“Svojim stavom i onim što predstavljam kao profesor pokušavam odagnati predrasude. Mi ih odgajamo da budu nastavnici u školama, a jedan nastavnik ima ogromnu moć. Pred sobom možda imate 200 djece – ovo je činjenica koju pokušavamo osvijestiti – ali i njihovu ogromnu odgovornost. Uz stručnost, djecu moraju učiti i toleranciji”
Novovrijeme.ba
U septembru prošle godine održana je osnivačka skupština bosanskohercegovačkog društva anglista, pokretači ideje i osnivači još čekaju potvrdan odgovor iz Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine. S dr. Merimom Osmankadić, docenticom na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, razgovarali smo o temema važnim za ovo društvo, ali i o ulozi angliste u savremenom društvu, o važnosti odgoja te razlozima zbog kojih naši univerziteti umiru.
NV: Hrvatsko društvo za anglističke studije osnovano je 1992. godine. Prošle ste godine s kolegama pokrenuli bosanskohercegovačko društvo anglista. Čime objašnjavate ovu razliku od 24 godine?Da, radi se o istom. I u našem nazivu stajat će “društvo” a ne “udruženje”, po uzoru na European Society for the Study of English. Ustvari, “društvo” i “udruženje” je isto, ali smo se odlučili za termin “društvo” kako bi to bilo jednako u svim službenim jezicima u Bosni i Hercegovini. Da smo odabrali termin “udruženje”, na hrvatskom bi onda moralo stajati “udruga”. Željeli smo izbjeći ove jezičke razlike.
Jugoslavensko društvo/udruženje za anglističke studije osnovano je 1992. godine. Nasljednice tog udruženja su Srbija i Crna Gora, koje su 2003. godine osnovale svoje udruženje, nakon čega se Srbija osamostalila i svoje udruženje anglista osnovala 2008. godine. Na internetskoj stranici Hrvatskog društva za anglističke studije stoji taj datum i godina, ali ja ne znam kad se tačno njihovo udruženje osamostalilo ni kako je tekao taj razvoj.
A odgovor na pitanje zašto se tek sad formalno udružujemo je kompleksan. Slažem se da ne možemo sve što se dešava ili ne dešava u našoj zemlji u posljednjih 20 godina opravdavati ratom, ali se moramo složiti u činjenici da je rat naše živote uništio. Koliko god smo imali godina kad je rat počeo… Porodice su se rasule i raspale, pojedinci su izgubili orijentire, naši životi su stali. Prekinute su gotovo sve tradicije, prekinuta je važna akademska tradicija. Tek od 1996. godine počinjemo ponovo graditi, sklapati priču kao da tražimo komadiće razbijene vaze i ponovo je lijepimo.
NV: Ko su partneri i saradnici u ovom važnom poslu?
U kontekstu osnivanja društva anglista u Bosni i Hercegovini moram spomenuti profesoricu s našeg odsjeka prof. dr. Snežanu Bilbiju. Na Odsjek za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu došla je 1972. godine kao asistent, bila je redovan profesor i nedavno je otišla u penziju. Inspirirala nas je svojim radom i zalaganjem, kako redovnim tako i mentorskim, u mnogim magistarskim i doktorskim radovima na fakultetima i anglističkim odsjecima u Bosni i Hercegovini. Prva nas je počela pomalo okupljati i razvijati kontakte pa je, prirodno, i prva ideja o osnivanju udruženja anglista potekla od nje.
Godine 2013. Odsjek za anglistiku Univerziteta u Banjoj Luci organizirao je konferenciju, pa smo kolegica s tog odsjeka dr. Željka Babić i ja pokrenuli konkretnu realizaciju te inicijative. Mnogo nam je pomoglo i svesrdno nas podržalo Udruženje anglista Srbije, a njihova predsjednica dr. Biljana Mišić Ilić omogućila nam je kontakte s evropskim društvom. Javili smo se predsjednici Evropskog društva za anglističke studije, oni su bili oduševljeni našom idejom i obećali su podršku. U septembru prethodne godine održana je osnivačka skupština na kojoj je učestvovalo 43 kolegica i kolega – profesora, asistenata i doktoranada, studenata na trećem studijskom ciklusu – s gotovo svih univerziteta u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Mostar, Bihać, Tuzla, Zenica, Istočno Sarajevo, Internacionalni univerzitet Burč. Ta skupština održana je u sklopu prve međunarodne anglističke konferencije na našem odsjeku. ESSE je poslao svog blagajnika prof. dr. Alberta Lazara Lafuentea, inače profesora na španskom Univerzitetu Alcalá. Time su pokazali podršku, a mi smo dobili priliku uspostaviti kontakte i veze. Nakon zvanične registracije našeg društva aplicirat ćemo za članstvo u Evropskom društvu za anglističke studije. Naši dokumenti su u proceduri u Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine i, naravno, očekujemo pozitivan odgovor.
NV: Čime će se baviti udruženje i šta će eventualno nuditi svojim članovima?
Učlanjenjem našeg društva u evropsko, svaki član bosanskohercegovačkog društva anglista postaje i članom evropskog društva. Ta nam činjenica otvara mnoga vrata, postajemo vidljiviji i kao akademska zajednica u Evropi, ali i kao pojedinci. Sad nam se pružaju mogućnosti za apliciranje na mnogim projektima, učestvovanje u projektima, apliciranje za objavljivanje knjiga, objavljivanje u stručnim časopisima i zbornicima. Vrlo je teško doći do velikih izdavača, teško je doći do naučnih časopisa u vrhunskim bazama podataka. A sve to se traži za bilo kakvo napredovanje.
NV: Engleski je jezik prisutan u osnovnim i srednjim školama, na univerzitetima. Mnogi se, međutim, žale na stepen usvojenog i praktičnog znanja. Je li nastavni kadar dovoljno stručan i osposobljen?
Prema mojoj procjeni, jeste. Problem, međutim, nastaje na drugim nivoima, u drugim oblastima. Bolonjskim procesom uspostavili smo “sistem tri plus dva” i na našem odsjeku prve tri godine omogućavaju samo osnovu. Tokom drugog dijela ciklusa naši se studenti mogu opredijeliti za jedan od četiri smjera: nastavnički, prevodilački, književni i lingvistički.
Smatram da su nastavnički i prevodilački zaista stručni, usmjeravaju. Od velike važnosti nam je nastavnički smjer, dizajnirali smo ga tako da zadovoljava evropske standarde, a i sa studentima radimo onako kako se i u Evropi obrazuju nastavnici.
Nažalost, kad naši studenti okončaju studij, bez obzira na kvalifikacije, ne mogu tako lahko naći zaposlenje. Trenutno se i svršenici samo prvog ciklusa, dakle, samo s tri završene godine studija, mogu zaposliti u školi. Ovo podrazumijeva minimalnu pedagošku naobrazbu, minimalno znanje predmeta koji treba predavati i to predstavlja problem. Potrebna je temeljna promjena ovog stanja, jer kriteriji za rad u nastavi moraju biti vrlo visoki. Kad se obrazujete za pilota, morate proći strašne, rigorozne testove. A kad govorimo o nastavi, praktično svako s ulice može ući u školu i predavati djeci. I to više nije samo pitanje poznavanja predmeta koji se predaje, nego je više pitanje obučenosti u oblasti pedagogije i psihologije djece, a ta su pitanja od velike važnosti.
NV: A odgoj? Je li se izgubio u eri obrazovanja informacijama? Prepoznaju li Vaši saradnici važnost benevolentnog akademskog rada?
Da, zanemaruje se taj odgojni aspekt rada na univerzitetu, a mi smo i dalje nastavnici i učitelji. Više pažnje poklanjamo obrazovanju, a odgoj ostavljamo postrani smatrajući da su mladi ljudi koji dolaze na fakultet već zrele i odrasle osobe i da je njihov odgoj završen. Ja se, međutim, ne slažem s tim, smatram da i na fakultetima moramo raditi na odgoju mladih ljudi i to može imati veoma dobre rezultate.
Vjerovatno je isto i u bilo kojoj drugoj profesiji – imate ljude koji su spremni raditi, a ima i onih koji nisu. Važno je da ima neko ko će ih pokrenuti, animirati. Taj neko jednostavno mora okupiti tim ljudi koji žele da rade, trebaju se podijeliti zadaci, a u cijelom tom procesu bitno je da svi učesnici imaju veliko povjerenje jedni u druge. Samo na taj način možemo postići određene rezultate. Pokrenuti bilo šta u ovo vrijeme u našoj državi iscrpljujući je posao. Međutim, kad vidite rezultate svojih napora, onda morate osjetiti satisfakciju što se nešto pomjerilo s mrtve tačke.
NV: Bosanskohercegovački korisnici njemačkog jezika i kulture na raspolaganju imaju “Goetheov institut” u Sarajevu. Postoji li potreba za osnivanjem instituta za engleski jezik po tom predlošku?
Da, to je postojalo, ali nažalost više ne postoji. Tu je ulogu imao Britanski savjet u Bosni i Hercegovini, kao i američki kuci i biblioteke u okviru ambasada u univerzitetskim gradovima. Tamo ste mogli koristiti čitaonice, literaturu, dnevnu i sedmičnu štampu i sve je to bilo veoma dobro. Britanski savjet u BiH, međutim, rasformirao je svoju biblioteku i poklonio je našem fakultetu. Počeli su raditi neke druge stvari, ali su nam ostali partneri. Saradnja se nastavila, bili su naši partneri u organizaciji nedavne konferencije. Taj se kontakt sa studentima, s našim ljudima koji bi htjeli upoznati kulturu, nažalost, izgubio. Ta uloga Britanskog savjeta više ne postoji.
NV: Široko dostupne informacije i nužnost “učenja u hodu” primorala je ljude raznih profesija da nauče osiromašeni i skraćeni vokabular engleskog jezika. Koliko će ovo obezvrijediti ulogu jednog angliste?
Donekle ste upravu. Smatram da se ta uloga već nekako mijenja, ali bez obzira na to smatram da akcent uvijek mora biti na znanju. Bez obzira na to što neko ima pristup različitim i brojnim informacijama, bez obzira na to što pohađa kurseve ili online-kurseve, onaj ko će raditi u školi i ko će podučavati djecu i odrasle mora proći obuku i steći studijsku naobrazbu. Naprimjer, svi smo govornici bosanskog jezika, ali ne možemo svi otići u školu i predavati bosanski jezik. Ako neko “zna engleski”, to ne znači da je osposobljen i obučen za rad u školi. Da, ta se uloga mijenja, ali ostaje jednako važna.
NV: Mnogo je novih termina iz engleskog jezika koje olahko prihvatamo i često koristimo. Njihovo značenje nije nam sasvim jasno, nisu prevedeni, a o normiranju nema ni govora.
Kao i u svakom jeziku, to se mora normirati. Međutim, utjecaja stranih jezika se ne treba plašiti, toga je uvijek bilo i uvijek će biti. Mnoge riječi u bosanskom/hrvatskom/srpskom, za koje mislimo da su izvorno slavenske, ušle su u naš jezik s dolaskom Turaka na ove prostore. To su tadašnje posuđenice iz turskog, a preko turskog i iz perzijskog i arapskog, a ustalile su u našem jeziku jer za određene koncepte u to vrijeme u južnoslavenskim jezicima jednostavno nije bilo termina zato što ih ljudi na ovim prostorima nisu ni poznavali. Za izume tehnike i nauke moraju se, naravno, kovati novi termini, a to se najčešće radi u zemljama koje su ekonomski jake, u kojima se i dešavaju ti izumi i razvoj tehnike i tehnologije. Te riječi potom ulaze u manje jezike. Mora, međutim, postojati standardizacija i normiranje takvih riječi, mora se znati kako će se te riječi prilagoditi našem jeziku, hoće li se prevoditi ili tražiti odgovarajući termini, hoće li se samo glasovno prilagođavati a ostati u nekom izvornom obliku. Norma mora postojati! A za to, međutim, moraju postojati timovi stručnjaka – lingvista, bosnista, srbista, kroatista.
NV: Postoji li svijest o važnosti ovih problema?
Svijest postoji, naravno. Kako maločas rekoh, u svemu mora postojati neko ko će biti pokretač. To je složen i skup posao u koji bi morali biti uključeni kolege s Odsjeka za bosanski/hrvatski/srpski jezik, s Odsjeka za germanistiku, Odsjeka za anglistiku, Odsjeka za orijentalnu filologiju. Takav bi projekt zahtijevao velika sredstva i veliku posvećenost.
NV: Radite sa studentima. Jesu li naša djeca lijena, neodgojena i neobrazovana, kako često imamo priliku čuti?
Nisu ni lijeni, ni neodgojeni, ni neobrazovani. Ne možemo tako generalizirati i praviti stereotipe. Mislim da u svakoj generaciji ima vrijednih studenata koji se trude i rade, a ima i onih koji su lijeni ili su upisali fakultet da zadovolje želje roditelja ili tek da upišu bilo šta. U suštini sam zaista zadovoljna studentima na Odsjeku. Često dobijamo pohvale od profesora, kolega s drugih odsjeka koji im predaju opće predmete, od uposlenika sad već bivšeg Prosvjetno-pedagoškog zavoda, od ljudi koji ih susreću na stručnim ispitima. Za naše studente uglavnom imaju samo riječi hvale.
Zaista se trudimo održati, ali i poboljšati kvalitet. A opet nas ta finansijska situacija koči. Na nivou Kantona Sarajevo uveden je moratorij na zapošljavanje, prema kojem ne možemo primati novi kadar, mlade asistente, isključivo zbog nedostatka finansija. Ta nemogućnost podmlađivanja smrt je za jedan univerzitet. Mladog asistenta kod nas danas moguće je zaposliti samo ako neki profesor ode u penziju. Univerzitet i Fakultet polahko stare, nema podmlatka, a mladi ljudi moraju od nekog učiti. Sredstava za istraživanja, putovanja, konferencije i objavljivanja također nema, uglavnom se finansiramo sami. Sve to otežava angažman jednog profesora, ali ako imate želju i entuzijazam, uspijevate koliko-toliko. Smatram da ova pitanja moraju biti primarna! A čovjek se, bez obzira na sve, treba truditi.
NV: U vremenu u kojem njegujemo neke druge (ne)vrijednosti, je li obrazovanje izgubilo značaj?
Odgovor na to pitanje je kompleksan, zahtijeva sociološko, psihološko i pedagoško razmatranje. No, neka letargija zaista postoji! Smatram da se kao društvo i kao pojedinci malo trudimo ulagati u djecu i obrazovanje, a to je jedina naša budućnost. Mi sad odgajamo ono što će biti naše društvo, ova država, a neznanje i neobrazovanost naši su najveći neprijatelji. Pritom, ne mislim toliko na znanje iz knjiga, nego na znanje koje se prenosi s roditelja na djecu, s nana i deda, šire porodice, cijelog društva. U engleskom jeziku ima izreka: “It takes a village to raise a child”. I zaista je tako, potrebna je cijela zajednica.
NV: Koja je najvažnija neakademska lekcija koju održite svojim studentima?
Niko se nije rodio naučen. Osim toga, svaki misleći čovjek zna da se uči cijeli život. Ono što ja smatram osnovom svakog zdravog odnosa jeste uljuđenost, odgoj koji čovjek nosi iz kuće. To je osnov svake komunikacije i napretka, lijepo ponašanje, maniri, bonton, da svaka osoba i stvar imaju svoje mjesto.
NV: Djeca nam odrastaju u sredini u kojoj su postale uobičajene osude i predrasude. A na takvo što teško je ostati imun i odrasti u zrelu i zdravu ličnost. Kakvo je Vaše iskustvo sa studentima?
Sa studentima ne ulazim u takvu vrstu komunikacije, ali svojim stavom i onim što predstavljam kao profesor pokušavam odagnati predrasude. Mi ih odgajamo da budu nastavnici u školama, a jedan nastavnik ima ogromnu moć. Svaki nastavnik u svome radu u toku jedne školske godine ima pred sobom dvjestotinjak djece, i o vama ovisi šta ćete s njima napraviti. Ovo je činjenica koju pokušavamo osvijestiti našim studentima. Također, studente pokušavamo naučiti odgovornosti od samog početka studija, prvo prema sebi i svome radu i učenju, a onda i prema svojim roditeljima, nastavnicima, kasnije prema svojim učenicima. Uz stručnost, djecu moraju učiti i toleranciji. Da znaju, koliko god da su izolirani, da nešto što je drukčije ne mora biti opasno ili loše.
Merima Osmankadić doktorica je lingvističkih nauka, a radi u statusu docenta na Odsjeku za anglistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. U svom naučnom radu bavi se morfosintaksom engleskog jezika, kontrastivnom analizom engleskog i bosanskog jezika, usvajanjem drugog/stranog jezika, pragmatikom i kritičkom analizom diskursa. Član je Udruženja za primijenjenu lingvistiku u Bosni i Hercegovini, te jedan od pokretača formalnog udruživanja anglista u bosanskohercegovačko društvo anglista.
