Dražen Crnomat: Nacija budala

Midhat Hajdarević 2013-01-24

Tako možemo reći, da se vara onaj ili ona ko misli, da u tzv. političkom smislu u BiH ne postoji nacija. Naime, to je jedinstvena nacija u kojoj su ljudima (paradoksalno) zamijenjene njihove građanske slobode (što treba da bude stečeno i zadobijeno društvenim ugovorom) za ropstvo i doživotnu zaštitu gospodara, usaglašeno i provodivo kroz daytonski ugovor. Zajednica je to budala – svih nas – koji svoju (po prirodi i konvencionalnu) slobodu mijenjaju za (konvencionalno) ropstvo. Nacija je to ljudi koji se odriču svoje slobode, u korist društvene depolitizacije, socijalne i materijalne bijede te robovske zaštite gospodarâ.

(Buka)

S početka ovaj tekst je nosio naslov nacija robova, pa je – nadam se – prikladnije promijenjen u nacija budala. Čitaocu ili čitateljki se tako ostavlja mogućnost interpretacije u bilo kojem smjeru, da se riječ rob mijenja u riječ budala i obratno, riječ budala u riječ rob. Pored toga, treba znati da se u sljedećim retcima ne vrši niti apologija niti negacija pojma nacije. Sama teza tek gotovo nevidljivim dijelom ulazi u problem elitističke konstrukcije i načina donošenja onoga što zovemo ustavom BiH, što može biti njen glavni problem.

Da bi se otklonila određena nedoumica, naslov bi se mogao formulirati, mada unaprijed već istrošeno, i na ovakav način: ima li bosansko-hercegovačke nacije? Odgovor je (iako nepoželjan i vjerojatno odvratan) pozitivan, ima je, vrlo specifično, sudeći prema njenom mentalitetu. Naravno, kazat ćemo, to nije zrela politička nacija. Nju ćemo politički definirati kao skup zajedničkih obilježja, prava i dužnosti, omeđenu određenim ustavno-pravnim i ekonomskim odnosima. Specifičnost BiH je to što ruši čitavu koncepciju društvenog ugovora, a da je istovremeno simulira.

Jednostavno rečeno, koncepcija ili teorijska spekulacija društvenog ugovora (načina na koji se formira građansko društvo i država), njegove fondacije i etnički (feudalni ili leno) kolektiviteti ne idu zajedno. Društveni ugovor potpisuju pojedinci, i definiraju odnose među sobom radi uzajamne koristi koje proizilaze iz takvog ugovora. Prelazi se iz takozvane slobode po prirodi u konvencionalnu slobodu koju jamči i održava država. Sam Dayton uključuje u sebe forme ugovornosti, pa se kao takav da iščitati kao moderno kontraktualno te shodno tome i kao patrijarhalno ropstvo.

Poziv za naciju koji se zalaže za takvu „ideju nacije“ utvrđenu u vjeri, etnicitetu i t.d., perpetuira razumsku/umnu, emocionalnu i socijalnu nezrelost. Tu se zadržava pozicija tzv. slobode po prirodi. S druge strane, tvrdnja da nacija u BiH, u političkom smislu, ne postoji isto ne odgovara svom negativnom određenju. Kažemo da je to nacija ljudi koji svoju slobodu mijenjaju za ropstvo. Pokazat će se da se obje forme ne isključuju, već uzajamno potvrđuju i utemeljuju.

Savremeni čovjek BiH – veoma nesuvremeno – mijenja svoju slobodu u kontraktualno prihvaćanje ropstva, uspostavljenog kroz daytonski sporazum. Također, kao kakav loš i otresit đak lišava se sveg prethodnog civlizacijskog i kulturnog nasljeđa. Zato mu i država najviše liči na željenu predstavu o prirodi. Takoreći, on napušta sve konvencije da bi opet ušao u prirodno stanje i iz slobode po prirodi omogućio sebi podvrgavanje konvencionalnom ugovornom ropstvu. I on tu (a ne i ona, jer ona još ne govori) mijenja (gotovo) sve svoje zadobijene, stečene i predane građanske slobode za pravo nediferencijalnosti i predstavljanja kroz etnički kolektivitet. Žena će, također, unutar istog tog sistema, naći još jedan poredak patrijarhalnog ropstva. On se tu ne smatra potlačenim, obespravljenim, već prije uzdignut na pijedestalu hijerarhijski i transparentno organizovane i familijarizirane istine. Socijalizam je u svom državno klasnom pogonu diktature proleterijata odnosno vladavine većine nad manjinom, prihvaćao društvena raslojavanja, makar kroz počasti. Ovdje je hijerarhija drugačija. To nije, na bilo koji način, društvo jednakih.

Današnji čovjek vrlo zorno sebi može prikazati društveno raslojavanje i stvaranje klasnog sistema bogatih i siromašnih, posjednika i neposjednika. Ali to nije (doslovni) građanski politički poredak i kapitalistički poredak nadnice. On se iskusuje kao robovlasnički sistem polukapitalističke ili etnokapitalističke BiH, u kome se rob doživotno obavezuje na poslušnost, na prilagodljivost svog tijela za upravljanje i programiranje, na ustupanje intelekta, svog rada i života gospodaru na volju. Neukrotivo bogatstvo i veličina gospodara ne shvaća se kao kriminal, nepravičnost i idolatrija već kao nužni preduslov i reprezentacija nacije. Ne shvaća se kao mučno opravdanje vertikalno postavljenog poretka – gospodarevog uzdržavanja roba (hrana, krov nad glavom i prokreacija – održavanje robovlasničkog fonda u potomstvu robova), i naravno onoga bez čega se ne može – gospodareve protekcije koju on daje u zamjenu za poslušnost. To je važeća slika BiH, feudalni krug se zatvara. Konstitutivno-feudalna matrica bogaćenja. Oligarhija se time ne shvaća na srednjem nivou, entitetski, već preko države. Država je savez oligarha. Savez feudalnog bratstva.

Taj poredak traje dok mu se održava baza. Nijedan tekst, nijedna analiza, kao npr. spiskovi najsiromašnijh zemalja u kojem je BiH na donjoj ljestvici i slično, nijedan medij koji saobraća sa kritičkom manjinom neće moći da pomjeri ili promjeni (ovu) bazu. Prvenstveno stoga što se to saobraćanje odvija u izvanpraktičnom, još nedjelatnom području. Njeno pomjeranje se dešava u praksi. Kada se naruši baza etnokapitalizma, desit će se pomaci i slika nadajuće i moguće budućnosti. Kada praksa postane komunikacijski medij i učionica, sredstvo uzajamnosti i solidarnosti. I to preko naših normativnih pozadina. Dakle kada ona sama kao praksa otpora i odlučnosti postane teorija ili mjerilo istine neodrživosti status quo-a. Poredak se treba načiniti takvim da se sa njim ne može da vlada.

Tek u praksi cjelina njegove neistine postaje stvarna i realna.

Da bi se shvatio ekonomski i jedino ekonomski interes vladajućih iz naših predstava treba odvojiti ono što sebi predstavljamo kao politiku. Kad se naslage političkog odstrane od čvrste logike ličnog interesa bogaćenja posvećenih i privilegovanih, shvaćamo da politike nema. To je jedino interes programskog bogaćenja, u potčinjenosti naroda/puka/raje racionalnim ekonomskim motivima gornje vladajućih sa proizvedenom iracionalnošću, raspodjelom, depolitizacijom i nasilnošću ovih dole. Prema tomu, ne susrećemo se sa siromaštvom političke kulture, već sa njenim odsustvom. Ne radi se ni o političkoj volji, ma kako se ona sociologijski etiketirala – kao čista ili etika odgovornosti – već sa, u ovom slučaju, čistom ekonomskom voljom i ekonomskom logikom interesa vladajućih. Radi se o patriotizmu, oslobođenoj akumulaciji putem otimačine. Etniciziranje je feudalno prisvajanje.

Ovdje se ne krije makar dio politike ili političkog. Tu se kriju samo drugi ljudi kao sredstvo za ispunjene sopstvenih svrha. Da tako kažemo, tu nema riječi o zakonodavstvu kojem bi se ti isti privilegirani mogli podvrći. Tako da se robuje kao nacija bez političkog mišljenja ili mišljenja uopšte. Predsjednik je mrtav, i kličemo: živjeli robovi, i uzdižemo posvećene gospodare na tron. Oni, budale ili robovi, svoju sreću radosno, naravno, nalaze u nesputanoj slobodi prema onom drugom.