Čega i koga se boje hrvatski intelektualci u Hercegovini, premlaćivanja ili gubitka komfora zarađenog šutnjom
“Nama je poznato da pozivaju profesore, da pozivaju svoje studente – ukoliko nisu izašli na izbore – i to ciljano s tim kome će se dati glas, za te malverizacije znamo”, kazala je Zelenika u jednom nedavnom intervju, apostrofirajući pogubnost politike vladajuće stranke sa hrvatskim prefiksom.
Skoro niko ne postavlja pitanje, zbog čega šute hrvatski intelektualci u Hercegovini, osim onih koje je politika HDZ-a već davno progasila takozvanim “daidžama” i pristalicama fantomskog “bošnjačkog unitarizma”
Izgleda da sveučilišnim profesorima, malo ili nimalo smeta javna prozivka koja se njih tiče, a koja ih prokazuje kao pijune jedne politike. Istina, ni u drugim tzv nacionalnim korpusima, situacija nije ništa bolja, s tom razlikom što hrvatski intelektualci uopće ne reagiraju kada im se prebaci da su sluge jedne destruktivne politike. U Sarajevu je, recimo, prethodnih postdejtonskih godina ispisano stotine polemika u kojima su se akademski radnici međusobno optuživali za nacionalizam, antinacionalizam, za privrženost vladajućima ili obrnuto, samo u onom prostoru koji sebe voli nazivati po jednoj propaloj paradržavnoj tvorevini, nikada nismo bili u prilici da svjedočimo bilo kakvoj polemici u vrijednosnom ili svjetonazorskom smislu.
Čak ni onda kada su fizički premlaćivani, ugledniji članovi te akademske zajednice, kao što je to bio slučaj sa napadom na profesora Slavu Kukića od prije par godina, sveučilišna akademska javnost nije našla za shodno da o tome, ali o slobodi izražavanja povede širu diskusiju.
Ni danas, kada se u Mostaru od strane pronacističkih elemenata, jednog društva koje je zapalo u totalnu dekadenciju, napadaju ljudi koji su tek došli posjetiti Partizanskog groblje, recimo studenti iz Hrvatske i Srbije, sveučilišna javnos šuti. Šuti i na infantilnu najavu organiziranja molitvenog skupa ratnim zločincima. Znači li to da to podržavaju sve navedeno?
Neko bi mogao izvesti vrlo jednostavan zaključak pa kazati da podržavaju. Možda bi taj zaključak bio i suviše ishitren, jer je strah od javno izgovorene riječi jači i dublji nego uvjerenost u ispravnost ili pogrešnost prećutne podrške otvorenom nacizmu koji se sastoji u prebijanju intelektualaca, antifašista i osuđivanju svih onih koji drugačije misle.
Kada će se to stanje promijeniti, to sada ne može biti poznato, ali sigurno je da jedno društvo, ne može osjetiti nikakav znak napretka, ako se vodeće misleće glave u njemu, prvo pitaju šta smiju pa tek onda šta mogu.
N.H
(Vijesti.ba)
