Staništa drevnog islama u kojem su nastajale i stoljećima se dodirivale i međusobno prožimale velike religije judaizma, kršćanstva, islama, budizma i hinduizma, koje su stvarale drevne kulture nomada, ratnika i trgovaca, filozofa i mistika, povezanih semitskim, indoevropskim, sinotibetskim, altajskim, turkijskim i kavkaskim jezicima i naravima, danas su u plamenu mržnje i razaranja.
Prethodne objave:
Ima li mjesta za islamsku kulturu na zapadu?
Nove percepcije budućnosti islama
Tamo gdje je nastao božanski Edenski vrt i bajkoviti Bag-i-Vafa, tamo gdje su nekada bili kulturni centri „starog svijeta“ drevni gradovi Harape, Mohendzo-Daro, Babilon, Niniva, Uruk i Akad, Merv i Rej, pored kojih su kasnije nicali novi veličanstveni gradovi Konstantinopolj, Damask, Isfahan, Samarkand, Balhu, Buhari, Kabul, Kijev, Kašgar, Odesa, kao veliki vojni i kulturni centri čovječanstva koji su se međusobno natjecali sa svojim veličanstvenim drevnim arhitekturama, spektakularnim spomenicima, hramovima, džamijama, crkvama, bibliotekama, stvaran je vjerski, kulturni i filozofski mozaik islamskog svijeta. Putevi kojima su se kretali hodočasnici, trgovci, filozofi mistici, ratnici, nomadi i karavani roba i robova povezivali su islamski svijet u mozaik različitih kulturnih, vjerskih, filozofskih i mističnih nazora u kojima su vjerovanja i naklonosti različitim bogovima i vladarima donosili prosperitet i otvarali nove horizonte zajedničkog života i smrti.
Danas, tamo gdje su nekad bili ti drevni gradovi puni raskoši i svijetlosti s ponosnim i moćnim vladarima, tamo gdje su se razvijale i nestajale moćne civilizacije s hrabrim ratnicima, tamo gdje su se ukrštali putevi puni svile, zlata, srebra, na kojima su vibrirale teološke i filozofske ideje i rasprave između velikih božanstava i kultova, danas su demokratski posrnule države kojim upravljaju korumpirani i pohlepni autokratski vladari, surovi i omrznuti diktatori sa svojim raskalašenim porodicama, bogati i podmitljivi oligarsi s veličanstvenim jahtama koje plove po svim meridijanima svijeta, prebogati beskrupulozni trgovci oružjem i moćni i grabežljivi vlasnici velikih naftnih polja i plinskih izvora te pohlepni i korumpirani vjerski staleži. To je sada zona stalnih sukoba, nestabilnosti i odsustva demokratije i ljudskih prava, u kojima caruju savezi surovih vladara i podmitljivih vjerskih službenika.
Kapitalistički model proizvodnje fundamentalno će promijeniti način života i tradicije u islamskoj zajednici od Maroka do Indonezije, od Gambije do Uzbekistana, dramatično mijenjajući odnose između grupe i pojedinca, uvodeći novi senzibilitet i kreativnost u odnose između društvenih grupa, kao i samih pojedinaca. Mogućnost održavanja frekventnih komunikacija između pojedinaca i grupa korištenjem telefona i telegrafa, kasnije interneta, satelita, kablovske televizije, Facebooka, Twittera i Skypea, u kombinaciji s jeftinijim i bržim premještanjem ljudi iz jedne regije u drugu, značajno će promijeniti način razmišljanja ljudi, dramatično utječući na njihov tradicionalni sistem vrijednosti, zahtijevajući novu društvenu i političku organizaciju društva i globalne ljudske zajednice. To je automatski vodilo promjeni prirode odnosa između država, kao i odnosa između države i pojedinca.
U tom vrtlogu velikih historijskih promjena islamska civilizacija prijeći će put od kulturne inspiracije do kulturne i civilizacijske prijetnje. Podijeljena između afričkog, arapskog, tursko-iranskog, kinesko-kavkaskog i južnoazijskog islama, islamska civilizacija naći će se na sudbonosnom raskrižju između globalne islamske zajednice (umme) i nacionalnih država brojnih naroda koji su živjeli u zajedničkoj islamskoj imperiji.
Kako se individualni i grupni identitet u islamu prvenstveno povezuje s identitetom globalne islamske zajednice vjernika (umme), a ne s teritorijalno-političkim identitetom islamske države (watan), kriza teritorijalnog identiteta države automatski će se prenijeti u unutrašnji sukob između države i društva u islamu. Unutarnja složenost ovog sukoba učinit će odnose između islamske, kršćanske i jevrejske civilizacije krhkim, što će ih često voditi ka rubu ili u sami vrtlog velikih sukoba.
U tim velikim historijskim turbulencijama svijeta jedni će označiti islam kao najveću kulturnu i političku prijetnju budućem razvoju čovječanstva i globalnom miru. Svaki ekonomski, politički i demokratski razvoj i rast prosperiteta u islamskim zemljama oni će smatrati potencijalnom mogućnošću za opasnu reminiscenciju vladajuće političke i vjerske elite u islamskom svijetu na veliko islamsko carstvo, što je nosilo latentnu opasnost od radikalizacije islama u tim zemljama i do sukoba s drugim civilizacijama. Demokratizacija bazirana na većinskom glasanju (što se u zapadnoj političkoj doktrini smatra glavnim mjerilom demokratizacije društva) smatrat će se „demokratskim“ ustoličenjem ekstremno nedemokratskih i autoritarnih režima u islamskim zemljama. Velika akumulacija „petrodolara“ unaprijedila je kapitalizam slobodnog tržišta i liberalnu demokratiju u islamskim zemljama, što je dovelo do povećanja životnog standarda u islamskom svijetu. Širenje liberalne demokratije, slobodnog tržišta i poboljšanje životnog standarda u islamskim zemljama razbuktat će strah od rivalstva između islama i Zapada, i od međusobnog konflikta između islama, kršćanstva i judaizma, smatraju zastupnici ove teorije. Time je glavna prijetnja od islama bila označena kao rastući prosperitet islamskih zemalja, prvenstveno zemalja izvoznica nafte.
Socijalni i ekonomski položaj stanovništva i društvene strukture islamskih zemalja, kao posljedica vjekovnog kolonijalnog statusa i zadržanog feudalnog načina proizvodnje i organizacije društva u tim zemljama, ostat će dobrim dijelom van ovih razmatranja. U svjetlu ovakve percepcije i uvjerenja, brzi rast muslimanskog stanovništva u svijetu i brzo rastućih islamskim manjina u zapadnim zemljama smatrat će se velikom prijetnjom zapadnoj civilizaciji. Jačanja političkog islama i porasta islamskog radikalizma definitivno će biti označeni kao najveća prijetnje zapadnoj demokratiji u ovom stoljeću.
Međutim, hipoteza da širenje tržišnog kapitalizma, liberalne demokratije i poboljšanje životnog standarda stanovništva u islamskim zemljama podstiče autoritarizam i radikalizaciju islama, što dovodi do sukoba između islama i Zapada, pokazat će se da teško može izdržati i najmanju kritiku. Teško je bilo govoriti o dominaciji slobodnog tržišta i kapitalističkog načina proizvodnje i liberalne demokratije u islamskim zemljama. Rast bruto nacionalnog dohotka u nekim islamskim zemljama, u smislu ekonomskih renti (naftnih bušotina) nije u stanju osigurati dominaciju kapitalističkog načina proizvodnje niti rastući životni standard stanovništva u islamskim zemljama. Neuspjeh u stvaranju stabilne srednje klase u ovim zemljama dovodi do nemogućnosti potencijalne ekonomske konkurencije između islama i Zapada.
Kako kapital prodire u islamske zemlje s pretkapitalističkim modelom proizvodnje, preko globalnog tržišta, a ne putem kapitalističke proizvodnje, zakoni kapitalističkog načina proizvodnje ostat će s ograničenim utjecajem na ekonomski razvoj u ovim zemljama gdje utjecaj kapitalističkog načina proizvodnje ostaje ograničen samo na nivou profita i visine rente. Proizvodni odnosi u ovim zemljama ostaju izvan ovog utjecaja. Pod tim uvjetima zakoni kapitalističkog načina proizvodnje razvijeni su u osnovnu reproduciranu feudalnu strukturu, a globalno kapitalističko tržište postaje mehanizam kojim feudalni odnosi održavaju kontrolu nad određenim proizvodnim resursima i time osiguravaju dominaciju i eksploataciju masa, a ujedno i sredstvo kojim se sprečava podvrgavanje proizvodnih resursa kapitalističkim proizvodnim odnosima.
Otud, uprkos arapskom naftnom bogatstvu, BDP po glavi stanovnika u islamskim zemljama rastao je za manje od 0,5 posto godišnje od 1980. do 2004. godine. Što se tiče industrijalizacije, te zemlje su bile manje industrijalizirane 2007. nego 1970. godine, a nezaposlenost među mladima za one mlađe od 30 godina bila je preko 60 posto, među najvišim u svijetu. S populacijom od skoro dvije milijarde ljudi, islamske zemlje čine samo 10 posto globalnog BNP-a. Nejednakost u prihodima, razlike u obrazovanju i društvene nejednakosti unutar njih samih odražavaju ozbiljnu kontradikciju koja predstavlja veliki socijalno-kulturni problem za današnji islamski svijet.
Koncentracija prihoda od nafte i prirodnog plina u rukama beskrupuloznih, nemoralnih i korumpiranih autoritarnih političkih i vjerskih elita dovodi do slabljenje kritičkog mišljenja u islamskom društvu, do porasta religijskog dogmatizma, što dovodi do jačanja korupcije, mita, lošeg upravljanja, nepovjerenja u pravdu, te do podsticanja unutarnjih sukoba i političke nestabilnosti, što će siromaštvo u ovim zemljama pretvoriti u globalnu strukturu nasilja u islamu.
U takvom okruženju obrazovane mlađe generacije, uglavnom tehnička inteligencija, imaju mogućnost ili da podrže domaće autoritarne političke i vjerske elite ili da ostanu na ekonomskim i društvenim marginama. Takav položaj mladih i obrazovanih generacija u islamskom svijetu podstaknut će ih da zahtijevaju unutarnje društvene i političke reforme islamskog društva, što će često proizvoditi socijalne i političke krize. Nemogućnost provođenja ovih ekonomskih, društvenih i političkih reformi proizvodit će visok nivo radikalizma među mladim i obrazovanim stanovništvom u islamskim zemljama, što rezultira radikalizacijom odnosa između Zapada i islama, a što će „islamski svijet“ sve više gurati ka autoritarnim režimima moćnih sila.
Snažan osjećaj nejednakosti u raspodjeli globalnog bogatstva stvorio je rastuću „solidarnost siromašnih“ u islamskim zemljama, učvršćenu vjerskim i kulturnim vezama, što često izaziva socijalne i političke vibracije koje se često opravdano ili neopravdano povezuju s fenomenom „globalnog islamskog terorizma“. Ova solidarnost uključuje inherentnu percepciju da je ujedinjenje muslimanskog svijeta primarna misija muslimana ako žele izbjeći daljnju oskudicu i poniženje u procesu globalizacije.
Analiza odnosa između vlada u islamskim zemljama, multinacionalnih kompanija, međunarodnih institucija i globalnog tržišta, pitanje globalnog islamskog terorizma sve više ukazuje na potrebu pomjeranja fokusa na „sukob između vlade i društva“ koji se može shvatiti kao racionalan društveno-ekonomski fenomen u procesu globalizacije. Djelovanja globalnog islamskog terorizma ne događaju se spontano kao aktivnosti vezane za zaštitu duhovnog poretka i društvenog života u islamskom društvu, kako se to često navodi u zapadnoj literaturi, već je više rezultat mobilizacije društvenih grupa usmjerene ka promjeni modela proizvodnje u islamskim zemljama, kao i promjeni nacionalnog i regionalnog ekonomskog i političkog okruženja. To zahtijeva interakciju između mobiliziranih grupa i vlada u islamskim zemljama, što će proces pregovaranja između mobiliziranih grupa i vlada učiniti ključnim u rješavanju ovog pitanja u budućnosti. Postavljanjem problema globalnog islamskog terorizma u ovaj matriks posmatranja uvodi u prvi plan pitanje demokratskih promjena u islamskim zemljama, što i čini glavni problem današnjeg islamskog svijeta. U Kur’anu je navedeno da suverenitet jednog čovjeka proturječi Božijem suverenitetu, u kojem je slijepa poslušnost vladavini jednog čovjeka suprotna božanskom pravu.
Ovaj proces pregovaranja između „mobiliziranih grupa“ i vlada u islamskim zemljama mogao bi pomoći u transformaciji globalne mreže terora u globalni politički pokret sposoban značajno doprinijeti demokratskom razvoju i stvaranju novih veza između vlade i lokalnog društva u islamskim zemljama, kao i između zapadne i islamske civilizacije.
(Ovaj esej je dio šire studije MODE OF GLOBAL PRODUCTION AND
ISLAMIC CULTURE OF VIOLENCE, Villanova University, Project MUSE)
tačno.net
