Dr. Armina Galijaš: O budućnosti naše djece

Da li mislite da neko ko ide češće iz Banjaluke u Sarajevo ili iz Sarajeva u Banjaluka razvija tako predispozicije da postane bolji čovjek? Ostavite se vi takve brige za našu djecu.

U zadnje vrijeme stalno nailazim na članke po internetu o školskom sistemu u Bosni i Hercegovini, te primjerima iz udžbenika za osnovce. To me je ponukalo da iznesem par suštinskih stvari o kojima u ovim debatama niko ne govori. Kritičari i silni dušebrižnici su toliko zabrinuti za budućnost naše djece koja pohađaju takve škole, te argumetnuju tako kao da su oni pohađali škole oslobođene ideologije, pune slobodoumlja i liberalne demokratije, pa su zato postali tako otvoreni i spremni da dijele savjete svake vrste. Mislim da je dosta sa izvrtanjem stvari i problema u toj Bosni i Hercegovini. Udžbenici su isti kao i prije! Oni iz kojih smo učili npr. 1980tih i ovi danas.

Prepuni su dogme, laži, pogrešnih ideala koji zatupljuju djecu, ali to ne znači da su svi iz školskih 1980tih glupi, podložni dogmama i vječni poklonici lika i djela Josipa Broza Tita koji bi sad za bratsvo i jedinstvo prolili svoju krv. I već na početku teksta dolazimo do suštine. Nas su učili da volimo, da poštujemo jedni druge, da čuvamo domovinu kao zjenicu oka svoga…

To su nam pričali 12 godina! I šta se onda desilo. Prestali smo preko noći da se volimo, da se poštujemo, domovinu smo okačili o prvi kolac, a gležnjeve uronili u krv. Toliko o moći dogmatskih škola. Drži vodu dok majstori odu. Djeca koja danas uče gluposti kao što su „Ne želeći da bude uhapšen i osuđen mladobosanac Bogdan Žerajić je, izvršivši atentat na generala Varešanina, ispio otrov i umro. Njegov postupak je svijetao ideal i uzor omladini kako se žrtvuje za otadžbinu i slobodu svoga naroda.“ Da li mislite da smo mi nešto drugačije učili od Žerajiću. Samo je kontekst bio drugačiji, sve ostalo isto. On je naravno to radio za slobudu naših naroda i narodnosti, a ne za svoj ‘srpski rod’. Ili šta se krije iza „Za razliku od drugih nacionalnih pokreta bošnjački nacionalni pokret nikada nije imao ideju o stvaranju velike države. Šta mislite zašto?“ Pa narvno da je i Jugoslavija bila zemlja sa ‘najpoštenijim’ granicama. Sjećate li se one ‘tuđe nećemo, svoje ne damo’. Sve je to isto.

A „Ja sam mali prvačić, slatki mali Hrvatić” meni ne zvuči ništa gore od ‘daj mi majko iglicu i crvenog konca da zašijem titovku za ranjenog borca,’ evo i sad pjevušim ove stihove na veselu melodiju dječije pjesmice. A o ratovaima da i ne govorim „Prvi svjetski rat je bio nepravedan i osvajački. Jedino su Srbija, Crna Gora i Belgija vodile pravedan i oslobodilački rat.“ Sjećate li se samo svih pravednih i oslobodilačko-odbrambenih ratova koje je naša domovina vodila, da bi mi imali miran san? Pa onda priče o jeziku i pravopisu. Pa zar se nismo pitali zašto svi ljudi na svijetu ne reformišu svoj pismo po Vuku Karadžiću i bili beskrajno ponosni jer jedini imamo tako savršeno pismo. „Srpska ćirilica najidealnije je svjetsko pismo, jer svakom glasu odgovara posebno slovo“ i zaista ne znam zašto se svi čudite kad ovo pročitate. Amnezija? Ignorancija? Potiskivanje istine? O čemu se tu radi?

Pomozite mi molim vas da shvatim. Sjećate se da nam je Boško Buha bio idol? Dijete ratnik! Pa da sad neko napiše kako djeca od 12 godina treba da polože život za slobodu ili da ih neka zaraćena strana iskorištava kao kurire, vi bi se svi digli na noge i pitali se kako je moguće da naša djeca to uče i šta li će biti od njih. Zar ne? A biće isto kao i sa nama koji smo završavali škole u neka druga vremena. Nekima će dosaditi te isprazne i lude, besmislene priče o junuštvu, naciji, otadžbini/domovini, kao što su i mnogima od nas starijih uveliko bile dosadile priče o desantima, ofanzivama i genocidima. Učiće o Srebrenici kao mi o Jasenovcu, jer moraju, jer ne shvataju, jer će im to nažalost početi sve ići na živce. Neće učiti kako to spriječiti, neće učiti kako se čovjek može naći u takvoj situaciji i kako ju izbjeći, nego će pamtiti broj žrtava i dželate poimenice, osjećati bol i mržnju, a mehanizmi nacionalizma i zločin neće nikad biti tematizirani. Na svu sreće mnogi od njih su loši đaci, pa neće mnogo od toga ni zapamtiti što danas uče u školama.

A da ne pričam o alarmantnom broju nepismenih, tako da mnogi nisu ni u stanju da čitaju ponuđene sadržaje. Ali problem nije ionako u sadržaju nego u načinu prenosa informacija, nekretičkom razmišljanju, oktroiranju znanja, ne dovođenjem činjenica u pitanje. Kao uostalmo na svim drugim poljima u BH. Ne treba mijenjati sadržaj, nego način. Kad promijenite način, sam sadržaj postaje nebitan. Da li bi se bunili kad bi djeci ‘gurali u glavu’ neke druge sadržaje, ‘dobre’, na isti način. Vjerovatno ne bi i tu leži suština problema. Ili klizimo po površini ili smo pak kao otvoreni, pa mrzimo samo one koji nisu npr. rođeni u istom gradu kao i mi, a došli su (pazi smjelosti!) da tu žive, zgražavamo se jer nam mladi slušaju turbo-folk i slično. Kao da je Bosna i Herecegovina prije ovoga rata bila kosmopolitska, liberalna zemlja visoke kulture, visokih umjetničkih standarada, slobodnoumna i demokratska zemlja, pa sad došli neki drugi i sve pokvarili. Problem u novima je što oni ne mogu, a i da mogu neće da poprave stvari, da pokrenu i prodrmaju, da demokratizuju društvo, kao što to nisu radili ni oni prije njih.

Brinemo se za našu djecu koja iz Banjaluke ne idu u Sarajavu i obratno. Zašto bi išli? Onaj ko ima razlog će ići, onaj ko nema neće. U čemu je problem?  Da li mislite da neko ko ide češće iz Banjaluke u Sarajevo ili iz Sarajeva u Banjaluka razvija tako predispozicije da postane bolji čovjek? Ostavite se vi takve brige za našu djecu. Omogućite im da sami iznalaze puteve, pustite ih da slušaju turbo-folk dok im se ne zgadi, ne brinite ako mrze, jer mogu početi i da vole, samo ih pustite više da odrastaju slobodno, pustite ih da budu bolji do vas, jer oni to mogu. To bar nije teško.
Dr Armina Galijaš je istoričarka sa Univerziteta u Gracu.