Bata Visoko (Dobrinje) – Neostvareno industrijsko naslijeđe

bulle 2013-01-17

U vremenu kada se bosanskohercegovačka arhitektura pokušava održati i nastaviti, pa makar i preko površnih efekata zidnog platna, preživjelih kanona austrougarske arhitekture, konkretniji zaokreti se dešavaju na polju industrijske arhitekture, u novoj generaciji arhitekata vođenoj idejom čistog funkcionalizma i potreba savremenog, modernog čovjeka – onoga koji konzumira i koji biva konzumiran. Ideje čiste i funkionalne arhitekture predstavljene su brojnim projektima industrijskih građevina BiH, od kojih mnogi nikada nisu ni realizirani, s obzirom na to da je veliki broj istih nastajao u periodu između dva sjvjetska rata, u svijetu zahvaćenom ekonomskom krizom i neimaštinom. Suočeni sa sličnom situacijom i danas, teško nam je govoriti o ovom segmentu značajnog kulturno-historiskog naslijeđa BiH kada nam fabrike propadaju a industrijska naselja gube na svom značaju i brojnosti stanovništva koje ga prati. Stoga se možda još težim čini govoriti o tom mogućem naslijeđu, industrijskom gradu koji nikada nije ugledao svoje svjetlo dana. Neki bi možda rekli na svu sreću tog kompleksa, kojeg bi vjerojatno zadesila slična sudbina velikog broja objekata danas prepoznatljivih kao najvećih ruina bh. gradova. Pa ipak teško je oduprijeti se pomisli kako bi to danas pojedina mjesta izgledala da su samo neki od njih realizirani.

Visočki kraj

Jednom riječju Bata, jedan od najpoznatijih svjetskih proizvođača i prodavača obuće, guma, plastičnih vlakana, igračaka sa više od četrdeset tvornica u svijetu, davne 1939. planirala je izgradnu kompletnog industrijskog naselja u BiH, tačnije u selu Dobrinje kod Visokog. Povijest tvornice seže do 1894. kada Tomaš Bat'a osniva svoju prvu fabriku koja će 1920. započeti masovnu proizvodnju obuće, nakon čega se tvornica počinje širiti van granica njegovog rodnog grada Zlina ‘30-ih godina sa pogonima u Čehoslovačkoj, Hrvatskoj, Poljskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, doživjevšiekspanziju, kako u Evropi, tako i u Americi, Aziji i Africi.
Interes za izgradnju pogona i industrijskog naselja u BiH javlja se ‘30-ih godina prošlog stoljeća, a sudeći po unutarnoj politici Bate, krajnje je i opravdan. Visočki kraj je oduvijek bio prepoznatljiv po umijeću obrade kože, što je na koncu dovelo do razvoja najznačajnije kožarsko-krznarske prerađivačke industrije na ovim prostorima, osim toga 1929. formirana je i stručna zanatska kožarska škola, kao glavna kožarska škola u Jugoslaviji. S obzirom na to da je pomenuti kraj Dobrinje bilo slabo naseljeno mjesto, zadovoljavalo je sve potrebe i zahtijeve projekata industrijkih naselja kakve je tada Bata podizala. Politika je bila isključivo strategijska, vješta i pragmatična, podrazumijevajući pozicioniranje pogona u sabo razvijenim regijama, sa značajnim potencijalom rada sa kožom, dobrom saobraćajnom vezom (Dobrinje je bilo manje željezničko naselje) i sa pogledom u cilju kontrole velikih površina, dakle poljoprivrena dobra s relativno visokom stopom nezaposlenosti. Godine 1936. Borovo je postao grad s oko 120 zgrada, a u planu je bila izgradnja sličnog kompleksa i u Dobrinjum na šta je velikom mjerom uticao, uslijed ekonomske krize, skup uvoz iz Čehoslovačke. Nakon što je izvršeno prvobitno vazdušno snimanje lokaliteta Dobrinje, pristupilo se otkupu zemljišta. Ukupna površina otkupljene parcele iznosila je 31 ha (za potrebe izgradnje industrijskih pogona, dok je za stambeni kompleks planirano sukcesivno širenje).
U izvodu zemljišne knjige katastarske općine Porječani, sa zaključcima sreskog suda u Visokom, zabilježen je otkup zemljišta (parcela) i to: cesta, oranice (Velika njiva, Brod, Lučica, Podčardak, Uža, Dobrinjsko polje i dr), livada i bašći. Na osnovu ugovora o kupnji zemljišnih parcela Dobrinje 15. maja 1939. uknjiženo je pravo vlasništva na nekretnine u korist Bate, tvornice gume i obuće, da bi nakon stupanja na snagu zakona o konfiskaciji imovine 1946. pravo vlasništva bilo uknjiženo u korist FNR Jugoslavije. Na osnovu rješenja Ministarstva lake industrije vlade FNR Jugoslavije u Beogradu i organa Kombinata gume i obuće u Borovu zabilježava se da je organ upravljanja nekretninama Sreski narodni odbor u Visokom umjesto Kombinata gume i obuće Borovo. Godine 1960. doneseno je punomoćno rješenje da je vlasnik zemljišta Zemljoradnička zadruga Zimča sa pravom trajnog korištenja. Ostale parcele su otkupljene od strane fizičkih lica.

Idealni industrijski grad

Kakav prijedlog projekta je bio u planu, možemo samo naslutiti, međutim, ono u što bi se ovo mjesto moglo razviti možemo pretpostaviti sudeći po konceptu industrijkih gradova koje projektujemo Arhitektonski studio Bata u Zlinu od sredine ‘30-ih godina naovamo. Studio je već imao razvijen koncept idealnog industrijskog grada, o čemu svjedoče napisane, ali nikada objavljene knjige pod nazivom “Idealni industrijski grad” iz 1937. Koncept poznat pod nazivom Batovany postao je materijalizacija idealnog grada, značajno favoriziran tokom 20. stoljeća. Razlog takve popularnosti jeste sve veća povezanost i zavisnost savremenog čovjeka sa industrijskom proizvodnjom. Vizija arhitektonskog studija Bate u sebi je objedinila sve potrebe savremenog potrošača – čovjeka posvećenog radu, stanovanju i rekreaciji. Ovim konceptom trebali su biti eliminirani svi negativni učinci industrije na stanovanje, omogućavajući nesmetanu relaksaciju nakon obavljenog posla (raditi zajedno – živjeti odvojeno). Standardizacija u arhitekturi i gradnji administrativnih, društvenih zgrada i proizvodnih hala je karakteristična za sve Batine projekte, a podrazumijevala je povezanost proizvdnog i poslovnog sektora i sektora za stanovanje i društvene djelatnosti. Grad je trebao zadovoljiti potrebe za 5.000 do 15.000 stanovnika, s trgom kao centrom oko kojeg se odvijaju sve aktivnosti. Nakon izgradnje hala, pogona za proizvodnju uslijedila bi izgradnja stambenih jedinica, a varijacijom nekoliko osnovnih tipova gradnje. Zažtitno lice svih Batinih industrijskih naselja bez obzira na to da li su podignuti ‘20-ih, ‘30-ih ili ‘40-ih godina jeste obiteljska kućaizgrađena od crvene opeke, u kojima nije bilo dozvoljeno držanje domaćih životinja i kućnih ljubimaca. Zgrade su redane jedna do drugem, sa dovoljno prostora i zelene površine između njih, smještene sa obje strane trga, uključujući i dijelove sa obiteljskih jednoetažnim i dvoetažnim kućama, pozicionirane tako da bi maksimalno iskoristile južnu orijentaciju. Vegetacija je bila neizbježan dio gradskog prostornog kompleksa u skladu sa motom Batinih projektanata “biljke i grad među vrtovima”.

Od nule

Važno je napomenuti da su neki od arhitekata (Jiri Vozenilek, Vladimir Krfik) istovremeno radili projekte za Le Corbusiera i Franka L. Wrighta. Jedan od njih je i Jan Kot ra, osnivač češke moderne arhitekture, nama poznat po remek – djelu zgrade banke Slavija u Sarajevu iz 1913. Po njegovom prijedlogu industrijski gradovi Bate su oplemenjeni kuoturnim centrima, robnim trgovištima, poštom, bolnicom, čitaonicom, školama, kno i sportskom salom, a nerijetko i zoo-vrtovima i muzejima cipela. Razvoj grada, njegov obim, pa čak i postojanje, naravno ovisio je o napretku proizvodnje, što je uposlenicima davalo snažan osjećaj socijalne sigurnosti i identifikacije sa tvornicom na koju su svi bili ponosni, ali i za koju su bili obavezani. To je, kako kaže Le Corbusier, grad stvoren od nule kao stroj za rad i život, kao biće koje doprinosi, ali kojem da bi opstao, mora se doprinositi.
U godinama kada u Sarajevu, kao i drugdje u Jugoslaviji tog vremena, vlada zatišje, kada industrijski razvoj nije bio na zavidnom nivou i kada se arhitekti sa velikim entuzijazmom rado uključuju u rijetke konkurse i narudžbe koje su se uglavnom ticale dogradnji i prepravki postojećih industrijskih građevina, izgradnja jednog ovakvog kompleksa industrijskog grada bi sasvim sigurno obogatila ovaj kraj u kojem ni nakon 70 godina nisu iskorištene i prepoznate sve mogućnosti i vrijednosti o kojima je nekada planirala i zamišljala jedna jedna od najvećih tvornica gume i obuće Bata.