Zašto je upražnjeno mjesto zagovornika (sve)bošnjačkog jedinstva

Brojnost podrazumijeva odgovornost

Sviđalo se to nekome ili ne, činjenica koju nikakvo odlaganje rezultata(!?) popisa ne može opovrgnuti jeste da su Bošnjaci, ipak, najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini, prema nekima čak natpolovično. Koliko god, s jedne strane, to izazivalo neku vrstu ponosa ili samozadovoljstva, s druge strane, brojnost podrazumijeva odgovornost.

Stihija i reakcija

Stoga ne čudi da su u zadnjih nekoliko dana Bošnjaci, odnosno njihove/naše političke elite, doživjeli da ih na njihovu brojnost, položaj i odgovornost za stanje u narodu – od ekonomskog do nacionalnog – podsjete tri ozbiljne javne i političke ličnosti, svi odreda javno i sasvim ozbiljno i dobronamjerno postavljajući pitanje šta se događa Bošnjacima, završavajući ozbiljnom konstatacijom da bošnjački politički subjekti ne vode računa ni o „svome“ narodu ni o njihovim interesima.

Činjenica da je riječ o trojici nebošnjaka može se tumačiti i ovako i onako. Budući da je riječ o ljudima neokaljanog ugleda, to me je, uz konstataciju da je temeljna karakteristika političkog života u Bosni i Hercegovini moć bez odgovornosti, potaklo da postavim nekoliko pitanja.

Odslikava li činjenica da su Bošnjaci bili većinski ponuđeni kandidati u 42 politička subjekta, stranke i partije samo na prošlim izborima njihov intelektualni i politički pluralizam ili, pak, potpunu izgubljenost, dezorijentiranost i obezglavljenost Bošnjaka kao naroda, nacije i političkog i državotvornog faktora u Bosni i Hercegovini?

Imaju li Bošnjaci jedan jedini politički, ideološki, nacionalni cilj za koji znaju kako ga ostvariti? Prikladno je koristiti vojni pojmovnik u ekonomskim, pa i egzistencijalnim temama te ću upitati: imaju li Bošnjaci ikakvu, da ne kažem odgovarajuću strategiju, taktiku, operatiku… ili je, pak, ukupnost događanja svedena samo na stihiju i reakciju?

Nadalje, imaju li Bošnjaci, ako ne jedinstvenu, onda ikakvu nacionalnu politiku, politički cilj i sredstva za njegovo ostvarenje. Postoji li projekt, zamisao, ideja… bilo šta što bi većini Bošnjaka moglo zamirisati dovoljno lijepo i zamamno da privuče većinu Bošnjaka ili, pak, opasnost dovoljno velika i očigledna da se u strahu od nje Bošnjaci konačno slože i okupe?

I, na kraju, imaju li Bošnjaci svoga nacionalnog lidera, političkog predstavnika, politički subjekt koji bi svim Bošnjacima – bez obzira na stranačku ili nestranačku, vjersku ili nevjersku pripadnost, osigurao zadovoljavanje i ispunjavanje (njihovih) građanskih, nacionalnih, ustavnih, institucionalnih, ljudskih prava u (njihovoj) rođenoj i vlastitoj zemlji. I jesu li Bošnjaci spremni prihvatiti jednog vođu?

Odgovor na sva postavljena pitanja, nažalost, negativan je. Razloga za to je mnogo, od objektivnih i administrativnih, poput ustavnih i odredbi Izbornog zakona, do subjektivnih i osobnih, odnosno izlaska na izbore. Kojom god formulom da se računa čak i kad bi se sabrale sljedbe svih 37 ili 42 lidera, neorganizirano ostaje više od polovine ukupnog bošnjačkog stanovništva u zemlji. Takozvanu dijasporu stanje u zemlji zanima proporcionalno njihovom odzivu, odnosno izlasku na izbore.

Činjenica je da politički subjekti, stranke i partije, koji istupaju u ime Bošnjaka samo formalno zauzimaju „bošnjačka“ mjesta u institucijama državnog aparata odnosno državnoj administraciji i direktoratima i upravnim i nadzornim odborima pratećih javnih i drugih preduzeća. Odnosno, imenovanjima osoba „iz reda bošnjačkog naroda“ samo se zadovoljava forma, ispunjava nacionalna kvota, dok suština ostaje trajno nezadovoljena: većina Bošnjaka, njih oko milion, nemaju svoga ni predstavnika, a kamoli prvaka, da ne kažem lidera.

Slažem se, ko im je kriv što ne iziđu na izbore. Isto tako, činjenica je da su Bošnjaci u posljednjih – ili zadnjih, nisam siguran – nekoliko godina, zbog ličnih ambicija i osobnog slavohleplja, uspjeli upropastiti gotovo sve ideje koje su im se ukazale na obzoru, a koje su nudile neku vrstu nade, ako ne spasa. Sviđalo se to nekom ili, pak, ne, nacionalna politika Bošnjaka je u najboljem slučaju politika stranaka sa pretenzijama da predstavljaju cijele narode, a u najgorem politika nezajažljivo ambicioznih, da ne kažem slavohlepnih Bošnjaka koji ne mogu pristati na činjenicu da ih niko ne voli.

Između ove dvije krajnosti nenabrojivo je mnoštvo osobnih, porodičnih, rodbinskih i prijateljskih interesa i hatura koje treba zadovoljiti. Time se, ruku na srce, dosadašnja politika da ne kažemo gotovo isključivo bavila. Zbog toga i jesmo u situaciji u kojoj i kakvoj smo.

Odlaganje rezultata popisa ne može opovrgnuti činjenice

Politički prezasićeni, uglavnom imamo mišljenja sa kojima se ne slažemo, bavimo se onim što nas se ne tiče i ne radimo samo svoj posao; zato biramo ne po znanju, stručnosti i/ili kompetentnosti, nego po nekim drugim, pa i sumnjivim, kriterijima, često iz inata, a ne po zdravoj pameti te se uobičajilo vjerovati da državu, doslovno, može voditi svako. Mnogi među biranima nisu u stanju „savladati“ ni svoj pametni telefon, ne govore nijedan strani jezik, ne znaju poslati e-mail, ali voditi državu znaju, a činjenica da su u to uspjeli uvjeriti i svoje birače, ipak, govori da ima ljudi koji su spremni povjerovati na riječ.

U tom smislu, šta bi bilo ako bi se, naprimjer, pojavio neko ko bi nas uvjerio da nas ipak, uprkos svemu, može izvući iz stanja i situacije koja niti je lijepa, niti poželjna, niti nudi bilo kakvo svjetlo na kraju tunela, a taj neko, recimo, nije po ukusu baš svima ili, pak, nije nikome. Bi li se, u tom slučaju, svi koji tvrde da su dobronamjerni zemlji, narodu/narodima, povukli i stavili svoje stranačke infrastrukture na raspolaganje tom nekome? Recimo da ne znamo odgovor na ovo pitanje. A u njemu se, u tom odgovoru, po mom skromnom mišljenju, naglas smije istina.

Lični autoritet

No, ipak i ponovo, postoji li ličnost koja je u stanju oko svoga lika i djela okupiti stvarnu, realnu, objektivnu većinu, ako već ne sve, Bošnjake?

Nekoga ko posjeduje lični autoritet temeljem integriteta i nepokolebljivosti, legitimitet temeljem priznanja svih relevantnih bošnjačkih nacionalnih, političkih, kulturnih i vjerskih institucija, potencijal za promjene nabolje temeljem njegovih – ili njenih! – rezultata u bilo kojem domenu življenja koji se odabere kao kriterijalno meritoran. Nažalost, i na ovo pitanje odgovor je (još uvijek) negativan. Drugim riječima, mjesto i pozicija predstavnika Bošnjaka u političkom životu Bosne i Hercegovine, odnosno zastupnika i zagovornika (sve)bošnjačkog jedinstva je upražnjeno, a konkurs do daljnjeg (širom) otvoren.

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba