Edin Urjan KUKAVICA: Šta, moj crni Marko!

Kada je u oktobru 2010. godine profesor Fakulteta umjetnosti i društvenih znanosti Univerziteta “Kingston” u Londonu Marko Attila Hoare, ničim izazvan, otkrio toplu vodu da „BiH neće nikada početi napredovati dok god je Dejtonski sporazum tu kao kamen oko njenog vrata”, te da „bosanski domoljubi moraju napasti dejtonski sustav i jasno kazati međunarodnoj zajednici da će se veća cijena platiti ako se nastavi održavati Dejtonski sporazum nego ako se napravi novi plan”, savjetujući Bošnjacima da se „najprije obračunaju sa Hrvatima, a tek onda udare na vodstvo RS”, zagovarajući „izvanistitucionalno djelovanje” i konstatirajući da će BiH funkcionirati kao država i zemlja samo „ako dio srpske i hrvatske zajednice, zajedno s bošnjačkom, podrže projekt ujedinjene Bosne”, ne precizirajući pri tome na koji način planira privoliti Srbe i Hrvate da podrže takvu Bosnu, njegov proročanski govor koji je temeljio na riječima „napasti” i „obračunati se”, dobio je taman onoliko pažnje koliko su njegove riječi i zasluživale: nekoliko citata u, ionako, opskurnim elektronskim medijima.

Prvi koraci

Kako god se nekome tada činilo da profesor priča „markove konake”, u međuvremenu će se dogoditi nekoliko stvari – od američke inicijative za izmjenu Ustava FBiH do protesta u najvećim gradovima te administrativne jedinice Bosne i Hercegovine – koji su se, svi, tiše ugasili nego što su planuli. No, zanimljivo je da su se sve te stvari – inicijative i incidenti – odvijale upravo u pravcu i kontekstu Markovih proročanstava. Četiri godine i deset mjeseci kasnije, na vrhuncu predigre za, vjerovatno, najznačajnije i, logično, najteže izbore u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, isti profesor, ponovo ničim izazvan, objavio je novu seriju proročanstava, ali, za razliku od prvih, ove je utemeljio na znakovito drukčijim, ne samo leksičkim nego i puno ozbiljnijim postavkama.

Na blogu jedne od pojava u našem društvu koja, kao i većina stvari u ovoj zemlji, ne služi nikome i ničemu osim samoj sebi, Marko Attila Hoare ponovo potvrđuje da je „FBiH dio problema kao i RS”, te insistira na „razvoju bosanske strategije otpora, s ciljem sprečavanja još veće nesreće koja može zadesiti ovu zemlju”, što bi trebali biti „prvi koraci ka ponovnoj izgradnji Bosne i Hercegovine”.

U najkraćim crtama: „Bosna i Hercegovina kao država postoji samo formalno, na papiru, u realnosti – BiH nije funkcionalna država”, nedvojbeno je jasno da je potrebna reforma sistema, a „reforma sistema je nemoguća, ona zahtijeva konsenzus tri naroda … političari iz RS će uvijek staviti veto na bilo kakve reforme koje bi omogućile da država funkcionira”, a nije moguće reformirati ni Federaciju jer se „Hrvati već osjećaju marginalizirano i na podjelu na kantone gledaju kao na jedini način da ostvare bar malo autonomije”, a istovremeno „status quo je neodrživ”.

„Sasvim je moguće zamisliti scenarij u kojem se RS u potpunosti otcjepljuje od Bosne i Hercegovine, s podrškom Rusije i Srbije. To bi bilo istinito čak i da je BiH bogata i uspješna zemlja poput Belgije, Španije ili UK-a, gdje postoje jake tendencije za otcjepljenje u Flandriji, Kataloniji i Škotskoj; međunarodne okolnosti im daju nadu da će bar biti u mogućnosti da uspostave nezavisnu RS. Rusija se ponaša kao velika sila u opoziciji s Evropskom unijom i NATO-om.

Rusi su u Gruziji i Ukrajini pokazali da su potpuno spremni raskomadati ostale evropske države, kroz potporu otcijepljenih regija” i to samo da bi Zapadu pokazali da mogu kad hoće. „EU je pokazala da neće zabraniti svojoj članici da se loše ponaša prema nečlanici (primjer Grčke i Bugarske i njihovog odnosa s Makedonijom, ili pet članica EU koje ne žele priznati Kosovo). Srbija će ući u Evropsku uniju prije BiH. Na taj način, doći će do situacije u kojoj će dvije države koje su pokušale podijeliti BiH devedesetih godina, Srbija i Hrvatska, biti u Evropskoj uniji, a BiH će biti izvan nje. Ako Srbija i Hrvatska ponovo pokušaju podijeliti BiH, teško je predvidjeti kako će ostatak svijeta pokušati da ih zaustavi”, piše Hoare.

„Bosanci”, piše profesor Hoare (vjerujem da je mislio i Hercegovci), „trebaju biti spremni na ponovni napad na bosanski teritorijalni integritet, koji uključuje otcjepljenje RS, posebno kada Srbija uđe u EU… Srpski neuspjeh pri ostvarivanju svojih ciljeva devedesetih godina i bombardovanje 1995. godine od NATO-a, desio se dijelom zato što su Srbi izgubili propagandni rat, posebno nakon masakra u Srebrenici. Ratovi devedesetih pokazali su nezainteresiranost zapadnog saveza za odbranu Bosne i Hercegovine”, te zato „nema razloga očekivati od međunarodne zajednice da pokuša uspostaviti funkcionalnu državu BiH”.

„Pitanje je kako pokrenuti pokret za promjenu koji obuhvaća Bosance svih nacionalnosti, Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale. Od tri većinska naroda u Bosni, samo Bošnjaci, mali broj Srba i možda malo veći broj Hrvata doživljavaju BiH kao svoju domovinu”. “Kako se Bosanci ne mogu pouzdati na međunarodnu zajednicu, niti na to da će ona odbraniti BiH, tako moraju biti spremni da je oni odbrane. To znači da, kada i ako se RS otcijepi, Bosanci moraju biti spremni, ako bude potrebe, da na to reaguju vojno. Otpor treba biti u ime svih građana Bosne, ali realno će biti uglavnom bošnjački”.

Ali: „kako se pripremiti na otpor bez ubrzavanja srpske i hrvatske secesije? Reforma u Federaciji je način započinjanja procesa reformi na način koji ne bi mogao biti zaustavljen od srpskog veta. Ali, kako reformirati Federaciju na način koji je prihvatljiv Hrvatima, bez ojačanja njihovog separatizma? Mislim da je važno smanjiti broj kantona… trebao bi postojati centralni kanton u Federaciji koji će biti etnički pomiješan” te „veći kanton koji uključuje, barem, Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, Travnik i ostale gradove, koji bi mogao funkcionisati kao srce funkcionalne BiH i centar nacionalne energije, u kojem bi se mogle graditi čvrste bosanske nacionalne institucije. Veliki centralni kanton mogao bi pripremiti i mobilizirati efektivan nacionalni pokret otpora ukoliko dođe do novog konflikta pri pokušaju secesije”, piše, između ostalog, Hoare.

Ne zanemariti

Mnogo stvari ovdje nije jasno. Međutim, čak i ako zanemarimo nedavno indikativno vozanje borbenih vozila britanske vojske namijenjenih za pristup nepristupačnim terenima sa 200 novih specijalaca obučenih za suzbijanje (izazivanje) nemira, pa i ako se zanemari strateški i taktički odabran trenutak i prostor za proročanstva – i najave – koje se temelje na riječima „oružana” i „odbrana”(!), a ne smije se zanemariti, onda… uh!

„Neko” je rekao da ne treba strahovati od onoga koji želi stotinu atomskih bombi, nego od onoga koji želi samo jednu ili, temeljem našeg unekoliko revidiranog historijskog iskustva da za rat nije potrebno dvoje nego samo jedno, onda… Ne slutim i ne prizivam, ali šta da se radi!? Ako se bude moralo, neće biti teško.

Avaz – Autor: Edin Urjan KUKAVICA