logo
bios

Dragan Mićević: Osvrt na zbirku poezije Mensura Ćatića ”Ako te mačka vidi golog”

Objavljeno prije 4 dana . u sri, maj 15th, 2019

OD E.T.-A DO VJEŠTAČKOG DISANJA ILI KAKO NAS SVJETLO IZ SVEMIRA UČI DA VOLIMO I BUDEMO LJUDI
– osvrt na zbirku poezije Mensura Ćatića ”AKO TE MAČKA VIDI GOLOG”-

1. Svjetski pjesnik

Prije nekoliko dana zapala me posebna čast: dobio sam u posjed zbirku pjesama Mensura Ćatića: ”Ako te mačka vidi golog”! I premda sam većinu pjesama upoznao ranije (čitajući ih na pjesnikovom Fejsbuk profilu), moje ushićenje ovim velikim i nenadanim zgoditkom zbog toga nije bilo ništa manje: 188 naslova jedne velike, svemirske poezije, 188 malih i velikih remek-dijela skupljenih na jednom mjestu tako da sam ih, polako bez žurbe, mogao čitati i iščitavati, vraćati im se i dovoditi ih u međusobnu vezu, predstavljalo je za mene jedan uistinu izuzetan duhovni i emotivni doživljaj, nešto što mi se za ovih, skoro šezdeset godina života, još nikada ranije nije dogodilo! Kao da sam ušao u neki raskošni kulturni hram u kojem, na jednom mjestu, Šarl Bodler lično predstavlja svoju poeziju, na drugom, u galeriji, zajednički izlažu francuski impresionisti, u društvu Gogena i Van Goga, dok tamo, u muzičkoj dvorani , opet, sam Volfgang Amadeus, svojom dirigentskom palicom, rukovodi vlastitim nebeskim koncertom za klarinet i orkestar! 
Jer, ne sporeći Ćatićevu zavičajnost i (rođenjem, dušom i jezikom) pripadnost Bosni (”Kako to nosiš dušu…”, pita ga otac u pjesmi ”Svjetlo ispod vrata”), on je, iznad svega, svjetski pjesnik. Svjetski po ogromnom znanju i interesovanju, širokom spektru problematike koju obrađuje i načinu kako joj pristupa, svjetski po količini i kvalitetu snova, ideja i razmišljanja koji proizilaze iz njegovih stihova. Svjetski je, zatim, po tome što prihvata isključivo najhumanije, najčistije i najljepše tekovine ove naše kontroverzne ljudske civilizacije.Konačno, svjetski je i po tome s kim, o čemu i kako komunicira putem svoje poezije. U pjesmama iz ove zbirke, na primjer, otkrivamo daleki ili bliski eho Fransoa Vijona (pjesma ”Okružni zatvor”), Gintera Grasa (”Rasplod” – ”…. Ne prihvatam svijet ranjenih grlica….”), Danila Kiša u nekoliko navrata (recimo u pjesmama ”Krug, igra s bjelinom” i ”Zeleni dvorci na Limu” – rani Kiš, ili pak ”Podsjetnik za pjesmicu o lovcima na krzna” – ”Grobnica za Borisa Davidoviča”), Rabingranata Tagore (prethodno spomenuta pjesma), zatim braće Tavijani (pjesma ”Mutavac” koja razgovara sa njihovim filmom ”Dobro jutro, Babilone”), pa Luisa Bunjuela (u briljantnom nadrealističkom hororu ”Nevidljiva strana”), Aleksandra Popovića (u pjesmi ”Konac za heklanje” koja me asocira na njegov kultni pozorišni komad ”Mrešćenje šarana”), Fjodora Dostojevskog (recimo neopisivo topla i milosrdna pjesma ”Doručak za najslabije mače” koja mi je vratila u sjećanje davno pročitane ”Bijele noći”), Frederika Garsije Lorke (opet ”Zeleni dvorci na Limu”), pa onda Jeronimusa Bosa (apokalipsa smještena u pjesmu ”Čovjek, završne scene”), Amadea Modiljanija (”Kako sam Lolu učio da laže”)….. Ćatić, nadalje, stupa u živu komunikaciju sa Pablom Pikasom (”Bik na motociklu, Guernica našeg vremena”), Andrejem Tarkovskim (u više navrata, recimo u pjesmi ”Njih”), Hermanom Heseom i Fridrihom Ničeom (”Ptica, konj i druge figure”), sa grupom umjetnika iz okruženja nepoznatog francuskog slikara Anrija Rusoa (”Miris koji tone u vodi”), sa Emirom Kusturicom (”Virdžinija, to je samo film” – ova pjesma ima sjajan odnos i sa prethodno spomenutom pjesmom), sa Ernestom Hemingvejem (”Kako smo se olešili, Erneste”), Karlom fon Klauzevicem (”Trajanje plave drugim bojama”), Rejmondom Karverom (”Vještačko disanje” i ”Iftar sa Karverom”), Stefenom Vilijamom Houkingom (”Ako ptica leti između planine i doline”),…. te konačno i sa dva svoja velika bosansko-hercegovačka prednika: Makom Dizdarom (putem monumentalne poeme o ljubavi i ljudskom rodu/ našoj civilizaciji: ”Ti se ne sjećaš ali prvi puta sam te poljubio u Babilonu”) i Abdulahom Sidranom (u svim pjesmama kod kojih je pripovijedanje centralna, odnosno važna komponenta). U ovim pjesmama, dakle, pored nepatvorene književnosti, susrećemo i motive likovne umjetnosti, filma i muzike, razmišljanja o društvu, filozofije, istorije, antropologije, medicine, psihologije, psihijatrije i psihoanalize, fizike i metafizike, hemije i alhemije… U njih je ugrađeno bukvalno sve, od najfinijih treptaja duše, do najnovijih saznanja o svemiru. Kroz njih plovi E.T. sa svojim djetinjim očima i srcem programiranim da voli…..do svog posljednjeg trenutka, dokle god diše, makar i vještačkim putem!
Mensur Ćatić, međutim, nije samo SVJETSKI pjesnik, on je i svjetski PJESNIK! Zaista, svako slovo utkano u ovih 188 dijela (kao i u sam naslov), svaka riječ, svaki u njih stavljen izraz i stih jednostavno su prije i iznad svega poezija. Pri tome je sasvim nevažno da li se njegovim pjesničkim govorom otkrivaju velike istine, mudrosti, duboka filozofska razmišljanja, razmišljanja o umjetnosti, o poetskoj teoriji i poetskom prostoru, o društvu i čovjeku, prirodi ili univerzumu, da li se njime pripovijedaju magične, čudesne priče, da li se slavi ljubav ili upravo lamentira nad njom, da li se opisuje bol ili radost, da li izraz plamti svojim višeznačjem, ili upravo svojim nadrealizmom (kojem je, shodno njegovom ”Manifestu”, zabranjeno tražiti smisao i značenje!), uvijek i na svakom mjestu riječ je prije i iznad svega o poeziji! Poeziji koja, skupljena u ovu zbirku, predstavlja jedinstveno, veliko i moćno umjetničko djelo neprocjenjive vrijednosti! Možda ju je najbolje uporediti sa jednom zvjezdanom galaksijom, recimo našim Mliječnim putem, u kojem sve zvijezde, ali i sva ostala pripadajuća nebeska tijela koja primaju svjetlost od zvijezda, imaju svoje mjesto pod suncem, svoju usamljenost i svoje druženje, svoju eksploziju, tišinu i mistiku, riječju, svoje mjesto i ulogu i u makro i u mikro sistemu.

Zašto je Mensur Ćatić svjetski PJESNIK, šta ga, u očima autora ovog teksta, čini tako velikim pjesnikom?

A. Izbor motiva: les fleurs du mal et les correspondances, naturellement, mais aussi,la joie de vivre!(cvijeće zla i saglasja, ma naravno, ali takođe i radost života!)
Godinama i decenijama pisac ovih redova smatrao je da je poezija samo i isključivo Bodler: cvijeće zla i usaglašavanje, uravnotežavanje bića preradom teškog zla i boli koji su ga snašli. Naravno, čitao sam ja i drugu i drugačiju poeziju i nailazio na djela i pjesnike koji bi me oduševili, ali sam ih nekako sve doživljavao kao izuzetke koji potvrđuju to moje strašno pravilo. S tim u vezi, Mensur Ćatić je prvi pjesnik koji me je stvarno uspio uvjeriti da se poezijom, jednako kvalitetno, moćno i lijepo, može govoriti i o dobru, o ljepoti, ljubavi, sreći i radosti života! Zbog ovoga (i ne samo zbog ovoga) ja sam mu veoma, veoma zahvalan! Šta više, on mi je pomogao da shvatim da poezija prevashodno zbog toga treba da postoji, zbog otkrivanja svega dobrog i lijepog u čovjeku i oko njega, zbog ljepote, ljubavi, sreće i radosti, zbog samog života! Nažalost, život je često (a za mnoge i neizbježno) veoma surov, pa sa sobom donosi nesreće i tragedije, odnosno težak, jedva podnošljiv bol. I naravno, onda pjesnik nema druge nego da i o tome pjeva! A najradije ne bi, kamo sreće da ne mora! Takve su i mnoge, velike pjesme ove zbirke koje su inspirisane bilo ličnom nesrećom i tragedijom, bilo zlom koje je pogodilo druge. Druge ljude, životinje, prirodu, uopšte naš svijet nekad i sad. To zlo koje je pogodilo druge, stvarno je, iskreno i duboko, zaboljelo pjesnika! Jer, ako postoji pjesnik koji ne afektira, ne patetiše, koji je jednostavno to što jeste, čisto, autentično čuđenje u svijetu, ogroman u svojoj slabosti, ponizan u svojoj veličini, pjesnik koji samo piše o onome što stvarno prolazi kroz njegovo biće, to je onda sigurno Mensur Ćatić!

B. Jezik uopšte
Maestralan je jezik kojim su pisane sve ove pjesme! 
Kada pripovijeda svoje čudesne, magične priče,Ćatić to čini s vrhunskim osjećajem za dramu, gledajući na radnju i zbivanje očima djeteta, očima pjesnika, ili pak očima mudraca i filozofa. Takav doživljaj, na primjer, imamo u pjesmi ”Logor” u kojoj Vrnov nema ”kamo pobjeći dok oni (njegovi čuvari) spavaju….”; u pjesmi ”Miris koji tone u vodi”, u kojoj je opisan život francuskog policajca i slikara Anrija Rusoa – pariskog slikarskog pandana bijeljinskog, Kusturičinog filmadžije Harija Džeksona; u pjesmi ”Virdžinija, to je samo film” – fantaziji o američkom Hariju Džeksonu, zaslijepljenim Bosnom; potom u toplim, pravim bosanskim pričama (ono malo duše!) poput ”Tetka Šuhra je jednom rekla”, ”Matildine noge”, ”Ljudi, konji i djeca”, ”Zejneb”, ”Vrata”, ”Zulfina avlija”…. Takav doživljaj imamo, zatim, u dubokoj, mističnoj filozofskoj priči ”Kapetan je tako osjećao more”, kao i u veličanstvenoj magičnoj pripovijesti ”Zaboravljena neba”, posvećenoj nestaloj zemlji Aterhi iz doline Nila…. U većini ovih, kao i u brojnim drugim pjesmama, na djelu je ono što neki teoretičari književnosti nazivaju (bosanski) sublimizam– slijedeći određenu ideju ili sadržaj, neosjetno, beskrajno prelijevanje situacija, zbivanja i stanja jednih u druge, odvajanje i spajanje prostora i vremena, života i smrti, egzistencije i nepostojanja, apsolutnog i relativnog, prožimanje materije i duha, filozofije, nauke i mitologije, realnog, hiperrealnog, nadrealnog, absurdnog i okultnog. Ovo sublimiranje se, međutim, kod ovog pjesnika, dešava na jedan, posebno topao i emotivan, tipično ”ćatićevski” način. 
Kad je riječ, opet, o drugim pjesmama, recimo o pjesmama o ljubavi, o boli, o filozofskim razmišljanjima, ili pak o bljescima nadrealizma (koji svojim udjelom, takođe, nedvosmisleno doprinose velikom kvalitetu ove zbirke poezije), sve pršti od veličanstvenih, fantastično sklopljenih stilskih figura: metafora, poređenja, simbola, antiteza…. Tako je, na primjer, u pjesmi ”Bijelo dugme”, po mišljenju pjesnikovog druga iz mladosti ”srce samo pumpica”, dok, opet, ”jetra najviše boli”, ali ništa ”kao Hajrino dugme.” U istoj pjesmi, ovom čovjeku je otkazao bubreg, na kojem je žena ”svake noći u snu držala ruku”. Potom se i drugi bubreg ”u samoći osušio.” U pjesmi ”Kuća”, pak, kuća iz pjesnikovih snova je ”pas koji trčkara za njim kad krene negdje na vašar”; u pjesmi ”Kost u grlu”, teškom, mučnom doživljaju, teatar je ”samo prazan pogled hladne lubanje u mrak i gromoglasni pljesak preživjelog ubojice.”; u pjesmi ”Vezanje rane” ”… dobar čovjek te stegne u grlu kao kad pustinjak krajeve svoje košulje veže oko rane”; u pjesmi ”Sedam sekundi” sunce je ”štence blatnjavih nogu”; u pjesmi ”Snijeg na rukama”… ”moje su oči dvije rupe još vrele u jastuku gdje su prespavali oni koji se vole…”; u pjesmi ”Imam te kao nemanje hljeba”… ”Moj život je sjajna ptica koja leti sa kafezom”; u pjesmi ”Žuti psić na plavom jezeru” vidi se ”zaostala sjena popodnevnog sunca kao mali žuti psić na njenom stomačiću”; u pjesmi ”Mi više ne možemo računati”, ona ne pomiče oči, nego pomiče očima ”… sve u meni i sve oko mene”; u pjesmi ”Aparatić za lijepljenje cijena” opet, doživljavamo veličanstvenu nadrealističku eksploziju koja bi ostavila bez daha i same rodonačelnike ovog umjetničkog pokreta: ”…. Mjesec je tanka najlonska cijena koju je na pušpauzi pukla po nebu umorna radnica Konzuma”. I tako dalje, i tako dalje ………..

C. Ćatićeva antiteza
Od svih stilskih figura koje, bez prestanka, grme i sijevaju u očima zabezeknutog čitaoca ove zbirke, jedna se, svojom ljepotom i čistoćom, svojim sjajem, naročito ističe: antiteza (kontrast).Ona je prisutna u mnogim pjesmama i to često na tako poseban, autentičan, autorski način, da sam se ja, eto, usudio da je spomenem kao zasebnu figuru i da je nazovem pjesnikovim imenom. Po mom mišljenju, ona najpotpunije dolazi do izražaja u najbolnijoj pjesmi zbirke ”Košulja” (o kojoj nešto kasnije), kao i u pjesmi ”Noć s hljebom”, o kojoj ovom prilikom.


”Eto tako, budi mi dobro
i neka tvoja sadašnja radost (teza) 
dadne smisao svakoj ljudskoj rani….” (Ćatićeva antiteza)
”Kažem ti da sam posve dobro (teza)
samo me ruke bole, dušo, (slutnja, najava antiteze)
i noćas tako, tako se bojim (Ćatićeva antiteza)
jer moram prvi puta leći i zaspati
pored naše mrtve ljubavi.”

D. Tvorac jezika
Konačno, Mensur Ćatić je veliki pjesnik i po tome, što, kako u izboru tema, tako i u korištenju jezika, nema nikakvih klišea, tabua, niti samoograničenja. Kao takav, on je neprestano u traženju novog, ljepšeg, boljeg, svjetlijeg, besmrtnijeg doživljaja i izraza. S obzirom na ovo, više je nego logično da su u ovom traženju nastale nove riječi, pojmovi i pravila pisanja (”krozasan”, ”krozidove”, ”suncenanogama”, ”ljubičastila”/kiša/, itd)

2. Naslov

Naslov cijele zbirke ”Ako te mačka vidi golog” preuzet je iz istoimene pjesme čija se radnja dešava u pjesnikovim pretpubertetskim i pubertetskim godinama, u Odžaku s kraja šezdesetih i s početka sedamdesetih godina prošloga vijeka. Bez ove pjesme usudio bih se tvrditi da bi pjesnikova poruka ovim naslovom zbirke bila poziv svakome da se usudi potražiti i otvoriti najbolje i najljudskije u sebi i iz sebe, te da se, pri tome ne treba plašiti biti slab, pošto upravo ”…naše najslabije tačke drže cijelu konstrukciju svemira”. (očeva preporuka iz pjesme ”Otac, najslabija tačka”). Sama pjesma ”Ako te mačka vidi golog”, međutim, ozbiljno dovodi u pitanje ovo razmišljanje, budući da je njen lajt-motiv, crvena nit, jedna opaka djevojačka (ženska) mudrost koja glasi: ”Ako te mačka vidi golog, umrijećeš (možda čak i u najgorim mukama!)! ” Bilo kako bilo, sam pjesnik je jasno i nedvosmisleno odlučio da slijedi očevu preporuku, dok je opet i svakako, na čitaocu da se sam opredijeli između ove dvije oprečne mudrosti.

3. Odabrane pjesme

Već sam istakao da je svaka pjesma ove zbirke malo, odnosno veliko remek- djelo koje, kao takvo, više puta treba pročitati da bi se, u svojoj cjelosti i punoći, osjetilo i doživjelo (ponekad i razumjelo). Za ovu priliku sam, međutim, odabrao njih nekoliko za koje mislim da se na poseban način moraju spomenuti.

3.1 Košulja
Ovo je, nesumnjivo, najbolnija pjesma zbirke i istovremeno, najbolnija pjesma koju sam ikada pročitao. Tri očeva ”Ne!”, tri teška, jeziva odrečna odgovora na tri najljepša i najnježnija kćerkina pitanja, kao tri noža u srcu! A opet, na kraju, stiže i četvrto, zabrinuto djetinje pitanje:
”Je l to plačeš, babo?”
…. I neočekivan, nevjerovatan, nebeski očev odgovor:
”Ne plačem kćeri.
Djeca se neka niz put smiju.”
Zaista, najveća počast koju jedan roditelj svome preminulom djetetu može odati jeste u tome što on nastavlja da živi i vjeruje u život!

3.2 Otkrivanje pčelice 
Rat i tragična zbivanja devedesetih, svima nama rođenim prije i za vrijeme ovih strahota, drastično su promijenili život. I Mensur Ćatić je rat žestoko osjetio na svojoj koži, pa je stoga sasvim normalno i logično da ratnim događanjima i njihovim posljedicama posvećuje veliku pažnju u svom djelu. Po načinu na koji to radi, međutim, Ćatić se bitno razlikuje od većine svojih savremenika, pa i zbog toga zaslužuje posebnu pažnju i priznanje.
Usredsređujući se isključivo na patnju i bol, doživljaj stradalnika, ovaj pjesnik, pišući o ratu, zapravo vrlo jasno i dosljedno, stvara veliku antiratnu poeziju kojoj gotovo da nema premca. On je, naravno, svjestan da postoji i dželat, šta više, da svaka žrtva ima i svog dželata. On ga, međutim, zanemaruje, zaobilazi u širokom luku, kao da ga prezire, kao da hoće da naglasi da nije vrijedan ni trenutka njegove pažnje koja stoprocentno mora biti posvećena žrtvi! Ili pak, kao da upravo hoće da krikne: ”Pogledaj, vidi, nesrećo, kakav si užas prouzrokovao!” 
Među ovim djelima, svojim krikom, naročito se ističe pjesma: ”Otkrivanje pčelice”. U nekim normalnijim društveno-političkim prilikama, Bosna i Hercegovina bi (između ostalog) imala i svoj nacionalni spomenik, posvećen djeci i omladini stradaloj u ratu. Ovom spomeniku bi se svi mi, preživjeli, barem jednom godišnje morali pokloniti, dok bi, na njemu, istovremeno, bili uklesani sljedeći stihovi:
” Krenula na česmu po vodu. Mali geler 
kao ogrebotina od češlja u kosi.
Komšije je donijele i stavile na avlijski sto
na stoljnjak sa sitnim cvjetovima. Kasnije
unijeli je u kuću. Stavili na krevet. Poslije sahrane
otac prelazio rukom preko stoljnjaka kao da miluje cvjetove.
Kad je bila mala, rekao, pomicala je predmete
koje smo stavljali na njezin stolić.
Da ne pokrivaju zečiće i pčelice na stoljnjaku.”

3.3.Ti se ne sjećaš ali prvi puta sam te poljubio u Babilonu 
Ova pjesma, velika, monumentalna pripovijest o čovjeku koji je neprestano na rascjepu između neba i potopa, opčinila me čim sam je prvi put vidio i pročitao. Stalno je iščitavam, uvijek joj se vraćam. Sad i ovdje ne mogu odoliti, a da je ne stavim cijelu! 
”Jedni su govorili da gradimo kulu
kako bismo zavirili u nebo
a drugi da gradimo sklonište od novog potopa
i sve što je čovjek kasnije ozidao
stalo je između te dvije naše nakane.
Samo su u podnožju ostale moje oči
kao dva razbijena jajeta
ispala iz ptičjeg gnijezda.
Geneza i stare hebrejske knjige 
zapisale su da je Bog bio ljut 
i da nas je spriječio unoseći među nas
nerazumijevanje i jezičnu pomutnju.
Jer ne može proći kroz zid
duša koja nije prošla kroz riječi
napisao sam 2013-te u knjizi Golubovi nad odrom
na bosanskom jer je stari sumerski
na kojemu sam to prvi puta rekao
nestao sa svim drugim jezicima
kojima smo nekada govorili.
O svojoj dragoj sam napisao
da joj oči svijetle kao nebo iza srušene kuće
i po tome znam da sam i prije pet hiljada godina
nosio kamen u rukama i na srcu.”

3.4 Oda trotinetu
Veoma topao, šarmantan i duhovit autoportret pjesnika koji, rastopljen od ljubavi prema svojoj kćerki, zaboravlja da je odrastao čovjek, (odgovoran prema ženi i porodici) i u trenu postaje dijete veće od djeteta! Nekoliko neodoljivih sthova:
”Odem kupiti električni šporet i povedem Ajlu.
Prođemo pored prodavnice s crvenim trotinetom.
Svileno jedro obleti okolo i stane ispred mene: 
Slušaj babo, ovo ti govorim ozbiljno (oponaša svoju majku)
Ako mi slučajno kupiš ovaj crveni što je najljepši
poljubiću te ko mokrom krpom, kako ti voliš …..
….. Padne noć i tražim Ajlu. Nađem je u četvrtoj mahali.
Vozi se na trotinetu i spava.”

3.5 Brujanje
Konačno, postoje pjesme čija ljepota zasjenjuje sva moguća i nemoguća razmišljanja o njima. Takva je, u mojim očima, pjesma ”Brujanje”. Naročito njen kraj, usudio bih se reći, ne trpi komentara. Treba ga, jednostavno, pročitati, doživjeti i uživati u njegovoj ljepoti.
”…. Vidjećeš, pitaćemo vrijeme i ono će reći
da se ne sjeća naših života. Biće opet lijepo.
Biće lijepo i sunčano kao tek okupana mlada žena.
I kad izađe pred našu djecu
kao što je nekad izašla pred nas
tišina će opet brujati u tek izniklom lišću.
Sva u ožiljcima od naših pjesama”

4. (Pre)poruka čitaocu
Za kraj, imam potrebu da sljedeće (pre)poručim onima koji će u budućnosti doći u kontakt sa poezijom Mensura Ćatića.
Ako si pjesnik, prijatelju, ako pišeš ili namjeravaš pisati poeziju, znaj da se Mensur Ćatić ne može plagirati, ali da se, s druge strane, od njega i te kako može i ima šta naučiti!
Ako si, pak, čitalac koji nema književnih ambicija (velik i važan kao svaki veliki književnik!), onda ti preporučujem da se prevashodno opustiš, čitaš i uživaš u njenoj velikoj ljepoti! Ne leti, po svaku cijenu, za smislom, porukama i značenjima, sačekaj da oni pronađu tebe!

Dragan Mićević,
dipl. romanista i dipl. pravnik,
prof. francuskog jezika i književnosti
srednjoškolskog centra ”Sophianum”,
Hulpen (Gulpen), Holandija
U Mastrihtu, 10. oktobra 2018. god.



Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh