Zašto u BiH aktivizam nije kolektivna pojava?

Nije tako davno bilo kada se isticalo da na mladima svijet ostaje, da su mladi pokretači promjena u društvu, kada se cijenio omladinski aktivizam. U današnje vrijeme u Bosni i Hercegovini mladi čine četvrtinu stanovništva i polovinu armije od pola miliona nezaposlenih. Najviše poražava to da svaki drugi mladi čovjek i dalje želi da napusti svoju zemlju, smatrajući da bolju budućnost ima što dalje odavdje. Porazno je tim više što to pokazuje da mladi nemaju volju da se aktiviraju i traže promjene kako bi poboljšali život u svojoj zemlji. Šta je razlog tome i zašto je aktivizam mladih na niskim granama?

Udruženje građana Oštra nula u Banjoj Luci djeluje od 2009. godine. Aktivistkinja udruženja Dražana Lepir priča da Oštra nula okuplja oko sebe mlade i obrazovane ljude. Performansima, koji na realan i satiričan način prikazuju probleme običnog čovjeka, privukli su pažnju javnosti, podstičući građane da mogu da utiču na promjenu naizgled bezizlaznog stanja u zemlji.

„Ukazali smo na naša potrošačka prava sa kojima 96 posto građana BiH uopšte nije upoznato. Jedina stvar koja bi se trebala razjasniti građanima i građankama jeste da se mi ne borimo protiv nečega – ustvari, to je borba za nas same.“ 

Na sličan način djeluju i mladi koji čine Udruženje nezavisnih stvaralaca i aktivista GETO. Getovci, osim društvene, opisuju i kulturnu stvarnost. Prepoznatljivi su i po radijskoj emisiji RESTART, koja se čuje u Banjoj Luci i Sarajevu, u kojoj promovišu pozitivni aktivizam, te ukazuju na sve oblike diskriminacije.

Aktivistkinja GETA Vesna Malešević pojašnjava:
„Danas izaći na ulicu, podijeliti flajer ili protestvovati zbog nečega nije dovoljno. Danas je društvo složenije i komplikovanije, tako da taj aktivizam i borba vuku za sobom od pravne strane do lobiranja kod građana i građanki, lobiranja po opštinama – znači kopanje bukvalno da bi se došlo do uzročnika određenog problema.“

No, malo je osviještenih aktivista. Neke od nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini nude mladima da se društveno aktiviraju. Tu su i fondovi Evropske unije koji finansiraju projekte za mlade. Ključni problem je to što mladi često ne čuju poruke koje im se šalju. Najviše je to rezultat decenijskog pogleda na pogrešne vrijednosti, smatra  direktor Omladinskog komunikativnog centra Banja Luka Saša Marković:

„Ja zamišljam mladog čovjeka koji kad dobije priliku da dođe u u nekakav sektor, da li vladin ili nevladin, da bude nosilac promjena, da donosi nešto novo. A često se dešava obrnuto – a to je da oni, dolazeći i grčevito se boreći da dođu na mjesto npr. u vladinim institucijama, kada se zaposle niko ih ništa ne pita, i sljedećih 40 godina trče za tom stolicom, koja je otprilike uvijek nekako manjak u tim prostorijama.“

​​I sociološka javnost govori o tome da su mladi sve inertniji. Ne postoji svijest o kolektivnom napretku, pa mladi brinu samo o sopstvenom uspjehu, kaže profesor sociologije na Univerzitetu u Banjoj Luci Ivan Šijaković:

„Oni nisu više socijalizovani u smislu zajedničkog nastupa, tolerancije, razumijevanja, pomoći i podrške. Ovdje je potpuno jedna druga, sebična ideologija, ideologija ličnog – ’ti si lider, ti sve možeš, ako hoćeš, to možeš postići, ne obaziri se ni na šta, ne obaziri se ni na koga…’ I u takvoj situaciji su ljudi izgubili tu želju da se anagažuju i mi nemamo, osim pojedinačnih slučajeva, aktivizam kao kolektivnu pojavu.“

Pritisak na mlade aktiviste obično je prikriven. Članovi Oštre nule osjetili su to na svojoj koži jer se još nisu riješili kazne od oko 2.000 maraka, koju im je uručila banjalučka komunalna policija za samo dva zalijepljena plakata u okviru akcije “Ne želim da odem odavdje”. Dražana Lepir objašnjava zašto misli da se radi o pritisku vlasti na njih, a ne o opravdanoj kazni:

„Tražili smo od komunalne policije da vidimo koliko su političke partije bile kažnjene za vrijeme predizborne kampanje. I interesantno je da je jedna partija najviše kažnjena sa 2.700 maraka, a ne mogu se porediti stikeri i politički plakati, pogotovo političke partije koje imaju budžet za takve stvari. I uz to, oni se, naravno, bore za vlast, dok mi šaljemo jednu drugu, potpuno humanu poruku.“ 

Aktivizam je potreban, on podstiče promjene, kreativnost i razvoj, ističe Vesna Malešević:

„Danas nekako to sve moramo ispočetka. Samoorganizovanje građana je ipak najbitnije, jer se pokazalo da institucije, pa i te alternativne kao što je sindikat, nekako više ne rade u korist građana. Građani treba danas da rade između sebe prvo i da na taj način pokažu da postoji mogućnost promjene.“

Većina sagovornika se slaže u jednom: mladi ne trebaju bježati iz svoje zemlje. I tamo negdje više nema dočeka raširenih ruku. Valja probuditi nestalu svijest o tome da se situacija zajedničkim aktivizmom i prepoznatljivom buntovnošću mladih može promijeniti i u sopstvenom dvorištu.

Milorad Milojević -RSE