Grad Nogales podijeljen je visokom ogradom na dva dijela. Stojite li kraj nje, okrenuti ka sjeveru, pred vama je Nogales, Arizona, u okrugu Santa Cruz. Prosječni mjesečni prihod kućanstva iznosi $30.000 godišnje. Većina tinejdžera pohađa školu, a većina odraslih ima srednjoškolsku svjedodžbu. Unatoč svim prigovorima na račun manjkavosti američkog zdravstvenog sustava, stanovništvo Nogalesa je relativno zdravo; životni je vijek visok, po svjetskim standardima. Mnogima od onih iznad 65 godina dostupno je Medicare osiguranje. To je samo jedna od mnogih usluga koje pruža vlada, a koju većina uzima zdravo za gotovo, kao što uzima i struju, telefon, kanalizaciju, javno zdravstvo, mrežu prometnica, koja ih povezuje s drugim mjestima u području i ostalim dijelovima SAD-a, i ništa manje važno – održavanje reda i zakona. Stanovnici Nogalesa, Arizona, mogu ići za svojim svakodnevnim poslom i obavezama bez bojazni za svoj život i sigurnost, bez vječnog straha zbog krađe, izvlaštenja ili drugoga što bi moglo ugroziti njihova ulaganja u vlastite biznise i domove. Jednako važno, žitelji Nogalesa, Arizona, uzimaju zdravo za gotovo i to da ih vlada, uz svu njezinu neefikasnost i povremenu korupciju, ipak zastupa. Mogu smjeniti gradonačelnika, zastupnike i senatore; mogu glasati na predsjedničkim izborima i odlučivati tko će biti na čelu zemlje. Za njih, demokracija je navika, nešto što se samo po sebi podrazumijeva.
Život južno od ograde, samo nekoliko stopa dalje, prilično se razlikuje. Dok žitelji Nogalesa, u meksičkoj saveznoj državi Sonora, žive u relativno naprednom dijelu Meksika, prosječni prihod kućanstva iznosi oko dvije trećine onoga u Nogalesu, Arizona. Većina odraslih u Nogalesu, Sonora, nema završenu srednju školu, a mnogi tinejdžeri školu ni ne pohađaju. Majke su prisiljene brinuti o visokoj stopi infantilnog mortaliteta. Zbog loših zdravstvenih uvjeta, ne iznenađuje, žitelji Nogalesa, Sonora, ne žive tako dugo kao njihovi sjeverni susjedi. A ni mnoge druge javne usluge nisu im dostupne. Ceste su u lošem stanju južno od ograde. Situacija je najgora po pitanju održavanja reda i provođenja zakona. Stopa kriminala je visoka, a otvaranje vlastitog biznisa vrlo riskantan poduhvat. Ne samo da čovjek time riskira da bude opljačkan, već mnoge treba “podmazati” da bi se uopće dobile brojne i razne dozvole. Žitelji Nogalesa, u Sonori, svakodnevno žive s korumpiranošću i nespošobnosću političara.
Za razliku od sjevernih susjeda, demokracija je iskustvo mnogo novijeg datuma. Do političkih reformi 2000. godine, Nogales, Sonora, kao uostalom i ostatak Meksika, bili su pod korumpiranom kontrolom Partido Revolucionario Institucional (PRI), Revolucionarno-institucionalne stranke.
Kako je moguće da dvije polovice istoga, u biti, grada budu tako različite?
Primjerom iz njihova susjedstva, na granici SAD-a i Meksika, u poglavlju pod naslovom “So Close and Yet So Different” (Tako blizu, a ipak tako različiti), započinje knjiga “Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity, and Poverty”, autora Darona Acemoglua, profesora ekonomije na MIT-ju (Massachussets Institute of Technology), i Jamesa A. Robinsona, politologa i ekonomista s Harvarda.
Zašto je Meksiko, općenito, siromašniji od Sjedinjenih Država? Što je razlog tomu? Kultura? Geografija? Klima? Zarazne bolesti? Ne, kažu autori, niti jedan od tih čimbenika nije presudan. Jer kako onda objasniti Botswanu, zemlju koja bilježi najbrži rast u svijetu, dok neke druge afričke zemlje poput njoj susjednog Zimbabwea ili Konga, Sierra Leonea… zapadaju u sve dublje siromaštvo, nasilje i bijedu?
Zašto je, čak i u današnjoj tmurnoj gospodarskoj klimi, prosječni Amerikanac sedam puta prosperitetniji od prosječnog Meksikanca, deset puta od prosječnog Peruanca, oko dvadeset puta od prosječnog stanovnika Subsaharske Afrike, oko četrdeset puta prosperitetniji od prosječnog građana nekih izrazito siromašnih afričkih zemalja, konkretno – Malija, Etiopije i Sierra Leonea? Zašto tako drastične razlike u životnom standardu između Sjeverne i Juzne Koreje kao i negdašnjih Istočne i Zapadne Njemačke? Zašto je Norveška najbogatija država svijeta, čak 496 puta bogatija od najsiromašnije zemlje svijeta – Burundija? I zašto 1,29 milijardi ljudi u zemljama u razvoju mora živjeti na manje od $1,25 dnevno?
Od starog Rima do moderne Botswane, od gradova-država Maya Indijanaca preko srednjevjekovne Venecije do Sovjetskog Saveza, Latinske Amerike, Engleske, Evrope, Sjedinjenih Država, Acemoglu i Robinson nas, na blizu pet stotina stranica svojeg izvanredno pristupačnog i lako čitljivog štiva, vode čitavim svijetom, kroz cijelu našu ljudsku povijest, dok oni sami ispituju zagonetku uspješnog industrijaliziranja nekih i neuspješnog industrijaliziranja drugih zemalja, skupljaju izvanredne povijesne dokaze, tražeći odgovor na pitanje – zašto neke nacije napreduju, a druge propadaju? I pobijaju dosadašnja objašnjenja za siromaštvo. Razlozi nisu, tvrde autori, ni geografske značajke ni kultura ni klima, a ni vojna moć, kolonizacija, slobodna tržišta… ni neplodno tlo, nedostatak plovnih rijeka, tropske bolesti, prenapučenost, pogrešne politike i strategije prošlosti, pomanjkanje tehnokrata… sve tradicionalni društveno-znanstveni odgovori i argumenti davani tijekom proteklih par stoljeća.
Na pitanje zašto nacije propadaju, zbog čega su zemlje bogate ili siromašne, Acemoglu i Robinson daju jednostavan odgovor – “institucije, institucije, institucije”! Političke i ekonomske.
A one su ili dobre, “uključive (inkluzivne)”, fokusirane na široko raspodijeljivanje moći, produktivnost, obrazovanje, tehnološki napredak, dobrobit cijele zemlje, ili loše, “ekstraktivne” – koncentriraju moć i mogućnosti u rukama nekolicine i bogatstva i resurse iz jednog dijela društva, od masa, izvlače u korist drugog dijela društva, malobrojne vladajuće elite. Uključive ekonomske institucije motiviraju ljude, potiču ih da marljivo rade, da budu gospodarski produktivni i obogaćuju zemlju jednako kao i sebe. One štite privatno vlasništvo, jamče poštivanje ugovora, ohrabruju na ulaganja u nove tehnologije i znanja. Uključive ekonomske institucije podržavaju uključive političke institucije i imaju njihovu podršku. Povijest nas uči, tvrde autori, da dobre ekonomije nema bez dobre politike. Zašto istočnoj Evropi, nakon pada komunizma, ide bolje nego postsovjetskim državama poput Gruzije i Uzbekistana? Zašto Izraelu ide bolje nego arapskim državama? Zašto Kurdistanu ide bolje od ostatka Iraka? Sve je u – institucijama. Zemlje napreduju, pišu Acemoglu i Robinson, onda kada “grade političke i ekonomske institucije koje ‘oslobađaju’, osnažuju i štite puni potencijal svakog građana da daje nešto novo, da ulaže i da se razvija…”
Acemogluova i Robinsonova formula je vrlo jednostavna: Inkluzivne vlade i institucije znače: otvoreni pluralistički politički sistemi, prosperitet, rast i održivi razvoj. Ekstraktivne vlade i institucije znače: apsolutistički režimi, prisilni rad, prisvajanje dobiti, siromaštvo, oskudica i stagnacija, koji mogu trajati i stoljećima. “Nacije propadaju onda,” pišu Acemoglu i Robinson, “kad imaju ekstraktivne ekonomske institucije koje imaju podršku ekstraktivnih političkih institucija, a koje koče, čak zaustavljaju ekonomski rast zemlje.”
Acemoglu i Robinson potkrepljuju svoje zaključke – rezultat njihovih petnaestogodišnjih istrazivanja – mnoštvom analiza, odnosno studija slučaja.
Jedan od primjera koji nam daju za bolje razumijevanje ekstraktivnih institucija onaj je, recimo, Zimbabwea… U siječnju 2000. godine, u Harareu, Fallot Chawawa, voditelj igre na sreću, u organizaciji Zimbabwe Banking Corporation (Zimbank), dijelom u vlasništvu države, izvukao je pobjedničku srećku. Lutrija je bila otvorena svakome tko je, do prosinca 1999., na računu banke imao pet ili više tisuća dolara. Kad je Chawawa izvukao srećku, bio je zabezeknut, nije mogao vjerovati svojim očima. Pobjednička srećka, u iznosu od Z$100.000, svota otprilike pet puta veća od per capita dohotka u zemlji, glasila je na – Roberta Mugabea. Zimbank je tvrdila da je ime g. Mugabea bilo izvučeno među tisućama kvalificiranih klijenata. Kojeg li srećkovića! Ne treba ni reći da novac njemu doista nije trebao. Mugabe je upravo sebe i članove svojeg kabineta bio nagradio povećanjem plaća za 200 posto. Srećka je bila samo još jedan pokazatelj ekstraktivnih institucija Zimbabwea. Možete to nazvati korupcijom, ali radi se jednostavno o simptomu institucijske bolesti u Zimbabweu. Činjenica da je Mugabe uopće mogao dobiti na lutriji, zato što je on tako želio, pokazuje koliku je kontrolu koncentrirao u svojim rukama, a svijetu daje uvid u ekstraktivne institucije Zimbabwea.
I primjer Konga… Les Grosses Legumes (Veliko povrće), kako su Kongoanci posprdno zvali skandalozno razmaženu kliku okupljenu oko Mobutu Sese Sekoa, na vlasti od 1965. do 1997. godine. Kad je Mobutu izjavio da želi da mu se izgradi palača u njegovom rodnom mjestu, navode autori, naredio je i gradnju zračne luke sa stazom dovoljno dugom za uzlijetanje i slijetanje Concordea, koji je volio iznajmljivati od Air Francea. Mobutua i Veliko povrće nije zanimao razvoj Konga. Zanimalo ih je jedino kako iz Konga izvući što je moguće više mineralnih bogatstava za vlastitu korist.
Korijeni siromaštvu Konga sežu stoljećima unatrag, u vrijeme prije dolaska evropskih imperijalista, kad su tadašnjom Kraljevinom Kongo vladali oligarhijski prethodnici ‘Velikog povrća’, koji su svoja ogromna bogatstva stvarali proizvoljnim oporezivanjem i živahnom trgovinom robovima. Evropski će kolonisti lošu situaciju učiniti samo još lošijom, pogotovo pod vladavinom belgijskog kralja Leopolda II. Kad je Kongo konačno izvojevao samostalnost, 1960. godine, bio je nejaka, decentralizirana država s predatornom političkom klasom i eksploatacijskim ekonomskim institucijama.
“Prokletstvo prirodnih resursa,” pišu Acemoglu i Robinson, paradoks je koji prati mnoge zemlje. Kongo, Nigerija, Sierra Leone… primjeri su iz Afrike; izrazito siromašne zemlje, a bogate naftom, dijamantima, mineralima. I ovisne o njima, što vodi poticanju loših institucija: korupciji, inflaciji, omalovažavanju obrazovanja, građanskim ratovima. Po stjecanju nezavisnosti, te su zemlje naslijedile već uspostavljene ekstraktivne institucije koje su gospodarski rast i razvoj usporile.
No, nisu sve zemlje bogate prirodnim resursima postale i žrtvama njihova “prokletstva.” Neke su mu uspješno izbjegle, Norveška, primjerice.
A nisu ni sve bivše kolonije naslijedile samo ekstraktivne institucije. Kolonije poput Australije, SAD-a… slabo naseljene i siromašne, naslijedile su, uz ekstraktivne, i poticajne institucije koje su njihovi stanovnici, evropski naseljenici, morali razvijati jer morali su i raditi sami za sebe pa su im trebale institucije koje će cijeniti njihov rad, potvrđivati i nagrađivati njihov trud. To, dakako, pisu Acemoglu i Robinson, ne znači da su uključive institucije nastajale bez sukoba… u tom procesu, Sjedinjene su Države odbacile britanski kolinijalizam. Engleska je imala dugu povijest apsolutističke vladavine; za njezino uklanjanje, bila je potrebna revolucija. U Sjedinjenim Državama i Australiji toga nije bilo… Uključive institucije utemeljene u Sjedinjenim Državama i Australiji značile su da se Industrijska revolucija brzo širila u te zemlje i one su se počele bogatiti. Putem kojim su one krenule nastavit će kolonije poput Kanade i Novog Zelanda.
Kako je, za razliku od Konga, Botswana postala “success story”? U trenutku kad je stekla svoju nezavisnost, 1966. godine, Botswana je imala samo 22 osobe sa sveučilišnim diplomama, samo sedam milja asfaltiranih cesta i bjelačke, rasističke režime na vlasti oko svojih granica. Danas, Botswana bilježi najviša primanja po glavi stanovnika u subsaharaskoj Africi. To je postigla brzim osnivanjem i razvojem uključivih ekonomskih i političkih institucija, odmah nakon stjecanja nezavisnosti, pišu autori knjige. Botswana ima redovite izbore, nikad nije imala građanski rat, jamči zaštitu privatnog vlasništva. Njezin prvi i mudri predsjednik Seretse Khama, i njegova Botswana Democratic Party, odabrali su demokraciju umjesto diktature, javne interese stavili iznad privatne pohlepe.
Drugim riječima – politika!
Slučajevi Zimbabwea, Somalije, Sierra Leonea… iako tipični, pišu autori, za siromašne zemlje Afrike, a možda i neke u Aziji, doimaju se prilično ekstremno. U Latinskoj Americi zacijelo ne može biti propalih država? Predsjednici latinskoameričkih zemalja zacijelo nisu toliko bestidni da dobijaju na lutriji?
Kolumbija… Iako ima dugu povijest demokratskih izbora, ona nema uključivih institucija. Povijest joj je unakažena kršenjem građanskih sloboda, nasiljem protiv građana, izvansudskim ubojstvima i građanskim ratom… Kolumbija nije slučaj države koja propada, ali je država bez dovoljne centralizacije i daleko od toga da ima potpunu moć nad cijelim svojim teritorijem. Mnogi su aspekti njezinih ekonomskih i političkih institucija postali inkluzivniji tijekom vremena, ali izvjesni glavni ekstraktivni elementi i dalje ostaju na mjestu…
Argentina? Za ekonomiste, Argentina je zagonetna zemlja. Da bi ilustrirao koliko je teško razumijeti Argentinu, ekonomist i Nobelovac Simon Kuznets jednom je rekao da postoje četiri vrste zemalja: razvijene, nerazvijene, Japan i Argentina… Na povrsini, argentinsko gospodarstvo zbunjuje, ali razlozi njegova propadanja postaju jasniji kad se gledaju kroz prizmu uključivih i ekstraktivnih institucija… Ono što je Kuznetsa zbunjivalo, nedvojbeno i mnoge druge koji dolaze u posjet Buenos Airesu, to je činjenica da se taj grad toliko razlikuje od Lime, Guatemala Cityja, čak i Mexico Cityja. Ni traga domorodačkom stanovništvu, a nigdje ni potomaka bivših robova. Samo veličanstvena arhitektura, zgrade podignute za “lijepog razdoblja”, Belle Époque, za godina rasta i razvoja pod ekstraktivnim institucijama. Buenos Aires je samo djelić Argentine… U pokrajinama gusto naseljenima autohtonim stanovništvom, Španjolci su, za razdoblja kolonizacije, uveli encomienda sistem [razlika između encomiende i robovlasništva je minimalna], za reguliranje domorodačke radne snage, i na encomiendi kreirali visoko ekstraktivnu ekonomiju… Na prvi pogled, Argentina je potpuno različita od Perua ili Bolivije, ali, u biti, ne razlikuje se toliko od njih jednom kad napustite elegantne bulevare Buenos Airesa. To što su povlastice i politika unutrašnjosti zemlje tako duboko usađeni u argentinske institucije razlog je zbog kojega zemlja slijedi institucionalnim putem vrlo sličnim onome u drugim latinskoameričkim zemljama.
Encomienda je, u osnovi, i odgovor Acemoglua i Robinsona na pitanje: Zašto je Meksiko siromašniji od Sjedinjenih Država? Nakon rušenja Aztečkog carstva, 1521. godine, Španjolci su nametnuli taj sustav kao način za uzimanje danka od lokalnog stanovništva. Svaki encomendero dobio bi izvjestan broj domorodaca koje je koristio za rad; bili su, u biti, vlasništvo gospodara.
I natrag, na primjer Nogalesa… Zašto se toliko razlikuju njegova dva dijela? Sjeverni od južnog, američki od meksičkog Nogalesa? Mnogi aspekti kulture isti su sjeverno i južno od ograde. Postoje, ipak, neke značajne razlike u postupcima i običajima, normama i vrijednostima, ali to nisu uzroci, već rezultati odvojenih, različitih razvojnih puteva kojima su slijedila dva mjesta. Primjerice, u anketama, na pitanje vjeruju li drugima, Meksikanci, tipično, odgovaraju da drugima vjeruju manje nego što je to slučaj s građanima Sjedinjenih Država. Ne čudi da Meksikancima nedostaju vjera i pouzdanje kad njihova vlada nije u stanju eliminirati narko-kartele ili osigurati nepristrani zakonski sustav, sustav koji funkcionira. Isto se odnosi na Sjevernu i Južnu Koreju… Južna je jedna od najbogatijih zemalja svijeta dok se Sjeverna Koreja nosi s povremenim nestašicama i glađu i sa siromaštvom i krajnjom bijedom. I makar se danas ‘kultura’ Sjeverne i Južne Koreje uvelike razlikuju, ona nije odigrala nikakvu ulogu u određivanju različitih gospodarskih sudbina tih dviju polu-nacija. Korejski poluotok ima dugu zajedničku povijest. Prije Korejskog rata i podjele duž 38. paralele, uživao je, u smislu jezika, etničnosti i kulture, homogenost bez presedana. Baš kao i u slučaju Nogalesa, ono što je bilo presudno državna je granica. Sjeverno – drugačiji režim, koji nameće drugačije institucije, potiče različite incijative. Stoga, bilo koja razlika u kulturi, sjeverno i južno od granice, koja dijeli Nogales, ili Južnu od Sjeverne Koreje, nije uzrok razlikama u prosperitetu nego je posljedica.
Daron Acemoglu i James Robinson uvjerljivo dokazuju da su umjetne političke i ekonomske institucije ono što je u osnovi ekonomskog uspjeha (ili neuspjeha). Stanovnici Sjeverne Koreje su među najsiromašnijima na svijetu dok su njihova braća i sestre u Južnoj Koreji među najbogatijima. Jug je gradio društvo koje je davalo poticaje, nagrađivalo inovaciju i pružalo svakome priliku da sudjeluje u ekonomskim mogućnostima. Ekonomski uspjeh, stimuliran na taj način, bio je održiv, jer vlada je postala odgovorna građanima i masama. Nažalost, sjever se i dalje mora nositi s glađu, političkom represijom i vrlo različitim ekonomskim institucijama – i ne vidi se kraj tunela. Politici treba pripisati razlike između dviju Koreja, jer politika stoji iza tih potpuno različitih institucijskih putanja.
Kina je našla čarobnu formulu za kombinaciju političke kontrole i ekonomskog rasta? Ne, kažu autori. Kineske ekonomske institucije neusporedivo su inkluzivnije danas nego što su bile prije tri desetljeća, ali Kina je, u osnovi, osedlana ekstraktivnim režimom, njezin se rast odvija pod ekstraktivnim institucijama, temelji se na usvajanju postojećih tehnologija i rapidnog ulaganja, ne na neizvjesnom procesu kreativne destrukcije iz kojega proizlaze trajna inovacija i rast. Uvozom stranih tehnologija i izvozom jeftinih proizvoda, Kina igra živahnu igru u kojoj želi nadoknaditi propušteno – ali utrke se tako ne osvajaju… Održivi ekonomski rast zahtjeva inovaciju, a inovacija ne može biti odvojena od kreativne destrukcije koja u sferi ekonomije zamijenjuje staro novime i također destabilizira etablirane odnose vlasti u politici. Kineski ekonomski rast nije održiv, smatraju autori, jer Kina ne stimulira i ne njeguje određeni stupanj “kreativne destrukcije”, koja je od vitalnog značaja za inovaciju i za viša primanja.
Jesu li najbolji dani za Ameriku prošlost? Kako nejednakost u Americi raste, je li gospodarstvo u opasnosti od elitnih interesnih skupina koje bi mogle dobijati na političkoj moći i gušiti konkurenciju? Tako su, u prošlosti, prema Acemogluu i Robinsonu, napredne nacije i propadale. Elite koje su moć imale u svojim rukama priječile su inovaciju kako bi štitile vlastite interese i rast bi se zaustavio. Venecija, najbogatije mjesto na svijetu, prije nego što su bogate obitelji blokirale političku moć novopridošlima. Mletačka je republika napravila velike korake ka stvaranju uključivih političkih i ekonomskih institucija za srednjevjekovnog razdoblja… one su se pretvorile u ekstraktivne pod kontrolom uske elite koja je monopolizirala i ekonomske mogućnosti i političku moć.
Kako je Thomas Friedman pisao u svojem osvrtu za New York Times: Kad jedna osoba može ispisati ček za financiranje cijele vaše kampanje, koliko ćete uključivi biti kao izabrani dužnosnik da slušate konkurentne glasove?
Petnaest poglavlja knjige “Why Nations Fail” sjajan su sažetak stoljeća i stoljeća ekonomske povijesti iz svakog ugla našeg planeta. Njezin predgovor mogao bi biti i njezin pogovor. Zašto su Egipćani ispunili trg Tahrir da bi svrgnuli Hosnija Mubaraka i što to znači za naše razumijevanje uzroka bogatstva i siromaštva? Prosvjednici na trgu Tahrir znali su: Traljava, nesposobna, korumpirana država nije im dala da u potpunosti koriste svoje talente. Egipat je bio siromašan “upravo zbog toga što je njime vladala uska elita koja je društvo uredila i organizirala tako da koristi samo njoj, nauštrb velike mase naroda.”
Pisana jezikom lako razumljivim i laicima, “Why Nations Fail” obavezno je štivo za svakoga tko je zainteresiran za ulogu države u ekonomskom razvoju, ali posebno toplo se preporučuje političarima!
Piše: Jagoda Bush
Dialogos
