BiHIntervjuM plusPolitika

Zekerijah Smajić: Uzroci zla gori su od zlih posljedica

“Evropska unija je svojim pogrešnim strategijama punih dvadeset godina obdržavala našu zemlju u makazama…”; “Bilo bi bolje da je naš zahtjev za članstvo u EU još neko vrijeme sakupljao prašinu po stolovima naše birokratije, nego da nam se u sjedištu Evropske unije podsmjehuju …”; “Republika Srpska bi jednog dana mogla proglasiti teritorijalnu nezavisnost od Federacije…”; “Glavnu ulogu u destrukciji profesionalizma u novinarstvu imaju stranačko-porodične i poslovno-ucjenjivačke oligarhije i medijski menadžeri…”

Piše: Razgovarao Nermin Burzić
Novovrijeme.ba

Zekerijah Smajić, direktor agencije SENS, dugogodišnji dopisnik iz Brisela te ekspert za evropske politike i proces proširenja Evropske unije, u intervjuu za Novo vrijeme govori o našim političkim koracima na putu ka Evropskoj uniji, o tome dokle smo stigli i kakav je ustvari odnos Evropske unije prema našoj zemlji. U podužem razgovoru posebnu smo pažnju posvetili novinarstvu kao profesiji koja, nažalost, u bh. društvenom ambijentu doživljava sve veću degradaciju. “Domaća politika, krupni privatni biznis i međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini sve su složniji u nakani da dokinu svaku klicu nezavisnosti i zdrave kritike kao pokretača svih konstruktivnih promjena”, jasan je Smajić.
NV: Naši političari često spominju pozitivan izvještaj o napretku BiH glede provedbe Reformske agende te da se mnogo posla uradilo na putu ka članstvu u EU. Imali smo priliku čitati taj izvještaj, doduše, samo na engleskom jeziku, i nismo našli ništa“pozitivno”. Kako biste to prokomentirali?

U blažoj formi sam takvo ponašanje već opisao u kontekstu mog otvorenog pisma međunarodnoj zajednici, posebno Evropskoj uniji, a ovaj ste me put izazvali da kažem da se Evropska unija u posljednje vrijeme referira kao partner u “zajedničkom zločinačkom poduhvatu” s domaćim političarima. Ako šef Delegacije EU-a i specijalni predstavnik u našoj zemlji za nedavni Izvještaj o napretku, prije službene objave i objektivne analize, kaže da je najbolji otkako se takvi izvještaji prave, onda ne ostaje ništa drugo nego da se kaže da je riječ o svjesnom podstrekavanju na laž te da se radi o bestidnom narcizmu.

Neosporno je da su napravljeni određeni pomaci tokom 2015. godine. Problem je, međutim, što je polazna osnova za komparaciju vrlo nepovoljna, jer je Bosna i Hercegovina tokom posljednjih deset godina na evropskom putu bila u zastoju, češće u nazadovanju. Moj komentar na vaše pitanje je da su uzroci uvijek gori od posljedica. Preciznije, uzroci zla su gori od zlih posljedica. Ovo je također jedna strahovito snažna poduka iz vjerskih spisa s nevjerovatnom aktuelnošću.

Evropska unija je svojim pogrešnim strategijama punih dvadeset godina obdržavala našu zemlju u makazama koje su uvijek bile između čekića i nakovnja, između mrkve i batine, i sve donedavno je marginalizirala ekonomiju kao motor svake moderne ljudske zajednice. Davala je i daje donacije, osnivala je i osniva nevladine organizacije, bavi se kvazidemokratijom, šuruje s političkim etnonacionalistima istodobno zapostavljajući institucije vlasti, bez obzira na upitnost njihovog dejtonskog legitimiteta, prešućuje monstruozne posljedice postojećeg obrazovnog sistema i tako dalje. Takve račune ćemo ipak plaćati mi, a ne oni koji su ovdje gosti s trajnim boravkom.
NV: Gdje je, prema Vašoj ocjeni, Bosna i Hercegovina na puta ka Evropskoj uniji?

Za jedan skromni korak smo bliže Evropskoj uniji nakon što je 1. juna 2015. godine stupio na snagu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, poslije punih sedam godina otezanja i sporenja na relaciji Brisel – Sarajevo, prvenstveno u vezi s provođenjem odluke po tužbi gospode Fincija i Sejdića protiv Bosne i Hercegovine. Drugi polukorak je podnošenje aplikacija za članstvo, a pravi, muški iskorak će biti kad najviša evropska tijela taj naš zahtjev za članstvo prihvate i odobre početak pregovora. Ali ni takav slijed poteza po sebi ne donosi izvjesnost. Pregovori će biti teški jer Bosna i Hercegovina nema političko-institucionalne kapacitete da govori jednim glasom, etnonacionalizam i težnje ka disoluciji su veoma jaki, globalna dešavanja su dramatična, a i sama Evropska unija je ozbiljno destabilizirana poplavom arapskih migranata i realnim slabljenjem entuzijazma Njemačke i Francuske kao glavne osovine evropskih integracija.
NV: Istinitost, znanje i stručnost o nekim oblastima unutar kojih mediji djeluju često je predstavljena s onima koji su “glasniji” i “nametljiviji” od drugih. U takvom ambijentu, novinari često pribjegavaju sagovornicima od kojih će najbrže dobiti izjavu, a pritom se često zanemaruju ozbiljni naučnici koji određenu temu mogu bolje pojasniti. Također, postoje i “stručnjaci” koji se mogu baviti apsolutno svim pitanjima. Koliko takav pristup može biti problematičan?

Sunovrat vrijednosnih sudova, koji je započeo nakon kratkog razdoblja postratnog entuzijazma i patriotizma, nije mimoišao ni medije. Iako bi novinari trebali biti moralni nadljudi, etnonacionalna vlast, stranački totalitarizam, duhovno ropstvo, protektorski status naše države, patuljasta ekonomija, svakodnevne frustracije većine građana – sve to zajedno dovodi do toga da Bosna i Hercegovina danas podsjeća na Pinkovu Farmu otrcanih zvijezda koje izazivaju pozornost medija više od čuda da je čovjek ugrizao psa.

U današnjoj našoj domovini nisu važni moral, znanje, efikasnost i vizija. To su danas i ovdje poroci. Veliki i važni su oni koji su bliže dvorima politike, koji su snalažljivi, prolaze kroz crveno naočigled policije, imaju talove na sudu. Brbljivost, štela, odanost, poslušnost, oportunizam – to su prave vrline. Krucijalna, okom vidljiva posljedica takvog sistema vrijednosti je predominacija iskreirane, a ne istinske stvarnosti. Senzacionalizam je u ogromnoj većini medija, uključujući često i dva entitetska javna RTV-servisa, obilježje njihova creda, odnosno principa njihovog rada, načela uredničke politike, uvjerenja i vjerovanja njihovih redakcija.

Umjesto društveno odgovornih robova svoje časne profesije, koji govoreći realno o stvarnosti služe istini i pravdi, najveći broj novinara se pretvorio u manipulante posredničkog javnog mnijenja. Pristali su da budu mizerno jeftine sluškinje onima koji fabriciraju nerealnu stvarnost da bi lakše održali svoju politokratijsku vlast. Pristali su da vijesti prodaju kao robu, a gore od toga je što tu robu smatraju škartom. Novinari, kao robovi svoje profesije, i sami su krivi za takav odnos prema novinarstvu kao zanatu, ali nisu najodgovorniji. Glavnu ulogu u destrukciji profesionalizma u novinarstvu imaju stranačko-porodične i poslovno-ucjenjivačke oligarhije i medijski menadžeri koji pristaju na podaništvo.

Šta je konačni cilj sudionika ovakve političko-žurnalističke zavjere? Cilj je da se skrivanjem istine i stalnom reprodukcijom kriza, straha od rata ili disolucije što više produži razdoblje tranzicije, da se u toj čekaonici što više ojačava postojeći sistem etnonacionalne vladavine, a da se što dublje zatire ideja građansko-liberalnog, u najboljem smislu tog određenja. Sve se to, naravno, ne dirigira mozgom samo naših misionara zavjere protiv Bosne i Hercegovine. Nalogodavci, učitelji i mentori su oni koji stoje iza sve očiglednijeg i dramatičnijeg sukoba civilizacija na globalnom i lokalnom planu, u čijem epicentru, dakle u epicentru tih sukoba, odavno nisu ideološke ili ekonomsko-socijalne razlike. Analizom naše bliske prošlosti, razvoja događaja u našoj zemlji i na globalnom planu, nije teško zaključiti da će sve veću dominaciju prilikom produciranja nesloge i kod nas imati kulturološki fenomeni kakvi su prošlost nekog od konstitutivnih naroda, religija, jezik, poimanje nacionalnog bića, običaji. Sve je ovo vrlo dobro poznato historijski projektiranoj i nametnutoj politokratiji u našoj zemlji, koja je deklarativno za Bosnu i Hercegovinu kao prosperitetnu evropsku državu, a u praksi sve čini kako bi je nacionalno segregirali, vjerski omasovili i ekonomski raslojili. Sve su to mogući izgovori i pravdanja za takozvano konačno okupljanje civilizacija i u dobru i zlu, koje je na ovim prostorima započelo u minulom projektiranom ratu. Rusi, Grci, Bjelorusi i ini su pomagali Srbima, a Saudijci, Iranci, Pakistanci i drugi pobratimski su pomagali Bošnjacima, zar ne?

Zekerijah1
NV: Pojedini mediji, kako često govorite, rade i na disoluciji Bosne i Hercegovine. Koliko je to planski i može li se u ovoj situaciji takav plan onemogućiti? Ko ga može zaustaviti?

Da, govorim i o ovom fenomenu jer već duže vrijeme uočavam brojne primjere svjesnog ili nesvjesnog djelovanja naših kolegica i kolega, te pojedinih medija na tom planu. Želim vjerovati da većinu takvih čine oni koji to rade nesvjesno, zbog neznanja, zanatskog neiskustva ili zbog nekritičkog nasjedanja na podmetnute “istine” na koje se mlade novinarke i novinari, u potrazi za senzacijom ili eksluzivom, ili naprosto zbog plaće od koje žive, olahko upecaju.

Polazeći od činjenice da ne postoji apsolutna istina, jednako tako postoji i relativitet morala. Brojni učevni pojedinci stoljećima dokazuju da se iz nemorala generiraju brojne amebične vrste anarhije, koje u krajnjoj instanci žele obesmisliti čovjeka, posebno onog koji je misleći, kreativan i metafizički vidovit.

U tom smislu gledam i na fenomen disolucije. Ne mislim, dakle, kratkovidno samo na to da bi Republika Srpska jednog dana mogla proglasiti teritorijalnu nezavisnost od Federacije, što nikako nije isključeno. Mislim prvenstveno na disoluciju i segregaciju na nivou naroda, etnonacionalnih zajednica, kultura, vjera, jezika, običaja i svega onoga što čini zajedništvo u različitostima. Dakle, onoga što čini istinski suživot, a čega je u našoj zemlji sve manje i sve će ga manje biti.

Otrov nacionalizma je duboko u krvnim žilama svake od tri većinske etničke zajednice u Bosni i Hercegovini, a oni koji vole građansko-liberalnu demokratiju ovdje su uglavnom “kopilad” društva, “ostali”, dakle društveni škart koji niko od političkih lidera nikad nije pokušao iskoristiti čak ni kao glasačku mašinu na izborima. Mediji uglavnom, pa ni javni RTV-servisi o tome uglavnom ne govore, ili ne govore dovoljno i jasno artikulirano.

Nacionalizam, klerikalizam, terorizam, migracije, raslojavanje društva po svim šavovima aktueliziraju se kao incidenti. Nema dubinskih analiza, komparativnih istraga, proučavanja presedanskog efekta itd. Potpuno iskreno ću vam reći da nerijetko pijem sedative dok gledam debatne televizijske emisije, pitajući se je li moguće da se postavlja tako malo pravih i izazovnih pitanja, odnosno da se može toliko povlađivati sagovorniku.
NV: Iza mnogih medija, to jest portala, apsolutno ne znamo ko stoji niti ko ih finansira, ko je vlasnik, ko su urednici ili novinari. Očito ovakva situacija nekom odgovara? Zašto?

Iza svega i svakog čina stoji čovjek, odnosno neka osoba. Ni najmanje nije teško iz sudskog registra pravnih subjekata saznati ko je vlasnik ili ko su suvlasnici nekog medija. Malo teže je s portalima, ali ni to nije nemoguće. Globalni svijet “hladnog mira” koji je naslijedio razdoblje “hladnog rata” živi u mreži najgušćeg tkanja, satkanoj od komunikacionih tehnologija kojima je moguće upratiti mrava u prašumi. Pitanje je samo volje, potrebe, trenutka i efekta koji se i kada želi postići.

Isto tako se možemo zapitati ko stoji iza dva najveća gradska trgovačka centra u Sarajevu u kojima su zavedena neka od pravila islamskog ponašanja, ko stoji iza vrtoglavog rasta broja arapskih turista, koji je za pet godina porastao za gotovo dvadeset puta, iza bjesomučne gradnje poslovnostambenih blokova, koji niču kao gljive poslije kiše iako svaki uposleni u Bosni i Hercegovini izdržava po jednog nezaposlenog i jednog penzionera. Želim, dakle, ponoviti da problemi našeg društva, pa ni novinarstva, nisu u nemoći, nego u nehtijenju, odnosno u programiranom dobijanju na vremenu za ono što, za mene, miriše na veoma loše scenarije, usprkos također vješto kreiranom lažnom optimizmu.

Zekerijah
NV: Koji su uopće kriteriji procjene kvaliteta određenog medija i ko je relevantan davati takve sudove? Je li u današnjem vremenu, u kojem su portali napravili pravu pometnju uvođenjem click-bait naslova (senzacionalistički naslovi koji privlače pažnju čitalaca), čitanost najvažniji kriterij procjene?

Ja ne smatram da je danas primaran broj čitalaca korisnika ili sljedbenika jednog medija. Važniji je utjecaj, a on se postiže načinom prezentacije i snagom poruke. Komunikološka istraživanja pokazuju da se neka informacija više od 70 posto percipira na osnovu načina prezentacije, govora tijela, boje glasa, retoričke vještine i sličnog, a samo tridesetak posto samim sadržajem onog što saopćavamo. Moje profesionalno i životno iskustvo također govori da su važniji efekt, akcija i reakcija nego click-bait, senzacionalistički naslovi koji privlače pažnju javnosti.

Navest ću primjer iz mog zanatskog djelovanja, a koje ste i vi objavili 18. decembra 2013. godine. Tad sam uputio otvoreno pismo međunarodnoj zajednici na 120 adresa, od Sarajeva, Brisela, Rima, Londona i Pariza, do Moskve, Washingtona i Pekinga. Ukazao sam na notornu činjenicu, koju su svi svjesno skrivali, da je presudom u predmetu “Sejdić i Finci”, a koju je izrekao Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, Evropska unija sasvim neosnovano i pravnopolitički nelegitimno godinama ucjenjivala našu zemlju na njenom evropskom putu i usto je još kažnjava desecima miliona eura godišnje što nije provela takvu odluku u svom ustavnopravnom surogatu iz Dejtona. Nakon samo nekoliko mjeseci od tog mog pisma, Evropska unija je odustala od progona ove vrste, a njemačko-britanskom incijativom je ova presuda i zvanično ostavljena za neka druga vremena.

Dakle, efekti mog zanatskog djelovanja su u ovom slučaju lahko mjerljivi za one koji to žele vidjeti. Velika većina medija, naravno, tu moju divovsku borbu s međunarodnim drakulama nije ni opazila, a oni mudriji među realpolitičarima, kakvi su Lagumdžija i Čović, prisvojili su to kao svoje zasluge. Šta sam ja tad napisao, čime sam se borio i šta sam dokazivao, svako polupismen može provjeriti na svakom internetskom pretraživaču. Bez imalo lažne skromnosti, savjetujem kolegicama i kolegama da to pročitaju kako bi shvatili da novinarstvo nije u trčkaranju, sitnosopstveničkom interesu, samocenzuri i idolopoklonstvu prema bilo kome, već u argumentima, istini i općedruštvenoj koristi za sve, bez obzira na to kojoj politici, vjeri, naciji ili kulturi pripadao. Moju drugu poruku kolegicama i kolegama, ciljano ću ovaj put posuditi iz Kur’ana, a u njoj se kaže: “Na neprijatelja ukazujte, otpor im pružajte, a s njima se ne udružujte!”
Zekerijah Smajić rođen je u Brčkom. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje je stekao zvanje profesora sociologije. Specijalizirao je na Institutu novinarstva u Beogradu 1981. godine, a 1989. je specijalizirao u Londonu, na BBC-u. Jedan je od najboljih bh. novinara starog kova, iz vremena kad je novinarstvo vrijedilo više od politike i kad su novinari bili istaknutiji radnici od ostalih. Spada u red onih s najviše profesionalnih priznanja. Radio je u mnogim redakcijama, a danas je na čelu Agencije SENS, osnovane u septembru 1998. godine. Agencija je danas među najutjecajnijim medijskim servisima u Jugoistočnoj Evropi.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close