KolumnePolitikaSvijet

Zbigniew Brzezinski: Američki globalni sustav

Iako američki međunarodni primat nužno upućuje na sličnosti s prijašnjim imperijalnim sustavima, postoje bitne razlike. One značajem daleko premašuju eventualne sličnosti u teritorijalnom opsegu.

Američka globalna moć primjenjuje se putem sustava koji je strogo američki izum, a koji odražava domaća američka iskustva. A u temeljima američkih iskustava nalazi se pluralistički karakter američkog društva i američkog političkog sustava.

Ranije imperije stvorile su i izgradile aristokratske političke elite, te su njima u većini slučajeva upravljali autoritarni ili apsolutistički režimi. Većina stanovništva takvih imperijalnih država bila je ili politički indiferentna, ili, poglavito u novija vremena, inficirana imperijalnim emocijama i simbolima.

Traganje za nacionalnom slavom, “teret bijelog čovjeka”, “la mission civilisatrice”, da ne spominjemo mogućnosti za osobne probitke – sve je to služilo mobiliziranju podrške za imperijalne avanture i za održavanje, u biti, hijerarhijskih piramida imperijalnih vlasti.

Stav američke javnosti u odnosu na vanjsku projekciju američke moći bio je u velikoj mjeri dvojak.

Javnost je podržala američko sudjelovanje u II. Svjetskom ratu u najvećoj mjeri zbog šok-efekta izazvanog japanskim napadom na Pearl Harbour. Američka uloga u Hladnom ratu bila je podržavana već stidljivije, sve do podjele Berlina i kasnijeg Korejskog rata. Pojavljivanje Amerike kao jedine globalne sile, nakon završetka Hladnog rata, nije izazvalo neku euforiju u javnosti, već upravo suprotno, pojačalo je zahtjeve za ograničenom definicijom američkih obveza u inozemstvu. Tako su i istraživanja javnog mišljenja provedena tijekom 1995. i 1996. godine ukazala na želju američke javnosti da globalnu moć “podijeli” sa drugima, a ne da sama ima monopol na njenu primjenu.

Zbog tih domaćih čimbenika Američki globalni sustav stavlja naglasak na tehnike združenog djelovanja (kao u slučaju poraženih protivnika – Njemačke, Japana, a kasnije čak i Rusije), u daleko većoj mjeri no što su to činili raniji imperijalni sustavi. Isto tako, čvrsto se oslanja na posrednu primjenu utjecaja putem ovisnih stranih elita, a mnogo koristi izvlači i iz privlačnosti svojih demokratskih načela i institucija. Sve naprijed navedeno dodatno je pojačano silnom, a ipak nenapadnom, dominacijom u poljima globalnih komunikacija, popularne zabave i masovne kulture, kao i mogućnostima vrlo opipljivog pritiska koji joj osigurava tehnološka dominacija i gotovo neograničeni domet vojnog djelovanja.

GDP saveznih američkih država i poređenje sa ostatkom svijeta.
GDP saveznih američkih država i poređenje sa ostatkom svijeta.

Kulturna dominacija do sada je bila nedovoljno cijenjeni aspekt američke globalne moći. Što god netko mislio o njenim estetskim vrijednostima, američka masovna kultura dokazala je svoju magnetsku privlačnost, posebice kod mladeži čitavog svijeta. Njena atraktivnost može izvirati iz hedonističkog načina života koji ona projicira, no njezina globalna prihvaćenost ne može se osporavati. Američki televizijski programi i filmovi čine tri četvrtine ukupnog svjetskog tržišta.

Američka popularna glazba jednako je dominantna, a američki pomodni hirovi, prehrambene navike, pa čak i način oblačenja, sve se više imitiraju diljem svijeta. Engleski je jezik Interneta. Isto tako, ogroman dio svjetske komunikacije tim medijem dolazi iz Amerike i utječe na sadržaje globalne konverzacije. I konačno, Amerika je postala Mekom za sve one koji traže napredno obrazovanje, s nekih pola milijuna stranih studenata, među kojima se mnogi od onih najsposobnijih nikada ne vraćaju. Diplomci američkih sveučilišta mogu se naći u gotovo svakoj Vladi na svim kontinentima.

Svojim političkim stilom mnogi strani, demokratski političari sve više oponašaju američke. Nije samo J. F. Kennedy bio imitiran u inozemstvu, već i neki kasniji (manje slavljeni) američki politički vode postaju objektom pažljivog proučavanja i političkog oponašanja. Čak i političari iz potpuno različitih kulturoloških sredina, kao što su japanski i britanski (na primjer japanski premijer iz sredine 90-tih, Ryutaro Hashimoto i britanski premijer Tony Blair – obratite pozornost na “Tony”, kao u “Jimmy” Carter, “Bill” Clinton, “Bob” Dole), nalaze sasvim primjerenim oponašati Clintonov ležeran, kućni stil, populističku neposrednost i tehnike u odnosima s javnošću.

Nadalje, demokratski ideali, koji se povezuju s američkom političkom tradicijom, dodatno pojačavaju ono što mnogi doživljavaju kao “američki kulturni imperijalizam”. U doba najmasovnijeg širenja demokratskih oblika vladanja, američko političko iskustvo postaje oglednim standardom. Sve jače naglašavanje središnje pozicije pisanog ustava, kao i supremacije zakona nad političkom oportunošću, bez obzira koliko uspješno primjenjivano u praksi, dobrim dijelom crpi snagu iz američkog poimanja ustavnosti. Američki sustav civilno-vojnih odnosa snažno je utjecao na novije prihvaćanje civilnog nadzora nad vojnom silom u bivšim komunističkim zemljama (posebno kao uvjet za članstvo u NATO-u).

Privlačnost i utjecaj američkog demokratskog sustava popraćen je i rastućim zanimanjem za američki poduzetnički ekonomski model, u kojem se naglašava globalna, slobodna trgovina i nesputano tržišno natjecanje. Kako Zapadni koncept države blagostanja, uključujući tu i njemački model “suodlučivanja” poduzetnika i sindikata, počinje gubiti na gospodarskom zamahu, sve više Europljana izražava stav kako treba oponašati efikasniji, iako bezobzirniji, američki gospodarski model, ukoliko se želi izbjeći daljnje zaostajanje. Čak se i u Japanu prepoznaje potreba za jače naglašenim individualizmom u gospodarskom djelovanju kao neophodnoj komponenti ekonomskog uspjeha.

Američko naglašavanje političke demokracije i gospodarskog razvitka, prema tomu, odašilje vrlo jednostavnu, mnogima prihvatljivu političku poruku: težnja za individualnim uspjehom potiče slobodu i istovremeno generira blagostanje. Tako dobivena mješavina idealizma i egoizma predstavlja moćnu kombinaciju. Pojedinačno samoispunjenje je od Boga dano pravo koje istovremeno može koristiti i ostalima: stvaranjem bogatstva i pružanjem primjera. To je doktrina koja privlači energične, ambiciozne i uspješne.

I kako u svijetu imitacija američkih načina postupno prevladava, istovremeno se stvara još povoljnije ozračje za posrednu i naizgled općeprihvaćenu, američku hegemoniju. Kao u slučaju unutrašnjeg američkog sustava, ta hegemonija uključuje složenu strukturu međuovisnih institucija i postupaka, stvorenih s ciljem poticanja konsenzusa i prikrivanja postojeće asimetrije u snazi i utjecaju. Prema tomu, američka globalna premoć se oslanja na složeni sustav alijansi i savezništava koja doslovno prekrivaju globus.

Atlantska alijansa, institucionalno označena kao NATO, povezuje najproduktivnije i najutjecajnije države s Amerikom, osiguravajući time Sjedinjenim Državama položaj ključnog čimbenika čak i u unutarnjim europskim pitanjima. Bilateralne političke i vojne veze s Japanom vezuju to najsnažnije azijsko gospodarstvo s Amerikom, pri čemu (bar za sada) Japan ostaje, u suštini, američkim protektoratom. Amerika sudjeluje i u tek nastajućim transpacifičkim multilateralnim organizacijama kao što je AsiaPacific Cooperation Forum (APEC), postajući time ključnim akterom i u odnosima u tom području. Zapadna hemisfera uglavnom je zaštićena od vanjskih utjecaja što Americi omogućuje zadržavanje središnje uloge u postojećim multilatelralnim organizacijama tog dijela svijeta. Posebni sigurnosni aranžmani u Perzijskom zaljevu, posebno nakon kratkotrajne kaznene misije protiv Iraka 1991. godine, uveli su to područje čvrsto u domenu američke vojne zaštite. Čak su i neka bivša sovjetska područja prožeta različitim oblicima sigurnosne suradnje pod američkim pokroviteljstvom, npr. Partnerstvom za mir, s ciljem približavanja tih zemalja NATO-u.

Pored toga, i čitava mreža specijaliziranih organizacija, posebice “međunarodne” financijske institucije, moraju se promatrati kao dio američkog sustava. Za Međunarodni monetarni fond (IMF) i Svjetsku banku može se reći da predstavljaju “globalne” interese, i njihovo područje djelovanja može biti cijeli svijet. U stvarnosti, one su ipak pod snažnom američkom dominacijom, a njihov nastanak može se vezati uz neke američke inicijative, posebice konferenciju u Bretton Woodsu 1944. godine.

Vojni budžeti prema navodima Bussines Insidera: Budžet SAD-a veći je od ukupnog budžeta 15 zemalja koje ga slijede.
Vojni budžeti prema navodima Bussines Insidera: Budžet SAD-a veći je od ukupnog budžeta 15 zemalja koje ga slijede.

Za razliku od ranijih imperija, ovaj ogroman i složen globalni sustav ne temelji se na piramidalnoj hijerarhiji. Amerika se nalazi u središtu ovog međuovisnog sustava, sustava u kojem se moć primjenjuje kroz stalno pregovaranje, dijalog, difuziju i nastojanja za postizanjem formalnog konsenzusa, iako moć dolazi iz jednog jedinog izvora – Washingtona D.C. Upravo tu se mora igrati ova igra, i to po američkim domaćim pravilima. Možda najveći kompliment koji svijet iskazuje središnjoj poziciji demokratskih procesa u uvjetima američke globalne hegemonije jest stupanj u kojem su strane zemlje uvučene u domaće, američke političke dogovore. Do mjere u kojoj to mogu, strane vlade nastoje mobilizirati onaj dio američkih građana s kojima dijele zajednički etnički ili religijski identitet. Isto tako, većina zemalja koristi američke lobiste u cilju ostvarivanja svojih ciljeva i interesa, posebice u Kongresu, a pored toga je u američkoj prijestolnici registrirano otprilike tisuću specijalnih, aktivnih, stranih interesnih grupacija. Američke etničke zajednice također nastoje vršiti utjecaj na vanjsku politiku SAD-a, pri čemu se za židovske, grčke i armenske lobiste drži kako su najučinkovitije organizirani.

Prema tomu, američka premoć rezultirala je novim međunarodnim poretkom koji ne samo da oponaša, već i institucionalizira mnoge značajke američkog sustava u inozemstvu. Osnovne značajke tog poretka uključuju:

  • kolektivni sigurnosni sustav, sa zajedničkom sustavom zapovijedanja i zajedničkim snagama (NATO, Američko-japanski sporazum o sigurnosti, i tako dalje);
  • regionalnu gospodarsku suradnju (APEC, NAFTA [North American Free Trade Agreement]) kao i specijalizirane institucije za globalnu suradnju (Svjetska banka, IMF, WTO [World Trade Organization])
  • postupke odlučivanja u kojima je naglašen konsenzus, čak i kad SAD u njima evidentno dominiraju;
  • preferiranje demokratskih članstava u ključnim savezima;
  • postojanje rudimentarne pravne i sudbene strukture (od Svjetskog suda do specijalnog suda osnovanog za odlučivanje o ratnim zločinima počinjenima u Bosni).

Veći se dio tog sustava pojavio tijekom Hladnog rata, kao dio američkih napora u blokiranju svog rivala, Sovjetskog Saveza. Stoga, u trenutku kad je takmac posustao, iz čega je Amerika izašla sa statusom prve i jedine globalne sile, spomenuti je sustav bio već gotov i spreman za globalnu primjenu. Suštinu tog sustava dobro je sažeo politolog G. John Ikenberry:

Bio je hegemonski u smislu da je bio centriran oko Sjedinjenih Država i da je odražavao Americi svojstvene političke mehanizme i organizacijska načela. Bio je to liberalan poredak, obzirom da je bio legitimiran i označen recipročnim međudjelovanjem.

Europljani, (a može se dodati, i Japanci) bili su u stanju obnoviti i integrirati svoja društva i gospodarstva na načine koji su bili u skladu s američkom hegemonijom, ali i uz dovoljno prostora za eksperimentiranje sa svojim autonomnim i polusamostalnim političkim sustavima… Evolucija ovog složenog sustava služila je “udomaćivanju” odnosa među najznačajnijim Zapadnim državama. S vremena na vrijeme dolazilo je među ovim državama do napetih konflikata, ali važna je činjenica da je konflikt uvijek ostajao zadržan u okvirima duboko ukorijenjenog, stabilnog i sve bolje artikuliranog političkog poretka… Strah od rata više nije na dnevnom redu.

Danas ova američka globalna hegemonija nema rivala. No hoće li to tako i ostati u godinama koje dolaze?

Odlomak iz djela: Zbigniew Brzezinski, Šahovska ploča, str. 20-25.
Dialogos.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close