-TopSLIDEKultura

Biografija jedne fotografije

DINO MUSTAFIĆ

Prije pandemije dobio sam poziv da budem sagovornik u filmu Biography of a Photo kojeg autorski potpisuju Ron Haviv i Lauren Walsh. Otišao sam na intervju iz velikog poštovanja prema svemu što je učinio Ron Haviv sa dokumentarnim fotografijama kada je sa samo 27 godina došao na ratište u BiH. I prije nego što je rat u Bosni počeo snimio je nezamislive zločine. Jedna od tih fotografija koja je obišla svijet jeste kada jedan od Arkanovih ljudi, s puškom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, vojničkom čizmom zamahuje prema glavi žene koja na samrti leži na ulici. Vide se i dva naoružana muškarca koji nezainteresirano prolaze kraj njih. Ron mi je u pripremi razgovora pred snimanje filma ispričao kako se tada zatekao u regiji i snimio ovu fotku; čekao je mirovnu misiju za Hrvatsku kada su počele borbe između Srba i Bošnjaka u Bijeljini. Nakon nekoliko dana Arkan i njegovi Tigrovi stigli su kao vojno pojačanje Srbima u grad. Pitao ga je da li može ići s njegovim ljudima. Pristao je. U jednom trenutku došli su do džamije, gdje su uzeli Hajruša Ziberija, makedonskog Albanca kao taoca. Preko puta je bila kuća, okružena visokim zidom gdje su se mnogi skrivali u podrumu. Izveli su ženu i muškarca na ulicu. Bili su to Abdurahman i Bejtullah Pajaziti. I oni su bili iz Makedonije, u Bosnu su se doselili zbog posla. Ron je opisivao detalje i sjeća se kako je bilo puno vikanja i vrištanja, sa svih strana, a Tigrovi su se derali da ništa ne smije da slika. Prvo su upucali muškarca, a onda i ženu. Nekoliko trenutaka poslije izveli su i Ajšu Šabanović, muslimanku, i nju su upucali. Dok su njih troje tako na ulici ležali i umirali, ili su već bili mrtvi, Ron je fotografisao Tigrove kako prolaze kraj njih. Fotografija je potom objavljena. Iskreno je vjerovao poput svakog umjetnika da će taj jezivi prizor biti dovoljno opominjući da pokrene ljude, da se spriječi rat. Sliku je svijet tada ignorisao i nekoliko dana kasnije počeo je rat u Bosni. Ovih dana se opet zvecka oružjem u Bosni. Dodik je čovjek rata, primitivni i radikalni nacionalista koji je odavno izgubio kompas, njegovo javno ponašanje je varvarsko. Prijeti secesijom i formiranjem vojske RS-a, obilazi političke saveznike iz Beograda i Zagreba (Vučić i Milanović), šalje misionara u Washington (Cvijanović), sve sa ciljem da dobije podršku za bolju pregovaračku poziciju kada izazove nasilne i konstruisane incidente koje treba kapitalizirati stanjem na terenu. A cilj je rasturiti BiH, pokazati je nemogućom i besmislenom državom etničke mržnje kojoj su stabilnost, trajni mir, kao i evropske integracije nemoguća misija. Fotografija o kojoj sam govorio sigurno je definicija etničkog čišćenja, ali nju dugo niko nije primjećivao. Isto kao što ni sada ne primjećuje da Dodik slijedi Karadžićevu politiku radi koje se ratovalo i ginulo 90-ih u mojoj zemlji. Ron Haviv je snimio dokumentarac u kojem propituje utjecaj i nedostatak utjecaja koje fotografije imaju na društvo, na politiku, našu svijest i savjest o strahotama rata kojima je svjedočio od Slovenije do Hrvatske, preko Bosne do Kosova. Prizori djece koja umiru na ulicama i planinama, logori koji su nicali posvuda, silovanja koja su kao oružje korištena u ratu, gradovi pod opsadom, takav strašni popis činjenica koje je ovjekovječio kroz objektiv fotoaparata teško je i nabrojati, a još teže ih podnijeti i opet vidjeti. Dok sam tokom snimanja držao u ruci fotografiju iz Bijeljine i govorio šta ona meni znači, vjerovao sam da to činim za arhiv, daleku budućnost naših potomaka kada se neka politička budala odvaži da opet želi ratovati. Nisam mogao ni pretpostaviti u najgorem košmaru da će to biti tako brzo, nepunih 30 godina poslije. Kao svjedok rata podijelio sam svoje misli i osjećaje iz tog vremena zla i nasilja koje će označiti cijeli moj privatni i profesionalni život. I ponovo se suočavam sa tim strašnim osjećajem nemoći da ukažem kako je opasno što se nisu izvukle nikakve „pouke“ iz bliske prošlosti. Sada i konačno shvatam da nikad niko na dugi rok i ne izvuče „pouke“, jer vidimo kroz istoriju da se matrice ponavljaju. Uvijek na površinu izbije onaj podzemni proces za koji smo nakon rata mislili da je zauvijek sklonjen i slomljen. A nije; bila je to moja životna zabluda. Psihoza novog rata ušla je u naše živote. Nismo zaključili ni ovaj prošli, a sa velikom lakoćom se prijeti i upozorava na novi. To je ono što svaki racionalni čovjek teško podnosi. Vidjeli smo hiljade emisija, filmova, dokumentaraca, izložbi, konferencija, dokumenata o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, presudilo se ratnim zločincima i opet ništa. Svi koji su vjerovali da će se nakon posljednjeg rata promijeniti politika, s njom i odnosi u regiji, da će zavladati mir i kako ćemo brzo ući u EU i sve će se smiriti, bez velikih problema, moraju javno priznati svoj poraz. Vjerovao smo da će prevladati mišljenje koje sam zastupao svih ovih godina.

Ali to se nije dogodilo. Zašto? Jer su zločinci i kriminalci postali heroji i idoli, oni na koji se ideološki nastavlja Dodik. Stavove zasnovane na emocijama nikakvi argumenti ne mogu promijeniti. Na Balkanu je sve zasnovano na žestokim emocijama i isključivosti. Takva politika nije poražena, ona je danas opet tu, pred našim kućnim vratima. Više je neće imati smisla ni fotografisati.

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close