvarenja sna o svim Srbima u jednoj državi. Što se tiče onih „trećih” – ko god oni bili, Hrvati ili ostali – u Bosni je uvijek bilo dobro biti treći, jer „dok se dvojica svađaju… koriste priliku da i zvanično legitimiziraju pravo na vlastitu državu u državi i tim zahtjevom diktiraju sve ostale tokove u zemlji.

Bilo kako bilo, ne znam ni je li to više uopće tajna, makar i javna, jasno je da su svi i sve – od demokratije, politike, naroda, nacije… – postali su samo puko sredstvo za beskompromisno bogaćenje malog broja ratnih i poslijeratnih profitera. Nema tu previše ni politike, ni naroda, ni nacije, a demokratiju da i ne spominjemo. Ne možemo očekivati da će se svi odjednom, svojevoljno i rado odreći onoga čime održavaju ravnotežu straha među svojim podanicima ili makar dijela, ako ne svih, blagoslova koje su u ime Boga samo za sebe i svoje nagomilali; ne možemo očekivati da će neko magičnim štapićem ili crvenim, plavim, zelenim… dugmetom pokrenuti i ispod tepiha izvaditi sve što ovi ljudi jedni o drugima znaju i čime jedni druge drže „u šahu”; ne možemo očekivati ni da će se niotkud pojaviti veliki, dobrodušni duh koji će proglasiti mir, bratstvo i jednakost… Sve su to stvari za koje se moramo sami izboriti: osmjeliti, organizirati, izabrati i krenuti, ako ne ispočetka, a ono bar od neke referentne ravni ili linije koju sami povučemo.

Heretično je – i na rubu javnog linča i/ili nacionalnog samoubistva – poželjeti da ovom zemljom zavlada bilo ko (kako god se on ili ona zvao/zvala) samo da stanje u njoj počne najprije ličiti, a odmah potom i biti normalno. Žudim za vremenom kad političari i manekenke neće biti najpoznatije ličnosti u zemlji, a kada će herojima postati pisci, pjesnici i znanstvenici.

Avaz

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close