Adnan Novalić: Kritika istog uma

Dok se u razvijenim društvima različita mišljenja prožimaju i dovode do općeg napretka, kod nas se istomišljenici druže s istomišljenicima upirući prstom u “ostale”. Tako nam je u politici, vjeri, svakodnevnom ponašanju, pa i u ljubavi

(Piše: Adnan Novalić – novovrijeme.ba)

Danas, kad sve više uviđamo da uveliko živimo u carstvu grlatih generacija koje iz godine u godinu postaju sve neiskusnije, glasnije i “odvažnije”, na ekranima gledamo one koji čak i lica mijenjaju kao zvuk frekvencije.

Zvuk koji proizvodimo u obliku riječi je kao energija koja ne nestaje u prirodi i koja samo promijeni frekvenciju i nastavlja da postoji tu negdje u svemiru oko nas. Samo naivni među nama se mogu nadati da je taj zvuk u potpunosti nestao. Sve “mudrosti” koje izmudrujemo pa ih pretočimo u glas ili riječ su kao najlonske vrećice koje se neodgovorno bacaju i koje se uzdignu i zalepršaju uokolo kad god vjetar puhne. Te “vrećice” obično srećemo samo kad sve ono što smo kazali pokušavamo sakupiti, ali nisam siguran da je nešto takvo u bh. vremenskim uvjetima ikako moguće sakupiti, jer na našim prostorima se preživljava od oluje do oluje i samo se kod nas traži mir u miru.

Bez obzira na to što smatram da bi mnogima bilo najpametnije da stave neku kesu preko glave da ih niko ne prepoznaje dok “truhnu uživo” na televizijskim ekranima i društvenim mrežama, svjedočimo da ti “odvažni likovi” na televizijskim ekranima zvuče kao da pričaju sa sobom. Kao da im ne možete postaviti pitanje koje oni ne mogu zaobići. Nakon što završi emisija u kojoj su “odvažni likovi” gostovali, uhvatim se kako ih zamišljam da u nevjerici izlaze iz tih studija jer ne mogu povjerovati svojim ušima šta su izrekli svojim ustima. Htio bih zamišljati i to da živimo u zemlji u kojoj novinari njih čekaju na izlazu iz tih televizijskih kuća i postavljaju im pitanja u vezi s onim što su rekli u direktnom prijenosu emisija u kojima su gostovali nekoliko minuta ranije, a da se oni ponašaju kao da se sjećaju šta su izgovarali. Zamišljam i to da su oni toliko odgovorni da im strpljivo odgovaraju i objašnjavaju. Međutim, ono što meni te maštarije presreće napola puta jesu činjenice iz naše svakodnevnice u kojima “odvažni likovi” novinarima i gledaocima kao jedini odgovor nude svoja ozbiljnošću sakrivena, odvažno zbunjena lica, a koja, oni koji ne pripadaju masama, sebi prevode kao “jesi li vidio čovječe, i ja prvi put čujem one stvari, moram hitno u stranku da mi kažu šta da sebi odgovorim na sve ovo”.
Šta sam mislio kad nisam čuo?

Teško je slušati ljude koji sebi proturječe u istoj rečenici. Teško je slušati osobe koje sebe ne slušaju dok pričaju, a i one koji sebe ni ne preispituju nakon svega izgovorenog. U Bosni i Hercegovini kao da postoji samo dijalog koji zvuči kao monolog izgovoren naglas. Kad bismo nasumice pitali ljude oko nas šta znači riječ “dijalog”, i djeca srednjeg uzrasta bi nam odgovorila da je to razgovor između najmanje dvije osobe, a kad bismo postavili pitanje na što nas asocira riječ “monolog”, i mi bismo sigurno rekli da je to razgovor sa samim sobom. Međutim, ono što je vrlo značajno kao fenomen na bh. prostorima jeste da je moguće voditi dijaloge služeći se samo monologom. U studiju se nađe više ljudi koji naglas kažu ono što misle i odlaze uvjereni da je to bilo to, da su razgovarali.

Okupiti se i reći na sav glas šta mislimo, a onda se razići u uvjerenju da smo vodili neki dijalog, jeste osnovna kočnica u našim svakodnevnim životima. Monolog je taj koji bi trebao prethoditi dijalogu. Čovjek bi se prvo trebao sa sobom dogovoriti i biti otvoren kad se upušta u dijalog, u razgovor s nekim. Biti otvoren, znači biti spreman na promjenu mišljenja i dati šansu sagovorniku da nas uvjeri u suprotno, ali bojim se da je ono

što nedostaje našem narodu hrabrost, a intelekta ima na svakom koraku i on se demonstrira u svakom egu koji se svakodnevno javno eksponira. Ako otvoreni pristup ne postoji, onda postoji mogućnost da cijeli život provedemo braneći svoje mišljenje od promjena, obnavljanja i nadogradnje.
Mujo i Fata

Budi se Mujo usred noći vrišteći, sav mokar od znoja. Pita ga Fata: “Ma šta ti je bolan?” On joj odgovara: “Ma šuti, Fato, imao sam noćnu moru.” “A šta si to usnio?” upita Fata, a Mujo joj odgovara u bunilu: “Ma usnio sam da sam promijenio mišljenje!” “Tiše bolan ne bio, čut će nas neko, šta će onda selo reći. Ne dao Bog nikome”, odgovori Fata.

Ljudi u Bosni i Hercegovini se, baš kao i Mujo u vicu koji sam izmislio, najviše boje promjene mišljenja. Isto mišljenje o svemu se smatra uspjehom i karakterom, a onaj ko promijeni mišljenje postaje “labilna” ličnost u očima mase koja je odmah naučila sve ili, u žargonu rečeno, “prekucala” životna znanja i nema potrebe za dodatnom naobrazbom čija početna tačka jeste normalan dijalog ili razgovor. Dok se u razvijenim društvima različita mišljenja prožimaju i dovode do općeg napretka, kod nas se istomišljenici druže s istomišljenicima upirući prstom u “ostale”. Tako nam je u politici, vjeri, svakodnevnom ponašanju, pa i u ljubavi.

Još jedna zanimljiva dimenzija onih koji stalno imaju isto mišljenje jeste da se uvijek slože sa svima koji imaju različito mišljenje i to urade javno, a onda se odmaknu i odu “svojima” da prenesu i da se vidi šta se može uraditi da se spriječi da kojim slučajem “neko drugo” mišljenje ne bi urodilo plodom i da se ne bi, “ne dao Bog”, čak ostvarilo. Imalo bi smisla čuvati isto mišljenje samo onda kad bi se na samrti dodjeljivala neka nagrada za tvrdoglavost. Da nam meleki/anđeli pred smrt kažu: “Svaka čast, ovaj treba u raj, on je bio najtvrdoglaviji, a i ogovarao je, spletkario s kim je stigao, šteta što umrije mlad – mogao je on još toga ‘zakuhati’”.

Svi znamo da ovo što sam sarkastično opisao ne dozvoljava nijedna vjera, čak i ateizam to smatra neetičnim, ali, kako smo kao društvo krenuli, može reći se da smo na putu da oživimo najprimitivniju vjeru od svih, a koju često u narodu potenciraju sa “vjeruj u se i u svoje kljuse”. Zato uvaženi bh. likovi nikad ne mijenjaju mišljenje, jer je baš to ono što “mase” od njih očekuju. Ko promijeni mišljenje, izdao je “raju”, a spomenuo sam da se “raja” ne druži s onima koji imaju drukčije mišljenje i bojim se da je to u istom rangu diskriminacije s diskriminacijom zbog boje kože, nacionalnosti i sličnog. Čuvajmo se diskriminacije u bilo kojem obliku, i, što je najvažnije, čuvajmo se sebe, jer mi sami sebe zbunjujemo (potreban kvalitetan monolog), pa se onda zbunjeni od drugih branimo, ograđujemo i našu i tuđu ljudskost razgrađujemo.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close