Zulfikar Zuko Džumhur (24.09.1920. – 29.11.1989.), bio je bosanskohercegovački putopisac, slikar, publicista i karikaturista.
Zuko se rodio u Konjicu 24.09.1920. godine. Potiče iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je bio Abduselam Džumhur i majka Vasvija rođena Tufo. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. godine.
Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947., a od tada surađuje kao karikaturista i ilustrator u „Ježu“, „Borbi“, „Politici“, „Oslobođenju“, reviji „Danas“, „NIN“-u kao stalni suradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura.
Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje. Zajedno sa Momom Kaporom je autor knjige “Zelena Čoja Montenegra”.
Umro je u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu 29. novembra 1989. godine.
Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito vrlo rado se družio sa Zukom. Zuko se smatra jednim od najvećih boema svoga vremena.
Postoji više anegdota vezanih za Zuku i Tita, koje je i sam Zuko potvrdio kao autentične.
Među njima i ona, kada je nakon vjenčanja s Jovankom Zuko stigao na prijem kod Tita i kazao mu kako je njegova majka, kada je u novinama pročitala da se Tito vjenčao, kazala kako je konačno u Jugoslaviji došao neko stariji i od Tita, na što se maršal grohotom nasmijao.
Zuko je jednom prilikom u Mostaru bio i „pravoslavni pop“.
Legendarni Mostarac i Zukin veliki prijatelj Mišo Marić, otkrio je kako su jednom prilikom on i Zuko u blizini Starog Mosta u Mostaru šetali kada je na njih naišao neki seljak iz Nevesinja.
Vidjevši Zuku s dugom crnom bradom, odjevenog u crnu vestu, crne hlače i sa crnim cipelama na nogama, mislio je da pred njim stoji pravoslavni pop. Pozdravio je Zuku sa „Pomoz Bog, pope“, na što mu je Zuko munjevito uzvratio sa „Bog ti pomog`o“ i odmah pružio ruku da ga seljak poljubi. Dok mu je seljak ljubio ruku, Zuko ga je pomilovao po glavi. Seljak im je kazao kako nosi rakiju šljivu na mostarsku „tepu“, a Zuko ga upita kakva mu je rakija i može li se probati.
Nakon nekog vremena, Zuko i Mišo skupa sa seljakom „isprobali“ su cijelu bocu rakije, a Zuko je postao prvi sin imama -„pravoslavni pop“ na cijelom dunjaluku.
Zuko je dugo radio u mostarskom Pozorištvu, gdje je stigao na poziv prijatelja Skendera Kulenovića. Bio predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Srbije, prijateljevao sa svima, bio boem, za neke i čudak, proputovao cijeli svijet, ali uvijek čeznuo za rodnom Hercegovinom.
Danas, depandans Zavičajnog muzeja Konjic sadrži fundus od autentičnog namještaja kuće koji je izrađen od strane konjičkih drvorezbara i ukrašen tradicionalniim motivima, originalne nošnje Zulfikara Zuke Džumhura, mnoštvo literarne građe-objavljenih i neobjavljenih autorskih tekstova Zuke Džumhura, njegove porodice, pa sve do fotografija na kojima su prisutni najznačajniji Zukini prijatelji, pisci i brojni umjetnici sa kojima se susretao tokom života. Najslavnija Zukina knjiga “Nekrolog jednoj čaršiji” ostala je zapamćena i po tome da je samo tada – i nikada više, nobelovac Ivo Andrić nekome napisao predgovor za knjigu.
Zuko Džumhur proslavio se antologijskom karikaturom Marxa koji sjedi za radnim stolom, a iznad glave mu je uokviren Staljinov portret. Ta karikatura postala jedan od znakova jugoslavenskog političkog identiteta, zbog čega ga je, kažu, zavolio i sam Tito.
BUKA
***
Tako je govorio Zuko Džumhur
Budi pametan da ne bi bio loš.
Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe.
U zaostavštini jednog hercegovačkog pjesnika i novinara pronađen je, sasvim slučajno, odlomak iz neko davnog intervjua sa slikarem i putopiscem Zukom Džumhurom. Po određenim pokazateljima može se zaključiti da je razgovor vođen krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka i ovo je očigledno samo njegov dio, ispisan naliv-perom na dva komada sad već raspadajućeg računskog papira. Izuzimajući pokoju slovnu grešku i pokoju nečitko ispisanu riječ, odlomak prenosimo bez izmjena:
Za vas svi kažu da ste dobar čovjek.
– Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.
Pa zar to nije glavna odlika dobrog čovjeka, da nadzire i kontroliše svoje zlo?
– Možda i jeste, ali ako već pričamo o meni, to ne mogu reći ja, samo neko drugi. Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše…”
A rad, da li on pomaže da čovjek postane bolji?
– Ja bih prvo odvojio dvije stvari: rad i težak rad. Ja sam veliki protivnik teškog rada. Niko ne bi trebao da radi teško. Pravedno društvo ljudima treba olakšati rad, pa će im automatski olakšati i život. Ko god kaže da nas težak rad obogaćuje i oplemenjuje, laže. Težak rad samo iscrpljuje. Možda nam puni bisage, zbog toga i radimo, ali nam prazni vijuge, i cijelo tijelo, ispija i krv i vedrinu i živost i sve ono dobro čega ima u nama. Težak rad zapravo je kazna, a ne nagrada. Rad bi trebao da je lagan, lijep, pun zadovoljstva i bez briga. A to čovjek može lakše obezbijediti sam nego s drugima. Zato su nekako najbezbrižniji umjetnici, oni ne zavise od šefova i preduzeća. Poslije teškog rada možeš se samo napiti, a alkohol je za većinu ljudi isto što i teški rad – tegoba koja ih uništava. Drugo smo mi meraklije. Uništava i nas, ali to smo izabrali. Samo jedan lijek postoji i pali protiv teškog rada. Lijek je bijeg. Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada.
Znači, ipak postoji izlaz?
– A kad prođe to dirinčenje bez smisla i cilja, sačeka nas lijep život. Zašto da ovaj hudi čovjek malo i ne uživa? I to – evo odmah ispravke prethodne rečenice – ne malo i škrto, nego obilno i trajno.
I kako to izgleda?
– Možda se iza svega krije ovo: imati vremena za čitanje. Eto ključne karakteristike lijepog i dobrog života. Jer imati vremena za čitanje istovremeno znači imati vremena za sve, za sve drugo što čovjeka interesuje. Ta blagodet, da imaš vremena, to je najljepša stvar u priči o lijepom i ugodnom životu. Zato sam ja u početku bio malo raspet. Volim knjige, ali volim i rakiju. Pa da se ne bi sudarali, da mi rakija ne bi udarila i na život i na knjige, davno sam shvatio da je njoj vrijeme u akšam. Preko dana radiš, a kad sunce počne padati, onda se opustiš. Kad prođe dnevnik (U ta vremena TV dnevnik počinjao je u 20 sati – op. O. K.), tek onda uzmeš komad sira, malo dobrog hljeba i rakiju. Ako ne očekuješ puno od života, dobićeš sve što ti treba, pa i preko toga…
Tekst je preuzet iz Gracije
