Cenić: Naša politička elita nije tu da uređuje, nego uneređuje državu

Svetlana Cenić ugledna ekonomistica i bivša ministrica financija Republike Srpske, u intervjuu za republikainfo.com kaže: “Nije cilj postojanja naše političke elite da uređuje, već da uneređuje. Uređivanje bi značilo ne dirati narodne pare i imovinu i živjeti od rada, a to nije razlog zašto su se kandidirali. Uneređivanje, i nacionalno i iracionalno, je ono što daje osnovu da se preko noći ima vila u Monte Carlu, vinograd u Francuskoj, imanje u Španjolskoj, stan u Italiji, a o zemljama okruženja da ne govorim”.

 

Razgovarala: Tatjana ČALIĆ/republikainfo.com/

U posljednje vrijeme sve su češće zajedničke sjednice vlada zemalja bivše Jugoslavije, a najave govore da bi one mogle postati okosnica razvoja zapadnog Balkana. Rađa li se nova ekonomska Jugoslavija?

 

-Kamo puste sreće da je tako. Ali nije. Više je tu deklarativnog nego što u stvarnosti postoji svijest koliko bi poslovanje bilo lakše što lokalnim tvtkama, što inozemnim. Ubijamo se pričom o nekom svježem kapitalu, koji će doći iz bijelog svijeta, a istovremeno zatiremo onaj domaći. Valjda je taj ‘bajat’ ili taj novac nije istog kvaliteta. Pa imamo paradoks da nam neka poduzeća odlaze raditi u Austriju, Nizozemsku, itd, a mi i dalje pričamo o inozemnom kapitalu, pri tome ne razmišljajući da smo toliko rasparčali i otežali tržište Balkana na sve moguće načine da nekoj ozbiljnoj i velikoj tvrtki ne pada na pamet ‘zamajavati’ se našim idiotizmima.

Kako gledate na činjenicu da su države bivše SFRJ danas zajedno pet puta više zadužene nego bivša država 1990. godine?

– Milka Planinc, jedina žena na mjestu premijera u nekoj od socijalističkih zemalja, podnijela je ostavku 1985. godine (na tom mestu je zamijenio Branko Mikulić svibnja 1986. godine), jer je vanjska zaduženost Jugoslavije dostigla 18,3 milijarde dolara, što je iznosilo 23,6% bruto domaćeg proizvoda, dok je ukupan vanjski i unutarnji dug dostigao možda nekih 50% BDP-a. Po drugim podatcima, vanjska neto zaduženost zemlje (vanjska zaduženost države umanjena za plasirane kredite u inozemstvu) 1986. godine je  bila maksimalno 36,4%  službeno obračunatog BDP-a, odnosno stupanj zaduženosti se povećao od 23,6% u 1979. na 41,9% u 1987. godini Od 1974. do 1980. država je trošila 15% više nego što je proizvodila. Od Ustava iz 1974. godine i ekonomske decentralizacije 1977., fiskalna politika se vodila usuglašavanjem republika i pokrajina, a odluke u Narodnoj banci konsenzusom.

Decentralizacija je, po ocjeni svih stručnjaka, dovela do nekontroliranog zaduživanja, a krediti su stvarali utisak napretka, a nigdje rasta produktivnosti! Kako je analizirao Stojan Stamenković, član  tima Milke Planinc, 97% obveza po osnovu duga s dospijećem u pet godina predstavljale su “promašene investicije” u 50 velikih poduzeća (Smederevska željezara, Feni, Obrovac itd.). Onda je đav'o došao po svoje: povećanje nezaposlenosti, osiromašenje, restrikcije, svi ekonomske indikatori negativni, rastuća inflacija, smanjenje plaća, rast proračunskog deficita…i da ne nabrajam. I tada se koristio  jednako kao i danas izraz “nagomilani problemi u gospodarstvu i društvene proturječnosti”, umjesto da se kaže katastrofa. Pomišlja li netko na ostavku danas? Ili, što je danas naša najveća promašena investicija, koja košta više od svih željezara, ‘Fenija’ i ‘Obrovaca’ zajedno? Ova i ovakva vlast! E, uspjeli su da nas stvarajući nazovi demokraciju zaduže i ojade više nego taj nenarodni režim, kako ga vole nazvati, za 45 godina svoje vladavine. Pri tome su pokrali i uništili sve ono što je taj režim napravio, a da ništa nisu stvorili. Dobro reče netko:”Vi niste bili u stanju ni da okrečite ono što je za vrijeme Tita napravljeno.”

Je li možda razlog čestih zajedničkih sjednica činjenica da su države bivše SFRJ konačno shvatile da su upućene jedna na drugu, barem u ekonomskom smislu?
– Mislim da je više riječ o političkom fotografiranju nego svijesti o potrebi ekonomske suradnje. Čast izuzecima. Uostalom, odavno su ih privatnici pretekli kupujući ili spajajući se. Nego, mislim da je više reč o shvatanju da se tako može politički preživiti i dobiti poeni, posebno vani. Naravno, šta god da je motiv, pozdravljam svaki oblik saradnje, posebno ako će poslije slikanja doći rezultati.

Koliko su zaista bh. građani siromašni i ima li ikakve nade da će uskoro doći bolja vremena?

– Svaki skup i svaki govor počinjem rečenicom: “Teško zemlji gde se vlast hvali jeftinom radnom snagom, prirodnim resursima i doznakama iz inozemstva”. Tako preživljavamo. Nešto se proda, nešto stigne izvana od ljudi koje smo rastjerali, pa se sada hvalimo njihovim parama. Ostatak života je na kredit. Govorim o prosječnom stanovniku. Uostalom,  pogledajte podatke o socijalnoj isključenosti i sve je jasno. Bit će zanimljivo tek kad jednom budemo imali rezultate popisa, pa napravimo analizu temeljenu na stvarnim podatcima, a ne nekim procjenama. Mislim da ćemo zapanjiti svjetsku znanost.

Kakva je uloga domaćih političara u ovako teškoj ekonomskoj situaciji?

– Trebali raditi, a ne rade. Za početak. trebalo bi da ne spavaju iznalazeći rešenja. Da vam kažem: nemate pojma kako se da urediti ovo malo prostora i države, ali nije cilj postojanja naše političke elite da uređuje, već da uneređuje. Uređivanje bi značilo ne dirati narodne pare i imovinu i živjeti od rada, a to nije razlog zašto su se kandidirali. Uneređivanje, i nacionalno i iracionalno, je ono što daje osnovu da se preko noći ima vila u Monte Carlu, vinograd u Francuskoj, imanje u Španjolskoj, stan u Italiji, a o zemljama okruženja da ne govorim.

Kod nas se stalno priča o EU integracijama i one se vide kao rješenje svih naših problema. Što bi nam u ekonomskom smislu članstvo donijelo?

– Nisam ekonomski analitičar, već ekonomista, pa da s te pozicije kažem da bi EU značila da nam neko čuva leđa, a bitniji je sam proces pridruživanja, jer ovakvi kakvi smo, s ovim stupnjem korupcije, nikada nećemo usvojiti standarde, za kojima čezne većina ljudi ovdje. Da je postojala šansa ekonomskog povezivanja Balkana, ja bih prvo glasovala za tako nešto, jer su nam gospodarstva naslonjena jedno na drugo, kao dijelovi nekadašnje cjeline, a onda kada osvtarimo to, da kolektivno idemo u neku širu zajednicu. To je ono što bi po nas sve bilo korisnije i pametnije. No, bilo je – što je bilo. Drugo pitanje je koliko košta ne biti u EU ako je cijelo okruženje tamo?! Jer, Švicarska nismo, a kasno je vježbati skok s motkom.

Postoje li neki strateški projekti od regionalnog karaktera od značaja za oba entiteta, za BiH, a i zemlje u okruženju, a koji mogu otvoriti novi investicijski ciklus u regiji?

– Redom: od putova do energije. Ali, postoje industrije, od namjenske do konfekcije, kojima treba koliko tržište, toliko i povezanost da bi konkurirale masovnoj i tehnološki jačoj proizvodnji. Zajednički, također, možemo doći do novih tehnologija, toliko potrebnih razvoju. Ma, ne postoji područje koje se ne bi moglo unaprijediti boljom suradnjom. Da ne govorim da se rijekom ne može upravljati s dva kraja, kao ni zrakom.

Ima li nova Vlada RS spremnost da se uhvati u koštac a nagomilanim problemima u javnim poduzećima? Iako se već dvije godine priča o tome, do sada se po ovom pitanju ništa nije poduzelo.

– Ma, rješenje nije sigurno, to bar svi znaju, da se traži mandat ili ostavke na raspolaganje. I to je nelegalno, prije svega, pa Vlada krši vlastite zakone. Što da je netko dobio? Smijene ga, nastane sudski spor, koji zna se koga u konačnici košta. Onda se na mesto jednog partijskog ešalona dovede drugi i to bi trebalo malo da nas ‘zamaja’. Nema rješenja za javna poduzeća dok god njima upravljaju omiljeni partijski kadrovi – ne samo sad, već desetljećima unatrag. Pa, zar nije smiješno objavljivanje natječaja, a pri tome se daju javne izjave što je partijski sporazum i koja pozicija kojoj partiji pripada?!

Daj bar da smanjimo troškove tih natječaja, agencija i povjerenstava. Također, dok god su plaće u javnim poduzećima daleko veće nego u privatnim poduzećima, a svi posluju na istom tržištu, nema sreće. Em je tržišni monopol, em partijski, pa očekujemo uspjeh?! Recimo, svako privatno poduzeće mora obračunati amortizaciju, na primjer. A gdje je amortizacija prirodnog kapitala, na koje javna poduzeća imaju monopol i koja pripadaju ovom narodu? I koja se krčme i daju koje-kome.