Kultura

Antifašizam u zamjenu za sadaku: Čiji je, da prostiš, Sarajevo grad, rekti?

Iako je prvobitno Gradsko vijeće Sarajeva donijelo odluku da se profesoru Aliju Lafciogluu koji predaje u sistemu škola ‘Bosna – Sema’, povezanih s političkim protivnikom predsjednika Turske, dodijeli ‘Plaketa grada Sarajeva’, isto Vijeće mu je ovih dana oduzelo priznanje – da se Sarajevo ne zamjeri Erdoganu

Naporima i žrtvama sarajevskih rodoljuba Srba, Muslimana i Hrvata 6. aprila 1945. godine oslobođeno je Sarajevo, natpis koji krasi jedan od njegovih simbola, Vječnu vatru, dio je spomenika koji već tačno 70 godina nijemo svjedoči o slobodarskom, antifašističkommultietničkom identitetu glavnog grada Bosne i Hercegovine. U slavu palim junacima za njegovo oslobođenje od fašizma i stranog okupatora, Sarajevo 6. aprila obilježava svoj dan, u okviru kojeg se, kao izraz zahvalnosti za učinjenu dobrobit Gradu i njegovim građanima, dodjeljuju i brojna priznanja i nagrade. Takve manifestacije, sa jakim historijskim i moralnim backgroundom, odlične su pozornice novom talasu sarajevskih, pa i bosanskohercegovačkih rodoljuba da svoje prigodne govore kite velikim riječima onezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Vole oni isto tako govoriti i podsjećati na ulogu Sarajeva, ne samo kao glavnog grada, već i njegovoj prirodi koja kao životopisni pejzaž platna jarkih boja najbolje opisuje bosanskohercegovačku realnost.

Ovakva jedna impresionistička slika Grada Sarajeva, međutim, iz godine u godinu pretvara se u svoju suprotnost. Njegove sjene postaju sve izraženije, boje tamnije i mračnije, a simbolika pokreta koja se nastojala u takvoj jednoj konstrukciji dočarati, postala je konstrukcija statičnosti. Jučerašnja sjednica Gradskog vijeća Grada Sarajeva samo je jedan od takvih poteza kistom.

Bez gotovo imalo medijske pažnje i reakcija javnosti Grad Sarajevo je u duhu antifašizma i pobjede nad stranim okupatorom, ne samo 1945., nego i 1992., ponovno uspjelo da, sada dobrovoljno i u miru, podlegne ozbiljnim i nedopustivim političkim pritiscima izvana, ovaj put Erdoganove antidemokratske vlasti i njegovih režimskih medija. Dozvoljavajući im da utječu na unutrašnje odluke iz njegove isključive nadležnosti, na to ko smije dobiti plaketu Grada, a ko ne, Sarajevo kao glavni grad jedne takve, suverene, nezavisne i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine nije samo pristalo na instrumentalizaciju izvana, već je i postalo objektom politike treće države.

Čini se stoga kako je današnjim rodoljubima, pardon, patriotama 6. april samo obični praznik, dan u kojem će pročitati ili izrecitovati već napamet pripremljene govore, položiti cvijeće i završiti u nekom od boljih sarajevskih restorana. Simbolika 6. aprila kao dana kada smo pobijedili fašizam i stranog okupatora upravo je činom oduzimanja nečijeg priznanja povodom tog istog dana, degradirana, ponižena i ismijana – dodvoravanjem i pravljenjem ustupaka njegovih gradskih otaca jednom stranom antidemokratskom, neoimperijalističkom i retrogradnom režimu, te konačnom podlijeganju njegovim pritiscima. Čije je onda ovo Sarajevo, kada mu pismo podrške njegovih građana, bivših predstavnika Bosne i Hercegovine na svjetskim olimpijadama, nosilaca priznanja Zlatna značka Univerziteta u Sarajevu, postdoktorskih israživača, studenata doktorskih i master studija na prestižnim svjetskim univerzitetima te asistenata na Univerzitetu u Sarajevu naspram prijetnji turskih vlasti ne znači ništa? Jedini zaključak koji se ovdje može nametnuti jeste taj da su svi koji su dozvolili da Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine opet bude marioneta trećim državama, zapravo kolaboracionisti, te da svojim glasom oni više nisu glasali protiv odluke, već protiv šestoaprilskih tekovina na kojima je Sarajevo građeno.

Da se odmah razumije, ova kritika nije moj stav koji bi legitimizirao ili na bilo koji drugi način izrazio simpatije, prema bilo kojoj strani ove priče, naročito ne prema profesoru kome je nagrada oduzeta, njegovoj ili nekoj drugoj obrazovnoj instituciji u Bosni i Hercegovini koja za cilj ima očitu ideološku, neoimperijalističku i kolonizatorsku namjeru, te indoktrinaciju domaće djece i studenata sa politikama i ideologijama koje stoje iza takvih projekata. Ovdje se jednostavno radi o kritici onih koji dozvoljavaju, ne samo napad na suverenitet, već i na tekovine antifašističke i slobodarske Bosne i Hercegovine te Sarajeva kao njenog glavnog grada. No, kad smo već kod suvereniteta, reagovali su bosanskohercegovački rodoljubi pod zastorom suvereniteta na brojne slične događaje, od miješanja Hrvatske za nedavno hapšenje pripadnika HVO-a, preko izjava Milanovića i Nikolića o Bosni i Hercegovini, do unutardržavnih trzavica kao što su federalizacija, referendum i sl. Međutim, ne i ovaj put. U tolikoj tišini silnog patriotizma, odzvanjao bi eho najmanje kritike, ili povišenog glasa. Jedino što kao da u takvoj jednoj tišini odzvanja jeste govor Erdogana u kojem je svoju pobjedu proglasio i pobjedom Sarajeva, Sarajeva koje je jedne prilike tako izašlo negirati njihov genocid, dok se godinama bori sa onima koji u vlastitoj zemlji negiraju onaj naš.

Međutim, ima i opravdanje. Kažu. Pristalo se na ucjene, jer bi to utjecalo na ugled Sarajeva, te ugrozilo prijateljske odnose Bosne i Hercegovine i Turske. Rekli bi možda i to da su ucijenjeni zbog, kako su sarajevski mediji otkrili, „cijene“ donacija koje stižu iz Turske u vidu polovnih tramvaja i autobusa koja nema posebnu vrijednost, jer se time Istanbul riješio autobusa sa motorima koji ne zadovoljavaju ni minimalne ekološke standarde, a Konya tramvaja starih više od 30 godina. Izgleda da smo se, kako bismo sačuvali ugled Sarajeva, kao grada spremnog da prihvati turski, ali i sav ostali europski otpad kao sadaku, popljuvali po njegovom stvarnom identitetu, onome koji je godinama bio simbol naše slobode i ponosa.I tako, dok prijateljska Turska svoje prijateljstvo dokazuje nepoštivanjem naših institucija, davanjem sadake kao nekada u dobra stara vremena kada smo im isto tako bili podređeni, te obnovom sakralnih objekata i česmi, u susjedne zemlje slijevaju se milijarde eura njihovih investicija, istih onih susjednih zemalja koje nas veoma često kao napadaju, a bratska nas Turska od njih kao brani.

Naposlijetku, čini se kako politika svesrdačne odbrane sadake ima još jednu, mnogo dublju dimenziju – legitimaciju identiteta štokholmskog sindroma kao stanja nacionalne (be)svijestijednog od konstitutivnih naroda spram Turske, uz obostranu korist.

Danas je postalo opasno govoriti o umiranju Sarajeva. Postalo je nezahvalno kritikovati nakaženje njegove slike nekada izrazitog kolorita, a koja se sada iz jedne impresionističke utopije polako pretvara u postmodernističku distopiju, nakazu u kojoj ne smije biti kritike, jer dekonstrukcija ne dozvoljava istine. I kada nema istina, onda i Djed Mraz može biti nepoželjan i zabranjen sarajevskoj djeci iz mračnih i opasnih ulica na kojima se više sije smrt nego cvijeće, a Huseini Đoze, Mustafe Busuladžići i ostale aveti koje malo po malo počinju da gase njegovu vječnu vatru, sasvim normalna pojava. Sloboda misli postala jeograničena, a obrazovne institucije mjesta u kojima nove generacije treba intelektualno kastrirati. Smrt Sarajeva kakvog znamo, ispisanog antifašizmom, slobodom, bratstvom i jedinstvom, košarkom, Novim primitivizmom, olimpijadom, pjesnicima, vajarima, kiparima, muzičarima, bit će i smrt Bosne i Hercegovine kakvu znamo, o kakvoj pričamo i kakvu želimo. A, nije ovdje smrt prvi put povezana sa obrazovanjem. Ni onda, kada smo s njim ipak preživjeli najdužu opsadu, a ni onda kada su oni koji se danas pitaju ko u njemu smije biti nagrađen, a ko ne, za svog vremena pobili 20 000 naših intelektualaca.

Mnogo nas u ovakvom vremenu vjerovatno nikad neće biti nagrađeno. I upravo će to biti najveća nagrada i priznanje našem otporu.

(Jasmin Hasanović, Prometej.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close