-TopSLIDEKultura

Zašto političari ne žele prosperitet svih građana

Političke i ekonomske institucije, koje su u krajnjoj liniji izbor samog društva, mogu biti inkluzivne i podsticati privredni rast. Ili mogu biti ekstraktivne i predstavljati prepreke tom rastu. Narodi nisu uspješni kada imaju ekstraktivne ekonomske institucije iza kojih stoje ekstraktivne političke institucije koje ometaju, pa i sprječavaju privredni rast. To znači da izbor institucija — to jest, politika institucija — ima ključnu ulogu u našim nastojanjima da shvatimo razloge za uspješnost i neuspješnost naroda. Potrebno je da dođemo do objašnjenja zašto politički život nekih društava vode ka inkluzivnim institucijama koje doprinose ostvarivanju privrednog rasta, dok je politički život ogromne većine društava u prošlosti vodila, a i danas vodi, ka uspostavljanju ekstraktivnih institucija koje taj rast sputavaju.

Čini se očiglednim da je u interesu svih da uspostavljaju onu vrstu ekonomskih institucija koje donose napredak. Zar ne bi svaki građanin, svaki političar, pa i pohlepni diktator, želio da svoju zemlju učini što bogatijom?

Vratimo se na slučaj Kraljevine Kongo, koju smo već pominjali. Iako je ta kraljevina propala u sedamnaestom vijeku, njeno ime nosi današnja zemlja koja je 1960. stekla nezavisnost od belgijske kolonijalne vladavine. Kao nezavisna zemlja, Kongo je u periodu 1965-1997, pod vladavinom Žozefa Mobutua, bilježio gotovo neprekidan pad privrednih aktivnosti i zapadao u sve veće siromaštvo. Taj pad je nastavljen i kada je Mobutua svrgnuo s vlasti Loran Kabila, Mobutu je bio uspostavio veoma ekstraktivne ekonomske institucije. Građanstvo je siromašilo, dok su Mobutu i elita oko njega — poznata pod posprdnim nazivom Les Grosses Legumes (Veliko povrće) — stjecali ogromno bogatstvo. Mobutu je u svom rodnom mestu Gbadolitu, u sjevernom dijelu Konga, sagradio sebi palatu sa aerodromom, na koji je mogao da slijeće supersonični mlazni avion Konkord, kojeg je on za putovanja u Evropu često uzimao u najam od kompanije Air France. U Evropi je kupovao zamkove i posjedovao je velike dijelove belgijske prijestonice Brisel.

Zar ne bi bilo bolje za Mobutua da je uspostavio ekonomske institucije koje bi Kongoance činile bogatijim umjesto da se uvećava njihovo siromaštvo? Zar ostvarivanjem napretka svog naroda Mobutu ne bi mogao da prisvoji još više novca, da kupi Konkord umjesto da ga uzima u najam, da ima više zamkova i ljetnjikovaca, možda i brojniju i snažniju vojsku? Na nesreću građana mnogih zemalja u svijetu, odgovor je negativan. Ekonomske institucije koje daju podsticaj privrednom rastu mogu istovremeno i da utječu na preraspodjelu dohotka i moći na način koji bi bio nepovoljan za pohlepnog diktatora i ostale nosioce političke moći.

Osnovni problem je u neminovnosti nesuglasica i sukoba oko ekonomskih institucija. Različite institucije različito utječu na prosperitet zemlje, na način njegove raspodjele i na to u čijim će rukama biti vlast. Privredni rast koji se ostvaruje posredstvom institucija stvara i dobitnike i gubitnike. To je postalo jasno u vrijeme industrijske revolucije u Engleskoj, koja je postavila temelje prosperiteta koji se danas ostvaruje u bogatim zemljama u svijetu. Ona se zasnivala na nizu radikalnih tehnoloških promjena u oblastima parne snage, saobraćaja i proizvodnje tekstila. Iako je, zahvaljujući mehanizaciji, ostvarivano ogromno povećanje ukupnih dohodaka i mada je ona postavila osnove modernog industrijskog društva, nailazila je na žestok otpor mnogih. Ne iz neznanja ili zbog kratkovidih stavova — naprotiv. Takvo suprotstavljanje privrednom rastu imalo je svoju, nažalost razumljivu, logiku. Uz privredni rast i tehnološke promjene ide ono što je veliki ekonomista Jozef Šumpeter nazvao kreativnom destrukcijom. Staro se zamjenjuje novim. Nove privredne oblasti odvlače resurse od starih. Nova preduzeća preuzimaju poslove starih. Nove tehnologije čine postojeća stručna znanja i mašine zastarjelim. Proces privrednog rasta i inkluzivne institucije na kojima se on zasniva stvaraju i gubitnike i dobitnike na političkom planu i na ekonomskom tržištu. Iza suprotstavljanja inkluzivnim ekonomskim i političkim institucijama često stoji strah od kreativne destrukcije.

Evropska historija živopisno svjedoči o posljedicama kreativne destrukcije. Uoči industrijske revolucije u osamnaestom vijeku, vlade u većini evropskih zemalja bile su pod kontrolom aristokratije i tradicionalnih elita koje su najveći dio svog dohotka ostvarivale od zemljoposedništva i trgovinskih privilegija koje su im odobravanjem monopola i ograničenjima pristupa tržištu obezbjeđivali predstavnici monarhija. U duhu ideje o kreativnoj destrukciji, širenje industrijskih grana, fabrika i gradova odvlačilo je resurse od zemljoposedništva i uvećavalo nadnice koje su zemljoposjednici morali da plaćaju radnicima. Pojava novih poslovnih ljudi i trgovaca ugrožavala je i trgovinske privilegije elita. U cjelini, one su bili očigledni ekonomski gubitnici u procesu industrijalizacije. Urbanizacija i nastanak društveno svjesne srednje i radničke klase ugrozili su i politički monopol zemljoposjedničke aristokratije. Širenje industrijske revolucije nije, dakle, aristokratiju činilo samo ekonomskim, već je prijetilo da ib učini i političkim gubitnicima jer je umanjivalo njihovu političku moć. Pošto im je ekonomska i politička moć bila ugrožena, te elite često su pružale veoma veliki otpor industrijalizaciji.

Aristokratija nije bila jedini gubitnik zbog industrijalizacije. Širenju industrije suprotstavljale su se i zanatlije čije je ručne vještine zamjenjivala mehanizacija. Mnogi od njih su se protiv nje borili organizovano, stvarali nerede i uništavali mašine, koje su krivili za smanjene mogućnosti zarađivanja za život. Nazivani su Luditima i taj naziv postao je sinonim za otpor tehnološkim promenama. Luditi su 1753. spalili kuću Džona Keja, engleskog pronalazača pokretnog tkačkog čunka, jednog od prvih značajnih poboljšanja tkačke mehanizacije. Slično se dogodilo i Džejmsu Hargrivsu, pronalazaču predilice, još jednog revolucionarnog poboljašnja postupka predenja.

Zanatlije su u svojoj borbi protiv industrijalizacije u praksi bile mnogo manje efikasne od zemljoposednika i elita. Luditi nisu imali političku moć — mogućnost da utječu na političke ishode nasuprot željama drugih grupa — zemljoposedničke aristokratije. U Engleskoj je, i pored otpora Ludita, industrijalizacija napredovala zato što je otpor aristokratije, iako snažan, bio suzbijen. U Austrougarskom i Ruskom carstvu, gdje su apsolutističke monarhije i aristokratija imali mnogo više da izgube, industrijalizacija je spriječena. Posljedica toga bio je usporen privredni rast Austrougarske i Rusije. One su zaostajale za ostalim evropskim narodima koji su u devetnaestom vijeku ostvarivali brz privredni rast.

Bez obzira na uspješnost i neuspješnost pojedinačnih grupa, jedno je jasno, moćne grupe često se suprotstavljaju ekonomskom napretku i njegovim pokretačkim snagama. Proces privrednog rasta ne podrazumijeva samo brojnije i bolje mašine i veći broj obrazovanijih ljudi, već i transformaciju i destabilizaciju, koje su posljedica širenja kreativne destrukcije. To znači da se privredni rast ostvaruje jedino ako ga ne blokiraju ekonomski gubitnici — koji vide da će izgubiti svoje ekonomske privilegije, i politički gubitnici — koji se plaše da će im politička moć biti ugrožena.

Sukobi oko oskudnih resursa, dohotka i moći pretvaraju se u sukobe oko pravila igre, ekonomskih institucija koje će određivati ekonomske aktivnosti i ko će od njih ostvarivati korist. U uslovima sukobljenosti, ne mogu želje svih učesnika biti istovremeno ispunjene. Neki od njih biće poraženi i razočarani, dok će drugi uspjevati da ostvare ono što su željeli. Od bitnog značaja za putanju privrednog rasta jedne zemlje jeste to ko će iz tog sukoba izaći kao pobjednik, Ako su to grupe koje se suprotstavljaju ostvarivanju privrednog rasta, one će moći da ga zaustave i privreda će zapasti u stagnaciju.

Za izbor političkih institucija važi isto obrazloženje kao i za to zašto moćnici ne moraju nužno biti zagovornici uspostavljanja ekonomskih institucija koje doprinose ekonomskoj uspješnosti. U apsolutističkom režimu neke elite koriste svoju moć kako bi uspostavile ekonomske institucije koje njima odgovaraju. Da li su one zainteresovane da mijenjaju političke institucije i učine ih više pluralističkim? Obično nisu, jer bi time samo umanjile svoju političku moć i sebi otežale, ako ne i onemogućile, uspostavljanje takvih ekonomskih institucija kroz koje bi ostvarivale još veću korist. To je također razlog za sukobljavanje. Ljudi kojima ekstraktivne ekonomske institucije donose štetu ne mogu očekivati da će nosioci apsolutističke vlasti dobrovoljno promijeniti političke institucije i izvršiti preraspodjelu moći u društvu. Jedini način da se takve političke institucije promene jeste prisiliti eliru da uspostavi institucije koje su u većoj meri pluralističke.

Isto tako, nema razloga zašto bi političke institucije automatski postajale pluralističke — ne postoji prirodna tendencija ka političkoj centralizaciji. U svim društvima svakako postoje podsticaji za stvaranje centralizovanijih državnih institucija, naročito tamo gdje takve centralizacije uopće nema. U Somaliji, na primjer, ako bi jedna grupa stvorila centralizovanu državu koja bi bila u stanju da nametne pravni poredak u zemlji, od toga bi ta grupa mogla imati koristi i obogatiti se. Šta stoji na putu tome? Osnovna prepreka političkoj centralizaciji i ovde je neka vrsta straha od promena, svaki klan, grupa ili političar koji nastoji da centralizuje vlast u državi vršiće centralizaciju vlasti u sopstvene ruke, a to će gotovo izvjesno izazvati gnjev drugih klanova, grupa i pojedinaca koji bi u tom procesu bili politički gubitnici. Nepostojanje političke centralizacije ne podrazumijeva samo nepostojanje pravnog poretka na velikom dijelu teritorije, već i brojne aktere koji su dovoljno moćni da blokiraju ili ometu postojeće planove, a strah od njihovog suprostavljanja i nasilničke reakcije često će pokolebati mnoge koji potencijalno žele da sprovedu centralizaciju. Politička centralizacija ima izgleda za uspjeh jedino kada je jedna grupa ljudi u dovoljnoj mejri moćnija od drugih da bi organizovala državu. Moć u Somaliji je ravnomjerno raspoređena i nijedan klan ne može da svoju volju nametne drugome. Zato u njoj i dalje nema političke centralizacije.

Odlomak iz djela: Daron Acemoglu; James A. Robinson, Zašto narodi propadaju, str. 96-101.

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close