Upoznajte drugačiji biznis: Nije sve u profitu i lovi, ima nešto i u čovjeku

Svako preduzetništvo je način razmišljanja, odnosno proces stvaranja i razvijanja ekonomskih aktivnosti, kombinovanjem rizika,kreativnosti i inovativnosti, uz pouzdanu upravljačku strukturu unutar nove ili postojeće organizacije.

Preduzetništvo ima za cilj stvaranje novih vrijednosti. Za razliku od klasičnog preduzetništva, socijalno preduzetništvo je specifično po tome što se bavi prepoznavanjem i rješavanjem socijalnih problema kao što su socijalna isključenost, siromaštvo, nezaposlenost i dr. Za razliku od tradicionalnog preduzetništva, gdje je primarni cilj ostvarenje i maksimizacija profita, u fokusu socijalnog preduzetništva je zadovoljenje društvenih potreba. Stoga, socijalno preduzetništvo predstavlja značajnu pokretačku snagu socijalnog i ekonomskog razvoja.

Pojam socijalnog predzetništva

Pojam socijalnog preduzetništva se kod nas pojavljuje u posljednjih tridesetak godina, uporedo sa razvojem prakse.

Kada je riječ o Balkanu i praksi socijalnog preduzetništva, prisutna je dilema kako engleski pojam „social entrepreneurship“ upotrijebiti na našim jezicima. Naime, ukoliko se koristi pojam „društveno preduzetništvo“, što bi bilo ispravno, onda se javlja problem da bi oblik organizovanja društvenog preduzetništva trebalo biti „društveno preduzeće“, što s obzirom na prošlost asocira na nekadašnja društvena preduzeća odnosno nevlasnički oblik svojine. S druge strane, opet, izraz „socijalni“ kod nas se u pravilu veže za stanje pojedinca ili grupe koji su u ugroženom položaju, tako da bi se definisanje pojma „socijalno preduzetništvo“ moglo shvatiti isključivo kao oblik preduzetništva koji se odnosi samo na ugrožene grupe i njihove probleme, dok bi dimenzija preduzetništva koja se odnosi na rješavanje drugih društvenih problema mogla ostati izvan fokusa interesovanja.

U tom kontekstu, u Hrvatskoj je prihvaćen pojam društveno preduzetništvo, dok se npr. u Srbiji  koristi pojam socijalno preduzetništvo.

Kod nas se udomaćio pojam socijalnog preduzetništva.

Daleko važnija od samog pojma koji se koristi jeste suština koja se krije iza pojma socijalnog preduzetništva. Niti u ovom slučaju ne postoji generalno usaglašen stav u svijetu i razni autori i razne zemlje gledaju na suštinu socijalnog preduzetništva na različite načine.

Muhammad Yunus, dobitnik Nobelove nagrade za mir za 2006 godinu , u knjizi “Za svijet bez siromaštva” (2009) navodi da se socijalno preduzetništvo najčešće definiše kao bilo koje nastojanje da se pomogne drugim ljudima. Ta inicijativa može biti ekonomskog i neekonomskog, profitnog i neprofitnog karaktera.

Bill Drayton, osnivač prve globalne organizacije za socijalno preduzetništvo Ashoka, je socijalno preduzetništvo definisao kao preduzetništvo s etičkim integritetom u cilju maksimiziranja društvene vrijednosti, a ne privatne vrijednosti ili profita.Svako preduzetništvo ima za cilj stvaranje novih vrijednosti. Socijalno preduzetništvo je specifično po tome što se bavi prepoznavanjem i rješavanjem socijalnih problema kao što su socijalna isključenost, siromaštvo, nezaposlenost i dr.

Za razliku od tradicionalnog preduzetništva, gdje je primarni cilj djelovanja ostvarenje i maksimizacija profita, u fokusu socijalnog preduzetništva je zadovoljenje društvenih potreba. Stoga, socijalno preduzetništvo predstavlja značajnu pokretačku snagu socijalnog i ekonomskog razvoja.

Dakle, može se reći da socijalni preduzetnici stvaraju vrednost,ali nisu motivisani prisvajanjem vrednosti.

„Ono što razlikuje socijalno preduzetništvo od komercijalnog preduzetništva je dominantan fokus na stvaranje vrijednosti, a ne na prisvajanje vrijednosti. Iako pojedinci mogu imati više ciljeva, organizaciji je potrebna jasnoća, kako bi usmjerila svoje djelovanje na koherentan način. Organizacije treba da izaberu bilo stvaranje vrijednosti ili vrijednosti aproprijacije kao svoj preovladavajući fokus”,  navodi Filipe M. Santos.

Evropska Komisija je umjesto definicije socijalnog preduzetništva postavila okvir za definisanje socijalnog preduzeća. Po ovoj definiciji socijalno preduzeće je operator u društvenoj ekonomiji čiji je prvenstveni cilj da napravi društveni uticaj/rezultat,  a ne da stvara profit za njegove vlasnike. Ono posluje prodavajući proizvode i usluge na tržištu na preduzetnički i inovativan način i upotrebljava ostvareni profit prvenstveno za postizanje društvenih ciljeva. Socijalnim preduzećem se upravlja na otvoren i odgovoran način  posebno uključujući zaposlene, kupce i druge korisnike, na koje se odnose njihove komercijalne aktivnosti, u sistem odlučivanja.

Evropska komisija koristi pojam socijalno preduzeće koji obuhvata slijedeće vrste poslova i biznisa:

One kod kojih je društveni ili socijalni cilj osnovni razlog za komercijalne aktivnosti i koje često imaju oblik društvene inovacije, One kod kojih se profit uglavnom reinvestira kako bi se ostvarili postavljeni društveni ciljevi, One kod kojih način organizovanja i upravljanja, te prava vlasnika odslikavaju misiju preduzeća, koriste demokratski i participativni principi ili principi socijalne pravde.

Kao što se iz svega iznesenog vidi, definisanje socijalnog preduzetništva i socijalnog preduzeća nije nimalo uniforman, niti jednostavan zadatak. Način na koji je neko društvo definisalo ili čak zakonski uobličilo socijalno preduzetništvo prvenstveno ocrtava ciljeve i prioritete koje su imali u vidu i željeli ostvariti kroz razvoj ovog tipa preduzetništva.

Udruženje za promociju kontrolinga ICV, u saradnji sa projektnim partnerima, Savezom opština i gradova Republike Srpske i Društvom psihologa Republike Srpske ovih dana implementira projekt “Podrška socijalnom preduzetništvu kroz pružanje kvalitativnih inputa za socijalni dijalog kao preduslov donošenja novog pravnog okvira u Republici Srpskoj“.

Primjer socijalnog preduzetništva u Banjaluci

Nebojša Kuruzović volontira u Udruženju građana “Dobri medo” – centar za kreativni rad sa djecom. Ima višegodišnje iskustvo u nevladinom sektoru, a u Udruženju je uključen u razvoj projekta koji ima komponentu socijalnog preduzetništva. Projekat se zove – „Pronađi dadilju“.

Kaže kako je cilj svakog klasičnog preduzeća, odnosno biznisa da ostvari profit. A taj profit ide u ruke onoga ko je vlasnik tog preduzeća. A ključna komponenta socijalnog preduzeća je ta, da nije suština samo profit, nego da se taj profit koji firma ili preduzeće ostvaruje, proizvodeći i stvarajući novi proizvod, ulaže u pomoć nekome ili u nešto što je dobro za cijelu zajednicu. Ili da se u tom preduzeću otvori mogućnost zaposlenja nekih marginalizovanih grupa.

„Naravno, nismo ovako teoretski razmišljali kad smo pravili neke projekte, ali smo vidjeli neke potrebe zajednice. Vidjeli smo da imamo starije ljude koji još nisu u penziji, naročito žene od 40 ili 45 godina starosti sa srednjom stručnom spremom koje su ostale bez posla. Nažalost, privreda nema gdje ili ne želi da ih primi jer su već u određenim godinama. Uvidjeli smo da bi njima trebalo da pomognemo da se zaposle. Dakle, da napravimo preduzeće kojem nije cilj da ostvari profit, nego da pravimo neki posao, ali da zaposlimo žene koje teško mogu da nađu posao“, ističe Kuruzović za BUKU.

Prema statistici, u Banjaluci je prije 3 godine bilo na birou zavedeno 2.000 žena od 45 do 65 godina sa srednjom stručnom spremom, koje nisu imale i nisu mogle da nađu posao. Sa druge strane, imali ste oko 2.000 djece koja ne mogu da se upišu u vrtić.

„Cilj našeg projekta je bio da se spoje ove dvije komponente, odnosno da napravimo servis za dadilje. Ženama treba posao. Napravili smo divan tim stručnjaka, psihologa, zdravstvenih radnika koji su vršili obuku tih žena. A već su postojali roditelji koji su željeli da im te tete budu dostupne da ih eventualno angažuju. Onda smo napravili sajt: www. nadjidadilju.com. Dakle, obučili smo tete, njihove kontakte stavili na sajt i mogućili roditeljima da imaju dostupnost kvalitetno obučenim tetama koje mogu da zaposle“, kaže Kuruzović.

I organizacija “Dobri medo” je nastala na sličnim principima.

„Moja sestra je slabovidna osoba. Kada smo razmišljali šta bi mogla da radi, odlučili smo da se obuči za neku oblast ili da se napravi neka organizacija u kojoj ćeš imati primanja, ali ćeš pomagati i drugima. To je isto jedna vrsta socijalnog preduzetništva“, dodaje on.

Međutim, ono što predstavlja problem jeste pravni okvir.

„Prilikom realizacije projekta sa dadiljama, uradili smo sa pravnicima jednu ozbiljnu analizu i došli smo do zaključka da zakon o radu nije dozvoljavao nikome da bude dadilja, da bude preduzetnik, da se prijavi, plaća porez i pruža usluge. Prije svega u šifrarniku nije postojala takva djelatnost da bi se mogla kao takva registrovati. Zatim, i da sve ovo pobrojano postoji, ne postoji niko ko može fizički da vas zaposli, da vam otvori radnu knjižicu.
Postojala ja pravna praznina“, naglašava Kuruzović

Smatra kako država mora da bude fleksibilnija. Ako imate osobu sa invaliditetom, uz malu podršku, sve je moguće.

„Prvo pravno regulisati, imati više sluha i ljudi moraju imati svijest zašto je to, generalno dobra stvar“, ističe on.

Nebojša Kuruzović je slabovida osoba. Radi u Ministarstvu pravde u Vladi Republike Srpske. U ovom trenutku asistenciju mu vrši specijalizovani kompjuter. Specijalizovao se za evropsko pravo, zato što mu to sve kompjuter omogućuje.

„Ali imam određene nedostatke. Da li je sad bolje da sjedim ili bilo ko da sjedi u kući da ništa ne radi ili da imam nekog asistenta, da uz malu pomoć možete da uradite velike stvari? I da budete korisni i u situaciji da i vi možete nekome da pomognete. Mi smo mala država. Sve to mora da bude brže i fleskibilnije“, zaključuje Kuruzović.