Bog nije kršćanin | Razgovor Desmonda Tutua i Dalai Lame na temu Boga i religije (prijevod)

Religija – sama po sebi – nije niti dobra niti loša. Vjera je moralno neutralna stvar. Ona je ono što vi od nje napravite. Ona je poput noža; nož je dobar kad ga koristite za rezanje kruha za sendvič. Nož je, pak, loš kad ga zabodete u nečiji trbuh.

____________

 

Dalai Lama je sjedio, u narančastom viziru, na pozornici pored nadbiskupa Desmonda Tutua, koji je baš u taj čas stigao iz Južne Afrike. Sjeo je u svoj uobičajeni lotus položaj, u kožni naslonjač premalen za njegove presavijene noge. Koljena su mu malčice bila izvirila ispred naslona za ruke.
Obratio se Tutuu riječima: Moja najveća briga jest naći najbolji način da se razgovara o istinskim ljudskim vrijednostima, kao što su ljubav, suosjećanje, opraštanje, i tome slično, ne oslanjajući se pritom na Boga nego na nas same.
Tutu je sjedio u svojoj stolici, pogrbljen prema naprijed; pažljivo je promatrao svoje ruke, naslonjene na krilo. Bio je odjenut u crno odijelo i markantnu, ljubičastu košulju, izrazito  grimizne boje. Veliki metalni križ visio mu je ispod svećeničkog ovratnika. Dalai Lama je rekao: “Ja osobno jesam vjernik, budistički redovnik. Tako da se za svoj osobni napredak koristim – što je moguće više – budističkim konceptom. Ali ga se nikad ne dotičem u razgovoru s drugim ljudima. Budizam je moja osobna stvar, a ne stvar drugih ljudi.” Zagledao se u nadbiskupa i onda odlučno izjavio:
“Iskreno govoreći, kad vi i naša braća i sestre govorite o Bogu, kao stvoritelju, tada sam nevjernik.”
Nasmijao se, kao da je htio vidjeti kako će drugi na to reagirati. Meni se činilo kao da su se Dalai Lamini osjećaji prema Bogu promijenili kroz godine. U jednom intervjuu iz prethodnih godina, kad sam ga upitao vjeruje li u Boga, jednostavno je odgovorio: “Ne znam.” Zauzeo je stajalište agnostika: shvaćao je da je nemoguće zasigurno znati postoji li Bog ili ne.
Dalai Lama je rekao sljedeće: U budizmu nema stvoritelja. Ali mi prihvaćamo Budu, i bodhisattvase, kao “viša bića”, koja traže samilost i prosvjetljenje ne samo za sebe nego i za sve druge. Međutim, ako bismo se pouzdali samo u ta ‘viša bića’, bili bismo lijeni i samo bismo sjedili.” Potom se nagnuo u stolici, zabacio glavu i zakolutao očima prema nebu. “Ne, od toga nema pomoći, tako ja mislim” – zaključio je Dalai Lama.
Tutu je prekrižio ruke preko prsa. Izgledao je zamišljeno, duboko u svojim mislima. Zatim mu je osmijeh ozario lice. Potom reče: “Razmišljao sam, dok ste govorili o postojanju ili nepostojanju Boga, koga vi zapravo krivite?” Tutu je podigao noge od poda i i ljuljao se naprijed-natrag u svojoj stolici. Bio je u stanju nekontroliranog veselja. Možda je to bila samo unutrašnja šala. Ako je tako, onda je ja nisam shvatio. Možda je time htio reći da, ako Bog ne postoji, onda ne treba nikoga drugoga kriviti doli nas samih?
Tutu je (začuđeno) gledao u Dalaj Lamu, a njegov karakteristični hihot odjekivao je dvoranom. Dalai Lama se tada toliko duboko poklonio – u znak  poštovanja – da mu je glava skoro dosegnula do presavijenih koljena. Zabacio je svoj vizir i pozdravio svog južnoafričkog prijatelja mahanjem rukom. Oba su se čovjeka činila kao da su bili pogođeni Tutuovim tajnovitim pitanjem. Tutu dugo vremena nije ništa govorio. Sakupljao je svoje misli kako bi dublje razložio temu. Iako malen – oko 163 centimetra visine – on je impozantan lik. Crte lica doimaju mu se širokim i izvanredno plastičnim.

Prije nego je Tutu nastavio, Dalai Lama se izjasnio: “Ja mislim… možda vas prekidam. Mogu li odgovoriti, samo malo, samo malo?”
“Da, da, da”, Tutu je vrisnuo u glasan, piskav glas, koji je iznenadio publiku. Zatim se okrenuo postrance i promatrao Dalai Lamu. Lice mu je bilo veselo.
Dvojica starijih duhovnih vođa na kratko su ponovno postali djeca, koja su se okolo bahato ponašala i uistino uživala družeći se skupa. Na jednom skupu u Oslu – nakon poprilično bučne epizode – Tutu je upozorio Dalai Lamu (glumeći ozbiljnost): “Gledaj – kamere su oko tebe, prestani se ponašati kao nestašni školarac. Pokušaj se ponašati kao sveti čovjek.”
Publika u prepunom Chan centru je bila oduševljena tim smiješnim upozorenjem. Bilo je ohrabrujuće vidjeti kako dvije velike svjetske ikone sebe nisu uzeli za ozbiljno i kako su pokazali takvu djetinju zaigranost. Dalai Lama je bio ponesen njegovom životinjskom snagom, njegovim nepoštovanjem i njegovom vedrom glumom. Bio je toliko usklađen s Afrikancem, da je čak učinio nešto što sam ga rijetko imao priliku vidjeti da prije čini.
Prekinuo je Tutua dok je ovaj bio u sredini razmišljanja bez obzira na istančanost i etiketu. Ali sad kad mu je Tutu dao dozvolu da ga može prekinuti, Dalai Lama je postao ozbiljan. Rekao je nadbiskupu: “Problem je u tome što, ako uključimo religijsku vjeru, onda će se stvoriti veliki broj različitih, fundamentalno drugačijih pogleda. Dakle, vrlo komplicirano.”
Potom je uperio prst prema Tutuu da bi naglasio sljedeće riječi: “Zato su u Indiji – nakon što su izradili ustav – promišljeno koristili sekularni pristup. Tamo postoji mnogo religija.”- nabrojao ih je na prste jednu po jednu – “hinduizam, islam, budizam, židovstvo, sikhizam, zoroastrizam, džainizam. A tu su još i nabožne i bezbožne religije. Tko odlučuje tko je u pravu?”
Sad kad je Dalai Lama rekao što je imao, ponovno je stavio svoj narandžasti vizir na ćelavu glavu. Tutu je odgovorio: “Pusti me samo da kažem jednu, bitnu stvar koju trebamo ustvrditi, a to je”, duga stanka, “da Bog nije kršćanin.” Ponovno je zastao, okrenuo se prema Dalai Lami i pogledao ga s nestašnim odsjajem u očima. To je imalo željeni učinak: tibetanski se vođa predano nasmjehnuo. Očito Tutu nije prestao sa zezanjem. “Osjećaš li se bolje?” upitao je Tutu Dalai Lamu koji je tijelom bio daleko nagnut od svog prijatelja i očiju prekrivenih poput lažnog zarobljenika.
“Mogli bismo nastaviti, ali…”, okrenu se Tutu promišljeno. Pažljivo je formulirao svoje riječi i zastao bi zadugo poslije svake izrečene rečenice. Prije nego je nastavio podiže nit s Dalai Laminog vizira. “Slava o Bogu je u tome što je Bog tajna. Bog je, zapravo, poprilično nevjerojatan na mnoge načine. Ali Bog nam dopušta da ga pogrešno shvatimo”. Na to je publika podivljala; aplauz je bio glasan i spontan,  a Tutu je nastavio: “ali i da ga razumijemo.
Često sam govorio kako mi je drago što ja nisam Bog. Ali mi je također drago da je Bog taj koji je Bog. Može nas promatrati kako pričamo, širimo mržnju, u njegovo ime. Aparthejd je dugo vremena bio opravdavan od strane crkve. Mi to isto radimo kada govorimo sve te ružne stvari o lezbijkama i gay-populaciji. Govorimo u ime boga ljubavi.”
“Bog kojeg obožavam je svemogući Bog.” Tutu je intonirao raširujući ruke. Zastao je dok publika ‘upije’ prvi dio govora. Zatim reče, ispod glasa: “On je također nevjerojatno, potpuno nemoćan. Bog kojeg ja štujem je svemoguć, ali također i nevjerojatno slab. On bi mogao sjediti i gledati me kako donosim pogrešne odluke. Sad, kad bih ja bio Bog” – dok je to izgovarao publika je prasnula u smijeh – “i primjetio, na primjer, čovjeka koji donosi odluku koja će mu uništiti obitelj, ja bih ga zaustavio.
Ali, slava je Božja zaprepašćujuća. On može sjediti i ne intervenirati jer gaji nevjerojatno, nevjerojatno veliko poštovanje prema mojoj autonomnosti. Spreman je dopustiti da odem u pakao. Slobodno. Prije i to, nego da me natjera kako bih otišao u raj.
On plače kad vidi kakve sve stvari radimo jedni drugima. Ali ne šalje svijetleće munje na bezbožnike. I to je fantastično. Bog kaže: ‘Ne mogu te prisiliti. Ja te preklinjem, molim te, za tvoje dobro, donesi pravu odluku. Preklinjem te.’ Kad napraviš pravu stvar, Bog zaboravlja svoje božansko dostojanstvo te trči da bi te zagrlio. ‘Došao si. Došao si. Volim te. O kako divno što si se vratio.'”
U dvorani je zavladala velika tišina.Tutuov je govor bio izvanredno vješt. Publika  je bila očarana njegovim kovanim licem koje je imalo sposobnost da se promijeni iz vatreno ljutog u oblik koji odgovara osjećaju duboke samilosti, iskrene samilosti. Glas mu se povisio. Njegove su ruke bile u neprestanim kretnjama. Bio je pojava i propovjednik ‘par excellence’.
Kasnije tog istog dan, Tutu i Dalaj Lama su otišli skupa u malu sobu u Chan centru. To im je bila još jedna prilika da prošire svoje poglede na religiju prije nego Tutu bude morao napustiti Vancouver.
Dalai Lama tada reče rekao nadbiskupu: “Ja mislim – općenito – da sve vjerske tradicije imaju jako velik potencijal za poboljšanje ljudskog stanja. Međutim, neki vjerski sljedbenici nisu baš ozbiljni kad je u pitanju vlastito učenje. Oni – kroz sebičnost, novac ili moć – koriste vjeru za osobni probitak. U nekim slučajevima ne postoji ideja o tradicijama ili vrijednostima koje druge tradicije posjeduju, jer su one potpuno izolirane. To je upravo ono što stvara vjersku disharmoniju. Ali ja mislim, ako napravite ravnotežu, da će više težiti pozitivna nego negativna strana. Puno, puno više.”
Tutu je na to odgovorio: “U pravu si. Ali moraš imati na umu, da religija – sama po sebi – nije niti dobra niti loša. Kršćanstvo je proizvelo Ku Klux Klan. Kršćanstvo je proizvelo one koji  su ubili liječnike koji obavljaju pobačaj. Vjera je moralno neutralna stvar. Ona je ono što vi od nje napravite. Ona je poput noža; nož je dobar kad ga koristite za rezanje kruha za sendvič. Nož je, pak, loš kad ga zabodete u nečiji trbuh. Religija je dobra kad stvara ljude poput Dalai Lame, Majke Tereze, Martina Luthera Kinga.”
”I biskupa Tutua, nadoda Dalai Lama.” Tutu se zagleda u njega, uperi prst u svoje grudi i upozori ga : “Ja govorim!”
Dalai Lama se odmaknu i, sav razigran, smijao se s predanošću.
“Ali moramo biti veoma oprezni kad kažemo…” Tutu je nastavio ignorirajući ga. Ali je Dalai Lami bio veliki problem kako se skoncentrirati. Pluća su mu bila puna zraka, ramena su mu se micala od prisilnih grčeva, a usto mu je bilo teško kontrolirati smijeh. “Islam je loša religija, jer postoje loši muslimani. Budizam je loša religija, jer postoje zli budisti. Dovoljno je da pogledate budističke diktatore u Burmi.“
”Moramo samima sebi kazati: što te tvoja vjera tjera da radiš, što da postaneš? Ja ne bih preživio bez vjere u to da je ovaj svijet Božji svijet i da je Bog za njeg zadužen, da zlo neće prevladati unatoč svim izgledima da hoće. Da, naravno da bi ponekad svatko od nas poželio šapnuti Bogu na uho: ‘Bože, za Boga, znamo da si zadužen za svijet, ali zašto to ne učiniš očitijim?'”
Dalai Lama se više nije smijao. Samo je snažno kimnuo glavom kad je Tutu završio govor.

 

‘Ovo je moja jednostavna religija. Nisu potrebni hramovi i nije potrebna zapetljana filozofija. Naš vlastiti mozak, naše vlastito srce jest taj hram; a dobrota je filozofija.’ – Dalai Lama.

 

| Prijevod teksta

God Is Not A Christian: Desmond Tutu And The Dalai Lama's Extraordinary Talk On God And Religion

koji je prerađen prema knjizi The Wisdom of Compassion: Stories of Remarkable Encounters and Timeless Insights

Za Prometej.ba prevela Nikolina Barišić |

01/2013

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close