Zašto Washingtonu treba kaos u Makedoniji? – Zbog “Turskog toka”? Da, ali ne samo!
Vjerojatno se svi sjećaju kada je prevratom svrgnuti ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič odbio potpisati pristupni sporazum s Europskom unijom krajem studenog 2013. godine. Tada suradnik u Centru za globalne studije i profesor političkih znanosti na Sveučilištu Victoria u analizi za EUCAnet piše kako razlozi za odbijanje ukrajinske vlade da sklope Sporazum o pridruživanju EU nisu posve jasni, ali je predsjednik Janukovič svoje odbijanje obrazložio ruskim ekonomskim pritiskom i neprimjerenoj financijskoj pomoći koju nudi EU kako bi se Ukrajina suprotstavila tom pritisku i uspjela prilagoditi ukrajinsko gospodarstvo u skladu sa standardima EU.
Koliko je poznato, Rusija je tada Ukrajini ponudila plin po povlaštenoj cijeni, 15 milijardi dolara kredita i tržište unutar tada još Carinske unije, danas Euroazijske ekonomske unije, dok nije bilo govora o ukidanju statusa nesvrstanosti Ukrajine ili uvlačenja ukrajinskog naroda u bilo kakav vojni savez s bivšim sovjetskim republikama. Naime, Moskvi je zbog povezanost industrija i zajedničkog geoekonomskog okruženja bilo stalo da suradnju s Ukrajinom nastavi na obostranu korist.
Da će Washington učiniti sve da tako ne bude, vidjelo se iz izjave bivše američke državne tajnice Hillary Clinton, koja je 2012. stvaranje Euroazijske unije nazvala “re-sovjetizacijom euroazijskog prostora”.
Hillary Clinton je izrazila protivljenje Sjedinjenih Država takvim planovima ruskih dužnosnika za koje je izjavila “kako su njihove tvrdnje o ekonomskoj integraciji samo izgovor za njihove hegemonističke težnje u post-sovjetskom prostoru”.
Američki obavještajno-analitički portal Stratfor već tada rusku politiku naziva “putem za ponovno uspostavljanje utjecaja u bliskom susjedstvu”, te kako je Moskvi cilj, počevši s Carinskom unijom koju je Rusija pokrenula s Bjelorusijom i Kazahstanom u 2010., proširiti ovu gospodarsku skupinu na prostoru cijelog euroazijskog prostora, što će uzrokovati povratak američko-ruskih odnosa u vrijeme Hladnog rata”.
Što se kasnije dogodilo u Ukrajini svima je poznato. Važno je napomenuti da su od Putinove najave osnivanja EEU do takozvanog “EuroMaidana” u Kijevu, kojim je svrgnut Janukovič i zbog čega je izbio rat u Ukrajini, zapadni mediji, analitičari, razni think-tankovi i visoki dužnosnici političari objavili na desetine ili stotine analiza i dali još toliko izjava čime su dali naslutiti što će se dogoditi. A sve je započelo najavom ekonomskog integracijskog procesa, koji u svom izvornom obliku nije isključivao ni poseban oblik partnerstva Euroazijske unije s Europskom unijom. Međutim, američki stratezi su tada odradili “dobar posao”, tom im se mora priznati, te su s potrošenih najmanje 5 milijardi dolara, iznos koji je priznala pomoćnica američkog državnog tajnika Victoria Nuland, Ukrajinu gurnuli u rat, kaos i bankrot, a pitanje je hoće li ta zemlja ikada uspjeti ući u Europsku uniju i NATO savez.
Zašto je bo potreban ovaj uvod s Ukrajinom? Iz istog razloga što se gotovo identična priča ponavlja s Makedonijom.
Naime, Makedonija za Rusiju nije bila pretjerano atraktivna zemlja, osim za trgovinsku razmjenu i neka manja ulaganja, što su neizravno priznali i u Kremlju u vrijeme dok je Bugarska bila u središtu pozornosti zbog projekta “Južni tok”.
Kako se Makedonija našla u središtu interesa velikih super-sila
Makedonija u geostrateškom smislu nije bila cilj vanjske politike Ruske Federacije, a Moskva i sada nijednom izjavom nije poručila da se protivi ulasku Makedonije u NATO savez i Europsku uniju.
Što se tiče Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, tu je situacija nešto drugačija i neki će se sjetiti, što je lako provjeriti, da je bivša Jugoslavija prugu Beograd-Bar u stvari izgradila u dogovoru sa Sovjetskim Savezom kako bi Crvena Armija tada preko Rumunjske ili Mađarske i Beograda imala direktan izlaz na Jadransko more.
Odustajanjem Bugarske od plinovoda “Južni tok” ruski predsjednik Vladimir Putin najavljuje novi plinovod preko Turske i Makedonija se odjednom nalazi u središtu pozornosti dviju suprotstavljenih sila. No, NATO savez Makedoniju gleda kao strateški važno područje, dok je za Moskvu to, barem za sada, još uvijek prijateljska zemlja preko koje bi trebao ići obostrano koristan plinovod i ništa više.
No, kao što je bio slučaj s najavom stvaranja Euroazijske ekonomske unije i histerične propagande u to vrijeme “kako Rusija širi strateški utjecaj na cijelom bivšem post-sovjetskom prostoru, što je nedopustivo po nacionalne interese Sjedinjenih Američkih Država”, isto se dogodilo i nakon konferencije za novinare u Turskoj, na kojoj su ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov turski kolega najavili novi plinovod koji bi kasnije išao preko Grčke, Makedonije i dalje preko Srbije ka središnjoj Europi.
Na primjer, Ivan Krastev , predsjednik bugarskog “Centra za liberalne strategije” je najavu izgradnje “Turskog toka” opisao kao da će Rusija u najmanju ruku u Turskoj, Grčkoj i na prostoru svih zemalja Zapadnog Balkana postaviti interkontinentalne balističke projektile, što je potpuna glupost, a ne pružiti tim zemljama mogućnost da izgrade plinovod i da više ne ovise o hirovima Kijeva. Ovdje se može povući paralela između “analiza”, izjava političara i visokih zapadnih dužnosnika dvije godine prije izbijanja ukrajinske krize i Makedonije, koju, ako se bude slijedio isti scenarij, čeka ista sudbina.
Ivan Krastev, jedan od najutjecajnijih proameričkih bugarskih analitičara, samo mjesec dana nakon najave izgradnje plinovoda piše kako “Rusija želi potkopati ionako tešku situaciju na Balkanu, samo kako bi prkosila Europi i odvratila pozornost EU od Ukrajine”. U analizi za Financial Times Ivan Krastev u siječnju ove godine “upozorava” zapadni svijet na opasnost destabilizacije Balkana. Naravno, glavni krivac je – Rusija. Prema mišljenju Krasteva, Balkan može postati “igralište Moskve, jer je Rusiji zbog gubitka Ukrajine manevarski prostor u Zajednici neovisnih zemalja sada sužen i potrebno je vršiti pritisak na Europu”.
“Preko Balkana će Rusija ući u europsko dvorište, koje je još uvijek meki trbuh Europske unije”, piše Kratsev.
“Kontrolirane krize na Balkanu bi dale Rusiji ulog za pregovaranje, ali bi Rusija mogla i odbiti sudjelovati u tim pregovorima. Postoji nekoliko scenarija. Prvi je povlačenje sredstava iz domaćih banaka od strane ruskih tvrtki. U ovom slučaju će doći do masovnih stečaja i građanskih nemira, koji će uzdrmati prozapadne vlade. Drugi scenarij je podržati želju Republike Srpske za neovisnost od BiH, što bi nakon posljednjeg rata uzrokovalo kolaps te države. Tu je i značajna prisutnost ruskih oligarha koji utječu na balkanske odnose, a sva gospodarstva u regiji su jako ovisna o ruskom plinu i nafti”, piše Ivan Kratsev, ali zaboravlja da su gospodarstva gotovo cijele istočne Europe u istoj mjeri ovisna o ruskim energentima.
Bugarski analitičar svoju kolumnu objavljuje odmah nakon posjete američkog državnog tajnika Johna Kerrya Sofiji. Ivan Krastev djelomično ponavlja teze koje je izgovorio Kerry i tvrdi “kako se Rusija i dalje pokušava miješati u unutarnje stvari jedne treće zemlje kako bi je nadzirala”. Kerry navodi dokaze o ruskom uplitanju u unutarnje prilike u Bugarskoj” kroz financijsku i drugu pomoć”. Naravno, ne argumentira ničim svoju tvrdnju, ali dokazi nisu ni potrebni, jer u geopolitičkom sukobu je istina potpuno nevažna. Važno je da je bugarski premijer Bojko Borisov je tom problemu “pristupio radikalno” i kao poslušna marioneta zauvijek odustao od ruskog projekta izgradnje NE “Belene” i projekta “Južni tok”. Od Washingtona, naravno, osim zahvale, nije dobio ništa.
Logika Ivana Krasteva je jasna: Bruxelles i Washington žele dobro Balkanu i uvjeravaju lidere zemalja u regiji kako Kremlj svojim novcem i zlim planovima “koristi našu ranjivost”.
Možda će to uvjeravanje i zastrašivanje, koje se ovog trenutka provodi preko američkih marioneta u Tirani i Prištini, na kraju polučiti rezultate. Osim što je ranije njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila “kako Rusija pokušava sve veći broj zemalja na Balkanu staviti u poziciju ekonomske i političke ovisnosti”, Washington preko albanskog premijera i kosovskih bivših i sadašnjih dužnosnika šalje poruke makedonskoj vladi “da se ne igra s vatrom”, jer bi u protivnom mogla nestati s političke karte Europe, sudbina koja bi vrlo lako mogla zadesiti i Ukrajinu.
Samo netko naivan može vjerovati da je albanski premijer Edi Rama u intervjuu iz travnja ove godine, koji je “sasvim slučajno” prethodio terorističkim napadima u Makedoniji, zaprijetio “kako je ujedinjenje Albanije i bivše srpske pokrajine Kosovo s većinskim albanskim stanovništvom neizbježno, bilo da se ono dogodi kroz članstvo u Europskoj uniji ili ne”.
No, ni to nije bilo dovoljno i jučer je Edi Rama izjavio “kako će, ako Skoplje ne bude poštovalo prava iz Ohridskog sporazuma kojim se jamče prava albanskoj nacionalnoj manjini, uložiti veto na ulazak Makedonije u NATO”.
Valjda je svima jasno da se albanski premijer bez zelenog svjetla svojih mentora nikada ne bi usudio izgovoriti takvo što. Čak je retorika koju je Edi Rama jučer koristio bila krajnje prijeteća.
Premijer Albanije je jučer u Tirani prvi put govorio o “osveti” albanskih vlasti prema susjednoj Makedoniji, kazavši “kako njegova država ne namjerava pristati na pridruženje Makedonije NATO savezu ako Ohridski sporazum ne bude proveden u potpunosti”. Tijekom govora na sastanku regionalnih ministara oko borbe protiv terorizma, na kojem je sudjelovalo i nekoliko ministara vanjskih poslova europskih država, Rama se zadržao na nedavnim dešavanjima u Kumanovu i govorio o aspiracijama Skoplja da postane dio NATO saveza
“Nažalost, u Kumanovu su riječi “terorizam” i “albanski” korištene zajedno u nastojanju da se ova etnička grupa označi kao teroristička. To je neprihvatljivo, ne samo za nas već i za makedonsku vladu. Toj državi mora biti jasno da Albanci ostaju bitan igrač za postojanje države”, kazao je Rama, izjavu albanskog premijera prenosi Al Jazeera.
Rama zaboravlja da su u sukobu albanskom terorističkom skupinom poginuli i makedonski policajci albanske nacionalnosti i teško je govoriti o podijeli makedonskog i albanskog naroda, dok u makedonskom parlamentu Albanci sudjeluju u vladajućoj koaliciji i nije jasno koja su to prava makedonskim Albancima ukinuta? Drskost premijera zemlje koja na geopolitičkoj šahovnici Europe i svijeta ne znači doslovno ništa može se opravdati samo naputkom i potporom Washingtona, kojem baš u ovom trenutku odgovara da se stvori jaz između Makedonaca i makedonskih Albanaca, jednako kao što im je bio cilj stvoriti jaz između zapadnih Ukrajinaca i onih na jugoistoku zemlje, tradicionalno okrenutih Moskvi.
No, Edi Rama nije jedini. Tu je i poznati “borac za slobodu Kosova”, Azem Vllasi, koji je u najnovijem broju hrvatskog tjednika Globus, opet “slučajno”, ponovio iste riječi kao i premijer Albanije i izjavio “kako bi, ako Albanci ne dobiju svoja prava, Makedonija mogla nestati”.
Ranije je Vllasi za portal Faktor izjavio “kako on smatra da bi kosovske vlasti, kao i vlasti Albanije, trebale biti određenije u kvalifikaciji događanja u Kumanovu koji su protiv interesa Albanaca u Makedoniji, ali i u regiji, jer mir u Makedoniji, Albaniji, na Kosovu i u cijeloj regiji, najviše odgovara i treba upravo Albancima”.
Prilično čudna retorika Rame i Azema Vllasija koji koriste riječi “osveta makedonskim vlastima”, potom Vllasi upozorava, iako sudeći po njegovom životopisu to više zvuči kao prijetnja, kako bi “Makedonija mogla nestati…”, a tu je i potpredsjednik vlade Kosova, Hashim Thaci, koji traži od vlasti u Skoplju da “ljude uhićene tijekom operacije u Kumanovu liječe prema međunarodnim standardima”.
“Mislim da uhićeni ljudi moraju biti tretirani u skladu s međunarodnim standardima i represivni režim Gruevskog mora zaustaviti fizičko nasilje nad njima. Problem nije u Kumanovu, nego u Skoplju i on je politički, a ne etnički. Makedonija treba više demokracije, treba više slobodnih medija, više prostora za razvoj poslovnog sektora i slobodnog tržišta i treba učiniti više kako bi ostvarila svoje euroatlantske aspiracije”, rekao je Hasim Thaci, prenosi agencija BalkanEU i da nije tragično, bilo bi smiješno čuti ove riječi od potpredsjednika kosovske vlade o čijim je kriminalnim i terorističkim aktivnostima na Zapadu napisano nekoliko knjiga, a obavještajne službe brojnih zapadnih zemalja skrivaju nezamislive količine dokaza o “pogreškama” na njegovom ratnom i političkom putu.
Jučer su u Prištini održani prosvjedi na kojima su okupljeni tražili da makedonske vlasti “humano postupaju s uhićenim kriminalcima”, ne teroristima, te da se “poštuju njihova ljudska prava”.
Kosovo – Zemlja guste magle u kojoj albanski vukovi gospodare pod američkom zaštitom
No, albanske provokacije su samo mali dio velike strategije i mreže koja se plete oko Makedonije. Politički dužnosnici u Tirani i Prištini, kao i bivši stratezi osamostaljenja Kosova ionako govore ono što moraju reći samo kako bi užarili atmosferu, dok su puno opasniji analitičari kao Ivan Krastev, čije analize između redova odaju buduću strategiju Washingtona na Zapadnom Balkanu.
Ivan Krastev je u siječnju ove godine poruku uputio i Bosni i Hercegovini i rekao kako je Rusija odbila podržati produženje misije Europske unije u BiH, što nije istina, jer Moskva nije glasala “protiv”, nego je bila suzdržana, naglasivši neučinkovitost modela iz Daytona s kojim se nitko ne slaže već duže vrijeme, pa čak ni EU i SAD. Potom je upozorio na “povlačenje ruskih sredstava iz off-shore oaza, što je naredio ruski predsjednik Putin, te kako bi se zbog toga u problemima mogla naći Crna Gora”.
Istina, Vladimir Putin je naredio vraćanje sredstava off-shore oaza u domovinu, ali puno ranije čak i od izbijanja ukrajinske krize i takva politika je vođena drugim interesima, a nikako “raspirivanjem požara na Balkanu”.
Što se tiče makedonskog slučaja, Moskva se do sada oglasila jedva nekoliko puta i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je izjavio“kako se ne može oteti dojmu da između događaja u Kumanovu i oporbenih prosvjeda protiv premijera Nikole Gruevskog postoji određena poveznica“, dok je jučer rekao “kako se događajima u Makedoniji grubo upravlja izvana i da to zabrinjava Moskvu“, što ne zvuči prijeteći kao Ramina “osveta makedonskoj vladi” ili zlokobna najava raspada Makedonije od strane bivšeg političara Azema Vllasija.
Općenito, “raspiriti požar na Balkanu” bi za Rusiju bio nepovoljan scenarij, piše ruski analitičar Aleksej Jeljcov , puno gori za SAD i EU. Popis problema s kojima bi se tada suočila Rusija dugačak. Zapad je već jednom, za vrijeme raspada Jugoslavije, dao podršku ekstremnim nacionalistima i donio odluke koje generiraju trajne sukobe na ovim prostorima.
Rusija također intervenira u balkanskim poslovima, ali puno manje nego što se govori, pogotovo ne na način kako to čini Zapad, a nikako da bi ruska politika mogla destabilizirati cijelu regiju. U tom smislu, svaku zemlju treba promatrati zasebno. Grčka? Glavna prijetnja toj zemlji je gospodarska kriza, priljev imigranata iz Afrike i rast ekstremne desnice. Bugarska? Potresaju je gospodarski problemi i uvećanje carina koje je uvela vlada koja je prethodila Bojku Borisovu. Moskva je Sofiji ponudila jasan i praktičan recept, ali je on bio torpediran od strane Washingtona i Bruxellesa, samo zbog straha od povećanja ruskog utjecaja u regiji. Turska? Politika predsjednika Erdogana je za Europljane alarmantna, jer se Ankara vezala za Rusiju. Sada Moskva i Ankara donose odluke na temelju zajedničkih interesa, a Erdoganu nametati diktat iz Bruxellesa je potpuno besmisleno. Hrvatska? Moskva i Zagreb imaju normalne radne odnosa, bez uplitanja jednih drugima u unutarnje poslove, osim ako nije riječ o odlukama Hrvatske koje se tiču odnosa Rusija-EU u cjelini. Dakle, ako će takva politika dovesti do destabilizacije Balkana, a ona je moguća, onda za to sigurno neće biti kriva Rusija.
Srbija s Rusijom ima dobre odnose, ali je Beograd napravio jasan izbor u korist Europske unije. Ovo sigurno nije bio izbor koji se temeljio na osjećajima, ali novac ne poznaje granice. Zemlja u kojoj je ubijen jedan premijer, a jedan predsjednik svrgnut, pokušava se nekako zaštititi, ali isto tako treba reći da se, čak i s ciljem integracije s Europskom unijom, Beograd dosljedno i uspješno odupire pritisku tog istog Bruxellesa i ističe važnost veza s Moskvom.
Europa zna da srpskim dužnosnicima nikako ne može objasniti zašto je sudjelovala u bombardiranju Beograda i odobrila odcjepljenje Kosova, stoga zna da nema pravo tražiti ništa izvan opće propisanih pravila, a pogotovo tražiti svađu Srbije s Rusijom. Srećom, Europa to izgleda razumije i čini se da Beograd, barem za sada, ostavlja na miru.
Što se tiče ruske podrške separatizmu bosanskih Srba, što i nije toliki problem kako se želi prikazati, jer je Milorad Dodik do sada 30 puta službeno najavljivao održavanje referenduma o odcjepljenju, koji nije održan niti jednom i govorit će o tom referendumu do kraja svoje političke karijere. Rusija nema posebnih interesa da vodi politiku u tom smjeru, i to iz jednostavnog razloga što je cijeli Dayton neučinkovit sustav, a učinkovit je u onolikoj mjeri koliko Sarajevo osigurava da se BiH pridruži NATO savezu. U tom smislu, ukidanje srpske autonomije političkim i vojnim sredstvima pod izgovorom suzbijanja separatizma više zagovaraju zapadni “jastrebovi”, ali bi topovsko meso opet bili Bošnjaci i Hrvati.
Između Ruske Federacije i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini postoje neke veze, ali samo zato što dva dijela jedne te iste države vode različitu vanjsku politiku. Kako će završiti situacija u kojoj Srbi pristaju na europske integracije, ali nikako na pristupanje Bosne i Hercegovine NATO savezu, dok Bošnjaci i Hrvati govore o „euro-atlantskim integracijama“, ostaje nam da vidimo. Činjenica jest da zbog suživota tri naroda, pa i očuvanja jedinstvene BiH, NATO treba prestati provoditi agresivnu kampanju ulaska BiH u NATO.
Dakle, optužbe Krasteva nisu ničim utemeljene i posljednja zemlja na svijetu kojoj trebaju ruševine Zapadnog Balkana i sada Makedonije jest Rusija, htio to netko priznati ili ne. Priče o “prodoru Rusije u EU kroz meki trbuh na jugoistoku su besmislice”, ali ponavljane tih teza svakodnevno, i to od uglednih analitičara i zapadnih lidera, one postaju “apsolutna istina”.
Spomenimo tako i uglednog analitičara dr. Demostenesa Florosa sa Sveučilišta u Bologni za Eira News pisao o “ruskom odgovoru na financijski Hladni rat” i na kraju kolumne naveo “kako bi netko trebao objasniti Europi da se novi ruski trojanski konj, prerušen u plinsko čvorište, mogao pojaviti na granici između Grčke i Turske”. Dakle, po mišljenju dr. Florosa je Moskva trebala ostaviti vlastitu valutu rublju da pada unedogled, proglasiti bankrot i odustati od dogovora s Turskom, jer u protivnom “Atena može postati energetsko središte južne Europe i kroz projekt plinovoda “Turski tok” poklonti još jednu političku pobjedu Vladimiru Putinu”.
Dr. Demostenes Floros doduše piše o Grčkoj, ali je Makedonija sastavni dio strategije Washingtona, jer padom vlade Nikole Gruevskog ili raspirivanjem ratnog požara u toj zemlji cijeli projekt postaje neizvediv.
“Ruski plin je novi trojanski konj Grčke”
Grčki premijer Alexis Tsipras se 8. travnja u Moskvi sastao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Među ostalim točkama dnevnog reda, grčki premijer je od lidera Kremlja razgovarao o sljedećim temama:
1. Popust na količinu i cijenu plina u ugovorima ranije dogovorenim s Atenom.
2. Ukidanje ruskih sankcija Grčkoj.
3. Kupnja neutvrđenog iznosa grčkih državnih obveznica na 26 tjedana.
4. Jamstvo da će tursko-grčka granica postati polazna točka ruskog plina za južnu Europu kroz izgradnju plinovoda “Turski tok”.
Četvrtu točku dr. Demostenes Floros za geopolitički časopis Limesopisuje kao novog “trojanskog konja u obliku plinskog čvorišta”.
Grčka, iako nije proizvođač prirodnog plina, može preuzeti ulogu energetskog čvorišta i to zbog četiri geopolitička čimbenika potencijalno povoljna za nju:
1. Namjera Ruske Federacije da trajno zaobiđe teritorij Ukrajine od 2019. godine, jer neće obnoviti tranzitni ugovor s Kijevom.
2. Izgradnja tzv. “Južnog koridora”, kojeg čine plinovod Južni Kavkaz, plinovod Trans-Anatolija i Trans-jadranski plinovod, projekti koje snažno podupire EU s iluzijom da će ograničiti ulogu Rusije.
3. Rat u Libiji.
4. U interesu Turske je da bude strateško čvorište od istoka prema zapadu energetskih resursa Rusije, Azerbejdžana i dijelom Irana, a prisutna je rastuća unutarnja potrošnja turskih potrošača.
Zauzvrat bi Kremlj mogao tražiti da vlada AlexisaTsiprasa uloži veto na proširenje sankcija EU protiv Ruske Federacije. Grčka trenutno nije zatražila nikakav financijski kredit od Rusije. U tom smislu, Da Rold naglašava: “Postoji tanka linija između podnošenja zahtjeva za financiranje i bilateralnih poslova čija bi se dobit koristila za otplatu zajmova koje Atena duguje svojim vjerovnicima. Ruski predsjednik je hodao po ovoj tankoj crvenoj crti i Atenu želi privući u rusku orbitu, ali bez prisile da grčki premijer prekine odnose sa svojim europskim partnerima.”
Stječe se dojam da je Kremlj postigao dva poena u svoju korist. Prvo, osigurao je da Grčka i Turska, posebno kroz “Turski tok”, preusmjere svoje strateške interese ka istoku. Drugo, s obzirom da je “problem Grčke” ujedno i europski, potpora Rusije je tako zamišljena da ona izravno interesira i eurozonu, čak do te mjere da ruska pomoć Grčkoj nože ojačati još uvijek slabu rusko-europsku osovinu iz Sporazuma iz Minska II.
Nisu slučajno prije sastanka Putina i Tsiprasa i njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik François Hollande javno rekli da se ne protive mogućoj suradnji između Moskve i Atene, ali ne ulazeći u detalje.
Moguća suradnja Rusije i Grčke u energetskom sektoru bi teoretski mogla teći onako kako je to učinjeno s Njemačkom i ruskim plinovodom “Sjeverni tok”. U srednjoročnom razdoblju, budući da Grčka nije i neće moći vratiti trenutni dug, mogućom izgradnjom “Turskog toka” i suradnjom Grčke i Rusije se ne mogu se isključiti ni posljedice u vojno-političkom smislu.
Zbigniew Brzezinski: “Prijateljstvo Moskve i Atene će paralizirati NATO savez”
Naravno, nakon svih uglednika je “svoju” morao reći i bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost iz ureda američkog predsjednika Jimmyja Cartera, Zbigniew Brzezinski.
Naime, Zbigniew Brzezinski je 25. ožujka je izjavio “kako bi prijateljstvo Moskve i Atene moglo paralizirati sposobnost NATO saveza da odgovori na rusku agresiju”.
“Prijateljstvo Moskve i Grčka bi moglo paralizirati sposobnost NATO saveza da reagira na rusku agresiju. Atena bi mogla iskoristiti svoje pravo veta kako bi spriječila odgovor saveza ako Rusija ugrozi baltičke zemlje, članice NATO-a”, za Defense News je izjavio “jastreb” iz doba Hladnog rata doba iz administracije predsjednika Jimmyja Cartera.
“Poljska bi također mogla biti meta nakon ruske aneksije Krim prošle godine, ali i bivše sovjetske države kao što su Moldavija, Gruzija i naftom bogati Azerbajdžan. Članak 5. NATO saveza predviđa da svih 28 članica kolektivno moraju odgovoriti na napad na jednu od zemalja. Ali je NATO vezan načelom jednoglasnosti”, rekao je Brzezinski, upozorivši da bi savez “mogao biti paraliziran na neko vrijeme i to zbog Grčke koja je prijateljica Rusije i ima pravo veta”.
Ranije ove godine je Brzezinski pozvao SAD i saveznike da rasporede vojnike u baltičkim zemljama kako bi odvratili Rusiju iz mogućeg upada u bivše sovjetske zemlje. NATO provodi i testiranje više zrakoplova, brodova i osoblja, koji provode vježbe na svojim istočnim granicama. Osim toga, NATO je stvorio snage od 5000 vojnika sposobnih za brzo raspoređivanje i do 2016. godine će uspostaviti zapovjedne centre u baltičkim zemljama, Bugarskoj, Poljskoj i Rumunjskoj. Sada bi to, prema mišljenju Zbigniewa Brzezinskiog, sve “moglo pasti u vodu” zbog Grčke i prava veta kojim bi paralizirala NATO u slučaju potpuno bezizgledne invazije Rusije na baltičke zemlje ili Poljsku.
Ako nakon svega navedenog nekome još nije jasno tko se opire suradnji Grčke i Rusije i kome je u cilju zapaliti čak i ratni požar u Makedoniji, kojim bi cijeli plan izgradnje energetskog plinskog čvorišta na tursko-grčkoj granici izgubio svaki smisao, to je konačno pojasnio Zbigniew Brzezinski.
Međutim postoji još jedan problem kojeg Washington vrlo lako može riješiti miniranjem rusko-grčke suradnje, strategija koja u sebi sadrži i destabilizaciju Makedonije, a to je posljedično jačanje veza Moskve s Europskom unijom, posebice Njemačkom i Francuskom.
Ravnatelj vojno- obavještajne službe, francuski general Christophe Gomart, izjavio je u govoru u francuskom parlamentu “kako je pravi problem u NATO savezu dominacija američkih obavještajnih službi”, te kako je “NATO lažno najavio da će Rusi će upasti Ukrajinu, jer prema informacijama iz francuskih tajnih službi nije bilo dokaza koji bi poduprli tu tvrdnju”.
Vjerojatno je dokaz bio tzv. “diplomacija ikone”, koju je s likom Sv. Nikole ruski predsjednik Putin pokloni premijeru Alexisu Tsiprasu.
“Sveta slika je ukradena iz Grčke od strane nacističkih okupatora i kasnije ju je otkupio jedan ruski kolekcionar. Ovdje je vidljivo i simboličko značenje. Rusija smatra da je Grčki narod pod okupacijom, ali i da možete vratiti svoj suverenitet. Možda ima pravo? “, piše talijanski analitičar Giuseppe Masala.
“Možda, ali samo dijelom”, kaže George Friedman, politički savjetnik State Departmenta i osnivač obavještajnog think-tanka “Stratfor”.
George Friedman bez susprezanja izjavljuje “kako je glavni interes Sjedinjenih Država da se osiguraju da se Njemačka i Rusija ne približe jedna drugoj, jer jedino te dvije zemlje zajedno mogu biti prijetnja američkoj ekonomskoj i vojnoj premoći”, a to približavanje je moguće zahvaljujući činjenici da bi upravo ruska pomoć Grčkoj mogla pogodovati eurozoni i samim time i Njemačkoj.
Američki analitičari zaboravljaju da bi isključivo ekonomska suradnja Rusije i Grčke, za što je prijeko potrebna stabilna Makedonija, u vrlo kratkom roku mogla ozdraviti grčku ekonomiju i time olakšati teret eurozoni i Njemačkoj. Dalje, ruski plinovod “Turski tok” bi doveo do jačanja odnosa na relaciji Atena-Ankara, što bi konačno moglo dovesti i do rješenja ciparske krize, što opet ne odgovara Velikoj Britaniji, jer je Cipar, koji je podijeljen već 40 godina, projekt Londona i jamstvo za britansku vojnu prisutnost na otoku.
Kada bi sve teklo u najboljem redu, došlo bi i do jačanja veza na relaciji Moskva-Berlin-Pariz, ali i mira i stabilnosti u Europi, što George Friedman otvoreno vidi kao prijetnju američkim nacionalnim interesima.
No, Njemačka, Francuska i mnoge druge zemlje su već umorne od ratnih bubnjeva i iščekivanja najezde ruskih trupa koje nikako da “prijeđu baltičke ili neke druge granice”.
Kako bi sve išlo po planu i kako bi Europa i dalje živjela u strahu pobrinuli su se bez sumnje vrhunski stratezi koji mjesecima medije pune svojim analizama i izjavama o ruskoj prijetnji i epicentar destabilizacije su smjestili na Zapadni Balkan i Makedoniju, koja je u ovom trenutku najslabija karika u regiji.
Taško je razumjeti kako još netko može vjerovati oporbenom lideru koji montirane snimke prisluškivanja dobiva od “stranih veleposlanstava, ali ne onih iz regije”, kako je sam Zoran Zaev priznao u razgovoru s premijerom Gruevskim, te koji bojkotira rad parlamenta i silom želi doći na vlast, makar i po cijenu krvoprolića. O pojedinim albanskim čelnicima ne treba trošiti riječi, jer će oni ionako reći ono što moraju, čak i ako time raspiruju etničke podjele i moguće sukobe u Makedoniji, što im izgleda i jest cilj. Na kraju treba spomenuti i brojne nevladine udruge u Makedoniji, te opširnu reportažu koju su o njihovom radu napisali Mirka Velinovska i Milenko Nedelkovski, potom sve povezati s gore navedenim i onda pokušati shvatiti do koje su granice određeni krugovi spremni ići, pa čak i ako to treba značiti kraj Makedonije kao suverene države.
