Nema suštinske razlike između Vučića na paradi u Moskvi i Milanovića na postrojavanju u Livnu
Povodom 9. svibnja, Evropskog Dana Pobjede, oglasili su se britanski, francuski i njemački veleposlanik u Hrvatskoj zajedničkim priopćenjem naslovljenim: „Dan pobjede: čuvajmo mir koji smo gradili od 1945.“ Sedam dana kasnije hrvatske kleroustaške narikače organizirane u zdrugove Hrvatskog domobrana, Počasnog bleiburškog voda, pod izričitim ili prikrivenim pokroviteljstvom Sabora, Vlade, Predsjednika Republike Hrvatske i uz svesrdni blagoslov Crkve u Hrvata, serijom komemorativnih skupova nikad ni približno izbrojenim „stotinama tisuća“ nedužnih pripadnika „hrvatske vojske“ i nevinih hrvatskih civila bezrazložno i bezdušno izmasakriranih na blajburškom i okolnim austrijskim i slovenskim poljima od krvoločne Titove jugoslavenske boljševičke soldateske, potpuno su medijski i „značenjski“ zasjenili Evropski Dan Pobjede, kojega su se sedam dana prije, mora se priznati, uredno sjetili ne samo u udrugama hrvatskih antifašista, već i predstavnici hrvatske vlasti.
Kažu veleposlanici da se na Dan pobjede ne sjećamo samo onih koji su se borili protiv fašizma, već da razmišljamo i o onima koji su ga podržavali, pa da se nigdje u Evropi ljudi nijesu morali suočiti s time kao u Njemačkoj. „Upravo to suočavanje sa zločinom čini nas snažnijim. Nikada se nećemo izvući iz povijesti ako iskrivljavamo ili ignoriramo njene najbolnije dijelove.“ I dalje: „Njemačka je uspjela preuzeti kontrolu nad svojom sadašnjošću i razviti se u suvremenu europsku državu kakva je danas, upravo zato što se suočila sa svojom prošlošću.“ Staljinova boljševička vojska je oslobađajući Njemačku od nacizma poubijala, posilovala, popljačkala vjerojatno višestruko više načelno nedužnih Njemica i Nijemaca nego Titovi partizani nedužnih Hrvata na i oko Bleiburga i susljednim križnim putovima. Njemačka je tu gdje danas jest i to što danas jest, nakon cjelovite katarze još i nagrađena MIRNOM reintegracijom od 1945-te podijeljene zemlje, između ostalog i zbog toga što je njemački politički, povjesničarski, kulturološki (Unsere Muetter, unsere Vaeter!) mainstream da se nacističko zlo ne može i ne smije ničim relativizirati, pa ni eklatantnim divljaštvom Staljinovih osvetničkih horda. Povijesna krivica i za te zločine ide u račun Hitleru i njegovom nacističkom režimu i vojsci, pokušat ću kvantificirati, 90 posto, a povijesno zanemarivih 10 posto Staljinovim razularenim osvetnicima. Ako Hrvatska hoće ideološki, kulturološki, europski dostići Njemačku, treba se okaniti Bleiburga i križnih putova, jer 100 posto povijesne krivnje za tamo stradale „hrvatske vojnike“, a 90 posto za nedužne civile snosi idiotski ustaški režim najvećeg idiota u hrvatskoj povijesti Ante Pavelića. I okrenuti se 9.svibnja kao bezrezervnom evropskom i svom Danu Pobjede, a svoj hrvatski ponos odnosno prkos umjesto intačenja po blajburškim bespućima u sudačkoj, tj.ustaškoj nadoknadi evropske ratne kataklizme 1939-1945, tražiti u banijskim šumama oko Siska već u lipnju 1941.
„Nažalost…“, nastavljaju zabrinuti veleposlanici,…“i 2025.ove su poruke još uvijek relevantne. Od brutalnog i neisprovociranog napada Rusije na Ukrajinu 2022, Europa je ponovno svjedok užasnih posljedica istog toksičnog koktela“…Napad Rusije na Ukrajinu jest brutalan, no može li se ovako decidirano tvrditi da je bio i neisprovociran? Možda Evropa (EU) nije stajala iza državnog udara protiv proruskog demokratski izabranog predsjednika Ukrajine Janukoviča na Majdanu 2014, ali Amerika (USA) izgleda jest. Taj državni udar jest bio provokacija kako za Rusiju, tako i za veliki broj Rusa i proruski nastrojenih Ukrajinaca u istočnim dijelovima Ukrajine. Pa je Rusija šaptom, bez ispaljenog metka odmah nakon Majdana 2014. anektirala Krim. Pa je 2019. na čelo Ukrajine došao komičar Volodimir Zelenski s projekcijom priključenja Ukrajine NATO-paktu, iako se još Gorbačovu obećalo da države nastale raspadom Sovjetskog Saveza, a ponadasve Ukrajina neće ulaziti u NATO…
„Iz ruševina 1945.izgradili smo NATO, najuspješniji savez u povijesti, čija je uloga zajedničke obrane danas relevantnija nego ikad. Postigli smo napretke u europskoj suradnji i integraciji i izgradili kontinentalni mirovni poredak, temeljen na zajedničkim vrijednostima. Europska unija…neprekidno jača ekonomske i sigurnosne veze među ljudima, koje povratak u 1945.čine nezamislivim.“ Kamen temeljac tog „kontinentalnog mirovnog poretka“ koji se gradio od 1945.bila je i (SFR)Jugoslavija. Krvava ratna kataklizma i raspad Jugoslavije 1990-tih godina je najveća greška u novijoj evropskoj povijesti, jer je značila krah „kontinentalnog mirovnog poretka“, preotvaranje evropske ratne pandorine kutije. Rat u Jugoslaviji se mogao i morao spriječiti. Kad su uzavreli jugoslavenski etnoreligijski antagonizmi podivljali, ondašnji britanski premijer, francuski predsjednik i njemački kancelar (i talijanski i španjolski im kolega), kao najodgovorniji za evropski mir, mogli su i morali oštro reagirati i priprijetiti im sveobuhvatnim sankcijama ako prekrše temeljno evropsko pravilo od 1945-te na ovamo: nema rata, rat više nije opcija u Evropi! Kažu veleposlanici da je iz perspektive država koje predstavljaju „povratak u 1945.nezamisliv“. A u Jugoslaviji i državicama na koje se raspala taj se povratak jest zbio 1990-tih godina. U Ukrajini se povratak na 1945.upravo zbiva, a traje već pune tri godine, pa i puno više (Krim). U obližnjem Izraelu i tamošnjoj Gazi, također. I rat u Ukrajini je Evropa mogla i morala spriječiti da se napokon postavila kao odgovorni akter, a ne junior partner Amerike.
Amerike koja je na samo sebi svojstven način „preko koljena“ izdiktirala mirovni sporazum i ustav Bosni i Hercegovini. Bosni i Hercegovini na kojoj kao da se zatvara krug razgrađivanja evropskog „kontinentalnog mirovnog poretka“ uspostavljenog 1945. Može li Evropa napokon uzeti evropske stvari u svoje ruke i umjesto evropski neustavnog dejtonskog etnoreligijskog ustava omogućiti Bosni i Hercegovini i njezinim GRAĐANIMA da napokon dobiju evropski prispodobiv ustav, te zemljopisno, povijesno i životno logičan teritorijalni ustroj? Jer s postojećim ustavom i teritorijalnim ustrojem BiH ne može sebe nominalno ustrojiti niti kao puku Republiku, pa kako očekivati da takva ispuni kriterije za priključenje Evropskoj Uniji?
Može li Evropa svoje tragično odstupanje od „kontinentalnog mirovnog poretka“ započeto 1990-tih u Jugoslaviji zaustaviti baš na „Jugoslaviji u malom“, Bosni i Hercegovini? Može! Za početak bi veleposlanici evropskih zemalja „petice“ u Hrvatskoj, a još više njihovi kolege u BiH trebali izvijestiti svoje vlade da ovako više u BiH ne može i da je Evropa (EU) dužna omogućiti Bosancima i Hercegovcima da se predstave kao Evropljani. Što oni jesu, ali im se ne dozvoljava da budu.
A da Republika Hrvatska, prva i najpozvanija EU susjeda, vodi prema BiH katastrofalnu, protuevropsku, protubosanskohercegovačku a prohercegbosansku politiku. Da objasne svojim vladama da nema suštinske razlike između nazočnosti srbijanskog predsjednika Vučića na Putinovoj vojnoj paradi u Moskvi na Dan pobjede, i sudjelovanja hrvatskog predsjednika Milanovića na obljetnici postrojbe HVO-a u Livnu.
Darko Kaciga Evropljanin
magazinplus.eu
