BiH je društvo traumatiziranih građana
Još nismo procesuirali ni ratne traume, a prirodne nepogode i događanja u vezi s tim dodatno su pogoršali to stanje
Dosad nije urađena detaljna analiza niti postoje egzaktni podaci o utjecaju prirodnih nepogoda iz svibnja prošle godine na mentalno zdravlje ljudi.
Međutim, podaci s terena pokazuju da postoje izraženi simptomi, kao odgovor na traumatska iskustva, kako kod odraslih tako i kod djece a stručnjaci smatraju da je prevladavanje tog stanja dugotrajan i kontinuiran proces.
Savjetnica za oblast obrazovanja u Pedagoškom zavodu Zenica Naira Jusufović kaže Feni da su kod odraslih osoba traumatska iskustva izazvana prirodnim nepogodama zapravo pokrenula neprocesuirane traume još iz posljednjeg rata u BiH.
Još stoje ratne traume
”To je uistinu problem jer bh. društvo je ustvari društvo traumatiziranih građana. Još nismo procesuirali ni ratne traume, a prirodne nepogode i događanja u vezi s tim dodatno su pogoršali to stanje”, rekla je.
Jusufović je bila dio tima za pružanje prve psihološke pomoći ljudima koji su u vrijeme poplava, svibnja prošle godine, bili evakuirani iz mjesta u okolini Zenice. Helikopterima su se prebacivali do okolnih sela zahvaćenih prirodnom nepogodom i prema mogućnostima razgovarali sa stanovništvom. Osim pružanja osnovnih informacija o simptomima, bitnog koraka u kriznim intevencijama, pružali su im i prvu psihološku pomoć.
Reakcije stanovništva su bile različite od toga da su odbijali ili naprotiv imali značajnu potrebu za razgovorom. Ali, kako je kazala, ako i razgovaraju čim ”novinarski izvještavaju” znak je intenzivnog straha i traume. Za nju je bio posebno uočljiv primjer majke iz Topčić- Polja zabrinute za mentalno zdravlje njedne djevojčice, koja je neposredno poslije elementarne nepogode imala napade panike.
Simptomi
”Dijete je preživjelo poplavu i klizište u isto vrijeme. Pri evakuaciji su dio puta prešli pješke i pritom morali pregaziti vodu da bi došli do kamiona koji ih je trebao prevesti do Zenice. Kad su došli do vode djevojčica je dobila napad panike, a tri odrasla muškarca su je morala čuvati i prenijeti preko vode”, kaže ona.
Upitana za simptome kod djece kaže da su isti kao i kod odraslih osoba, te precizira da je široki spektar simptoma koji se javljaju kao odgovor na traumatski događaj.
”Mogu se javiti problemi s koncentracijom i snom, povučenost ili prenaglašeno reagiranje, agresivnost. Može biti izražen osjećaj brige, straha, tuge, ljutnje… Može se javiti bol u tijelu, pritisak u grudima, glavobolja, ‘knedle u grlu”’, kaže Jusufović.
U namjeri jačanja kapaciteta nastavnika osnovnih škola da bi simptome mogli prepoznati kod učenika, i ako je to potrebno uputiti ih na tretman u centre za mentalno zdravlje, pokrenut je projekt nazvan “Jačanje kapaciteta za pružanje psihosocijalne podrške u slučaju prirodnih nepogoda”.
Pokrenuta priča o ratnim traumama
Na seminarima u okviru tog projekta nastavnici osnovnih škola sudjelovali su uz djelatnike centara za mentalno zdravlje i centara za socijalni rad, a informirani su o elementarnim tehnikama art terapije i biblioterapije (terapija čitanjem) primjenjivim u nastavnom procesu, kao i tehnikama relaksacije i samopomoći koje također mogu biti primjenjive u radu s učenicima.
Po njezinim riječima, za seminar za nastavnike ZDŽ-a simptomatično je da je već kod najbenignije aktivnosti kod nekih sudionika pokrenuta priča o ratnim traumama. Jusufović kaže kako zapravo to pokazuje koliko bi društvo sustavno trebalo raditi na procesuiranju trauma, bez obzira na toda li su ratne ili izazvane prirodnim nepogodama.
”Društvo sistematski ne radi na procesuiranju traumatskih iskustva, bilo da su produkt ratnih događanja ili elementarnih nepogoda. Centri za mentalno zdravlje ostavljeni su da rade sami, koliko to mogu vlastitim kapacitetima. Ozbiljnijih pokušaja nema”, ističe ona.
Redukcija stresa
U okviru istog projekta organizirani su i mobilni timovi za rad s djecom iz ruralnih područja, koja su bila zahvaćena poplavama. Roditelji te djece bili su, kaže ona, zahvalni i zadovoljni što su stručne osobe radile s njihovom djecom na redukciji stresa. Mobilni tim za rad s djecom u ZDŽ-u koji je vodila Jusufović radio je upravo na područjima koja su bila najugroženija poplavama i klizištima (Željezno- Polje, dio Zavidovića i Maglaj).
Radilo se na redukciji stresa kod djece i obuci da ovladaju nekim od tehnika relaksacije i samopomoći.
”Takve situacije ne možemo prevenirati, ali djecu treba osposobiti da sebi pomognu koliko god je to moguće više u smislu redukcije stresa. Učili smo ih da pokušaju kontrolirati stvari, primjenjivali vježbe disanja, opuštanja ili relaksacije”, kaže te upozorava da stupanj izraženosti simptoma kod djece ovisi i od situacije u obitelji i sposobnosti roditelja da im pruži podršku.
Stoga ističe važnost ozbiljnijeg bavljenja mentalnim zdravljem tih ljudi što je dugotrajan i kontinuiran proces. Preporučuje i nastavak rada na terenu prvenstvo kroz edukaciju nastavnika o zaštiti mentalnog zdravlja i radionice za pružanje psihosocijalne podrške djeci.
”Djeca na putu do škole prolaze kroz područja koja još nisu sanirana, gdje je zemlja napukla, nedostaje dio brda, još ima kuća koje su zatrpane. To su sve podsjetnici koji uzrokuju tenzije u organizmu, to se ne smije zanemariti”, kaže ona.
Teško se ljudi odluče
Mišljenja je da su u BiH velike potrebe za intervencijom u oblasti zaštite mentalnog zdravlja, a stručni kapaciteti nedovoljni posebno u ruralnim dijelovima koji su bili zahvaćeni svibanjskim poplavama.
”Teško se ljudi i u gradovima odluče za odlazak u centre za mentalno zdravlje, a još je to teže onima iz ruralnih dijelova. Zato je važna uloga mobilnih timova koji će ići prema njima i razgovarati. Naši mobilni timovi su to i radili, ali je to kratko trajalo. Radili smo dosta toga s djecom i nastavnicima na unapređenju stanja mentalnog zdravlja, ali zapravo nedostaje kontinuitet”, priča ona.
Jusufović ističe da je s poplavama i klizištima nasreću ”isplivala” i ljudska solidarnost te su se profesionalci iz oblasti mentalnog zdravlja, bez obzira na to gdje su uposleni, stavili na raspolaganje centrima za mentalno zdravlje upravo zato što se zna da njihovi kapaciteti nisu dovoljni za takve situacije.
