20. godišnjica Dejtona: Vrijeme za novi dogovor

Odbrojavanje do 20.godišnjice Dejtona: Vrijeme za novi dogovor

Zašto onda ne iskoristiti obilježavanje kao povoljnu priliku da se redefiniše novi ugovor između BiH i međunarodne zajednice da bi se ubrzao korak reformi i osiguralo da do 2025. zemlja bude u poziciji da u cjelosti ostvari obećanje i potencijal u okviru euro-atlantskih i globalnih zajednica?

Piše: Prof. Bruce Hitchner, dialoguebih.net/tacno.net

Ostalo je još pet mjeseci do 20. godišnjice Dejtonskog sporazuma. Bosna i Hercegovina (BiH) vlada mir, a nedavno je potpisala sporazum sa Evropskom unijom da počne dugi put za pristupanje. Zemlja se i dalje suočava sa mnoštvom problema: ekonomska stagnacija, visoka stopa nezaposlenosti, odliv mozgova, korupcija, otrovni napadi etno-nacionalizma, suđenje za ratne zločine i uveliko neefikasna i nefunkcionalna vlast na svim nivoima. Kod nekih vlada osjećaj da je BiH u višegodišnjoj krizi. I sve ovo se sada dalje komplikuje složenim geopolitičkim okruženjem BiH susjedstva.

S druge strane, ima nekih koji prosuđuju da je BiH odmakla od poslijeratne faze i da joj više nije potreban Ured visokog predstavnika. I u međunarodnoj zajednici vlada virtualna jednoglasnost da političari i građani u BiH treba da preuzmu punu odgovornost kako bi riješili mnoge izazove u zemlji bez uplitanja spolja. Nova inicijativa EU radi na ovom principu. Ali ima i cinizma u ovoj ocjeni koja proturiječi neuspjehu suočavanja sa stvarnošću. Ima čak i onih koji misle da je BiH na sporom ali neumitnom putu prema većoj stabilnosti i sigurnosti. Zaista sporom.

A ipak ima i neke mudrosti i istine u svim tim perpektivama i ja želim da na njima gradim dva prijedloga. Prvo, pretpostavimo da je BiH sada u uvjerljivo boljem stanju nego prije dvadeset godina. Drugo, priznajmo da je, uprkos svim problemima, zemlja u ponešto jačoj poziciji da ih efikasno riješi nego ikad ranije. Drugim riječima, pretpostavimo zbog argumenta da je poslovična čaša napola puna, a ne napola prazna.

Imajući na umu te prijedloge, možda će predstojeća 20. godišnjica Dejtona više biti obilježavanje mira koju je donio BiH ili, kao što je tako često slučaj sa ranijim godišnjicama Dejtona, prilika za govore i konferencije na kojima se prežvakavaju uspjesi i nedostaci Dejtona.

Zašto onda ne iskoristiti obilježavanje kao povoljnu priliku da se redefiniše novi ugovor između BiH i međunarodne zajednice da bi se ubrzao korak reformi i osiguralo da do 2025. zemlja bude u poziciji da u cjelosti ostvari obećanje i potencijal u okviru euro-atlantskih i globalnih zajednica?

Donijeti agendu za novi ugovor neće biti lako, a nema ni vremena. Poput onog što su uradili prije Dejtona, Evropa i SAD treba odmah da preuzmu vođstvo u radu sa vlastima BiH kako bi se definisali cilj i omjer.

Fokus novog postdejtonskog sporazuma treba da bude na ciljevima koji jasno idu izvan postojeće liste poslijeratnih pitanja i, posebno, na koracima koji se – usuđujem se reći –fokusiraju na gradnji mjera efikasne nacije i institucija, da se pripremi BiH, ne samo za konačnu integraciju u EU, nego za hitniju potrebu da se izgradi zemlja koja je sposobna da funkcioniše kao samostojeća država bez direktnih međunarodnih intervencija u njene poslove.

Naravno, biće otpora za svaki ozbiljan poziv za stvarnu reformu u BiH. Neki koji će vidjeti 20.godišnjicu kao priliku da insistiraju na vraćanju Dejtona 1995, u čemu su se čak i oni koji su formulisali Sporazum složili da je nesavršen i da mu treba revizija od momenta kad je iniciran. BiH se ne može vratiti u prošlost. Rat je ostavio mnoge ožiljke koji neće iščeznuti a mir koji je uslijedio uglavnom je bio hladni mir. Ali cijepanje ove male zemlje na čak manje anahronične etničke feude nema nikakvog smisla ni na jednom nivou u 21. vijeku.

Ukratko, 20.godišnjica Dejtonskog sporazuma mora biti više od obilježavanja i nabrajanja uspjeha i nedostataka. Trenutak je da se prizna da se temelj koji je postavio Dejtonski sporazum dovoljno učvrstio da se izgradi BiH koja ima šansu za svjetliju budućnost. Umjesto da se samo odražava, divi ili cjepka na tom temelju, BiH i međunarodna zajednica treba da iskoriste 20.godišnjicu da podignu postdejtonsku superstrukturu koja će držati zemlju sigurno i sa zavidnim obećanjem za budućnost.

Podsjećamo na tribini  “Koliko Hrvatska kao članica EU i garant Daytonskog sporazuma može pomoći u opstanku cjelovite Bosne i Hercegovine.” održanoj u Mostaru u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net nekadašnji predsjednik R. Hrvatske Stipe Mesić prezentirao je svoje konkretne ideje o potrebi i načinu revizije Daytonskog sporazuma.

” Pitanje koliko Hrvatska kao članica Evropske unije i potpisnica Daytonskog sporazuma može pomoći u opstanku cjelovite Bosne i Hercegovine, dobiva sasvim novu dimenziju. Prošlo je, naime, vrijeme kada smo se mogli zadovoljiti pukim konstatiranjem činjenice da nama susjedna zemlja, s kojom imamo i najdulju granicu, nije funkcionalna država. I došlo je vrijeme da se stvari o kojima se do sada govorilo više-manje u naznakama posve jasno i neuvijeno kažu.

Kao prvo: Daytonski je sporazum prekinuo krvavi i brutalni rat i to je njegova najveća vrijednost. Kako je vrijeme prolazilo, sve se više pokazivalo da je to i njegova jedina vrijednost.

Kao drugo: unutarnji ustroj postavljen Daytonom, što uključuje i Ustav Bosne i Hercegovine, naprosto ne omogućuje ovoj zemlji da funkcionira, s jedne strane zato što je Dayton – više ili manje – legitimirao rezultate rata, a ne smijemo zaboraviti da su ti rezultati dijelom ostvareni genocidom i ratnim zločinima; a s druge strane zato što je inaugurirao, navodno štiteći ravnopravnost konstitutivnih naroda, ustroj toliko kompliciran da u praksi ne može reagirati na pitanja što se postavljaju u sklopu normalnog funkcioniranja jedne države.

Kao treće: Dayton je uspostavio Bosnu i Hercegovinu kao zemlju sastavljenu od dva entiteta za koja ne postoji ni povijesno, ni političko utemeljenje, a njezine građane tretira isključivo kao pripadnike nacija. Drugim riječima: ravnopravnost građana proizlazi iz toga što su oni bilo Hrvati, bilo Bošnjaci, bilo Srbi, a ne iz činjenice što su građani, pa kao takvi moraju biti ravnopravni.

I, napokon, kao četvrto: međunarodna zajednica, uključujući Evropsku uniju, odgovorna je zbog toga što se ništa, apsolutno ništa, nije učinilo na nadogradnji, ili da budem još jasniji: na reviziji Daytona, zbog čega je danas stanje u Bosni i Hercegovini takvo, kakvo jest.

I još nešto, što svakako želim naglasiti: kritika Daytona, koliko god opravdana i utemeljena bila nije napad na naciju, bilo koju naciju kao takvu. Ne, ta kritika je izravni napad na tzv. daytonski ustroj koji je potpuno urušio i obezglavio i državu i sistem. I to također treba jasno reći.

Tu dolazimo i do pitanja što Hrvatska, kao nova članica ujedinjene Evrope, može učiniti na očuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite države. Moram biti oprezan u formuliranju, jer govorim o drugoj državi, a – osim toga – nisam više na poziciji koja bi mi davala mogućnost i pravo da govorim u ime Republike Hrvatske. Govorim, dakle, isključivo u svoje ime, sve što kažem je moje mišljenje, ali zasnovano na dugogodišnjem političkom iskustvu.

Osim toga moje je mišljenje zasnovano i na čvrstom uvjerenju da je opstanak cjelovite Bosne i Hercegovine ključan ne samo sa stanovišta sigurnosti Hrvatske i ne samo zbog toga da se osigura primjeren status građanima BiH hrvatske nacionalnosti. Duboko sam, naime, uvjeren da o opstanku cjelovite BiH ovisi i dugoročna stabilnost regije, a s time u najmanju ruku i cijeloga jugoistoka Evrope, da ne kažem: cijele Evrope.

Evropski, ali i svjetski moćnici to, na žalost, nisu shvatili, odnosno godinama su odbijali da shvate. Kao nojevi zabijali su glave u pijesak, pozivajući se na Daytonski sporazum koji je stvorio takvo, oprostite na izrazu, nedonošće od države, prihvaćajući u isto vrijeme entitete kao bogom-dane, kao nešto nedodirljivo i vječno. Dotle su entiteti klizili svaki u svojem smjeru, Federacija BiH u sve veći nered i nefunkcionalnost, a Republika Srpska prema statusu para-države čiji čelnik ne oklijeva javno prizivati nestanak Bosne i Hercegovine.

U današnjoj situaciji Hrvatska mora djelovati. Ona ima odgovornost da djeluje. Hrvatska bi, tako smatram, trebala izaći s inicijativom da se mijenja Daytonski sporazum, odnosno Ustav BiH koji je “zadan” tim sporazumom.

Siguran sam da bi promišljenom diplomatskom akcijom u redovima Evropske unije bilo moguće naći dovoljno saveznika koji bi u prvome trenutku barem blagonaklono gledali na takvu inicijativu. Bitno je stvari pokrenuti s mrtve točke i ne miriti se s postojećim stanjem, jer da je ono ne samo zabrinjavajuće, nego i opasno, to je valjda danas svakome jasno.”

Kompletno izlaganje Stipe Mesića  o potrebi i načinu revizije Daytonskog sporazuma možete pročitati na linku:  Stjepan Mesić u Mostaru: Vrijeme za Dayton II

tacno.net