Dogodilo se na današnji dan – 8. februar

8. februar (veljača) (8.2.) je 39. dan godine po gregorijanskom kalendaru. Do kraja godine ima još 326 dana (327 u prestupnoj godini).

Događaji

1587 – Posle 19 godina zatočeništva, škotska kraljica Meri pogubljena je zbog učestvovanja u zavjeri oko ubojstva kraljice Elizabete I. Marija je za vrijeme svoje vladavine (1560-1567) vodila nepopularnu katoličku politiku i time izazvala narod i plemstvo na pobunu. Njezin idealizovan lik obradio je Šiler u drami “Marija Stjuart”.
1904 – Japan je izveo iznenadan pomorski napad na Port Artur, rusku pomorsku bazu u Kini, čime je otpočeo rusko-japanski rat. Ruska flota bila je desetkovana. Za vrijeme rusko-japanskog rata, Japan je izvojevao seriju odlučujućih pobjeda nad ruskom vojskom, koja je ušla u rat potcenjujući snagu svog neprijatelja. Zahvaljujući posredovanju američkog predsjednika Teodora Ruzvelta (koji je za ovo zalaganje dobio i Nobelovu nagradu), rat je 1905. godine okončan. Japan je iz ovog rata izašao kao prva moderna nezapadna vojna sila, dok je ruski neuspjeh u ovom ratu bio jedan od razloga za izbijanje revolucije 1905. godine.
1924 – U Nevadi je izvršeno prvo pogubljenje uz pomoć smrtonosnog gasa. Pogubljen je Tong Li, član kineske bande osuđen zbog ubojstva člana rivalske bande. Smrtonosni gas je u Nevadi usvojen još 1921. godine, kao humaniji način za izvršenje smrtne kazne, nasuprot do tada primjenjivanim tradicionalnim tehnikama kao što su vešanje, streljanje ili električna stolica. Krajem 20. vijeka, ovaj oblik pogubljenja zamijenjen je smrtonosnom injekcijom.
1928 – Škotski naučnik J. Blaird je demonstrirao kolor televizor.
1936 – Održano je prvo takmičenje u ski skokovima.

1984 – Sarajevo je organizaciju zimske olimpijade dobilo u konkurenciji s japanskim Sapporom i zajedničkom kandidaturom švedskih gradova Falun i Göteborg. MOK se pri tome djelomično vodio političkim razlozima – kao nesvrstana zemlja, tadašnja Jugoslavija je davala manje prilike za hladnoratovske bojkote – no glavni je motiv ipak bila želja da se Igre, kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima – održe u gradu koji je dotada obično bio vezivan za izbijanje prvog svjetskog rata.
Zvanična maskota XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984-Vučko.
Za vlasti Jugoslavije sarajevska Olimpijada je bila sjajna prilika da državu svijetu predstave u najboljem mogućem svjetlu, i u tom nastojanju ih nije omela ni velika ekonomska kriza koja je SFRJ bila pogodila početkom 1980-ih. U Igre su utrošena velika sredstva, te sagrađen veliki broj impozantnih građevina i ostale infrastrukture. U tome su vlasti imale podršku Sarajlija, a već prije samog održavanja su Igre dovele do povećanja interesa za zimske sportove, dotada gotovo nepoznate u tom dijelu Jugoslavije.
Igre su među učesnicima, a i među gledateljima ostale u vrlo dobrom sjećanju. Domaćinima je posebno bilo drago što je slovenski alpski skijaš Jure Franko osvojio srebrnu medalju u veleslalomu – prvu medalju koju će Jugoslavija dobiti na zimskim olimpijadama. Franka su Sarajlije na skijalištu bodrile s transparentima na kojima je pisalo Više volimo našeg Jureka, nego domaćeg bureka.
Ipak, najveće zvijezde sarajevske Olimpijade su bili učesnici natjecanja u umjetničkom klizanju. Najbolji dojam je ostavio britanski par Jayne Torvill i Christopher Dean, koji su osvojili zlatnu medalju u plesu. Na Igrama je zlatnu medalju dobila i istočnonjemačka klizačica Katarina Witt, koju je upravo sarajevska olimpijada učinila jednom od najvećih sportskih ikona kraja 20. vijeka.
ZOI 1984 se često smatraju najblistavijim trenutkom u historiji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, i u mnogo čemu su predstavljale antitezu svega što je Sarajevo pogodilo osam godina kasnije. Zbog toga se javila inicijativa da Sarajevo postane domaćin nove zimske olimpijade, koja bi se 2014. održala na 30. obljetnicu ZOI 1984, odnosno 100. obljetnicu sarajevskog atentata, te tako zauvijek zakopala mračnu prošlost.

Rođeni

1700 – Daniel Bernoulli, švicarski naučnik
1830 – Abdul Aziz, osmanlijski sultan
1834 – Dmitrij Ivanovič Mendeljejev, ruski hemičar
1872 – Theodor Lessing, njemački filozof
1920 – Lana Turner, američka glumica
1925 – Jack Lemmon, američki glumac
1931 – James Dean, američki glumac
1937 – Manfred Krug, njemački glumac i jazz-muzičar
1939 – Bisera Alikadić, bosanskohercegovačka književnica
1941 – Nick Nolte, američki glumac
1984 – Krunoslav Čičak, bosanskohercegovački nogometaš

Umrli

1587 – Marija I, kraljica Škota
1725 – Petar I Romanov, prvi car Rusije

1849 – (na slici) Slovenski pjesnik rođen u seljačkoj obitelji u mjestu Vrbi kod Bleda 3. prosinca 1800. godine kao treće od osmero djece Šimena i Mine. Rodni dom napustio je veoma rano (1808. ili 1809.). Prvo se preselio ujaku Jožefu u mjestu Kopanje (nedaleko Grosuplja), koji ga je dvije godine podučavao, a potom upisao u osnovnu školu u mjestu Ribnici u pokrajini Dolenjskoj (1810.-1812.) u kojoj je bio jedan od najboljih učenika. Potom je školovanje nastavio u Ljubljani (1812.-1813.) gdje je završio i šest razreda gimnazije. Nakon toga upisao je studij filozofije (1819.-1821.). Odmah nakon završetka druge godine studija 1821. godine preselio se u Beč gdje je završio i treću godinu studija filozofije. Već 1822. upisuje se na Pravni fakultet na kojem diplomira 1826. godine, a 1828. doktorira. Iste godine u ljeto nakon položenog državnog ispita u Celovcu (Klagenfurt) stječe pravo bavljena odvjetničkom praksom. No, kako se njegov slobodarski duh isticao već u studentskim danima i privukao pažnju policije molba za otvaranje odvjetničkog ureda u Ljubljani bila mu je pet puta odbijena što mu je onemogućavalo sređivanje privatnog života. Tek 1846. godine dopušteno mu je otvoriti odvjetnički ured u Kranju.
Nakon povratka iz Beča u Sloveniju Prešeren se suočio s teškim problemima porobljenog i kulturno nerazvijenog naroda. Još je bio na snazi feudalni sustav, ali se počelo sve jače osjećati mlado građanstvo. Bio je glasonoša njegovih narodnih ideja. Povezao se s Matijom Čopom, odličnim poznavateljem svjetske književnosti i usmjerio slovensku književnost u pravcu kozmopolitskog romantizma. Njih dvojica okupili su slovensku literarnu omladinu oko pjesničkog almanaha Kranjska čbelica i započeli odlučnu književnu, jezičnu i društvenu borbu. Glavne teme Prešernovih djela bile su sloboda čovjeka, nacionalna sloboda porobljenog naroda i put novog građanstva. Izvanrednom stvaralačkom sposobnošću oblikovao je novi pjesnički jezik. Polazeći od izražajne tradicije narodne lirske pjesme, proširivao je artizam stiha uvođenjem novih oblika i ritmova, osobito romanskih. Neobična snaga njegovog pjesničkog izraza ogleda se u bogatoj i bujnoj metaforici. Elegije Slovo od mladosti i Sonetje nesreče govore o razočaranju osjetljivog čovjeka u buržoaskom društvu u kojem vlada isključivo zakon novca, a u Glosi posebno o položaju pjesnika u tom društvu. Elegija svojim rojakom pokreće pitanje nacionalne svijesti Slovenaca. Satirom u tercinama Nova pisarija nastupa protiv dotadašnje utilitarističke pučko-prosvjetiteljske i vjersko-moralističke književnosti te filozofskog romantizma. Njegove najsmionije intervencije u društvenoj borbi i literarna razmimoilaženja našle su svoj izraz u epigramima (Svršeni i dr.).
U osnovi je pjesnikova odnosa prema apsolutizmu i novom građanskom društvu rezignacija u obliku otuđenosti, alijenacija kao talog Prešerenove životne spoznaje. Intimnu, ljudsku stranu Prešerenove prirode odražava njegova ljubavna lirika. Njezina je skala široka, od početne ljubavne igre u romansama preko mutnih dubina iz niza ljubavnih soneta (Ljubeznjeni sonetje) i Gazela do najvećeg uspona u elementarnim, svečanim pjesmama djevojci Juliji Primic. Sonetni venec (1834.) s akrostihom Juliji označava osjećajni i umjetnički vrhunac Prešerenove lirike. U njemu se povezuju oba osnovna elementa, osobna i nacionalna ljubav. No, neuzvraćeni osjećaji (niz novih soneta iz skupne Ni znal molitve… i očajnička Kam), ostavili su trag na čitavoj daljnjoj Prešerenovoj lirici te se ona pretvara u rezignaciju. Zbog velikog utjecaja tih činjenica na njegov literarni rad valja naglasiti kako je Prešeren imao dvije velike ljubavi: Juliju Primic (rođena 1816.), kćerku bogatog ljubljanskog trgovca, koja mu je postala jedna od glavnih poetskih inspiracija i sobaricu Anu Jelovšek (rođena 1823.) s kojom je imao troje nezakonite djece – Režiku, (1839. – 1840.), Ernestinu (1842. – 1917.) i Francu (1845. – 1855.).
Otpor na koji je naišla njegova poezija kod jansenističkog svećenstva, starije romantičke generacije, cenzure i vlasti onemogućio je daljnje objavljivanje Kranjske čbelice. Iznenada je došla i Čopova smrt (Dem Andenken des Matthias Zhop), a pjesnikov materijalni opstanak postao je sve bezizgledniji. Ep Krst pri Savici razotkriva njegovo duševno stanje. Javljaju se motivi samoubojstva u njegovim djelima, ali u pjesmi Pevcu i suprotna je spoznaja: treba znati podnositi bolove i grozote života. Mračne ljubavne balade Prekop, Zdravilo ljubezni, Ženska zvestoba, Ribič i Neiztrohnjeno srce svjedoče kako nije prebolio veliku ranu. Poslije 1838. živi usamljen. Misli mu se vraćaju mrtvim prijateljima (V spomin Andreja Smoleta; V spomin Matija Čopa). Prijateljstvo s poljskim prognanikom Emilom Korytkom urodilo je značajnim izadanjem pet svezaka slovenskih narodnih pjesama. Ovdje također valja naglasiti kako Prešeren nije prihvaćao koncepciju ilirizma za Slovence Stanka Vraza koja je nastupala s napuštanjem slovenskog književnog jezika, iako je inače Prešeren bio prožet slavenskom idejom. U tmini Metternichova apsolutizma napisao je (1844.) proročansku Zdravljicu s političkim konceptom ujedinjene Slovenije i ravnopravnih odnosa između velikih i malih naroda. Preminuo je 8. veljače 1849. godine u Kranju od ciroze jetre. Na samrti će ostaviti jednu zagonetku za sobom izričući rečenicu koja ni do danas nije razjašnjenja: “Za mene bi bilo bolje da nikada nisam bio u Ribnici.”

1926 – William Bateson, engleski biolog
1957 – John von Neumann, mađarski matematičar, fizičar i izumitelj

Wikipedia