Vremenom će postati jasnije da glasanje za HDZ nije samo demokratsko iskazivanje volje nego i ritualno samoozljeđivanje
Dragan Čović je prestigao Angelu Merkel po dužini mandata na čelu stranke koju vodi. To je impresivan podatak, ali tu svaka sličnost prestaje. Po učinku i reputaciji, bilo bi fer reći da stvari stoje malo drugačije.
Gospodin Čović je za bh. prilike moćna i utjecajna osoba. Političar koji svojom (skoro doslovno) strankom dominira već više od petnaest godina, a time i nekim važnim procesima na razini cijele BiH. Pokazao je da zna kako eliminirati svaku potencijalnu konkurenciju unutar HDZ-a. U stanju je potisnuti, pa i obesmisliti druge hrvatske stranke, prikazati se umjerenim Europljaninom, skrenuti tok rijeke. Odnedavno ima i obiteljski grb, koji govori puno toga ali vjerojatno ne ono što bi želio ponosni vlasnik.
Teško je biti uspješan, u BiH ili drugdje, bez određenih kvaliteta, pogotovo u politici. Jedna od kvaliteta koju gospodin Čović nesumnjivo posjeduje je smirenost u javnom nastupu. To posebno dolazi do izražaja u sredini poput bosanskohercegovačke i zasigurno mu donosi određene prednosti, ne samo među pobornicima. U javnoj komunikaciji znatno je odmjereniji od svojih kolega među najprominentnijim političarima. To naravno ne znači da su im krajnji ciljevi različiti, naprotiv. Cilj im je, svima, permanentna dominacija nad svojim biračima.
Osim toga, treba priznati da Dragan Čović makijavelistički uspješno koristi Željka Komšića i njegove tragikomične građane za svoje političke i izborne ciljeve. Pred svojom ciljanom publikom uspješno se prikazuje žrtvom, a kada se verbalno sukobljava ne vraća istom mjerom. Tako ostavlja lažni dojam svekolike ozbiljnosti i umjerenosti, koji je dobro ispoliran praksom i koji bi vjerojatno prolazio i u politički daleko manje ostrašćenim sredinama. Čović sigurno savršeno razumije da je Komšić najbolje što se njemu i HDZ-u moglo dogoditi, u smislu izgovora i pokrića za sve greške i promašaje, te nadasve u smislu olakšavanja svake predizborne strategije i dobivanja izbora.
Glavne žrtve Čovićeve politike (usput, te politike ne bi bilo bez pouzdanih, dugoročnih saveznika iz SNSD i SDA), su bh. Hrvati, upravo oni koji velikom većinom glasaju za HDZ BiH. To je zanimljiv i tragičan fenomen, koji daleko nadilazi ambicije ovog teksta. Ipak, vrijedi spomenuti da Ivan Lovrenović, u širem kontekstu identiteta i položaja bh. Hrvata koristi Ujevićevu kovanicu nesebeznalost, koja se bez problema može primijeniti i na političko-intelektualnu komponentu: na promišljanje, ili upravo nedostatak istog, o sebi i o svojim interesima i prioritetima.
Interes bh. Hrvata (valjda je barem to očito) trebala bi biti stabilna i uspješna Bosna i Hercegovina, koja je pomirena sa sobom i unutar sebe i koja njeguje najbolje moguće odnose s Hrvatskom i drugim susjedima. I da, u ovakvom sustavu to je i mogućnost izbora člana Predsjedništva BiH, poput Bošnjaka i Srba, te kao što bi to pravo trebali imati i svi ostali, bez obzira na brojnost. Teško je vidjeti da Dragan Čović i HDZ na bilo koji način doprinose ovakvim ishodima.
Većina bosanskohercegovačkih Hrvata žrtva su privida da se glasanjem za ono što doživljavaju kao svoje nešto može promijeniti, ili očuvati. Stvarnost je to uveliko demantirala, ali gospodin Čović im itekako pomaže u perpetuiranju ove iluzije, zbog svojih osobnih interesa. Glasanje za HDZ u praksi znači vječno partnerstvo s drugim nacionalistima, te garanciju da ni suštinski ni svakodnevni problemi svih građana BiH, bez obzira na kolektivni identitet, neće biti riješeni.
Osim problema koje dijele sa svojim sugrađanima, Hrvati su se pod budnim okom stožerne stranke masovno iselili. Jedno od, čini se, rijetkih istraživanja o iseljavanju iz BiH (u ovom slučaju Hrvata u Njemačku) pokazalo je da su “politički čimbenici u kombinaciji s manipulacijom vezanom uz europske integracije odigrali značajnu ulogu pri iseljavanju Hrvata iz BiH u Njemačku. Diskurs pak koji se kod hrvatskih političkih elita u BiH vodi isključivo je oko borbe za političku moć. Dok se vodila borba za “fotelje“ kod političkih predstavnika Hrvata u BiH, Hrvati su iz BiH potiho iseljavali”.
Postoji li način na koji HDZ BiH i njihov lider nisu krivi za ovakvo stanje? Možda samo ako, po običaju, krive nekog drugog, ali ni ta varka neće vječno potrajati. Vremenom će postati jasnije da glasanje za HDZ nije samo demokratsko iskazivanje volje nego i ritualno samoozljeđivanje.
Kao odgovor na kritičnu situaciju javio se HNS, navodna krovna organizacija Hrvata, kojom predsjeda izvjesni D. Čović, i govori o ‘revitalizaciji‘. Vrijeme će pokazati, ali dobar početak bio bi tražiti da se Hrvati (i svi drugi, naravno) vrate u svoje prijeratne domove širom BiH. Bilo bi zanimljivo istražiti koliko se gospodin Čović potrudio da njegov koalicijski partner Milorad Dodik poradi i pomogne po ovome pitanju u svome entitetu. Imamo podatke koje je biskup Komarica objelodanio još prije tri godine i koji nikako nisu obećavajući.
Koliko god bio dominantan, gospodin Čović ipak ne može biti jedini krivac. Ako se pogleda vrh HDZ-a, teško se oteti dojmu da je riječ o skupini dobro uhljebljenih beskičmenjaka koji ne pokazuju naročit interes za opće dobro. Neki od tih ljudi već su godinama na istim funkcijama, pa bi bilo lijepo saznati nešto konkretno što su učinili za svoje glasače, pogotovo u vezi gorespomenutog problema.
Ako izgleda postoji politički i akademski konsenzus oko problema, kako onda potaknuti prijeko potrebne promjene? S političke strane, ponajbolje rješenje je konkurencija, politički pluralizam, barem u onoj mjeri u kojoj postoji među Bošnjacima i Srbima. Tu se međutim opet vraćamo na Komšića i nemogućnost pomaka dok se u Predsjedništvu BiH ne dogode značajne promjene.
Građanima koji glasaju za Čovića i HDZ BiH život se vjerojatno uopće ne bi promijenio ako bi došlo do izmjena izbornog zakona. Ipak, ako bi u praksi ostvarili zaštitu od preglasavanja, imali bi osjećaj pobjede, koji je u BiH svevažan ali koji bi kratko trajao. Jednom kada u Predsjedništvu ne bude Komšića ili nekog sličnog, glasači HDZ-a, polako ali sigurno, počeli bi se u većoj mjeri baviti svojim suštinskim i svakodnevnim problemima i reagirati na njih. Tada bi se, prije ili kasnije, pojavila jaka politička alternativa u vidu nove ili već postojećih opcija. Gospodin Čović to naravno razumije, i stoga teško da će provoditi neprospavane noći ako novog izbornog zakona ipak ne bude.
Svačija vladavina prođe, pa će i Dragan Čović jednom biti stvar prošlosti. Koliko god se pravdao okolnostima ili bilo čim drugim, ostavština HDZ-ovog lidera kristalno je jasna. Radi se o vještom političaru koji je uspješno dominirao svojom političkom scenom. Međutim, pod njegovim vodstvom Hrvati su brojčano desetkovani, a u nekim dijelovima BiH pred nestankom. Osim toga, treba barem spomenuti i druge greške, od permanentne koalicije s Dodikom koja je ponegdje na HDZ i Hrvate navukla naročit odium, do ekonomskih katastrofa poput Aluminija.
Gospodin Čović imat će vremena, i vjerojatno volje, jednog dana pokušati opravdati i uljepšati svoju ulogu u bosanskohercegovačkoj društvenoj i političkoj drami. To ne da neće biti lak posao, nego će po svoj prilici biti uzaludan.
Dražen Šimić, Digitalna demokracija
Izvor fotografije: HNS
