Kultura

Asim Mujkić: Između socijalizma i barbarstva

Asim Mujkić: IZMEĐU SOCIJALIZMA I BARBARSTVA
U povodu stote obljetnice ubistva Rose Luxemburg

„'Red vlada u Berlinu!’ Vi tupi panduri! Vaš ‘red’ je sagrađen na pijesku. Revolucija će se već sutra ‘sa zveketom ponovo uspraviti’ i na vaš užas zatrubiti: bijah, jesam, bit ću!“

Ovo su zadnje riječi koje je Rosa Luxemburg napisala svega jedan dan prije nego će mučki biti ubijena. Nakon što se socijalistička revolucija počela širiti po Njemačkoj s kraja 1918. i početka 1919. vlada Ebert-Scheidemann-Noske odlučila je da silom zavede red. Tako je u noći između 14. i 15. januara 1919., kao sastavni dio režimske strategije obezglavljivanja ustaničkog pokreta, u Berlinu uhapšena Rosa Luxemburg (1871) zajedno s Karlom Liebknechtom da bi iste večeri bili ubijeni. Njezino tijelo bačeno je u obližnji kanal. Nađeno je tek krajem maja te godine. Uistinu, njene riječi o redu sagrađenom na pijesku. Temelj nove Weimarske Njemačke ‘izliven’ je – ne doduše na pijesku nego na mrtvom tijelu jedne intelektualke bačenom u vodeni kanal, pa su na jedan užasan način njezine zadnje riječi bile'proročke’. Suvišno je i pominjati da je ovo režimsko represivno razračunavanje s ljevicom očistilo i pripremilo teren za jednu sasvim drugačiju revoluciju sa suprotne strane političkog spektra koja će se desiti 1933. godine i pred kojom će politički establišment te iste Weimarske Njemačke ponizno ustuknuti. Ubistvo Luxemburg i Liebknechta bio je početak te saradnje s ‘crnim đavolom’. S početka 1919. godine su „socijaldemokratu Noskeu, zaduženom za uspostavu reda, pomagali prilično sumnjivi fanatični Freikorps – žurno osnovane paramilitarne organizacije bivših časnika, nezaposlenih skitnica i mladih pustolova željnih ubijanja“ (Gay, 1999: 186).

Rosa Luxemburg rođena je 1871. u Zamoscu u okolini Lublina u Poljskoj koja je tada bila sastavnim dijelom carske Rusije. Nakon što je završila varšavsku gimnaziju upisuje studije prirodnih nauka u Zurichu, ali se brzo prebacuje na studije prava i ekonomije. 1897. doktorira na istom univerzitetu na temu Industrijski razvoj Poljske. Studentski život u Švicarskoj trajno je određuje u intelektualnom i aktivističkom smislu prema socijalizmu i proleterskom internacionalizmu. Djeluje u imigrantskim socijalističkim grupama i piše za progresivne časopise kao što su Sprawa RobotnisczaArbeiterstimmeNeue Zeit gdje sarađuje s Karlom Kautskyjem. Autorica je kapitalnog djela Akumulacija kapitala prevedenog na naš jezik još 1955 (Beograd: Kultura). Treba napomenuti da je na našem jeziku moguće čitati i Uvod u nacionalnu ekonomiju (Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost omladine, 1975). Od 1898. pa do svoje prijeke smrti 1919. živi i radi u Njemačkoj. Pored značajnog teorijskog doprinosa socijalističkoj doktrini, Rosa Luxemburg je bila radikalna demokratkinja i beskompromisna kritičarka nacionalističko-patriotskih skretanja socijaldemokratije. Razočarana slomom Druge internacionale pred naletom nacionalizma i imperijalizma, u osvit Prvog svjetskog rata, zaključuje kako je „nacionalistički pokret paralizirao proletarijat i izručio ga nacionalnoj buržoaziji“ (Luxemburg, 1974: 286). Nama s područja bivše Jugoslavije ove riječi moraju da zvuče poznato. Istovremeno, Luxemburg je jedna od prvih kritičarki boljševičkih autoritarnih tendencija koje je detektirala kod Lenjina i uskog kruga njegovih saradnika još 1905. godine. Tako oštro poručuje mladoj sovjetskoj vlasti:

„Socijalizam se po svojoj prirodi ne da oktroirati, uvoditi ukazima. Samo život što se nesmetano pjeni, dovija se tisućama novih oblika, improvizacija, otkriva stvaralačku snagu. Javni život država s ograničenom slobodom tako je oskudan, tako je siromašan, tako shematičan, tako neplodan upravo stoga što se isključenjem demokracije zatvaraju svi izvori duhovnog bogatstva i napretka. U tomu mora sudjelovati čitava narodna masa. Inače se socijalizam dekretira, oktroira za zelenim stolom tuceta intelektualaca“ (Luxemburg, 1974: 294 – podvukao A.M.).

Naravno, ovo nije mjesto za neki podrobniji prikaz autoričinog cjelokupnog misaonog opusa, pa ću se samo ograničiti na neke akcente koji proističu iz njenog mišljenja a koji bi za nas današnje, koji promišljamo uopće o mogućnostima emancipatorskog projekta mogle biti od koristi. Ali prije toga par riječi o samom emancipatorskom projektu, ili kako je to sročio Richard Rorty, ‘globalne egalitarne utopije’ (Rorty, 1999), dok Alain Badiou to oslovljava kao ‘komunističku hipotezu’, odnosno „obećanja univerzalne emancipacije“ iza koje, kako Badiou dalje kaže stoje „tri stoljeća kritičke, internacionalne i sekularne filozofije koja se koristila naučnim resursima i mobilizirala sasvim iskreno industrijske metropolise, entuzijazam kako radnika tako i intelektualaca“ (Badiou, 2010: 3). Rodno mjesto emancipatorskog projekta je Prosvjetiteljstvo i niz građanskih revolucija i mogao bi se sažeti na tri regulatorne ideje čije su interpretacije na suštinski način oblikovale moderni politički reljef, a to su slobodajednakost i bratstvo, odnosno, „slobodan razvitak svih“ na temelju „jednakog prava na samoostvarenje… svake osobe da se razvije kao jedinstveni pojedinac“ uz „aktivno sudjelovanje u oblikovanju društvenog života“ (Eagleton, 2011: 105).

Prvi politički nositelj ovog emancipatorskog narativa bio je liberalizam, no vrlo brzo okoštao je u ideologiju mlade posjedničke klase, da bi se na tragu Marxovog učenja proizišlog iz dubokog razočarenja zbog načina na koji je buržoazija pervertirala ideje slobode, jednakosti i bratstva u opravdanje svoje klasne vladavine, razvila ideja socijalizma. U svakom slučaju, do kraja 20. stoljeća se, kako Antonio Negri kaže, „socijalistička „revolucija mogla braniti samo bez slobode“ (Negri, 2011: 17), a liberalna demokratija mogla se braniti i nekad i sada samo bez jednakosti. Međutim, ovdje neću govoriti ni o jednakosti niti o slobodi, nego o trećoj emancipatorskoj ideji – bratstvu, odnosno solidarnosti, komunitarnoj dimenziji u okviru koje se sloboda i jednakost ‘ozbiljuju’, odnosno, kako to vrijeme pokazuje ‘padaju’. Naime, u vrijeme u kojem stvara Rosa Luxemburg kao i ono neposredno nakon njene smrti najprije socijalizam a potom i liberalizam doživljavaju poraz od hegemonijskih oblika ‘bratstva’: nacionalizma, rasne (‘kulturne’, ‘civilizacijske’) supremacije.

Dok je nacionalizam vrlo brzo postao (i do danas ostao) legitimacijski okvir liberalnih politika, u trenutku nastajanja ‘marksističkog učenja’, nacionalizam je još bio u povoju, te nije mogao ni izgledati kao vjerodostojna prijetnja socijalističkom sentimentu. Do kraja 20. stoljeća nacionalizam se uistinu pokazao jačim mobilizatorom političke zajednice, i svaki socijalistčki pokret tokom tog stoljeća sadržavao je kao parazite elemente nacionalizma koji su mu na kraju ‘presudili’. Tako danas sa većom sigurnošću možemo reći da se nacionalno-rasni mit pokazuje jačim od humanističko-prosvjetiteljskog mita samoodređujućeg čovjeka bilo u njegovoj liberalističkoj, bilo u njegovoj socijalističkoj formi. Nakon sloma socijalističkih projekata, a usljed posljednjeg vala emancipatorskih borbi tokom šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, emancipatorski narativ artikulirao se u formi snažnog uvjerenja „da se sa uspostavljanjem države blagostanja, davanjem prava glasa ženama, davanjem jednakih prava američkim crncima i davanjem slobode seksualnim manjinama dogodilo nešto moralno ispravno“ te da se borbe na tim principima „moraju nastaviti“ (Honneth, 2019: 175).

Na žalost, to ‘snažno uvjerenje’ je od 1980-tih pa do pobjede Donalda Trumpa na izborima 2016. i samo snažno uzdrmano, osobito nakon perioda ekonomske krize iz 2008. godine tokom kojih se razvio jedan naročito moćan, mobilizacijski kontra-narativ parohijalnog (suverenističkog) bratstva koje se, izgleda objedinjuje u rasno-civilizacijsku internacionalu Stevea Banona. Prema njemu, država blagostanja je ekonomski neodrživa i preskupa a s njome i cijeli liberalno-demokratski imaginarij. Ženska prava se – preko figure majke i temelja obiteljskog života, osporavanjem prava na abortus – reduciraju, crnci i Drugi općenito imaju ionako ‘previše prava’.

Nacionalno suverenističko bratstvo je plauzibilni odgovor hegemonijske klase na pitanje kako održati potrebni nivo integriranosti radništva i stanovništva općenito u imperijalistički sistem jednom kada smo se otarasili sistema države blagostanja kao nerentabilnog, jednom kada smo kapitalu omogućili nesmetanu seobu u potrazi za nižim cijenama rada, odnosno ‘ambijentom povoljnom za strane investitore’ kako se obično tepa ovom destruktivnom pustošenju ljudskih života i resursa širom planete, i kada smo stvorili uslove da „najbogatijih 10%“ svijeta posjeduje „89% cjelokupne imovine“ , (Klein, 2017: 49) koja se procjenjuje na iznos od 256 triliona dolara, kada je, ako je vjerovati Pickettyju, jaz u bogatstvu dosegao parametre iz 1913. godine. Tu integriranost danas osigurava nacionalistički i rasistički sentiment. Stoljetni projekt uništenja narativa društvene nade potlačenih odvijao se represijom, patriotizmom, stalnim mobilizacijama topovskog mesa u svjetskim ratovima, mjerama države blagostanja, glupošću i totalitarnom okrutnošću samih ‘komunističkih’ sistema, na kraju neoliberalnom ucjenom, zastrašivanjem i identitetskim naracijama. Tako se s klasne uspješno prešlo na kulturne, identitetske borbe. Izbijanje Prvog svjetskog rata, sama ne nasjedajući na patriotski zov odbrane otadžbine, Rosa Luxemburg vidi kao „puštanje krvi što europskom radničkom pokretu prijeti iskrvarenjem. Još jedan takav svjetski rat, i izgledi socijalizma bit će pokopani pod ruševinama što ih je nagomilalo imperijalističko barbarstvo. To je smrtni udarac onoj sili što u svojem krilu nosi budućnost čovječanstva“ (Luxemburg, 1974: 254). Tako je i bilo. Rosa Luxemburg je bila među prvim socijalističkim misliocima koja je uočila ovaj trik imperijalističke hegemonije, naime, da „za postojanje buržoaskog društva nisu neophodni liberalizam i demokratija. Umjesto njih imperijalistička buržoazija izabrala je šovinizam kao svoj oslonac“ (Tadić, 1974: 19).

Internacinalna vladavina kapitala počivala je kako u Rosino vrijeme tako i danas na nacionalnim podjelama i režimima, odnosno proizvodnji nacionalističkih partikularizama potlačenih. Jako je opasno bilo u osvit Prvog svjetskog rata kritizirati onu gotovo zdravorazumsku potrebu da se u trenutku kada je ‘domovina izložena napadu’ sve društvene snage upregnu u odbrambeno jedinstvo, da se odreknu svojih partikularnih interesa i stave ‘kao jedan’ u službu općeg interesa. Rosa Luxemburg je to ‘bezinteresno’ odbrambeno jedinstvo nacije brutalno razotkrila. Da bi se stavila na raspolaganje svojoj ‘domovini’, Luxemburg piše, da je socijaldemokratija 4.8.1914. proglasila da do daljnjeg, odnosno,

„do zaključenja mira, klasna borba ne postoji. Njemačka se … pretvorila u čudesnu zemlju klasne solidarnosti i društvene harmonije. Ali, klasna borba nije izum, nije proizvoljna tvorevina socijaldemokratije, da bi je ona mogla, kada god zaželi, i po svojem nahođenju, u izvjesnim razdobljima obustavljati. Da li se pozicija vladajuće klase ‘primirila’ za vrijeme rata? Zar je možda prestalo privatno vlasništvo, kapitalističko izrabljivanje, klasna vladavina? Zar su možda pojedinci, uzavreli od patriotizma, izjavili: sada, suočeni s ratom, mi za njegova trajanja dajemo sredstva proizvodnje: zemljišta, tvornice, radionice, u posjed zajednici, odričemo se inokosnog iskorištavanja dobara, ukidamo sve političke privilegije i žrtvujemo ih na oltar domovine dok je ona u opasnosti?“ (Luxemburg, 1974: 223)

Naprotiv, vladajuća klasa je vrlo dobro profitirala na ratovanju i Rosa Luxemburg nam je majstorski dešifrirala mitologiju nacionalnog jedinstva i domoljubne gorljivosti. Ono što je cijeli svijet uvelo u ‘ratnu avanturu’ 1914, uostalom ono što svijet uvodi u ratne intervencije i danas jest ‘prirodna’ tendencija akumulacije kapitala čiji je politički izraz, prema Rosi Luxemburg, imperijalizam:

„Ukoliko više kapitalističkih zemalja uzima učešća u tom lovu na akumulacione oblasti (to danas nisu samo zemaljske teritorije, već i virtuelne sfere – A.M.), i ukoliko su manje nekapitalističke oblasti koje su još otvorene svetskoj ekspanziji kapitala, utoliko ogorčenija postaje konkurentska borba kapitala za one akumulacione oblasti, utoliko više se njegova krstarenja na svetskoj pozornici razvijaju u lanac ekonomskih i političkih katastrofa: u svetske krize, ratove, revolucije“ (Luxemburg, 1955: 386).

Tom procesu neumorne akumulacije, proždiranja nije se, izuzev rijetkih, mogao 1914. suprotstaviti niko, kao što ni danas ne možemo identificirati neku internacionalnu kontrasilu koja će se suprotstaviti ovoj internacionalnoj hegemoniji. Rosa Luxemburg je 1914. zapisala i sljedeće: „Svaka socijalistička politika koja se sred svjetskog vrtloga želi povoditi samo za izoliranim stanovništvom jedne zemlje, unaprijed se gradi na pijesku“ (Luxemburg, 1974: 232). Nije nužno biti neki socijalist pa uvidjeti težinu ovoga o čemu govori Luxemburg: na pijesku se gradi danas, na primjer, i svaka ‘zelena’ politika koja se povodi samo za izoliranim stanovništvom jedne zemlje. Ukratko, poučak Rose Luxemburg glasi da je pretpostavka bilo kakve emancipatorske politike internacionalna klasna svijest jer su opasnosti – ekološka katastrofa, eksploatacija usljed akumulacije – internacionalne. Jedini efikasan odgovor na hegemoniju onoga što Rorty zove ‘global overclass’ (globalna natklasa) jeste, na tragu Rose Luxemburg, emancipacijska platforma ‘global underclass’ (globalna potklasa). Ono pak što potklasu drži u potčinjenom položaju, razotkriva to R. Luxemburg u napisima o ‘domoljubivoj socijaldemokratiji’, jesu odobrene, kontrolirane, medijski i intelektualno promicane forme ‘bratstva’ kao što je nacionalna i rasna pripadnost koje održavaju unutarnju međusobnu suprotstavljenost tog modernog plebsa.

Posebna odgovornost, kao što je to bilo i 1914. počiva na ljevici. Njezin domoljubni autizam, kako to vidi Rosa Luxemburg, dobrim dijelom počivao je na neosnovanom, metafizičkom, ideološkom ubjeđenju u ‘nužnost’ propasti kapitalizma, da povijest sama od sebe, na neki način radi u prilog nastanka socijalizma. Na famoznim ideološkim čeličnim zakonima povijesnog determinizma, uostalom, Staljin se prometnuo u nepogrešivog vladara jednog totalitarnog režima istine. Potisnuta je bila opomena izrečena u Manifestu KP (1848) u kojem Marx i Engels podsjećaju na „mogućnost da se u istoriji klasne borbe ne mora uvijek završiti revolucionarnim prevratom, već i ‘zajedničkom propašću klasa u borbi'“ (Tadić, 1974: 21). Ta nemišljena mogućnost u historiji progresivne misli nikada kao danas ne sija u ‘svojoj istini’ dok svijetom suvereno vlada barbarstvo (masovno pustošenje resursa, astronomsko bogaćenje, odnosno osiromašenje i pustošenje koje milione ljudi tjera na imigracije, destrukcija humanističkih vrijednosti, globalno zatopljenje). Rosa Luxemburg ostavila nam je težak zadatak emancipatorske borbe koja se mora aktuelizirati unutar smisaonog konteksta kojeg s jedne strane određuje mobilizacijski poklič ‘socijalizam ili barbarstvo’ i, s druge strane, upozorenje da je „čitav put socijalizma posut samo porazima“ (Luxemburg, 1974: 306). Pobjeđivati kroz poraze!

Autor: Asim Mujkić

Prometej.ba

Korištena literatura:

Rosa Luxemburg, Akumulacija kapitala, Beograd: Kultura, 1955.

Rosa Luxemburg, Izabrani spisi, Zagreb: Naprijed, 1974.

Ljubomir Tadić: „Život i revolucionarno djelo Rose Luxemburg“ u R. Luxemburg, Izabrani spisi, Zagreb: Naprijed, 1974, str.: 7-23.

Alain Badiou, The Communist Hypothesis, London: Verso, 2010.

Naomi Klein, No is not enough, Penguin Books, 2017.

Antonio Negri, Zbogom gospodine Socijalizam, Zagreb: VBZ, 2011.

Terry Eagleton, Zašto je Marx bio u pravu?, Zagreb, VBZ, 2011.

Axel Honneth, Ideja socijalizma, Novi Sad: Akademska knjiga, 2019.

Peter Gay, Weimarska kultura, Zagreb: Konzor, 1999.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close