Dogodilo se na današnji dan – 8. januar

8. januar (8. 1.) 8. je dan godine po gregorijanskom kalendaru. Do kraja godine ima još 357 dana (358 u prijestupnoj godini).

Događaji

871 – Bitka za Ashdown – Ethelred od Wessexa pobjeđuje dansku armiju.
1198 – Inocentije III postaje papa.
1297 – Monako proglašava nezavisnost.
1679 – Robert Cavelier de La Salle otkrio Niagarine vodopade.
1815 – Britansko-američki rat 1812.: Bitka za New Orleans – Andrew Jackson vodi američke snage u pobjedi nad Britancima.
1838 – Alfred Vail demonstrira telegraf.
1863 – Američki građanski rat: Druga bitka za Springfield
1867 – Afroamerikanci dobijaju pravo glasa u Washingtonu.
1912 – Osnovan Afrički nacionalni kongres.
1916 – Prvi svjetski rat: Saveznici se povlače iz Galipolja.
1926 – Abdul-Aziz ibn Saud postaje kralj Hidžaza i preimenuje ga u Saudijsku Arabiju.
1959 – Fidel Castro preuzeo vlast na Kubi.
1977 – Sovjetska svemirska misija Luna 21.
1994 – Ruski kosmonaut Valerij Poljakov ostaje na svemirskoj stanici Mir do 22. marta 1995, odnosno rekordnih 437 dana.

Rođeni

1589 – Ivan Gundulić (Dubrovnik, 8. januar 1589. – Dubrovnik, 8. decembar 1638), hrvatski pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić, pripadnika starih dubrovačkih plemenitaških porodica. Obrazovanje stiče u školama rodnoga grada, gdje mu učiteljima, bijahu Toskanac Camillo Camilli, autor dopune Tassovu Oslobođenom Jeruzalemu, i svećenik Petar Palikuća. Godine 1608. postao je član Velikoga vijeća. Obavljao je više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i u okolici (u dva navrata službu kneza u Konavlima i više pravničkih poslova u Dubrovniku). Godine 1636. postao je senator, a dvije godine poslije i član Maloga vijeća. Oženio se Nikom Sorkočević, s kojom je imao tri sina, Franu Dzivu , Matu i Sisku. Umro je u dobi od 49 godina, nakon dvosedmične bolesti. Nagađa se da je uzrok smrti bila upala porebrice.
Književni rad započeo je pisanjem drama u stihu i, vjerovatno, pjesama. Od njegovih mladenačkih djela, koja nabraja u predgovoru Pjesnima pokornima kralja Davida (1621), sačuvale su se četiri melodrame: Arijadna, Prozerpina, Dijana i Armida. Melodrame su ispjevane osmercem, uz mjestimičnu upotrebu dvostruko rimovanoga dvanaesterca. Uglavnom su prijevodi s italijanskoga ili scenske adaptacije pripovjednih djela. Gundulićeve melodrame utemeljuju tradiciju dubrovačke barokne drame oslonjene na libreto rane italijanske opere, koja vrhunac doseže u djelatnosti Junija Palmotića. Nije se sačuvalo ništa od pjesama “taštijeh i ispraznijeh” za koje Gundulić, također u predgovoru Pjesnima pokornima, tvrdi da ih je pisao u mladosti, a poslije uništio.

Početkom 20-ih godina predstavio se Gundulić kao vjerski pjesnik: godine 1621. izlaze mu u Rimu Pjesni pokorne kralja Davida (slobodni prepjevi sedam pokornih psalama u osmeračkim katrenima). Uz prepjeve psalama nalazi se i teološko-meditativna pjesma Od veličanstva Božjijeh. Ona se danas smatra najboljom Gundulićevom kraćom pjesmom. Tema joj je Božja veličina, a njezina umjetnička snaga temelji se na nizu paradoksa izvedenih iz ideje da je Bog istovremeno i kreator i supstancija stvorenoga svijeta (“,i ljubovnik i ljubljeni”, “stan i u stanu ki stanuje”). Malo nakon objavljivanja psalama slijede dva uzastopna izdanja Suza sina razmetnoga (1622. i 1623). Dok se parafraze psalama uklapaju u već uhodanu tradiciju dubrovačko-dalmatinskih prijevoda iz biblijskoga psaltira (Marulić, Vetranović), Suze sina razmetnoga inovacija su u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti na koju će pozitivno reagirati pjesnici mladi od Gundulića (Bunić, Đurđević, donekle i Slavonac Kanižlić). Suze su uzorak tzv. religiozne poeme, pretežno monološki koncipirane veće i višedjelne pjesme ispunjene ispovjednim i pokorničkim iskazima nekoga uzornoga grješnika. Svoj lik grješnika Gundulić je našao u novozavjetnoj paraboli o povratku i pokajanju rasipnoga sina (Lk. 15). To je djelo značajno i po tom što se Gundulić u njemu odlučno priklonio onim stilskim tendencijama sedamnaestostoljetne evropske književnosti koje se danas označuju terminom “barok”: dikcija djela obilježena je jakom sklonošću bogatoj i končetozno razvijenoj metaforici i antitetici, a česte su i figure nabrajanja. Metafore i antiteze uglavnom ilustriraju negativnu životnu filozofiju “sina razmetnoga”, po kojoj je stvarni svijet sukob lijepoga privida i tragične istine (“cvijetje u rukah, cvijetje svuda, / ona u cvijetju zmija huda”, “Medna je rječca, srce otrovno. / oči ognjene, prsi od leda”).
Godine 1628. Gundulić se vraća teatru: izvodi se njegova drama u stihu Dubravka. Kao u Gundulićevim mladenačkim dramama, i u Dubravci se izmjenjuju osmeračke i dvanaesteračke partije, a dikcija je zasićena figurama. Medu njima važnu ulogu imaju metaforički upotrijebljeni nazivi za aspekte i sadržaje idilskoga krajolika. Kako se radnja drame ujedno i događa u idilskoj prirodi, metaforička i doslovna značenja često se prepleću do neraspoznatljivosti. U starijoj književnohistorijskoj literaturi Dubravka se, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, doživljavala kao pastorala, dok su noviji proučavatelji upozorili na njenu vezu s baroknom melodramom, s kojom je povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta. Prozirna politička alegoričnost Dubravke pridonijela je njenom uspjehu na hrvatskim pozornicama u 19. i 20. st. Česta izvođenja i tri komponovane verzije (Ivan Zajc, Antun Dobronić, Jakov Gotovac) načinili su je vjerovatno najpoznatijim Gundulićevim djelom, a njeni stihovi o „slatkoj slobodi” služili su kao geslo hrvatskim nacionalnim ideologijama.
Za posljednje desetljeće Gundulićeva života vjeruje se da je posvećeno epu Osman, koji je ipak ostao nedovršen (nedostaju mu dva srednja pjevanja). Osman je historijsko-romantični ep u 20 pjevanja (18 dovršenih), ispjevanih osmeračkim katrenom, a dikcija mu je umjereno barokna. U njemu se, iz male vremenske udaljenosti, opjevavaju događaji u vezi s turskim sultanom Osmanom II: njegov nasilan dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće iduće godine. O Osmanu u stručnoj literaturi postoje kontroverzije: neki ga književni historiografi vide kao nejedinstveno djelo, drugi ističu cjelovitost njegova tematsko-kompozicijskoga nacrta; neki ga razumiju kao iskaz o kršćansko-islamskom sukobu, dok dio historičara stavlja težište na prizore turskoga građanskog rata u posljednjim pjevanjima epa. Jednodušno mu se, međutim, priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska uspjelost ključnih epizoda (opisi hoćimske bitke, Alipašino balkansko putovanje i posjet varšavskom dvoru, romantične epizode sa Sokolicom i Krunoslavom, prizori nereda u Carigradu). Osman je nastao pod jasnim uticajem Tassova Oslobođenoga Jeruzalema, što se očituje podjednako na razini izraza (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, kronografske i topografske hipotipoze) kao i u tematsko-kompozicijskoj strukturi, koja uključuje tri tipična tematska svijeta tasovskoga epa: historijski, romantični i eshatološki. U stručnoj se literaturi različito tumači nedovršenost spjeva: dok se u starijih autora susreće mišljenje da su dva danas nedostajuća pjevanja izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena, u doba nakon 1900. g. prevladalo je mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija historijskih i romantičnih epizoda spjeva, koja je glavne romantične radnje učinila nedovršivima.
Opsegom i vrstovnom raznolikošću svojega ukupnog opusa, privlačnošću svojih scenskih i epskih prizora, svojom baroknom frazom i oštrinom religioznih i misaonih uvida Gundulić nadvisuje većinu pisaca svojega vremena, pa je već odavno stekao status klasika. Nemjerljiv je njegov uticaj na formiranje hrvatskog jezika, jer je Hrvatski narodni preporod pridao Gunduliću status kultnoga “ilirskoga” autora, a Mažuranić je majstorski i nenadmašno dopunio Osmana. Međutim, izvršivši taj kulturnohistorijski uticaj, Gundulićeva aura je počela vremenom blijedjeti: promjena književnog ukusa je ep i pastoralu, kao i baroknu melodramu, stavila na margine čitateljskoga interesa, te je Gundulićevo djelo doživjelo sudbinu ostalih epskih ostvaraja, pa i snažnijih od njegovoga (npr. Tassova, Ariostova, Camoesova)- ostao je priznati klasik, ali ne više i živo vrelo nadahnuća.

1601 – Baltasar Gracián y Morales, španski pisac i mislilac
1864 – Eduard VII, engleski kralj
1905 – Giacinto Scelsi, italijanski kompozitor

1935 – Elvis Aron Presley bio je američki pjevač i glumac, jedan od napopularnijih pjevača u historiji uopće.
Još za života legenda i neokrunjeni kralj rock ‘n’ rolla. U javnosti je počeo pjevati s 13 godina na crkvenim svečanostima i srednjoškolskim priredbama u Memphisu. S 18 godina napustio je školu i poželio raditi kao portir u kinu i kao vozač kamiona. Prvu pjesmu snimio je kao rođendanski dar majci. Prvu ploču snimio je 1954. Njegov uzlet započinje sredinom 50-ih godina hitovima “That's All Right Mama” i “Heartbreak Hotel” , a najuspješniji mu je period od 1960. do 1975. godine, u kojem je izdao 52 albuma i još za života prodaje oko 600 miliona primjeraka.
Filmsku karijeru započeo je 1956. filmom “Voli me nježno”. Većinom je igrao u muzičkim filmovima srednje vrijednosti, ali s naslovnim pjesmama koje su redovito postajale hit. U periodu od 1957. do 1966. Presley se nalazio na listi 10 najkomercijalnijih američkih glumaca.
Godine 1975. nastupaju ozbiljni zdravstveni problemi, dijabetes, gastritis, a pridružuje se i droga, o kojoj je “The King” postao ovisan. U aprilu 1977. doživljava srčani udar, ali ne mijenja način života. 16. augusta 1977. Presley pada u duboku komu zbog prevelike količine droge. Liječnici mu pokušavaju spasiti život, ali ne uspijevaju. Elvisova smrt potresla je milione obožavatelja koji su se odmah sjatili u Graceland da velikanu odaju posljednju počast.
Elvis je još za života postao legenda potukavši sve rekorde: u dvadesetak godina rada objavio je 97 ploča, a na vrhovima top-lista proveo je čak 996 sedmica.

1937 – Shirley Bassey, britanska pjevačica
1947 – David Bowie, britanski muzičar
1967 – R. Kelly, američki pjevač i muzičar
1973 – Sean Paul, jamajčanski reggae pjevač

Umrli

1324 – Marko Polo (Venecija, 15. septembar 1254. – Venecija, 8. januar 1324.), Mletački trgovac, koji je postao poznat zbog zapisa o svom putovanju kroz Kinu.
Nikola, Marcov otac i njegov brat Marco, poduzetni trgovci s Istokom, prevalili su između 1261. i 1269. godine put do Kine, priključivši se ambasadi perzijskog kana Hulagua velikom mongolskom kanu Kublaju, koji je u to vrijeme imao svoju prijestolnicu u današnjem Pekingu.
Iz Kine su se vratili kao Kublaj kanovi poslanici papi s pismom u kojem Kublaj kan moli papu da mu pošalje učene ljude koji bi poučavali u njegovom Carstvu. Kad su sa papinim odgovorom i s’ dva dominikanca krenuli ponovo prema Mongoliji 1271.godine, poveli su sa sobom i 17-o godišnjeg Marca Pola. Nakon četiri godine putovanja, l275 godina., stigli su do Kublaja. Marko Polo je postao kanov namještenik i ostao u njegovoj službi punih 17 godina.
Proputovao je mnoge zemlje Dalekog istoka sve do današnje Burme i Vijetnama i upoznao mnoge jezike i običaje tih naroda. Godine 1292. Marcu Polu, njegovom ocu i stricu, pružila se prilika da se vrate nazad i nakon tri godine putovanja stigoše 1295. u Veneciju. Preko 25.000 pređenih kilometara i 24 godine trajanja, s koje su donijeli mnoštvo ˝čuda˝ u Evropu, zbir je njihove legendarne odiseje. Tri godine nakon povratka, 1298, Marco Polo je zarobljen u bitki đenovljanskih i mletačkih brodova kod ostrva Korčule. Odveden je u Genovu i bačen u tamnicu. Tad je Marco Polo imao vremena razmišljati o dogodovštinama sa svog dugog i zanimljivog putovanja po istočnim zemljama. Svoje doživljaje priča “cimeru” u zatvoru Rustichelliju, koji ih je zabilježio na francuskom jeziku u knjizi: Livre des merveilles du monde. Danas je ta knjiga poznata pod italijanskim naslovom Il millione, i do danas je veoma mnogo čitana i tražena. Veliki broj pustolova i istraživača nadahnjivali su se njegovim pričama, te su kretali u nepoznato, željevši vidjeti i doživjeti barem djelić onoga o čemu je Marco pričao. Najpoznatiji među njima je bio Kristofor Kolumbo.

1642 – (na slici) Galileo Galilej (Galileo Galilei; 15. februar 1564, Pisa – 8. januar 1642, Arcetri kod Firence), italijanski matematičar, fizičar, izumitelj i astronom. Obično ga se naziva “ocem moderne opservacione astronomije”, “ocem moderne fizike”, “ocem nauke”, kao i “ocem moderne nauke”.
Pronašao je zakone slobodnog pada tijela, prvi uveo opitnu metodu i matematičko formuliranje fizičkih zakona i na taj način postavio temelje klasične fizike. Otkrio je cikloidu i njenu primjenu na lukove mostova. Osnovao je balistiku, određujući paraboličku putanju zrna. Konstruirao je prvi termoskop. 1610. godine je izradio poznati Galilejev durbin sa uvećanjem od 20x, na temelju već postojećeg koji je imao uvećanje od 10x, i njime otkrio planine na Mjesecu, četiri Jupiterova satelita koji nose i njegovo ime, i zvjezdanu konstrukciju Mliječne staze. Otkrio je da i planeta Venera ima iste faze kao i Mjesec.
U svom djelu Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo tolemaico e copernicano, objavljenog u Firenci 1632. godine, iznio je učenje heliocentričnog sistema i zbog toga ga je inkvizicija 1633. godine stavila u okove i odvela u Rim, kod pape Urbana VIII. Poslije dvije sedmice provedene u karanteni na insistiranje Ferninanda II. de Medicia, premješten je u rezidenciju toskanskog konzula. U aprilu 1633. godine je inkvizicija počela njegovo ispitivanje, da bi sa suđenjem počela 22. juna 1633. godine i u namještenom sudskom procesu ga osudila na odricanje od svog učenja, na što je on i pristao, bojeći se da ga ne bi zadesila ista sudbina kao i Giordana Bruna iz godine 1600, i na zatvor neodređenog trajanja, što je kasnije papa Urban VIII. pretvorio u konfinaciju (kućni pritvor).
Pritvoren do smrti u svojoj kući u Firenci, završio je svoje veliko djelo Discorsi e dimonstrazioni matematiche intorno a due nuove scienze attenenti alla meccanica, koje je objavljeno 1638. godine, a u kojem je objasnio zakone fizike i mehanike u novoj svjetlosti, po čemu se i smatra osnivačem klasične fizike i mehanike. Prvo izdanje njegovih svih knjiga izdano je u Firenci između 1842. i 1856. godine u 16 knjiga.
31. oktobra 1992. godine, 359 godina poslije procesa protiv Galileia, papa Ivan Pavao II je zatražio oprost i ukinuo presudu inkvizicije protiv Galilea Galileia.
U njegovu čast, svemirska sonda napravljena za istraživanje Jupitera je nazvana njegovim imenom, kao i satelitski navigacioni sistem koji je u izradi.

1996 – François Mitterrand, francuski državnik

www.magazinplus.eu