Analiza: Kraj Arapskog Proljeća – brutalna eliminacija Muslimanske Braće u Egiptu i početak novih velikih promjena na Bliskom Istoku
Koliko je točno ljudi ubijeno tijekom jučerašnjeg dana diljem Egipta još uvijek nije poznato, no mnogi se slažu da je ovo bio jedan od najkrvavijih dana unatrag nekoliko desetljeća. Nakon nekoliko prijetnji koje su očito za cilj imale smanjiti broj pro-Morsi prosvjednika na prostoru dva glavna prosvjedna kampa u Kairu, egipatske snage sigurnosti krenule su jučer rano ujutro u konačan obračun s pristašama Muslimanske Braće koji su se utaborili na dvije lokacije.
(D. Marjanović – advance.hr)
Otkako je Mohamed Morsi srušen s vlasti njegovi pristaše organizirali su gotovo svakodnevne prosvjede u Kairu i drugim gradovima. U konačnici su podigli dva prosvjedna kampa. Prva veća lokacija bila je džamija Rabaa al-Adawiya na istoku grada, dok je druga, manja, bio trg Nahda na zapadu grada. Operacije su počele simultano oko 6 sati ujutro. Što se točno dogodilo u tom inicijalnom kaosu još uvijek nije poznato – prosvjednici tvrde kako je policija na njih otvorila vatru te ih počela brutalno ubijati, dok ministarstvo unutarnjih poslova opovrgava ovakve informacije te ističu kako su Morsijevi pristaše prvi otvorili vatru na njih.
Ovi prosvjedni kampovi bili su zadnji pokušaj utjecajne organizacije Muslimanska Braća da zadrže bar dio vlasti u Egiptu. Njima naklonjeni mediji prikazivali su ih kao “mirne prosvjednike” protiv kojih vojni vrh provodi teror. No, brojne informacije ističu drugačiju narav pro-Morsi pristaša te se navodi kako su izveli nekoliko napada na policijske stanice.
Unatoč tome, ne može se zanijekati činjenica da je aktualno egipatsko vodstvo očito jučer ujutro krenulo s ciljem da se MB uporišta eliminiraju “milom ili silom”. Mnogi su bili svjesni da će sila vjerojatno prevladati. Nema sumnje da je tijekom jučerašnjeg dana pobijeno mnogo nevinih civila koji su ostali odani Morsiju i MB-u sve do samoga kraja. Koje su okolnosti dovele do krvoprolića, o tome možemo voditi debatu, no bilo bi nerealno tvrditi kako je tijekom jučerašnjeg dana “korišten samo suzavac”, kako su iz egipatskog MUP-a tvrdili do popodne.
Negdje u vrhu egipatske nove vlade donijeta je nimalo laka odluka da je ovo trenutak kada se Muslimansku Braću mora poraziti i fizički. Mnogi će reći kako je ovu odluku morao donijeti trenutačno najmoćniji čovjek Egipta, general Abdel Fattah el-Sisi. Vjerojatno su u pravu. Aktualna “privremena vlada” ne vuče konce u ovom “novom Egiptu”, već tu ulogu u ovom trenutku ima isključivo vojni vrh, tj. njihov najviši zapovjednik, general Sisi. Nešto više od mjesec dana ranije upravo je na njemu bilo da donese prvu tešku odluku o svrgavanju Morsija. To je bio prvi prelazak Rubikona, put bez povratka za Egipat. Nakon rušenja Morsija više nije moglo biti povratka na staro, to je bilo jasno njemu i ključnim ljudima oko njega, no nisu dobili potporu utjecajnijih stranih sila za taj potez.
SAD, Europska Unija i drugi akteri nisu previše žalili za Morsijem, očito zaključivši kako je sam Morsi dio problema zbog njegove poprilično nepromišljene retorike kojom je duboko podijelio Egipat, no svi su se snažno suprotstavili ideji političke, a od jučer i fizičke, eliminacije jedne od najvećih političkih sila u Arapskom svijetu, Muslimanske Braće.
Delegacija za delegacijom pristizala je iz SAD-a, Europske Unije, Katara, Kuvajta, Ujedinjenih Arapskih Emirata… Doslovno svi, uključujući i Iran i Saudijsku Arabiju, pozivali su na kompromis, pomirenje između vojske i Islamista u svrhu sprječavanja daljnje eskalacije sukoba u Egiptu. Gotovo svatko imao je svoje specifične interese u ovom procesu. Šizofrena politika Zapada do te je mjere u strahu od gubitka utjecaja nad prostorom Bliskog Istoka da su pristali i na hipotetičku obnovu islamskog Kalifata, dok su zaljevske monarhije i Iran u stabilnom Egiptu vidjeli svoje osobne, većinom ekonomske, interese.
Snažne nacionalne države postale su problem za ekonomske interese Zapada. U vrijeme kada se interesi i profit moraju ostvarivati sve brže i brže, nacionalne države, naročito one “drske” koje manifestiraju samoopredjeljenje, velika su prepreka. Posljednjih godina često se spominje tzv. “Novi svjetski poredak” te se njemu daju kojekakve dijabolične i mračne konotacije, no što taj pojam zapravo zaista znači? Sinonim za taj termin bila bi globalizacija – svjetski ustroj u kojem se zemlje gura u jednu veliku cjelinu kako bi se njome lakše vladalo i – što je daleko važnije – kako bi se iz nje lakše crpili resursi i provodilo ekonomsko robovlasništvo. Da ne bi bilo zabune – integracija sama po sebi ne mora biti nešto negativno, kada je ista provedena na zdravim osnovama uzajamne ekonomske, vojne, socijalne i svake druge suradnje. Odličan primjer takve integracije danas možemo pronaći u latinskoameričkom udruženju ALBA koja djeluje kao snažan kolektiv kada je riječ o interesima bilo koje članice. S druge strane, nažalost, negativan primjer integracije je Europska Unija koja je od jedne relativno dobre ideje degenerirala u stroj parazitskog kapitalističkog izrabljivanja, naročito slabijih članica.
Tu dolazimo do Muslimanske Braće, organizacije koja je osnovana u Egiptu 1928. Prije no što išta kažemo o MB-u, bitno je upamtiti ovo: Muslimanska Braća daleko su najutjecajniji, najstariji i najveći islamistički pokret u Arapskom svijetu. Do kraja Drugog svjetskog rata imali su milijune članova diljem Arapskog svijeta. Njihove ideje nisu nacionalne, već primarno pan-islamske. Jedan od glavnih ciljeva uvijek je bio instalacija vjerskih zakona na sve segmente društva, od pojedinca, obitelji, naroda do države i šire. Današnja priča o “umjerenom Islamizmu” koji do vlasti dolazi putem izbora nešto je poprilično novo za ovu skupinu jer su ranijih godina svoje ideje provodili nasiljem. Politički oponenti su se likvidirali, kao što je bio egipatski premijer Mahmoud an-Nukrashi Pasha.
Počeli su kao religijsko-socijalna organizacija, poučavajući Islam, učeći nepismene, podižući bolnice, pa u konačnici i poslovna carstva. Utjecaj im je kontinuirano rastao diljem regije. Danas se financiraju primarno od svojih brojnih članova koji moraju dio svog prihoda davati organizaciji. Mnogi članovi u bogatim zaljevskim monarhijama imaju snažan utjecaj na samu organizaciju.
1952. vojni oficiri u Egiptu ruše monarhiju, a na vlast dolazi predsjednik Gamel Abdel Nasser. Dvije godine kasnije Egipat dobiva novi sekularni Ustav, što je za Muslimansku Braću potpuno neprihvatljivo te pokušavaju atentat na Nassera. Velika pogreška – nakon neuspjelog pokušaja atentata organizacija je zabranjena i krenuo je masovni progon njihovih članova, tisuće su završili u zatvorima i konc logorima.
Bio je to 26. listopad 1954., član MB-a, Mohammed Abdel Latif, pokušao je ubiti egipatskog predsjednika Nassera dok je držao govor u Aleksandriji povodom proslave povlačenja britanskih snaga. Govor je bio emitiran uživo putem radio stanica diljem Arapskog svijeta. Latif se nalazio svega oko 8 metara od Nassera te je zapucao nekoliko puta prema njemu, no promašuje. Odmah je nastala velika panika među okupljenom masom, no Nasser je zadržao svoju pozu, podigao glas i uz puno emocija tada istaknuo:
“Narode, moja krv teče za vas i za Egipat. Živjeti ću za vas i umrijeti za vas, za vašu slobodu i čast. Neka me ubiju, nije me nimalo briga sve dok ulijevam ponos, čast i slobodu u vas. Ako Gamal Abdel Nasser umre, svi vi ćete biti Gamal Abdel Nasser… Gamal Abdel Nasser je od vas i iz vas i on je spreman žrtvovati svoj život za naciju”.
Progon Muslimanske Braće nastavio se sve do 70-ih godina kada su se u Egiptu nominalno odrekli nasilja, no organizacija je u Egiptu ostala zabranjena sve do pada Hosnija Mubaraka 2011.
No, Egipat svakako nije bio jedino uporište Muslimanske Braće. U svega nekoliko desetljeća nakon osnutka proširili su svoj utjecaj od Zapadne Afrike do Irana. Njihova aktivnost u Siriji zaslužuje posebnu pažnju. Tamo su postali utjecajni odmah nakon sirijske nezavisnosti od Francuske. U prvom desetljeću nakon osamostaljenja Sirije funkcionirali su kao politička opozicija te 1961. osvajaju 10 zastupničkih mjesta (5,8% parlamenta) na parlamentarnim izborima. No, 1963. na vlast putem državnog udara dolazi Arapska Socijalistička stranka Baath (koja je na vlasti i danas). Tenzije između sekularnih Baathista i MB-a rastu te izbija oružani sukob.
Islamisti u Siriji ustali su vojno protiv vlasti sredinom 70-ih. Sukob je trajao od 1976. do 1982. Drugim riječima, aktualna događanja u Siriji za Sirijice su ponavljanje prošlosti, no ovog puta Islamisti na svojoj strani imaju zapadne vojne sile. “Duga kampanja terora” nazivale su se te godine u Siriji. Islamisti su napadali i civile i vojno osoblje tih godina. Vrhunac sukoba dolazi 1982. kada se desio tzv. “Masakr u Hami” – sirijska vojska okružila je grad Hamu te je u opsadi grada ubijeno između 10,000 i 40,000 ljudi.
Danas se ti događaji prilagođavaju aktualnoj medijskoj propagandi pa se tako ističe kako je Assad stariji pobio desetke tisuća civila. Ono što se zaboravlja spomenuti je podatak da su naoružani pripadnici Muslimanske Braće 2. veljače 1982. doslovno preko noći preuzeli kontrolu nad gradom (koji je tada brojio oko 250,000 stanovnika). Sirijska vojska krenula je u opsadu grada koja je potrajala do 28. veljače 1982. Oko 1,000 sirijskih vojnika je poginulo, kao i svi militanti u gradu. Civilne žrtve bile su ogromne, u to nema sumnje. Sirijska vlada odlučila je tada kako cilj opravdava sredstvo. Unatoč ogromnom broju mrtvih u manje od mjesec dana, cilj je u konačnici postignut – ustanak Islamista u Siriji slomljen je 1982. u Hami i neće se ponoviti sve do 2011.
Muslimanska Braća u Siriji povukla su se u egzil te su nakon gubitka rata pretrpjeli brojne unutarnje frakcijske podjele. Znatan broj pobjegao je iz Sirije u Jordan, Irak, SAD, Britaniju i Njemačku. Nakon poraza u Siriji glavno sjedište Muslimanske Braće postaje London. Zanimljivo je primijetiti kako se islamistički ustanak 1982. desio samo u Hami, a ne u drugim sirijskim gradovima.
Nekoliko desetljeća nakon, na valu tzv. “Arapskog proljeća”, Muslimanska Braća pokreću novu ofenzivu protiv sirijskih vlasti. Njihova ideologija i organizacija danas su glavni pokretači naoružane pobune u Siriji. Kroz dvije godine sukoba na scenu su stupili i ekstremisti koji su povezani sa Saudijskom Arabijom, no činjenica je kako su upravo Muslimanska Braća odlučili srušiti Assadovu vladu 2011.
Stoga nimalo ne iznenađuje kako je sirijski predsjednik Bashar al-Assad zadovoljan aktualnim slomom MB-a u Egiptu. Nakon svrgavanja Morsija istaknuo je: “Arapski identitet se vraća nakon rušenja Muslimanske Braće koji su iskoristili religiju za svoje političke ciljeve. Muslimanska Braća i oni poput njih koriste religiju kao masku. Oni će tvrditi da ako se ne slažete s njima politički, onda ste protiv Boga”. Poprilično sličan komentar istaknuo je i vođa egipatske vojske general Sisi.
Poraz u Hami 1982. bio je najveći poraz Muslimanske Braće i njihove militante ideologije. Događaji u Assadovoj Siriji i Nasserovom Egiptu zauzdali su njihov napredak te nisu imali drugog izbora nego odreći se nasilja. Tako je i bilo, sve do početka 2011. Teško je reći da su događaji u Tunisu i Egiptu bili planirani od strane Muslimanske Braće. Zapravo, definitivno nisu jer narodnim pobunama prethodio je niz faktora koji se jednostavno nisu mogli (bar ne svi) umjetno tempirati – ekonomska kriza, velika kriza cijene hrane, podaci o korupciji (WikiLeaks) itd. No, kada su Mubarak i Ben Ali srušeni s vlasti, Muslimanska Braća bili su spremni iskoristiti sav svoj utjecaj, novac, snažne veze na Zapadu (koje su ostvarili za vrijeme emigracije iz Egipta i Sirije) te su s relativnom lakoćom, a i znatnom potporom religioznijeg dijela stanovništva, osvojili vlast na demokratskim izborima. Zapravo u Egiptu je Morsi jedva osvojio izbore, gotovo polovica birača glasala je za predstavnika “starog režima” Ahmeda Shafiqa.
No, da se Muslimanska Braća nisu odrekla nasilja pokazao je sukob u Libiji. Za njihove megalomanske planove upostave vlasti nad cijelim Arapskim svijetom bilo je nužno srušiti Libiju koja se zemljopisno nalazi između Egipta i Tunisa. Moramo se precizno vratiti u to vrijeme da bismo točno odgonetnuli koja je bila njihova uloga.
Naime, anti-vladini prosvjedi u siječnju 2011. širili su se kao nezaustavljivi šumski požar diljem Arapskog svijeta. Tunis, Egipat, Libanon, Oman, Jemen, Maroko, Irak… masovni prosvjedi izbili su u cijelom Arapskom svijetu u siječnju. 14. siječnja srušen je Ben Ali, Mubarak 11. veljače. Svo ovo vrijeme – a govorimo o gotovo 2 mjeseca intenzivnih prosvjeda, neviđenog medijskog fokusa i promjena vlasti – u Libiji nije se događalo apsolutno ništa, niti u Tripoliju, ni u Benagziju, ni nigdje drugdje. Tada, 15. veljače navodno odjednom izbijaju “mirni prosvjedi” u Bengaziju na koje navodno libijske snage sigurnosti odmah otvaraju vatru. Gotovo istog dana u zemlji izbija rat jer su, još jednom “navodno”, ti isti mirni prosvjednici se odmah domogli ogromne količine oružja kojom se preuzeli kontrolu nad istokom zemlje.
Otkuda odjednom svo to silno oružje u rukama “prosvjednika”? Zašto nismo oružje vidjeli na ulicama Egipta, Tunisa, Bahraina, Saudijske Arabije i svih drugih zemalja u kojima su buknuli prosvjedi i represija nad prosvjednicima? Neki tvrde da je to zato jer su libijske snage sigurnosti bile “najokrutnije” – taj argument nema nikakve logike, sve “snage sigurnosti” Bliskog istoka su okrutne, bez iznimke. Jučer smo gledali događanja u Egiptu gdje je policija uz pomoć vojske, bez imalo apologezije, reagirala i više nego okrutno protiv prosvjednika likvidirajući na stotine. Zašto danas nemamo rat u Egiptu?
Samo jedan odgovor se nameće – Muslimanska Braća i njihovi ogranci direktno su odgovorni za pokretanje rata u Libiji. U suradnji sa zapadnim silama znali su da će pripojiti Libiju svojoj “zoni”. To su i uspjeli, ali definitivno ne onako brzo kao što su se nadali. Mnogi su zaista mislili da će se narod Tripolija okomiti protiv Gaddafija i srušiti ga s vlasti po uzoru na Tunis i Egipat, no to se nije dogodilo. Jedini način za razbijanje Libijske Džamahirije bio je direktni ulazak NATO snaga na stranu pobunjenika koji su ideološki bili potpuno kompatibilni s Muslimanskom Braćom. Čak se i Katar vojno uključio u rat u Libiji što je još jedan dokaz ovoj tvrdnji. Naime, Katar je glavni financijer Muslimanske Braće i interesi vlasti u Dohi direktno su u korelaciji s interesima Muslimanske Braće. To primjerice nije točno kada je riječ o Saudijskoj Arabiji čija je vlast vehabijskog karaktera, dok su Muslimanska Braća salafistički pokret (opširnije o ovim podjelama: Analiza: kriza u Egiptu otkriva rivalstvo Katara i Saudijske Arabije, SAD koketira s obje strane, dok general Sisi za mnoge postaje nacionalni heroj i “novi Nasser”).
Prije nekoliko dana u Libiji su izbili masovni prosvjedi protiv Muslimanske Braće. Prosvjednici tvrde kako MB kontroliraju današnju Libiju. Još jedan prilog uz gornju tvrdnju kako je rat u Libiji bio direktno orkestiran od strane Muslimanske Braće. Libijska vojska pružila je snažan i hrabar otpor. Od prvog dana se znalo da ne mogu nikada pobijediti sami u direktnom ratu protiv NATO pakta, no unatoč tome nisu se predali. Sve do zadnjeg dana borba je bila žestoka, a udružene islamističke i NATO snage morale su grad Sirte srušiti gotovo do temelje kako bi se domogli libijskog vođe Muammara Gaddafija kojeg su zatim brutalno i nehumano likvidirali snimajući njegovu smrt mobilnim telefonima. Povijest pišu pobjednici, pa tako nikada nećemo čitati o “masakru u Sirtu”, ali hoćemo o masakru u Hami 1982.
Padom Libije islamističke snage predvođene Muslimanskom Braćom bile su u stanju potpune euforije. U manje od godinu dana uspjeli su ostvariti više nego u gotovo 100 godina postojanja. Izgledalo je kao da su nezaustavljivi u tim danima. Već su i one islamističke vlasti koje nisu komplementarne s njihovom ideologijom počele strahovati za budućnost – u prvom redu Saudijska Arabija, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati, no zato je Katar bio itekako zadovoljan.
Egipat, Tunis, Libija sada su bili pod njihovom kontrolom. Tu treba pribrojiti i Tursku, kao i Hamas u Pojasu Gaze. Iduća meta bila je Sirija. Sada su bili spremni osvetiti se za poraz iz 1982. Assad koji ih je slomio u Hami više nije na ovom svijetu, no na čelu zemlje je njegov sin Bashar. Pod svaku cijenu željeli su da Bashar završi kao Gaddafi. Krenulo se s općom invazijom na Siriju – u borbi sudjeluju njihovi sirijski pristaše, militanti iz upravo “osvojenih” zemalja (Egipat, Libija i Tunis), te uz opću pomoć i asistenciju zapravo najvećeg bastiona MB ideologije nakon Egipta, Turske.
Već ovo je zavidna sila protiv koje se Sirija teško može nositi. No, da stvari po Damask budu još i gore – na strani MB planova uključuje se ovog puta i Zapad. I to ne kao “nekada” kada se i zapadne sile moglo donekle diferencirati u njihovim stavovima. Ta vremena su davno za nama te se Sirija sada suočava s ujedinjenim zapadnim silama čija je vanjska politika u potpunosti podređena centrima moći – kontra Sirije ustaje SAD, Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska i druge. Ne ulaze vojno u Siriju samo zbog otpora Rusije i Kine. No, to ne znači da ne žele – u nekoliko navrata pred UN Vijeće Sigurnosti stavljene su rezolucije kojima bi se “legitimizirala” uporaba vojne sile protiv Sirije. Rusija i Kina to sprečavaju, no Sirija i dalje protiv sebe ima najveće vojne i ekonomske sile svijeta koje zajedno u suradnji s Muslimanskom Braćom koriste novac, utjecaj, politički pritisak i sve druge raspoložive elemente kako bi se slomila vlast u Damasku.
Činjenica da sirijska vojska i sirijske vlasti i dalje odolijevaju, više od dvije godine nakon pokretanja ove ogromne ofenzive protiv njih, je gotovo nevjerojatna. Malo tko bi se prije dvije godine, nakon što je pravo stanje stvari postalo vidljivo, usudio konstatirati da će u ovo vrijeme, sredinom kolovoza 2013. na vlasti u Damasku i dalje biti Assad i stranka Baath. No, to se dogodilo i to se događa. Ne samo to, već je sirijska vojska u relativno dobrom stanju, ne u najboljem, ali još uvijek drže velik dio zemlje pod kontrolom te su uspjeli osigurati Damask od potencijalne “Blitzkrieg” ofenzive militanata.
No, stvari po Siriju ove godine postaju još i teže. Ne samo da se moraju boriti protiv udružene alijanse Zapadnih sila i Muslimanske Braće, već na njihov teren stižu i ekstremističke organizacije povezane s Al-Qaedom. Naravno, kada govorimo o Al-Qaedi ne mislimo nužno na organizaciju koja je osnovana uz asistenciju SAD-a da se bori protiv Sovjeta u Afganistanu. Govorimo o “kišobranskom terminu” kojime objedinjujemo sve radikalne terorističke organizacije koje su poprilično ekstremnije od pristaša Muslimanske Braće.
Naime MB koriste religiju kao odličan politički poligon, nešto kao umjerena i radikalnija desnica u Europi, no u suštini ovi ljudi nemaju krajnje ekstremističke ideje, ali su spremni koristiti religiju za svoje ciljeve. Da, žele narode podrediti religijskoj vlasti, ali to podređivanje za njih više je sredstvo kojime mogu lakše vladati te ostvarivati materijalno bogatstvo. Reći da su Muslimanska Braća “umjereni Islamisti” ne bi ipak bilo sasvim točno, ali njihov nedostatak “umjerenosti” više je posljedica njihove ekspanzionističke naravi, a manje religijskog fundamentalizma.
Uzmimo primjerice Tursku i njihovu vladajuća stranku AKP i premijera Erdogana. Narod se žestoko pobunio protiv procesa islamizacije u Turskoj, no da li to znači da je Erdogan “religijski fundamentalista”? Ne, nipošto, za njega je religija populistička poluga, a islamizacija društva prigodan efekt kojime želi učvrstiti vlast sebe i svoje stranke. Problem MB-a su njihove ogromne ambicije. Egipat im nikada nije bio dovoljan, čak ni Turska – oni žele koliko god mogu potencijalno dobiti. Od Irana do Mauritanije, od Somalije do Europe.
Da nema njihovog ekspanzionizma i tolike želje da stanovnike podrede svojoj apsolutnoj vlasti, Egipćani se ni ne bi pobunili protiv njih. Štoviše, i general Sisi je rekao da je vojska mogla Morsija davno svrgnuti, pa čak mu i ne dopustiti da dođe na vlast. Činjenica jest da su mnogi u Egiptu bili spremni “eksperimentirati” s “umjerenim Islamizom”. Neki su mislili da će takva vlada zaista biti umjerena, uvesti reda u ekonomsku eksploataciju naroda, tu i tamo pozivati na moral i dostojanstvo i sl. Zapadni mediji, koji su u potpunosti podržali dolazak Muslimanske Braće na vlast, uporno su pisali o tome kako će sada Egipat i druge zemlje slijediti “primjer Turske”, dok su MB opisivali sasvim benigno, kao da se radi o Merkeličinim demo-kršćanima. Tko su i što su Muslimanska Braća, mlade egipatske generacije više se ne sjećaju. No, nakon što je Morsi osvojio mandat, brzo su naučili. Nije prošlo ni godinu dana otkako je preuzeo vlast, a već je krenuo sa zlostavljanjem demokratski osvojenog mandata. Promjene Ustava, davanje velikih ovlasti samome sebi, islamizacija društva – to su tek neki od faktora zbog kojeg su milijuni izašli na ulice diljem Egipta kako bi ga na vrijeme zaustavili. Unutarnja pitanja posijala su ogromnu podjelu među stanovnicima, no i vanjska pitanja pridonijela su njegovom ubrzanom padu. Pred kraj njegovog mandata počelo se glasno spekulirati o mogućoj invaziji na Etiopiju, pa čak i na Siriju. Dojučerašnji “umjereni” Morsi sada već poziva na “džihad protiv sirijskih vlasti”.
Drugim riječima, “evolucija” od umjerene religijske stranke do organizacija izuzetno opasnih namjera – barem što se tiče prezentacije u javnosti – bila je izuzetno brza. Neki se danas protive rušenju Mohameda Morsija samo zato što je imao demokratski legitimitet. Ovaj argument najglasnije ističu turske vlasti. Erdogan je danas poručio kako je ovo “test demokracije za Zapad”, ističući zapravo kako će zapadne sile “izdati demokraciju” ako dignu ruke od Morsija. No, moramo se upitati, što je zapravo demokratski legitimitet? Gdje on počinje, a gdje prestaje? Počinje s izborima, znači li to da i završava s idućim izborima bez obzira što se u međuvremenu događalo? Ovakvo promišljanje možda jest per se demokratsko, no ono je ujedno i ekstremističko. Takvo poimanje apsolutne nedodirljivosti demokratskog legitimiteta izuzetno je opasno.
Uzmimo poznati primjer iz povijesti – Njemačka 30-ih godina. Da je njemački narod ustao istom žestinom kao i egipatski protiv “demokratski izabrane” vlasti, Hitler i NSDAP su mogli biti zaustavljeni već tada. Možda je komparacija već otrcana, no začudili bismo se koliko mali broj ljudi zna da je Hitler na vlast došao demokratskim putem. Egipatskom narodu se ne može uskratiti pravo na pobunu i brojke na terenu zapravo nisu 50:50 kako mnogi ističu, već je postalo jasno da se većina egipatskog stanovništva protivi Muslimanskoj Braći. To ne znači da svi podržavaju vojsku ili određenu političku elitu koja se danas predstavlja kao prijelazna vlada. Ne, no ti podaci nam svakako pokazuju kako većina stanovnika Egipta podržava sekularnu državu i preferira takav ustroj nad vjerskim ustrojem.
Spomenuli smo ranije, no spomenimo još jednom – Morsija nisu srušili vojni vrh i general Sisi, Morsija je srušio narod. Sisi je samo ubrzao proces i vjerojatno Morsiju spasio život tog dana kada su milijuni pozvali na njegov odlazak.
Prije no što se osvrnemo na posljednje dane sukoba u Egiptu, vratimo se još trenutak na Siriju. Muslimanska Braća suršila su Libiju uz pomoć svojih prijatelja sa Zapada. Izgledalo je kao da bi uskoro mogli to napraviti i sa Sirijom. Takav razvoj događaja nikako ne odgovara jednoj fundamentalističkoj sili u regiji – Saudijskoj Arabiji. Rušenje Assada i dolazak Muslimanske Braće na vlast u još jednoj važnoj arapskoj državi za saudijsku vladajuću klasu je nešto nedopustivo. Zašto? Jer znaju da bi vjerojatno sami bili idući na meti “revolucije”, tj. Muslimanska Braća bi se njihovim stanovnicima prikazali kao naprednija, svakako “demokratskija”, pa čak (o ironije) i liberalnija opcija od tvrdih autoritarnih saudijskih vlasti i ustroja. I što je političko-religijska elita Saudijske Arabije odlučila? Stati na stranu Assada? Naravno da ne, ne samo zato što je Sirija pod Assadom sekularna država, već i zbog činjenice da su saveznici s njima glavnim rivalom, Iranom. Ne, Saudijska Arabija nije odlučila pomoći Assadu već je odlučila srušiti ga vlastitim snagama.
Otkako je donijeta ta odluka, Siriju su preplavile najradikalnije i najfundamentalističkije skupine. Od Čečenije do Libije i šire, na sirijski front počele su stizati dobro opremljene i ideološki potpuno radikalne skupine kao što su Al-Nusra Front, ISIS i druge, direktno povezane s terorističkom mrežom koja se danas naziva Al-Qaeda. Za Siriju ovo su ogromni problemi, no problem je i za Muslimansku Braću. Da su srušili Assada kako su se nadali, Sirija bi bila njihova i ne bi je morali s nikim dijeliti – izuzev sa svojim sponzorima, no to se podrazumijeva. Kao i u slučaju Libije, najbolji poslovni ugovori išli bi SAD-u. No, Assad nije htio pasti. Ovo je ujedno bio pokušaj osvete Muslimanske Braće za Hamu 1982. Ovog puta su sa sobom doveli i “snažne prijatelje”, no mini-dinastija Assad očito također ima ponekog utjecajnog prijatelja na ovome svijetu.
Za Muslimansku Braću kao da se povijest ponavlja – prvo će biti poraženi i prognani natrag u svoja međunarodna utočišta u Washingtonu i Londonu od strane Egipta, te fizički eliminirani od strane Sirije. Fizička eliminacija u Siriji još nije potpuna, no prvi dio ovog MB Deja Vua već se ostvaruje. General Sisi zaista bi mogao postati novi Nasser, brutalnost s kojom se jučer odlučio obračunati s Muslimanskom Braćom pokazuje kako se već vidi u toj poziciji. Naime, da ne bi bilo zabune – svako ubojstvo nevinih civila mora se osuditi. Jučer su ubijeni nevini civili, mnogo jako mladih ljudi koji vjerojatno znaju daleko manje o Muslimanskoj Braći nego osobe koje će danas pročitati ovaj tekst. Mnogi od njih zaista jesu nevini civili koji nisu ni svjesni dublje ideologije koja stoji iza MB-a, kao ni stranih interesa koji su toj ideologiji zadnje dvije godine dali krila. Puno je tu osoba čija su uvjerenja iskrena, mada se nekima činila pogrešna. Postotak pismenosti u Egiptu je svega 72%, mnogima od njih religija je neizmjerno važna i mnogi od njih zaista misle da MB-ovci imaju pravična stajališta.
Stavljati pokolj nedužnih civila u “povijesni kontekst” je preokrutno i nema smisla. Egipatska vlada na čelu s vojnim vrhom odlučila je fizički eliminirati utjecaj Muslimanske Braće te i oni očito smatraju kako taj potez ima “viši cilj” koji će spasiti regiju od poniranja u duboku dominaciju Muslimanskoj Braći iz koje se više neće moći izvući – kao primjerice Turska. Ne na tolikoj razini – mada sukob u uništavanja MB-a u Egiptu je tek počelo – Sisi danas radi ono što je Hafez Assad učinio u Hami 1982. Polazi od pretpostavke da s ovim ljudima ne smije nikada biti pregovora, da im se ne smije više nikada popustiti. Arapski Nacionalizam – tj. specifičan oblik vlasti koji se razvio u Arapskom svijetu (amalgamacija patriotizma i socijalizma) – postavlja se prema pan-islamizmu kao antifašist prema fašistu. Drugim riječima, termini poput “nevini civili” jako brzo gube na značenju.
Ne treba bježati od činjenica – Arapski Nacionalizam je jedna jako kruta doktrina koja nije na istoj valnoj duljini po pitanju ljudskih prava kao što je primjerice europska demokracija. No, ako pristupimo ovoj temi iz striktno objektivnog stajališta, ne može se reći da ista nema simpatije među narodom. Mnogi stanovnici vide čvrstu vojsku i čvrstu vlast – zapravo “izuzetnu čvrstu” – kao jedinu garanciju sekularnog društva u zemljama gdje je religija još uvijek toliko snažna kod pojedinih skupina da otvoreno prijeti državi. Europa je završila s tom epohom, ambicije crkve gotovo u potpunosti su zaustavljene u Europi, no to nije slučaj na prostoru muslimanskog svijeta. Mnogi religijski predstavnici, bez obzira o kojoj se sekti radi, nemaju ništa protiv mirne koegzistencije s državom – odličan je primjer Sirija gdje je najviše vjersko vodstvo ostalo odano sekularnim vlastima u Damasku – no kada je riječ o skupinama kao što su Muslimanska Braća, ta koegzistencija prestaje biti moguća.
Strani reporteri danas prenose što su vidjeli jučer na ulicama Kaira. Mnogi ističu kako su ljudi s prozora “navijali”, neki na balkone izlazili s portretima generala Sisija, dok je policija otvarala vatru na pro-Morsi prosvjednike. To možda zvuči brutalno, čak i morbindo, no i to je detalj koji opisuje ekstremno duboko polarizaciju društva, ne samo egipatskog, već i arapskog u cijelosti. To su ekstremi, većina stanovnika bila bi zadovoljna mirnom koegzistencijom obje istaknute struje, kada bi one samo mogle koegzistirati. Egipat je nominalno mogao biti dobar primjer, no očito ne s Muslimanskom Braćom na čelu države.
Za pravu egipatsku demokraciju možda još uvijek nije kasno. Nema razloga da zemlja ponovno krene putem vojne diktature. Štoviše, narod to neće dopustiti. Muslimanska Braća bili su loša opcija, loš eksperiment koji je završio u krvoproliću. Egipat mora prevladati ove teške dane i pokazati kako MB i vojni vrh nisu sve opcije koje može ponuditi. Bez obzira što će Sisija uskoro mnogi početi nazivati “još jednim krvoločnim diktatorom”, mnogo toga u njegovim prethodnim govorima upućuje na to da mu cilj nije vratiti zemlju u Mubarakovo doba, štoviše, tvrdi kako želi nove izbore održati što prije. Možda tada priliku dobiju oni koji na prvim izborima nisu bili dovoljno organizirani, primjerice Sabahi (vidi: Analiza: Egipatska prešućivana alternativa – Hamdeen Sabahi i povratak Nasseru).
Da li je u Egiptu moguć građanski rat? Možda, no izgleda kako Muslimanska Braća više nemaju snage za tako nešto. Nadalje, ako egipatske vlasti pozatvaraju sve njihove vođe – što upravo i rade – šanse su još i manje. MB su iscrpljeni od nevjerojatne pustolovine kroz koju su prošli zadnje dvije godine, a i Zapad se neće usuditi učiniti tako nešto. Već danas u Obaminom govoru o Egiptu, kojeg je održao pred nekoliko sati, osjeti se kako SAD nemaju dovoljno snage ustati protiv Sisija, mada je jučerašnji pokolj u Kairu bio znatniji krvaviji od bilo čega što su Assadove snage sigurnosti učinile početkom 2011. u Siriji, ako su učinile.
Jedna od glavnih vijesti iz Egipta na stranicama novinske agencije Reuters danas je bila “Sueski Kanal je otvoren”. Nitko se neće usuditi provocirati Sisija do te mjere da bi se uugrozilo prometovanje Sueskim kanalom. No, ako Sisi zaista želi biti “novi Nasser”, pitanje Sueza danas je mnogima na pameti. Sjetimo se 26. srpnja 1956. – još uvijek jednog od najvećih autonomnih poteza u povijesti Arapskog svijeta. Gamal Abdel Nasser donosi odluku o nacionalizaciji Sueskog kanala. Krenuo je rat koji se danas naziva “Sueska Kriza” – Izrael, Francuska i Britanija napale su Egipat s ciljem zauzimanje Sueza i rušenja Nassera s vlasti. Nasser nije srušen, Sinaj je ostao pod izraelskom okupacijom do 1957., no rat je bio politička pobjeda Egipta i tadašnjeg saveznika SSSR-a.
Danas je svijet puno drugačiji, no žila kucavica svjetske ekonomije, Sueski Kanal, i dalje je tamo i on se nije nimalo promijenio. Barack Obama danas je otkazao zajedničke vojne vježbe s egipatskom vojskom – iste se održavaju svake godine još od početka 80-ih. Naizgled važan potez, no zapravo i nije. Bilo bi čudno da SAD šalje vojnike na vježbe u zemlju koja se nalazi pred potencijalnim građanskim ratom. Pravo je pitanje što će SAD napraviti po pitanju ogromne financijske pomoći koju egipatska vojska dobiva svake godine. Hoće li se usuditi to prekinuti? Prekidaju li time možda sigurnu plovidbu Suezom i sigurnu granicu između Izraela i Egipta? Poznavajući regiju, slobodno možemo konstatirati kako se svašta još može desiti.
U cijeloj ovoj kompleksnoj situaciji sudbina jedne skupine naročito je u problemima – palestinski Hamas. Zanimljivo je istaknuti kako je Hamas ideološki ogranak Muslimanske Braće, no zbog svoje specifične pozicije (otpor Izraelu i kontrast zapadno naklonjenom Fatahu) bili su u dobrim odnosima sa sirijskim vlastima. Dugi niz godina glavni centar Hamasa je bio u Damasku. Nakon izbijanja sirijskog rata okrenuli su leđa Assadu jer sada su imali novog jakog prijatelja, Mohameda Morsija. No, gdje li je Morsi sada? Muslimanska Braća u Egiptu su poražena, jučerašnje krvoproliće bio je njihov konačan pad. Zamjensko uporište, Siriju, neće tako lako dobiti. Ovo bi mogao biti početak kraja palestinskog Hamasa, bar što se tiče njihove vladavine nad Pojasom Gaze.
Što se pak tiče međunarodnih odnosa, događanja u Egiptu još su jedan poraz za Zapadne interese. Unatoč velikim naporima nisu uspjeli održati Muslimansku Braću na snazi, pa čak ni djelomično na snazi. Za Washington idealna opcija – nakon rušenja Morsija – bio bi Egipat u kojem vlast moraju dijeliti sekularisti i Islamisti. To bi bio trajno slab Egipat, kontinuirano ovisan o stranim kreditima i pomoći.
Reuters danas otkriva kako su američki i europski dužnosnici “do zadnje minute” upozoravali Sisija da ne kreće silom protiv prosvjednika u Kairu. Već smo konstatirali da je Sisijev potez doveo do krvavog obračuna u kojem su stradali i nevini, no ako gledamo isključivo iz objektivne perspektive – ovim potezom Sisi se zapravo oglušio na sva upozorenja. Poprilično riskantan potez s njegove strane. Vjerojatno bi to učinio i Nasser koji se također žestoko obračanao s Muslimanskom Braćom u njegovo doba, no tada je svijet bio poprilično drugačiji. SSSR je bio garancija na temelju koje nije bilo nužno pokoravanje američkim interesima. U tom “hladnoratovskom” svijetu postojao je prostor za treću struju – i taj prostor su odlično iskoristili Nasser i Josip Broz Tito krenuvši u formiranje Pokreta Nesvrstanih. Odnosi Rusije i SAD-a danas jesu hladniji no što su bili pred dvije godine, no “hladnoća” još nije dosegla tu razinu da bi se mogao ponovno stvoriti jedan takav savez. No, Pokret Nesvrstanih nikada nije ni nestao, on je trenutačno u jednoj “usnuloj fazi” i čeka svoj povratak na scenu. Možda baš “Novi Egipat” bude ta snaga koja će ga dodatno revitalizirati.
Egipat je država od neizmjerne važnosti. Svaka promjena u Egiptu sa sobom će dovesti promjene u regiji, a samim time i u svijetu. Ono što se jučer desilo je presedan, čak i za aktualno nemirni Egipat. Potez je mnoge iznenadio i danas je očito kako strane sile još nemaju adekvatan odgovor na ovu novonastalu situaciju. Egipatsko ministarstvo unutarnjih poslova tvrdi kako nisu ovo imali u planu te kako su prosvjednici prvi zapucali na njih. Naravno, ne treba ni očekivati drugačiju izjavu egipatskih vlasti, no možemo se složiti da su ipak očekivali da će sve završiti ovako. Tih nekoliko stotina, ili tisuća, otpisali su kao kolateralne žrtve s ciljem potpune eliminacije Muslimanske Braće iz političke sfere. Naravno, svaka država bi reagirala silom na ovako dugotrajnu blokadu prostora unutar glavnog grada, no to bi se vjerojatno svelo na prekomjerni suzavac kao u Turskoj prije mjesec dana.
MB i dalje imaju mnogo pristaša u Egiptu, i ne samo u Egiptu, već i u cijelom muslimanskom svijetu. Ovo se vjerojatno neće završiti s jučerašnjim događajima, no oni su bili presudni. Ta dva kampa u Kairu bili su zadnji izdanak otete narodne revolucije koja je počela legitimno početkom 2011. Zbog te otmice termin “Arapsko Proljeće” dobio je negativne konotacije. Sada dolazi vrijeme za smišljanje novih termina, jer Arapsko Proljeće jučer je privedeno brutalnom krvavom kraju na ulicama Kaira.
