Kultura

Dr.Mehmed Begović – Verski formalizam i njegovi uzroci

Naš se islam morao svoditi, barem u prvim počecima na verske forme. Onaj ko je prešao na islam morao je da to pokaže svojom vanjštinom, morao je da nosi naročito odelo, da pokrije svoje ženske, da klanja i ne pije javno. Morali su se dakle da vrše oni obredi koje je mogla vlast nadzirati i prekršitelja progoniti. U stvari, te mase nisu mogle shvatiti sadržinu islama upravo radi ovog površnog, nepotpunog verskog obrazovanja.

1. Mističko učenje vere

Pošto nismo imali naših domaćih veroučitelja, veru su, u prvim početcima, naučavali vojnici, a kasnije derviši. Ovi derviši bili su kao što i danas predani nekom mističnom poimanju vere, tako su je naučavali u našim masama, koje su kao i svi Slaveni naginjali verskom i mističnom zanosu. Zemljište je bilo dovoljno za širenje misticizma, koji za visoko obrazovane ljude pretstavlja, jednu moralnu snagu, dok za mase naprotiv pretstavlja naprotiv jednu vrstu duhovnog opojnog pića, jer ometa kritičko suđenje o životu i svetu.

Tako je npr. kod nas stvar sa Kur’anom od koga su naše mase napravile neku vrstu fetiša. Oni ga poštuju kao knjigu, kao hartiju na kojoj je ispisana za većinu od njih nečitljiva slova i neshvatljive ideje i prema tome oni osećaju više straha da ne uvrede, da ne ponize tu hartiju nego same principe koje izlaže ova sveta knjiga. Dakle Kur’an, koji je poslat da unese svetla, da probudi duhovne energije kod čovjeka i da ih uputi u pravcu dobra, postao je jedno sredstvo za uspavljivanje duha i jedna pregrada za slobodno izučavanje.

To su bili uzroci što mi i danas imamo vrlo maglovite i zavijene pojmove o veri, i što se naše shvatanje vere i verskih principa kosi sa zahtevima života, principima nauke i zakonima napretka. Do ovog stanja moralo je doći, jer je ovo stanje nužni proizvod svih onih smernica, koje su uticale na dušu našeg naroda. Među ovim smernicama najvidnije mesto zauzima svakako verski formalizam i misticizam i izvesni ostaci verskog poimanja starih Slavena i hrišćana. Naš je islam jedan specijalitet, on je sinteza svih onih protivnih ideja, kojima je njihov duh bio otvoren kroz istoriju.

2. Pomanjkanje spremnih veroučitelja

Kako kod nas nije bilo u početku dovoljno domaćih spremnih veroučitelja, koji bi mogli da prikažu islam u njegovoj jednostavnosti i suštini, moralo je dakle doći, pod uticajem gore navedenih uzroka, do formiranja jednog mentaliteta koji je postao nepristupačan racionalnom tumačenju i poimanju. Sve ono što bi se kosilo sa njihovim već stečenim i utvrđenim pogledima na islam pretstavljalo bi za njih jednu versku novotariju, iako bi se to stvarno slagalo sa duhom islama.

Uostalom i oni naši ljudi, koji su svršavali visoke škole u Carigradu ili Kairu i koji su mogli mnogo da učine na versko-prosvetnom polju, otuđivali su se od našeg sveta i prilika i pisali na arapskom, turskom i persijskom jeziku. Niko nije, što se kaže, ni pokušavao da što dade za naš muslimanski elemenat. On je, kako sam već spomenuo bio predan u prvo vreme, odgoju derviša, a kasnije naših domaćih hodža, koji nisu imali dovoljno znanja, da mogu dati našem svetu jednu zdravu versku osnovu. Oni su tumačili verske propise često puta, ako bi to prilike zahtevale, i prema svom vlastitom ubeđenju bez ikakvog stvarnog poznavanja tog pitanja sa dogmatičnog verskog gledišta.

Pravo se reklo, do pola hodže din kvare. Od ovih se hodža nije moglo zahtevati ništa više, oni su prema svojim sposobnostima, nauci i shvatanju tumačili verske propise. Njih opravdavaju prilike, metode i načini na koje su učili i poznavali veru, a i sami način biranja i postavljanja za mesto veroučitelja i imama.

Veroučitelje postavljale su nadležne vlasti bez dovoljno brige da li kandidat poseduje potrebno znanje i sposobnost da vrši namenjeno zvanje, često je veroučitelje i imame birao sam narod iz svoje sredine. Glavno je da izabrano lice znade čitati verske knjige, da zna nekoliko namaskih dova napamet i da ume rukovoditi zajedničke molitve. To je bila dovoljna sprema za obavljanje zvanja veroučitelja ili imama.

3. Nesavremeni metodi naučavanja vere

Metodi, kojima se služili pri predavanju u većini mekteba, bili su ispod svake kritike i u opreci sa zdravim razumom. Pošto nije bilo udžbenika na našem jeziku služilo se obično sa udžbenicima arapskim i turskim i deca su morala, za celo vreme obuke koja je trajala po nekoliko godina, da uče napamet ne samo dove i verske obrede nego i stvari koje nemaju sa verom nikakve veze. Tako su npr. učili napamet nekakve tursko-arapske gramatike, a da deca nisu znala značenje tih stvari. Najbolje nam pokazuje ovo jadno stanje prosvete ona narodna izreka prema kojoj neki učenik zavidi magarcu koje mirno pase i govori mu: „Blago tebi magare, kad ne učiš nasare“.

Najgore su svakako od ovoga prosvetnog stanja imale trpiti žene, jer prema običajima, one su morale, čim bi završile ovu osnovnu nastavu, da se povlače iz društva i da se predaju porodičnom životu. Njihov je horizont ostajao skučen, i nije čudo da je tako stanje stvaralo pogodno zemljište za rađanje predrasuda i praznoverja. Najviše je odo ovoga stradali gradsko stanovništvo, a naročito žene gradskog radnog sveta, jer su one morale, zbog prilika tog vremena, ostati strogo privezna uz kuću i vršiti isključivo domaće poslove. Naprotiv, žene su sa sela vršile i poslove izvan kuće i tako su imale više prilike da se mešaju sa vanjskim svetom i da poznaju zahteve i potrebe svog vremena i svoje socijalne sredine. Isto tako žene iz plemićkh porodica dobijale su pored verske i još neku vrstu svetovne i čisto plemenske naobrazbe. One su učile specijalno pismo bosančicu, a osim toga imale su potrebnu udobnost i vreme i mogle su u takim prilikama, stvoriti one naše lepe lirske pesme, pesme pune zanosa i toplih osećaja.“

Piše: dr.Mehmed Begović (rad je pisan 1931. godine)

Priredio: Resul S. Mehmedović

Dialogos.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close