Težnje ka samopromociji nacionalnog lidera
Nacionalizam ima smisla samo u dva slučaja: 1. ako „iza njega“ stoji nacionalna država i 2. ako je preduvjet za nastanak/stvaranje nacionalne države.
Igra smrti
U svim ostalim slučajevima nacionalizam je bizarna, samodopadna i samodovoljna društvena kategorija na razini „kulturno-umjetničkog društva“ ili folklorne skupine koja njeguje igre i kola iz prošlosti da se ne zaborave. Drugim riječima, to je banalna sociološka pojava koja je sama sebi svrha osim u slučaju kada služi za osvajanje i/ili obdržavanje na vlasti kada (nacionalizam) postaje opasna igra života i, češće, smrti. Naime, pretvara se u fanatizam ili radikalizam.
Fanatizam ili radikalizam je, valjda, jedini oblik volje koji ljudi bez karaktera i volje mogu prihvatiti i slijediti. Kao takav nema ništa zajedničko ni sa osnovnim načelima u ime kojih slovi kao ekstreman, a ni sa ideologijama ili bilo kakvim višim idejama u ime kojih pretendira da istupa i govori. Premda smo navikli doživljavati ga u njegovim najgorim i najodvratnijim izdanjima i vidovima – od ideološkog do egzistencijalnog terora – fanatizam i radikalizam, kao stanje iznimne unutrašnje napetosti i napuhnutosti čak i u svojim najblažim varijantama, dugoročno je iznimno zlokoban i opasan.
Nacionalizam i fanatizam se, dakle, kao ekstremni izrazi naročite unutrašnje napetosti uzajamno dokazuju nadopunjavanjem, prednjačenjem i nadmetanjem u idiotizmima tipa ko će više mrziti da bi dokazao ljubav, ko će biti nazadniji, retrogradniji i primitivniji kako bi dokazao osviještenost i upućenost, ko će se više (mo)mentalno napregnuti u cilju izvaljivanja što veće i što patetičnije gluposti i, kao potkategorija, ko će dublje u prošlost smjestiti vlastite nacionalne korijene i ostati na toj historijskoj, da ne kažem socijalno evolutivnoj razini. I to je jasno. I uopće nije teško: samo isključite mozak. U ekstremnim slučajevima takvo ponašanje pravolinijski vodi ka poziciji samoproklamovanog nacionalnog lidera!
Ako bi, naprimjer, nekom nacionalnom lideru ili nekome drugom u naročitom stanju svijesti i/ili napetosti naumpalo da izjavi: „Ja sam najveći (Bošnjak, Srbin, Hrvat, Ostali) na svijetu!“, kako to dokazati odnosno, kako ga opovrgnuti? Osim ako nije visok oko 2,5 metara, težak 250 kila ili ima najdužu bradu… pa će njegovu tvrdnju potvrditi komisija iz Guinnessove knjige svjetskih rekorda, svi ostali dokazi ostaju u sferi ličnog odnosno osobnog.
Nadalje, da li nacionalna pripadnost napose, plaća račune za telefon, struju, vodu… ili, pak, u određenim slučajevima (samo) omogućava da postaneš direktor telekoma, elektrodistribucije, vodovoda… kada plaćanje (i polaganje) računa privremeno postaje izlišno. Ali, siguran sam da sve optuživane za nacionalnu izdaju zanima, radije muči, kako dokazati običnu nacionalnu pripadnost?
Savremeno doba donijelo je pojave koje se ne mogu objasniti nikako drukčije nego kao plodovi vremena
Neki su se donedavno neznani i nepouzdani vragovi dosjetili pa iskoristili opću pometnju, da ne kažem moralni relativizam i opću nebrigu i neke druge prizemnije i podzemnije pobude, pa su privatizirali lik i djela najznačajnijih historijskih, ne nužno nacionalnih, ličnosti i njima raspolažu kao vlastitom prćijom. Neki drugi, opet, likovi sumnjivih namjera, prisvojili su – i time do neprepoznatljivosti obezvrijedili – srednjovjekovna bosanskohercegovačka znamenja pod kojima je Bosna, ne samo vladala najvećim dijelom teritorija sadašnjih dvije, tri, susjedne i komšijske države, nego je sa njima i pod njima Bosna i Hercegovina međunarodno priznata kao zasebna i nezavisna država…
Neki treći su, pak, iskoristili nezainteresiranost i neisplativost, te svojim privatnim organizacijama, fondacijama i forumima priskrbili naslov predstavnika cijelih naroda bez obzira na činjenicu da to njihovo poduzeće ne podržava ni sva njihova rodbina, a kamoli narod.
Vjerovatno nikada nećemo saznati koliko su štete zemlji i narodima nanijeli konformizam takvih sebičnih neznalica, oportunizam skupine nezajažljivo slavohlepnih i materijalno nesitih u čijim je rukama koncentrirana tolika moć da se oni, i nehotice, počnu osjećati i ponašati kao prava mala nacionalna božanstva. Njihove se privilegije niko pametan ne usuđuje ni spomenuti, a kamoli osporiti ako mu je drago ono što ima.
Ali, definitivno, bez premca, „najgori od sve djece“ su zloupotrebitelji vjere, oni koji najplemenitiji, najčistiji i najintimniji osjećaj koji čovjeka odvaja od svjesne životinje iskoriste za podsticanje na mržnju i neprijateljstvo prema drugima kao pokazatelj ljubavi i naklonosti prema njemu, nacionalnom lideru. Takav lider i njegovi sljedbenici su, koliko god izgledali benigno možda i korisno, ustvari, maligni tumor koji se mora hitno hirurški otkloniti makar i po cijenu gubljenja organa ili funkcije da ne bi životno ugrozio organizam u kojem se začeo.
Naravno da je svakoj jedinki dopušteno, tačnije to je njeno pravo i osobna sloboda, da izabere nacionalnu pripadnost po vlastitom osjećaju, svijesti ili slobodnoj volji i to ni po čemu ne smije biti sporno, ali ne može biti ni primarno. Buđenje strasti nalik onima s kraja 19. i početka 20. stoljeća u smislu nacionalne identificiranosti, potvrđivanja osviješćenosti ili dokazivanja pripadnosti temeljem konfesionalne pripadnosti već nas je nekoliko puta, sve zajedno i pojedinačno, previše koštala.
Savremeno doba donijelo je pojave koje se ne mogu objasniti nikako drukčije nego kao plodovi vremena. Doduše, svako vrijeme ima svoje plodove, s tom razlikom što su neki jestivi, a neki su otrovni, neki su ukusni, a neki odvratni, neki su lahko probavljivi, a neki nisu nikako. Zloupotreba vjere koja proizvodi fanatizam i radikalizam, najotrovniji je od svih, a izgleda kao kolač.
Bosanci i Hercegovci, bez obzira kako se ispod te odrednice klasificirali i kvalificirali, vjerovali ili ne vjerovali, imaju neuporedivo prečih i značajnijih stvari o kojima će razmišljati i kojima će se baviti od namišljanja načina za zloupotrebu, uznemiravanja i opravdanja.
Plemenska svijest
Riječima jednog znamenitog Bošnjaka, „po cijenu života, moraju insistirati na javnosti, proceduri, na vladavini prava, pravnoj državi, ustavnom poretku, na ograničenoj, nadziranoj i provjeravanoj vlasti i podjeli vlasti… na civilizacijskom jedinstvu, komunikacijskom jedinstvu svijeta, jedinstvu svijeta u pogledu sigurnosti i povjerenja među ljudima; moraju se racionalno i objektivno umjesto emotivno ponašati i ne smiju nasjedati na parole ove ili one vrste… na globalni trend indijanizacije muslimana koja nije moguća bez tribalizacije njihove svijesti. A suština tribalne (plemenske) svijesti jeste gubljenje osjećaja i svijesti i povezanosti, i jedinstva, i udruživanja, i organiziranja, i državnosti, i pravnosti, i političkog poretka izvan roda i plemena…. a nijedno pleme nije priteklo drugome u pomoć kada ga je bijeli čovjek iskorjenjivao.“
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
