-TopSLIDEKultura življenjaLifestyle

Buljina: Ne moram živjeti u BiH da bih joj pomagao

“Koliko je samo političke energije potrošeno na traženje neke pomoći ili priznanja od vanjskog svijeta, koji nas je opet tako često razočarao”.

Harun Buljina je predavač na prestižnom Univerzitetu Harvad u Sjedinjenim Američkim Državama. 

Doktorirao je historiju – period kasnog Otomanskog carstva i modernog Balkana na još jednom prestižnom univerzitetu – Columbia u Njujorku. Doktorska teza odnosila se na islamski reformistički pokretu u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i početka 20. vijeka.

“Tumačio sam to u kontekstu globalnog islamskog modernizma iz tog perioda i odnosu muslimana na Balkanu sa Osmanskim carstvom”, počinje svoju priču za politicki.ba.

Ratna sjećanja

Njegov put iz jedne sarajevske mahale do svjetskih vrhova humanističkih nauka protkan je ljubavlju prema rodnom gradu, maglovitim sjećanjima na rat, koja su ga ipak utemeljila, te izrazitim pragmatizmom. 

Sin je kompjuterske inžinjerke i ljekara. 

“Prije rata mama je radila za Željeznice BiH, a poslje rata u Americi za nekoliko velikih firmi, uključujući IBM. Tata je doktor medicine. Tokom rata je radio na Koševu, a danas uspješno radi u oblasti rehabilitacije, često sa ljudima koji su preživjeli saobraćajne nesreće ili moždane udare”, priča Harun.

Kao i mnoge drugi iz njegove generacije, većinu ranih sjećanja na Sarajevo su vezana za rat. 

Njemu je bilo tek tri godine, kada je krenula agresija na BiH.

S nepunih pet, krajem 1994. majka uspijeva osigurati izlaz iz opkoljenog Sarajeva.

“Izašli smo kroz tunel spasa”, prisjeća se Harun.

Prvo – dječačko – zaposlenje

Tako je počela nova stranica u njegovom izbjegličkom životu. 

Godinu dana su proveli u Zagrebu, a onda su se zaputili prema Sjedinjenm Američkim Državama. 

Tamo su im živjeli rođaci. 

Utočište su našli u mjestu En Abur, savezna država Mičigen. 

To je unicerzitetski gradić nedaleko od Detroita. 

“Tu nam se pridružio i moj otac. On je do kraja rata ostao u opkoljenom Sarajevu. 

Imali smo sreće da završimo u jednom jako finom mjestu za život, tako da mi je En Arbur, pored Sarajeva, i dalje jako drago mjesto”, govori dalje Harun.

Porodični odgoj, ali i američki sistem naučili su ga da nema stajanja i da je život neprestana borba. 

Harun je već kao mališan počeo raditi. 

“Moj prvi posao je bio da dijelim lokalne novine po našem kvartu; za godinu dana bih zaradio skoro tačno onoliko koliko je u ta doba koštala karta za Bosnu. Tako sam od otprilike 1999. imao priliku da se redovno vratim sa roditeljima u rodni grad”, priča on.

Noel Malcom

Iako okružen inžinjerima i ljekarima u porodici, Haruna su zanimale humanističke nauke, posebno historija. “Krivac” za to je i Noel Malcolm, posebno njegova  “Kratka historija”. 

Tu je dobio poticaj da “što bolje upoznam našu prošlost”, kako bi, ako može, doprinio njenom boljem tumačenju. 

“Diplomske studije iz historije sam završio na Univerzitetu Michigan, gdje sam upoznao svog tadašnjeg mentora, John Finea, poznatog historičara Balkana i velikog prijatelja Bosne, koji je i sam mnogo vremena proveo u Sarajevu. On je u meni prepoznao određeni talenat i preporučio da nastavim studije na doktorskom nivou. U ta doba sam dobio i Fulbright stipendiju, koja mi je omogućila da jednu godinu predajem engleski jezik u sjeverozapadnoj Turskoj. Nakon toga, vratio sam se u Ameriku i po prvi put došao u Njujork, gdje sam počeo doktorske studije iz historije na Univerzitetu Columbia.

Studije su bile zahtjevne, ali drago mi je da sam ostavio jedan ozbiljan rad iza sebe. S obzirom na to da sam se bavio upravo historijom Bosne i Balkana, svoj naučni rad nikad nisam shvatio kao neki čisto individualni projekat ili stvar samo ličnog uspjeha, nego sam imao na umu da kao historičar imam i određenu odgovornost društvu iz kojeg potičem i o kojem pišem. Bez toga, ne znam bi li studije uspješno priveo kraju”, kaže Harun.

Maminim stopama 

“Usput”, magistrirao je i kompjuterske nauke, te radi kao softver inžinjer.

Taj zaokret uslijedio je nakon ponuda da akademsku historičarsku karijeru nastavi u Evropi. Ipak, nije mu se išlo iz SAD i ima otpor prema selidbama. 

Pandemija koronavirusa i sve neizvjesnosti koje je ona donijela, pomogle su mu u odluci da ostane gdje jeste. 

“Uživam u stabilnosti koju mi je pozicija softverskog inžinjera priuštila i u prilici sam da budem bliže porodici. Naravno, trudim se i ostati u toku sa akademskim diskusijama iz moje oblasti i održavati veze sa mnogim mojim kolegama i prijateljima. Oni me nagovaraju da disertaciju objavim kao knjigu, a u međuvremenu sam već spremio neke članke za objavu u akademskim časopisima”, navodi Harun dalje.

Političar? Hvala – ne!

Budno prati dešavanja u Bosni i Hercegovini. Ali se ama baš nikako ne vidi u ulozi političara. Ne samo u BiH, već ni u SAD.

“Ima drugih načina da se pomogne mojoj Bosni i Hercegovini i rado učestvujem i učestvovat ću u tome. 

Moje veze s domovinom su neraskidive i pažljivo pratim situaciju. 

Najviše bih volio da mogu kao dio dijaspore i unutar svojih nekih mogućnosti biti od koristi. Mislim da se mnogi drugi iz moje generacije u Americi slično osjećaju, i da je to kolektivno za Bosnu jedan veliki potencijal. Ipak, ne može sve ostati na pojedinačnom nivou, kako je to često slučaj; treba više organizacije i podrška domaćih institucija”, veli on.

Kada mu je ponuđen rad u Evropi, Harun se našao u situaciji da razmišlja o tome da se vrati u BiH. Ne za stalno.

“Ipak sam najveći dio života proveo u Americi, tako da mi povratak u Bosnu ne predstavlja isto kao za one koji su čitavu mladost proveli tu. 

Međutim, život mi se do sada razvio između obje zemlje, i vjerujem da će tako biti i u budućnosti, naročito u doba kada tehnologija sve čvršće spaja svijet. Doktorske studije su mi omogućile da provedem skoro dvije godine u Sarajevu, a novu struku sam izabrao i u velikoj mjeri zbog geografske fleksibilnosti koja odgovara tom mom životnom iskustvu. Volio bih da što više vremena provedem u Bosni, mada će detalji, osim nekih mojih ličnih okolnosti, zavisiti i od faktora koji utiču na ljude koji su već tamo: politička stabilnost, čist okoliš i dalji ekonomski razvoj.

Ne računajte na druge

Bio ili ne bio u Bosni, bolio bih vidjeti malo više inicijative, kako kolektivno tako i na pojedinačnom nivou.

Najviše cijenim naše ljude koji su pokrenuli neke svoje projekte i tako promijenili stvari na bolje, npr. prijatelje koji su osnovali muzeje, fondacije, časopise, itd. Bojim se da prečesto samo prihvaćamo stvari takve kakve jesu i fokusiramo se na rad unutar nekih postojećih struktura, naročito one koje stignu “odozgo.” Ovdje sigurno uključujem i sebe, ali mislim da je to širi fenomen.

Koliko je samo političke energije potrošeno na traženje neke pomoći ili priznanja od vanjskog svijeta, koji nas je opet tako često razočarao. Ne zagovaram neku samizolaciju, ali volio bih da u našem društvu i političkoj kulturi vidim više naglaska na kreativnost, samoodrživost, i sopstvenu sposobnost za riješavanje problema”, zaključuje Harun.

(Ova priča je dio serijala #PonosBiH, o uspješnim mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine. Serijal predstavlja politicki.ba uz podršku kompanije BH Telecom.)

Politicki.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close