Život je više od lova na dobre ocjene,sva su djeca nadarena!

Imate li bilo kakvu predstavu o tome kakvi talenti spavaju u vašoj deci?

Autor: Gerald Hiter, Uli Hauzer

Da li ste ikada pomislili koji talenti leže u vama, a da u životu nisu nikada došli do izražaja. Imate li bilo kakvu predstavu o tome kakvi talenti spavaju u vašoj deci? Za šta su ona stvarno sposobna, a za šta nisu?

 

Pišu: Gerald Hiter, Uli Hauzer

Kako to izgleda kad jednostavno samo postojimo? Kad činimo samo ono što hoćemo? Kad ujutru ustanemo, otvorimo prozor i radosno udahnemo vazduh? Radosni što smo živi. Radosni zato što smo na svetu. Radosni što imamo roditelje, porodicu.

Kako bi to bilo, kada bismo bar na trenutak mogli da se setimo šta se desilo kada smo prvi put ugledali svet? Kada smo videli oči majke i oca. Kad bismo mogli da se setimo kako nam je bilo prijatno da se u njiho-vom naručju smejemo, gučemo, plačemo; onda kada nam sopstvena nesavršenost nije nimalo smetala. Šta bismo dali da još jednom doživimo trenutak u kome smo iznenada iz tame došli na svetlost, u uzbudljivu pustolovinu koja se zove život? Sve je bilo tako veliko, tako novo, činilo se da nema ni prostora ni vremena; bilo je fantastično jednostavno postojati. Postojati bez velikih zahteva, samo disati, jesti, piti spavati. Kad smo umorni, mi zaspimo. Ako smo tužni, plačemo. I veseli smo kada nas neko radosno pogleda.

 

 

„Sada smo odrasli, detinjstvo i prvobitna začuđenost odavno su ostali iza nas. Dužnost, odgovornost, navika, uništili su ono što je nekada bilo.“

 

 

Šta bismo dali da možemo još jednom da budemo dete i da dečjim očima posmatramo svet? Da se opažaji smenjuju velikom brzinom, da se stalno čudimo i divimo, da smo suviše uzbuđeni da bismo mogli zaspati, umorni od svih utisaka? Tada bismo bili očarani šumovima i mirisima, i svime što možemo da vidimo. Maštali bismo, otkrivali bismo svet, igrali se u životu. Bili bismo kraljevi, nikad sluge. Zamišljali bismo da smo na Mesecu i da putujemo kroz vreme. I da ostali samo čekaju da vide naše titanske podvige i da kažu: odlično, bato, svaka ti čast.

 

 

Kako je to bilo jednostavno! I kako je od tada, od našeg detinjstva, život postao težak. Prvobitna lakoća je nestala i sve je postalo tako mučno i teško. Šta se izrodilo iz tadašnjeg oduševljenja životom? Iz osećanja da svaka sekunda donosi nešto novo, da svaki minut donosi uzbudljiv doživljaj, da svaki sat donosi drukčije viđenje stvari?

 

 

Sada smo odrasli, detinjstvo i prvobitna začuđenost odavno su ostali iza nas. Dužnost, odgovornost, navika, uništili su ono što je nekada bilo. Jednostavno je postalo složeno. Sporo je postalo brzo. Veliko – malo. Mi više ne trošimo vreme, sad vreme troši nas. Okrećemo se ukrug. Umorni smo i iscrpljeni, osećamo se istrošeno i pretovareno. Ritam sveta rada određuje svakodnevni život, određuje naše veze i način našeg mišljenja. Tehnički napredak, društvene promene i tempo života – stvari koje svakog dana doživljavamo – sve više izmiču ne samo kontroli već i razumevanju. Život se pretvorio u sposobnost podnošenja stresa; on mora da bude efikasan, savršen, optimalan. Sve mora da ima smisao i cilj; naš život je postao analiza.

 

Mi procenjujemo i nas procenjuju, životna utakmica obuzela je sve strane našeg bića; prodrla je u izbor partnera, u rođenje deteta, u posao i u slobodno vreme. Uhvaćeni smo u mašinu i glava nam je puna predstava i pojmova. Jedva stižemo da u tu zbrku unesemo neki red. Za sve što nam se dešava nemamo reč, ali nemamo ni vremena da o tome razmislimo. Nemamo vremena da mislimo šta se dešava i šta je bilo. Jurimo kroz život zaboravljajući da živimo; postali smo mašina koja radi, ne postavljajući pitanja. Izručeni smo na milost i nemilost sistemu u kome vladaju samo tri reči: Ja; Sve; Odmah. To je užurbano trojstvo naših dana.

 

 

Bavimo se svim i svačim. Ali šta je sa našim sopstvenim životom? Ko smo mi i čemu težimo? Koliko ste puta sebi postavili pitanje zašto, zbog čega ste postali takvi kakvi jeste? Ko je na vas najviše uticao; kakva iskustva su vas oblikovala? Da li ste postali ono što ste hteli da budete? Ili ono što je trebalo da postanete? Sećate li se da li ste vi birali pravac u kome ste krenuli i koji vas je doveo ovde gde ste sada? Da li su napori koje ste uložili zaista urodili plodom i doneli vam ono čemu ste težili? Ili biste radije izabrali put koji ne vodi samo u jednom pravcu, put koji pruža mogućnost primanja novih utisaka i sticanja novih iskustava? Onda biste u sebi možda razvili druge sposobnosti. Pod drugim okolnostima do izražaja bi došle vaše druge sposobnosti i vaši drugi talenti.

 

 

„Na osnovu čega znamo da u nekom detetu leže darovi kojih u drugoj deci nema? I šta se dešava sa takvim darovima ako ih niko ne otkrije, ako nikom nije stalo da se oni pokažu i ostvare do kraja?“

 

 

Danas je teško reći šta se onda, u doba kada ste bili mali, skrivalo u vama. O čemu ste maštali, čime se oduševljavali. Šta vas je pokretalo. I za šta ste sve imali dara. Da li ste ikada pomislili koji talenti leže u vama, a da u životu nisu nikada došli do izražaja. Imate li bilo kakvu predstavu o tome kakvi talenti spavaju u vašoj deci? Za šta su ona stvarno sposobna, a za šta nisu?

 

 

Pitanje glasi: Šta je zapravo talenat, posebna nadarenost? Kako nastaje? Da li su talenti urođeni? Na osnovu čega znamo da u nekom detetu leže darovi kojih u drugoj deci nema? I šta se dešava sa takvim darovima ako ih niko ne otkrije, ako nikom nije stalo da se oni pokažu i ostvare do kraja? Kad dete niko ne ohrabruje da ispoljava svoje talente, kada mu niko ne pruža podršku, taj će talenat potpuno zakržljati.

 

 

To je šteta. Koliko bi svet bio siromašniji da na njemu nisu živeli daroviti ljudi. Kako smo zahvalni tim heroji-ma istorije čiji talenat nije ostao skriven i zakopan. Armstrongu i Čaplinu, Daliju i Dizniju, Mocartu i Vagneru. Njihova dela žive u svim vremenima. Oni su sledili svoj unutrašnji zov, i niko ne zna da kaže kada su ga prvi put čuli. Šta se tačno desilo kada su taj zov prepoznali kao sopstvenu sudbinu? I šta bi se desilo da Ajnštajnovi roditelji nisu svom stidljivom i povučenom potomku dozvolili da živi u svetu mašte i satima pravi kule od karata? Da mu nastavnici nisu dozvolili da satima lupa glavu oko samo jednog pitanja? Da se nisu pomirili sa činjenicom da to dete nije u stanju da uči napamet i bez razumevanja? Kako je začuđujuće vedra ispovest ovog mislioca svetskog glasa o tajni sopstvenog uspeha. Svi oko njega bili su ubeđeni da nema neki poseban dar, da je samo „strastveno radoznao“.

 

 

Kako je to čudno. Ali na osnovu čega se može utvrditi koji se posebni darovi i talenti kriju u nekom detetu? Dar ne prati odmah i neko posebno htenje, neka posebna moć ili sposobnost. Nadarenost ili talenat najpre je samo mogućnost; tek kasnije postaje sposobnost da se donose plodovi i proizvode određene stvari i dela koji se jasno razlikuju od onoga što su drugi u stanju da u toj oblasti naprave i stvore.

Postoje eksperti, takozvani tragači za talentima, koji misle kako su u stanju da utvrde da li neko dete nosi u sebi određene potencijale. U oblasti sporta srećemo puno takvih tragača za talentima. Oni posmatraju decu od njihovih malih nogu, usredsređuju se na njihove pokrete, procenjuju njihovu volju za pobedom i izriču svoj sud. Ovi su ljudi možda u stanju da na osnovu tele-sne građe procene da li neko dete ima dobre pretpostavke za postizanje vrhunskih rezultata. Ali kad pomislimo da su, na primer, istinski veliki sportisti poput Lionela Mesija, fudbalera svetskog glasa, u detinjstvu bili sitni i nerazvijeni, onda nam postaje jasno da takve prognoze nisu pouzdane.

 

 

Naslutiti talenat u njegovoj početnoj fazi nije nimalo jednostavno; a još je teže kada se ne radi o sportu već o ranom otkrivanju muzičkog, likovnog, književnog ili saznajnog dara. Tu moramo biti mnogo pronicljiviji. Tomas Alfa Edison, na primer, jedan od najvećih pronalazača u ljudskoj istoriji, bio je najgori đak u svom odeljenju. Učitelji su smatrali da Marsel Prust nema veze sa pisanjem. Pablo Pikaso nikad nije bio u stanju da zapamti redosled slova u abecedi. Đakomo Pučini je stalno padao na ispitima, a Pola Sezana nisu primili na akademiju.

 

 

„Naslutiti talenat u njegovoj početnoj fazi nije nimalo jednostavno; a još je teže kada se ne radi o sportu već o ranom otkrivanju muzičkog, likovnog, književnog ili saznajnog dara. Tu moramo biti mnogo pronicljiviji.“

 

 

Isto tako nije lako prepoznati ni one talente koji će kasnije od dece stvoriti vodeće ljude u politici i privredi; ili ih pretvoriti u ličnosti koje će uspostaviti merila ponašanja za čovečanstvo i u svima izazvati duboko poštovanje. Ko je mogao da pomisli kako će od malog školarca Nelsona Mendele jednog dana postati velika figura svetske istorije, uporediva sa samim Mahatmom Gandijem? Onim istim Gandijem koji o godinama pro-vedenim u školi govori kao o najnesrećnijem dobu svog života. Da li je iko mogao da nasluti da se u siromašnoj albanskoj seljančici krije Majka Tereza, koja će ceo svoj život posvetiti poniženima i unesrećenima ovoga sveta?

Ili da će od debelog Vilsona postati veliki Čerčil? Ove ličnosti svedoče o tome šta sve može da se desi, a svi su oni neprevaziđeni geniji, kao što je Betoven bio u oblasti muzike, ili Henri Ford u svetu automobilizma. Ako je verovati pričama, mali Henri je već u sedmoj godini umeo da rasklopi sat i da ga ponovo sastavi. A on nije ništa drugo radio do istraživao, pravio i rasturao, sve dok se jednog dana u njegovoj garaži nije pojavila motorizovana naprava na četiri točka – automobil.

 

 

„Ono zbog čega se danas divimo izuzetnim sposobnostima tih ljudi na videlo je izašlo tek onda kada su činili ne ono što se od njih očekuje, već ono što im je važno.“

 

 

Ako pokušamo da utvrdimo kada je neko dobio priznanje za svoja izuzetna dela i zauzeo položaj u društvu koji mu zbog tih dela pripada, doći ćemo do obeshrabrujućeg zaključka: upravo se ovi ljudi nisu posebno isticali ne samo u vrtiću ili osnovnoj školi, već nisu bili prvi ni na univerzitetu, ukoliko su ga uopšte pohađali. Naprotiv, većina njih je kasnije tvrdila kako se nisu snalazili u školi i na univerzitetu. Norveški kompozitor Edvard Grig rekao je da je škola u njemu „razvila samo loše strane, a one dobre ostavila netaknute“. U velikom broju slučajeva, geniji su bili loši đaci, neuspešni studenti, čudaci nesposobni da prihvate uobičajen način razmišljanja i ponašanja. Nisu postizali neki poseban školski uspeh, niti su se naročito isticali na fakultetu i dobijali visoke ocene na ispitima. Mnogi od onih koji su obogatili naš život u detinjstvu su bili neuspešni. Džon Lenon je izbačen iz vrtića, a najveći problem Vudija Alena u školi bio je u tome što ga je zanimalo sve samo ne ono što učitelji govore.

 

 

Ono zbog čega se danas divimo izuzetnim sposobnostima tih ljudi na videlo je izašlo tek onda kada su činili ne ono što se od njih očekuje, već ono što im je važno. Salvador Dali je po ceo bogovetni dan crtao, a Pablo Pikaso nije hteo da uči aritmetiku. Oni su slikali, istraživali, maštali. I to su radili tako dosledno, kompetentno i uspešno, kako njihovi roditelji, vaspitači i učitelji, nastavnici i profesori nikada ne bi očekivali od njih. Pokazivali su karakter, bili istrajni i svojeglavi. Uporno su postavljali pitanja sve dok nisu našli odgovore koji su ih zadovoljili. Jednostavno rečeno, uvek su bili to što jesu i pokoravali su se samo sopstvenim zahtevima i normama.

 

 

Ali u školi svojeglavost i nesavitljiv karakter nisu na velikoj ceni. Učitelji od đaka zahtevaju da rade zadatke i onda upoređuju njihova dostignuća. Za urađene zadatke dobijaju ocene, iz kojih na kraju godine učitelj izvodi prosek. Onaj ko želi da popravi ocenu, mora se baviti onim oblastima u kojima je postigao slab uspeh i koje ga po pravilu ne zanimaju. Da bi se iz francuskog popravila „slaba“ i dobila „dovoljna“ ocena, potrebna je velika pomoć i veliki rad. Naprotiv, iz engleskog isti đak od „dobrog“ sa velikom lakoćom postaje „vrlo dobar“. Apsurdno je gubiti suviše vremena na ono što nekome ne ide od ruke, a ne posvetiti vreme onome što đak dobro radi i u čemu postiže uspeh. U sadašnjem školskom sistemu važi samo jedno pravilo: postići dobru prosečnu ocenu. Onom ko misli da u životu treba težiti uzvišenim stvarima, u školi se brzo pokazuje da on pre svega treba da se prilagođava proseku. Možda je tačno ono što je bogomdani satiričar Georg Kristof Lihtenberg („Svaka greška je neverovatno glupa kada je neko drugi napravi.“) rekao o školi: „Bojim se da naše suviše brižno vaspitanje rađa samo duhovne patuljke“.

 

 

„Onom ko misli da u životu treba težiti uzvišenim stvarima, u školi se brzo pokazuje da on pre svega treba da se prilagođava proseku.“

 

 

U proteklim vekovima ovakav sistem obrazovanja donosio je više štete nego koristi. U njemu se prvo utvrđuje šta đaci treba da znaju, a onda se za pravilan odgovor daje dobra ocena. Onaj ko kući ne donosi dobre ocene, postaje auto-mehaničar ili limar; a ko hoće da bude lekar, taj mora da buba. Malo vremena se posvećuje podsticanju razvoja samostalnih ličnosti, pa zato mnogi potencijali ostaju skriveni. Imamo primer dece koja su do pre nekoliko godina zbog genetskog nedostatka (trizomija 21), smatrana nesposobnom za učenje. Budući da takva deca crtama lica podsećaju na mongole, ona su označavana izrazom „mongoloidi“. Ili su pogrdno nazivani „idiotima“; kao „idiota“ lekari i psiholozi odavno označavaju čoveka sa teškim duševnim oštećenjima. Ali danas neka od te dece polažu maturu i upisuju se na fakultete. Svoj genetski defekt ona i dalje nose sa sobom, ali su imala sreće da naiđu na učitelje koji se nisu slagali s tim da su ona beznadežni slučajevi, učitelje koji su im pristupali bez predrasuda i s punim poštovanjem, i koji nisu zazirali od kontakta s njima. Oni su shvatali da su ova deca osetljiva i bodrili ih da pokažu šta znaju u prividno bezizglednim situacijama. I sa radošću i odobravanjem prihvatali su ih onakve kakvi jesu. Tako je iznenada postalo moguće ono što je ranije bilo nezamislivo.

 

 

Ipak, po pravilu, naše škole nisu usmerene na razvijanje đačkih potencijala. Odgovorne ljude našeg obrazovnog sistema nimalo ne brine što još mnoga deca i adolescenti važe za gubitnike, lišene svakog dara. Računaju se jedino dobre ocene. Obrazovni sistem svodi se na proizvodnju rukovodećih kadrova. Svi obrazovni sistemi isključuju i odbacuju određenu količinu gubitnika, jer smatraju da su postojeće škole i fakulteti u stanju da proizvedu dovoljno dobrih kadrova za rad u privredi, politici i nauci.

 

 

„Naše škole nisu usmerene na razvijanje đačkih potencijala. Odgovorne ljude našeg obrazovnog sistema nimalo ne brine što još mnoga deca i adolescenti važe za gubitnike, lišene svakog dara.“

 

 

U taj princip doskoro je verovala većina vaspitača i učitelja u našoj zemlji. Zato naš obrazovni sistem ostaje onakav kakav je i bio. Tako se i dalje darovitost uporno meša sa dobrim ocenama u školi. Sposobnost saoseća-nja i veština da se čuju tuđe muke nisu kategorije koje imaju ulogu u ocenjivanju studenata medicine. Onaj ko hoće u Nemačkoj da postane doktor, mora biti bolji u matematici nego u sposobnosti saosećanja.

Ali to je zastarelo razmišljanje. Sa njim ne možemo u budućnost. Naše su škole zastarele. Naš antikvarni obra-zovni i vaspitni sistem, sa svojim merilima uspešnosti, nije dorastao izazovima novog vremena.

I još nešto: takozvani vrhunski stručnjaci sve češće pokazuju svoje slabe strane. Uzorni učenici zasenjuju okolinu odličnim ocenama i završnim radovima. Oni svaki ispit briljantno prolaze i idu pravim putem koji ih nepogrešivo vodi ka vrhu; i ubrzo dospevaju do vodećih položaja u društvu i državi. A onda bedno stradaju, ne uspevajući da odgovore na izazove koje im nameće njihova profesija. Ti rukovodeći kadrovi, brižljivo pripremani i pažljivo birani, istaknuti pojedinci, u stanju su da iznenada u potpunosti zakažu u nekoj teškoj situaciji i da mnogo razočaraju one koji su u njih polagali velike nade.

Kako se desilo da se oni od kojih se očekivalo da odgovore na svaki izazov svog poziva u sve većoj meri pokazuju kao nedorasli tim izazovima? Razlog leži u činjenici što su oni doduše naučili da se delotvorno i u najkraćem roku prilagode onom što se od njih traži u školi i na fakultetu, ali nisu naučili da savladaju složene probleme koji iznenada iskrsavaju. Oni koji su uvek bili uspešni i koji nikada nisu u sebe posumnjali, ne znaju kako da se ponašaju u neodređenim i opasnim situacijama. Nisu naučili da rade timski i nisu u stanju da nadahnu svoje saradnike. Oni su savršeno prilagođeni sistemu u kome je sve unapred jasno naznačeno i u kome postoje pravila šta treba činiti. Ali oni nisu u stanju da improvizuju, da se unose u stvari. Njima nedostaje istinska želja da razvijaju svoje talente, spremnost da idu novim putevima i traže nova rešenja. Oni nisu u stanju da budu istinski rukovodioci, mogu samo da izvršavaju propisane obaveze.

„U sve složenijem svetu, više se ne radi samo o dobrom igranju društvenih uloga; radi se o tome da čovek bude ono što jeste. Da bude svestan svojih sposobnosti i da bude u stanju da se povezuje sa drugim ljudima.“

 

 

Međutim, takvi ljudi danas su sve manje potrebni. Takođe nisu potrebni ni oni koji gledaju samo sebe i samo o sebi vode računa. Doba sebičnjaka je prošlo.

U sve složenijem svetu, više se ne radi samo o dobrom igranju društvenih uloga; radi se o tome da čovek bude ono što jeste. Da bude svestan svojih sposobnosti i da bude u stanju da se povezuje sa drugim ljudima. Da ne bude učauren u sebe, da stupa u kontakte, da izgrađuje veze sa drugima; danas se od ljudi traži da preskoče sopstvenu senku. Da se naviknu da idu uspravni, a ne da se savijaju; da budu otvoreni za saradnju, a ne da se zatvaraju za druge; da budu spremni da tragaju za novim rešenjima i da ih prihvate kad dolaze od njihovih saradnika. Traži se da stalno povezuju i kombinuju stečene informacije. Traži se svojeglavost, kreativnost, originalno mišljenje i socijalna kompetencija. To su osobine koje danas imaju mnogo veće značenje nego u prošlom veku. Ali to se danas nigde ne uči; i ne može se takođe meriti kroz ocenjivanje. Naše škole nisu pripremljene za stvaranje ovih sposobnosti.

 

 

Direktori velikih i globalnih preduzeća odavno su zapazili da se prilikom izbora najdarovitijih kandidata koji dolaze sa visokih škola i fakulteta ne mogu osloniti samo na njihove ocene i diplome. Istina, oni i danas, kao i ranije, traže najbolje diplomce sa Harvarda, Oksforda ili Kembridža, ali pre nego što prime nekog kandidata oni ga prethodno pošalju na jednogodišnji rad u državnu školu, po mogućstvu smeštenu u sirotinjskoj četvrti. U takvoj školi diplomci elitnih fakulteta dobijaju priliku da predaju u odeljenjima u koje se nastavnici jedva usuđuju da uđu. U odeljenjima sa decom kojima je nastava najmanja briga na svetu, decom koja nisu izašla na kraj ni sa sobom, ni sa svojim roditeljima. Ipak, takva su deca u stanju da se zainteresuju kad primete da im neko ozbiljno pristupa. Na taj način, oni koji sebe nazivaju mladim liderima i koji su naučili samo na uspehe upoznaju se sa pravim životom u svim njegovim vidovima, pa i onim neprijatnim. Njihov zadatak jeste da u decu i adolescente koji su odavno izgubili volju za učenjem, ako su je ikada imali, usade polet i nove perspektive. Da stvore timove. Da ih ohrabre da uče. Da u njima probude želju za radom. I da se posle poraza ne povuku sa bojnog polja. Taj program naziva se Teach first i zasniva se na iskustvu, a ne na ocenama.

 

 

„Univerzitetska fondacija nemačkog naroda“, institucija zadužena za podršku talentovanim pojedincima, takođe je zapazila da dobre ocene nisu garancija budućeg uspeha u nauci i tehnici. Zbog toga ona sve češće stipendije dodeljuje kandidatima koji su na studijama imali prosečne ocene, ali su, recimo, uspeli da se istaknu na nekom nagradnom takmičenju. Ispostavlja se da se ovi mladi istraživači i amateri bolje razvijaju i uspešnije napreduju od bubalica sa najvišim školskim ocenama. Preduzetnici sve više obraćaju pažnju na socijalne kompetencije kandidata.

 

 

„Stipendije se sve češće dodeljuju kandidatima koji su na studijama imali prosečne ocene, ali su, recimo, uspeli da se istaknu na nekom nagradnom takmičenju. Ispostavlja se da se ovi mladi istraživači i amateri bolje razvijaju i uspešnije napreduju od bubalica sa najvišim školskim ocenama.“

 

Nailazimo i na problem koji još nije postavljen na ovaj način. Naš obrazovni sistem ne pokazuje sklonost samo prema „manje nadarenim“ učenicima. On sve više ometa razvoj takozvanih „nadarenih đaka“. On ne samo da ne odgovara onima „dole“ već više ne odgovara ni onima „gore“. Toga su svesni neki obrazovni eksperti, kao i određeni broj privrednih rukovodilaca. Takođe, sve više političara ukazuje na ove teškoće. Ali oni nemaju plan kako da reformišu postojeći sistem. Istorijski ukorenjene strukture, poput našeg školskog i obrazovnog sistema, sa svim njegovim pravilima, propisima i vladajućim odredbama, vrlo se teško menjaju. Nema nikakve koristi ako besno nasrnemo na njih. Mnogo je bolje da postavimo pitanja, i to prava pitanja, i da se pritom ne zadovoljimo lakim odgovorima. Pre svega, treba dovesti u pitanje ono što je do sada bilo samorazumljivo i što se kao predubeđenje čvrsto usadilo u našu svest: uverenje da „nadarenu“ decu i adolescente treba obavezno odvojiti od ostalih, da bi mogli da „optimalno“ odgovore na zahteve svog talenta.

 

 

Dakle, kako stvari stoje sa našim starim shvatanjem darovitosti? Koji njegov deo i dalje ima smisla a koji služi samo tome da se održe stare mere selekcije i strukture preživelog obrazovnog sistema?

 

Dokle ćemo se pridržavati ideologije darovitosti na kojoj počiva ovaj sistem? I možemo li to i dalje da podnosimo?

***

Život je više od lova na dobre ocene. Život je više od pripremanja ispita. Deca mogu da postignu više od dobijanja dobrih ocena. Mi ih potcenjujemo kad svu njihovu težnju i napore merimo samo dobrim ocenama u školi. Roditelji svojoj deci sve više pristupaju kao treneri ili menadžeri. U osnovi ovog postupanja nalazi se stav da su deca zapravo nesposobna da odluče šta žele i čemu treba da teže. Budući da su tako nesavršena i nepotpuna, roditelji moraju svojim savetima i nalozima priteći u pomoć.

 

 

„Ali deca ne žele da stalno budu ispravljana i kritikovana; ona to isto tako nisu ni zaslužila. Ona su sposobna i mogu da preuzmu odgovornost za sebe, a u najboljem slučaju i za druge“

 

 

Ali deca ne žele da stalno budu ispravljana i kritikovana; ona to isto tako nisu ni zaslužila. Ona su sposobna i mogu da preuzmu odgovornost za sebe, a u najboljem slučaju i za druge. Ona su od malih nogu razvijene ličnosti sa sopstvenim potrebama. Sposobna su da sabiraju sopstvena sećanja i iskustva i da gospodare svojim sposobnostima i talentima. Deca nikome ne pripadaju do samima sebi. Ona su orlovi; nisu kokoši.

 

 

Da bi naša deca mogla da razvijaju talente i darove koji leže u njima, moramo im pristupiti bez straha i brige i bez unapred stvorenih predstava i namera. Zato moramo da im se prepustimo i da sa njima uspostavimo pravilan odnos. Ali to ne sme biti odnos koji postoji između nadređenog i podređenog ili između obrazovanog i onog ko tek treba da se obrazuje. To mora biti odnos u kome se sreću dva ljudska bića koja su, istina, različita, ali i spremna da uče jedno od drugog. I da uživaju u tome da zajedno otkrivaju svet. Moramo, dakle, naučiti da sa svojom decom razgovaramo na ravnoj nozi. Ništa nam neće škoditi ako pritom budemo morali da čučnemo.

 

 

 

sva_su_deca_nadarena

Sva su deca nadarena, Gerald Hiter, Uli Hauzer

Kako da podstaknete razvoj urođenih talenata svoje dece

Prepoznajte potencijale svog deteta i usmerite ga na pravi način!

Kako se odnosimo prema svojoj deci? Kako ih vaspitavamo? Kako negujemo kvalitete koje poseduju još od rođenja? Umemo li da ih prepoznamo ili puštamo da nam sopstvene ambicije odrede ono u šta „vredi ulagati“?

Moguće je da ni sami nismo postali ono što smo zaista želeli, što ne znači da treba sebi da dopustimo da zanemarimo talente koje poseduju naša deca ili da ih pogrešno razumemo.

Neurobiolog Gerald Hiter, koji se godinama bavi istraživanjem mozga i proučava načine na koje deca najbolje razvijaju inteligenciju i talente, i Uli Hauzer, dugogodišnji urednik Šterna, pokazuju kakvi se talenti kriju u svakom detetu. Oni nas pozivaju da prevaziđemo zastarele pedagoške modele koji izjednačavaju predispozicije i talente sa natprosečnim sposobnostima i visokim ocenama u đačkoj knjižici. Kako pokazuju neurološka istraživanja, nije neophodno biti mali genije da bi nečiji život bio ispunjen i ostvaren. Samo prepoznajući talente u njima, možemo deci pružiti budućnost na kojoj će nam biti istinski zahvalna.

 

Preuzeto sa Detinjarije.com

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close