Ima li mjesta za islamsku kulturu na zapadu? (IV)
Prethodne objave:
Ima li mjesta za islamsku kulturu na zapadu?
Podjele i sukobi unutar islama
Odsustvo unutrašnje socijalne, rasne, etničke i geografsko-političke kompaktnosti, što se prvenstveno ogledalo u razlikama između afričkog, arapskog, tursko-iranskog, kinesko-kavkaskog i južnoazijskog islama, učinilo je islamsku civilizaciju zasebnim i diskretno kosmopolitskim svijetom kojeg je bilo teško razumjeti od njegovog nastanka pa sve do današnjih dana.
U prvoj fazi razvoja i širenja islama, za vrijeme Umajadskog (Umayyad Caliphate 661–750. n.e.) i Abasidskog kalifata (Abbasid Caliphate 750–1258. n.e.), stvorena je velika imperija koja je proširila islam u Sjevernu Afriku, Španiju i Centralnu Aziju. U tom velikom prodoru islama vidljiv je bio snažan podsticaj razvoju medicine, astronomije, arhitekture, matematike, fizike, pomorskih navigacija i trgovačkih vještina, u čemu se stvarao kosmopolitski koncept islamske filozofije i političke misli.
U tom periodu arapski jezik prerasta u odlučujući instrument političke i kulturne komunikacije koja se odvijala između različitih društvenih grupa i kultura koje su egzistirale unutar ranog islamskog carstva, s jedne strane, i Kur’ana/Sunneta/Hadisa (Kur’an/Sunnah/Hadith) kao temeljnih odrednica zajedničkog islamskog božanskog prava i morala, te Šerijata i Fikha (Sharia & Fiqh), kao islamske jurisprudencije, s druge strane. Bio je to period dominacije dviju velikih Umajadske i Abasidske dinastije sa centrima u Damasku i Bagdadu, odakle se širila kosmopolitska srednjovjekovna islamska kultura i filozofija. To je bio period zlatnog doba islama u kojem je prevedena na arapski jezik cjelokupna antička filozofska misao, što je rezultiralo velikom inspiracijom i zanosom u kojima su ostvarena brojna naučna, književna i arhitektonska dostignuća po kojima je islam iz tog doba prepoznatljiv i danas.
Prihvatanje i afirmacija tradicionalnog i kulturnog naslijeđa brojnih grupa, plemena i naroda, koji su se našli unutar granica nastajućeg mladog i nadahnutog monoteističkog carstva, u jedinstvenom pravnom sistemu islamskog božanskog prava, islamske jurisprudencije, s jedinstvenim jezikom vjerske komunikacije, dovest će do izrastanja jedinstvenog kulturnog i političkog identiteta ranog islama. Ova dinamična dvostruka komunikacija između političke i religijske dimenzije islama, koja je bila moguća zahvaljujući arapskom jeziku kao službenom jeziku za obavljanje vjerskih dužnosti, odredit će prirodu odnosa između Boga i društva, te odnosa između vladara (države) i pojedinaca, što će u konačnici odrediti sadržaj odnosa između islamskog božanskog prava (Kur’an/Sunnah/Hadith) i islamske jurisprudencije (Sharia & Fiqh), čime će biti definiran i odnos između političke i pravne konfiguracije islama u ranom periodu i kasnije.
Kako bi se održala tradicionalna unutarnja vjerska, pravna i moralna dinamika, na kojoj je izgrađena ideja panislamskog kalifata, pokret islamske obnove (tajdid) kao koncept usmjeren na vraćanje čistoće vjere i prilagođavanje islamskih principa novim okolnostima, često je dolazio u oštar sukob s filozofijom islamskog modernizma koja je tražila da islamski svijet dovede u zonu frekventnije kulturne i političke komunikacije s drugim filozofskim i kulturnim sistemima vrijednosti. Ovaj unutrašnji sukob između pravnog i filozofskog identiteta u islamu imat će veliki utjecaj ne samo na političke odnose unutar ove civilizacije, već i na unutarnje religijske odnose, koji će se sve oštrije manifestirati kao moderirani sukob između normi islamskog božanskog prava (Kur’an/Sunnah/Hadith) i islamske pravne jurisprudencije (Sharia/Fiqh), što će često voditi do brojnih nesporazuma i napetosti unutar islamske imperije.
Te unutarnje napetosti u islamskoj imperiji imale su veliki utjecaj na razvoj političke misli u islamskoj civilizaciji. Politička misao u islamu slijedila je strogo jedinstvo između vjere i države, odbacujući tradicionalnu podjelu između Boga (crkve) i države (vladara) koja je bila prihvaćena na političkoj platformi kršćanstva. Strogo jedinstvo religijske i sekularne vlasti učinit će političku misao islama specifičnom u razmatranju transformacije države i vlasti, uključujući specifičan oblik odgovornosti vladara i čovjeka pred Bogom kao vrhovnim nosiocem suvereniteta. Stoga će se politička misao u islamu razvijati kao specifični sakralni i etički standardi koji će kroz historiju biti izloženi velikim podjelama i utjecajima koji su dolazili od različitih dinastija koje su vladale unutar islama, što će učiniti unutrašnju demokratsku platformu islama dinamičnom i raznolikom.
Prvi politički raskoli u islamu pojavit će se veoma rano, odmah nakon smrti Božijeg poslanika, u vezi s njegovim nasljednikom. Dinastija Umajada (Umayyad), koja je pripadala plemenu Kurejšija (Quraysh), kojem je pripadao i sam poslanik Muhamed, vjerovala je da kalif, vladar zemlje, može biti samo iz plemena Kurejšija. Ovom shvatanju suprotstavilo se mišljenje plemena Šija (Shia), koje je vjerovalo da nasljednik proroka Muhameda može biti samo iz njegove porodice. Međutim, pripadnici plemena Haridžija (Khāriji) vjerovali su da kalif može biti samo najzaslužniji musliman. Ova podjela oko pitanja ko može naslijediti Božijeg poslanika imat će odlučujući značaj za daljnji razvoj vjerskih i političkih odnosa u islamu.
Politička misao islama za vrijeme vladavine petog kalifa Abd al-Malika (685–750. n.e.), koji je vladao iz Damaska za vrijeme dinastije Umajada, isključivo slijedi božanske i etičke standarde Kur’ana/Sunne i praksu Božijeg poslanika Muhameda. U ovom periodu, politička misao u islamu se strogo razvijala na principima i standardima božanskog islamskog zakona.
Tokom Abasidskog kalifata (Abbasid Caliphate 750–1258. n.e.) politička moć je pomjerena iz Damaska u Bagdad, kada je politička misao islamskog carstva prvi put doživjela svoju punu ekspanziju. U tom periodu se razvijala unutrašnja društvena stratifikacija islamske zajednice, a paralelno s tim procesom, politička misao islama dobijala je svoje prve političke konture. Sveštenstvo administrativne klase (kuttāb), pravnici (ulama, fugahā), teolozi (mutakallimūn) i islamski filozofi imali su odlučujući utjecaj na razvoj političke misli islama u tom periodu. U tom periodu politička misao koja se razvila unutar brojnih plemenskih zajednica koje su bile apsorbirane u islamsko carstvo, težila je da se integriše u jedinstveni sistem političke misli koja se izražavala kroz arapski jezik, kao zajednički jezik u islamskim vjerskim obredima. Proces konstituisanja islamske političke misli posebno će doći do izražaja tokom vladavine velikog kalifa Haruna al-Rashida (775–785. n.e.) i njegovog sina kalifa al-Ma’muna (813–833. n.e.).
Prodorom turkijskih plemena (The Turkic peoples) u 10. stoljeću nove ere, nastale su velike turbulencije u političkim promjenama u islamskoj imperiji, koje su bile praćene i promjenama u islamskoj političkoj misli. Prihvatajući islam kao religiju i uspostavljajući vojnu dominaciju, nomadska turkijska plemena sve su više potiskivala arapski jezik, dajući prednost perzijskom jeziku u komunikaciji između vjerskih i političkih elita, a istovremeno podržavajući naslijeđenu administrativnu strukturu Abasidskog kalifata.
Nakon pada Abasidskog kalifata, koji je razoren invazijom Mongola 1258. n.e., u islamskom carstvu dogodile su se nove velike političke promjene. Na istoku carstva stvara se moćna, agresivna država tursko-mongolskih plemena koju je predvodio osvajač Timur (Tamerlan), a koja je pokrivala velike dijelove islamske imperije u Centralnoj Aziji. U isto vrijeme tursko-tatarska plemena (The Golden Horde) prodrla su s Urala u pravcu Kavkaza i u dolinu rijeke Jaxartes (Amu Darya), kontrolirajući središnji dio islamskog carstva. U to vrijeme, na zapadu islamskog carstva (Egipat i Sirija), vladaju mamelučki Turci (Salṭanat al-Mamālīk) koji pokušavaju ponovo uspostaviti Abasidski kalifat koji je uništen 1258. godine od strane Mongola u njihovom pljačkanju Bagdada. Pobjedom nad Mongolima u bici kod Ajn Džaluta (Ain Jalut – 1260. n.e.) mameluci su uspjeli potisnuti mongolske vojske s Levanta, poraziti krstaše u Siriji i Palestini i podržati instituciju Abasidskog kalifata u Egiptu, ostvarujući time njihov primat u arapskoj kulturi.
To je bio početak marginaliziranja utjecaja arapskih plemena i njihove kulture i sve moćnije jačanje turkijskih plemena u islamskoj imperiji, što će imati velike posljedice na daljnji razvoj islamske civilizacije.
Oko 1500. godine nove ere, još uvijek relativno centralizirana vojno-politička struktura islamske imperije postepeno se transformirala u tri islamske političke grupacije (carstva): Osmansko carstvo (Ottomans), formirano u zapadnom dijelu islamske civilizacije u istočnom Mediteranu oko Carigrada (Istanbula) kao kulturnog i političkog centra; pod utjecajem tursko-mongolskih plemena stvoren je islamski Muġalīh sultanat (Timurids), koji je formiran u istočnom krilu islamske imperije na Indijskom potkontinentu s glavnim težištima u Agri i Delhiju. Ovaj sultanat osnovao je mongolski vođa Babur (Bābur), nakon što je porazio posljednjeg vladara delhijskog sultanata. To je bio početak islamskog Mogulskog carstva u Indiji koje je pokrilo veći dio Indijskog potkontinenta, Afganistan i Baludžistan. Treće i najmanje gravitacijsko središte islama – Safavidi – uspostavljeno je u Iranu s političkim i kulturnim centrom u Isfahanu.
Ova unutarnja politička podjela islamske imperije reflektirala je kulturno-filozofsku i civilizacijsku raznolikost sa jedinstvenim sistemom islamskog božanskog prava, što će činiti da islamska civilizacija zadrži okvir jedinstvene vjerske imperije. Jedinstveni božanski pravni i moralni kodeks islama često će težiti uspostavljanju jedinstvenog političkog sistema i političke misli u islamu, što će često izazivati velike unutrašnje nemire i sukobe, što će ostati jedna od bitnih karakteristika islamske civilizacije.
Ovo je bio period velikih političkih raskola i etničkih podjela u islamu. Pod dominacijom tursko-osmanskih plemena, sjedište carstva preseljeno je u Istanbul (Konstantinopolj) nakon pada ovog grada pod kontrolu islama (1453. n.e.). U tom periodu, sunitski islam je uspostavio dominaciju u islamu.
tačno.net
