KolumneKultura

“Zašto Hrvati ne trpe ćirilicu, svoje povjesno pismo?”

Autor: Ladislav Babić

(Prvobitno objavljen na nešem portalu 2013. godine, pod naslovom “Pleme(na)” )

Pleme(na)

        Uvremenima kojih se nacionalisti sviju međusobno razišlih „naših“ naroda neradosjećaju, mnogi će se ipak prisjetiti – uz ravnopravne jezike naroda bivšedržave bijahu ravnopravna i dva pisma – latiničnoi ćirilićno. Svi zaključcidržavnih organa tiskani i pušteni u opticaj na jeziku naroda Jugoslavije, bijahu ispisani spomenutimpismima. Službeni dokumenti, novčanice, imena gradova i sela, natpisi naželjezničkim i autobusnim kolodvorima, nosili su uz latinični i ćirilićninatpis. Možda je Slovencima i Kosovarima to moglo izgledati u najmanjuruku neobično, jer ćirilica u njih – za razliku od Srbije, BiH, Hrvatske, Crne Gore i Makedonije – ne bijaše u povijesti nikada u upotrebi. Meni je mojsusjed jako čudna osoba, ali me – ne smeta. Može se postaviti pitanje, koju to psihičkizdravu osobu može smetati dvopismeni natpis na, zagrebačkom ili bilo kojemdrugom kolodvoru ili možda na ulazu u grad: Zagreb– Загреб, Vukovar – Вуковар, Dubrovnik – Дубровник,…? Mentalno zdrave osobe, neprisiljene ikakvom odredbomili zakonom na upotrebu pisma koje za njihove krajeve nije karakteristično,svakakao ne, ali iste zdrave osobe mogu shvatiti potrebu za javnom uporabom dvijevrste zapisa ako shvaćaju da pored njih žive i drugi ljudi – volimo ih nazivatimanjinama – koji se radije služe pismom uobičajenim pripadnicima njihovanaroda. To se naziva tolerancijom. Dakako, nešto se može tolerirati prekovolje, a nešto iz spoznaje i osjećaja bliskosti sa drukčijima od sebe. Svi smomi ljudi (bar biološki) zar ne? Prava tolerancija, za kojom treba težiti uljudskim životima, je tek ovo drugo.

        Možese lako utvrditi da hrvatski narod (bolje rečeno, onaj dio koji se već dvadesetgodina javno pokušava manifestirati kao predstavnik njegove volje, uz šutljivuvećinu, za koju možemo samo pretpostaviti što svojom šutnjom izražava), tonije. Svjedoči o tome javno demonstrirana netrpeljivost prema manjinama irazličitostima sviju vrsta – od nacionalnih (posebno spram Srba i Roma a nešto rjeđeprema Židovima – možda stoga što su„na vrijeme“ decimirani), LBQTpopulaciji (javnosti poznatoj kao gayevi i lezbijke, mada je značenje mnogošire) , ekavici (tzv. „srpskom“ jeziku), ćirilici (tzv. „srpskom“ pismu) i tomeslično. Sad će se javiti pametnjakovići koji će citirati hrpu državnihdokumenata koji jamče ovo ili ono, ali – papirom, uključivo i onaj na kojem sunapisani najviši državni dokumenti, se može obrisati vlastita pozadina, dokživotom to ne možete. Život je sasvim drugo od papirnatih zakona, propisa i izjava,jer da nije – one ne bi bile ni potrebne! Uostalom, istim papirima jamči se iuvođenje ćirilice u područja sa više no trećinskom zastupljenošću Srba, ali na njih se više tipametnjakovići ne žele pozivati.

        Takosmo se vratili jeziku, odnosno pismu kojim se on bilježi, još točnije –ćirilici. Na kioscima svih gradova biše države, pa tako i Hrvatske, mogli ste naći tisak iliti štampu po svačijemlingvističkom ukusu. Od ijekavice do ekavice, od latinice do ćirilice, a bijašeprisutna u Hrvatskoj i slovenskaštampa (recimo, „Delo“ i „Mladina“) kao i ona nekih narodnosti, danaspreimenovanih u nacionalne manjine – primjerice, mađarski „Magyar Szo“, „Kekec“ je takođerizlazio i na mađarskom jeziku i tome slično. Ćirilićna „Ilustrovana politika“ krasila je kioske, baš kao i sarajevski „Svijet“, beogradski (latinični) „Politikin zabavnik“ stajaše uzzagrebački „Plavi vjesnik“ a do njegase kočoperili ravnopravno „Vjesnik“, „Večernjak“, „Politka“ i… – da ne nabrajam dalje. Ako demokracija podrazumijevapravo izbora pojedinca, bijaše u trafikama prava demokratska atmosfera. Svatkoje izabirao prema svom ukusu, obrazovnom statusu ili drugim preferencijama. Nekasvatko pokuša sam sebi odgovoriti: Zašto bih sprječavao susjeda da čitaćirilićnu štampu? Zar samo zato što ja preferiram latinični tisak? S čega bi mion bio mrskiji ako radije govori, piše ili čita ekavicom ili ćiriličnim pismomdok im ja pretpostavljam ijekavicu i latinicu? O demokratičnosti opisanejezične politike, govorii odlomak:

„Danasse o Novosadskom dogovoru govori kao o nečem najgorem mogućem, kao ounitarističkom činu. Međutim, kad se pročita njegov sadržaj, vidi se da je jakovodio računa o ravnopravnosti svake od varijanti…Isticao je ravnopravnost ekavicei ijekavice, latinice i ćirilice, dvaju glavnih standardoloških središta(Zagreba i Beograda), poštivanje originalnih tekstova pisaca, zatim da izradupravopisa, rječnika i dr. ravnopravno oblikuju sveučilište u Zagrebu, Beogradui Sarajevu, akademija u Zagrebu i u Beogradu, Matica hrvatska i Matica srpskate da se njihovi zajednički nacrti podnose na diskusiju društvima književnika,novinara, prosvjetnih i drugih javnih radnika. Njegov tekst potvrđujeGreenbergov zaključak… da je upravo s Novosadskim dogovorom došlo i doformaliziranja ravnopravnosti zapadne (zagrebačke) i istočne (beogradske)varijante. Može se dodati još jedno zapažanje u vezi s Novosadskim dogovorom:uspoređujući ustave jugoslavenskih republika iz 1947. s onima iz 1963.,Gröschel… uočava da je Srbija imala 1947. jednodijelni naziv srpski jezik te daje baš ona nakon Novosadskog dogovora prešla na dvodijelni naziv u ustavu iz1963., dok je Hrvatska dvodijelni imala već u svom ustavu iz 1947. Autor smatrada je time od strane Srba »i nominalno uklonjen serbocentrizam kod standardnogjezika koji im je zajednički s Hrvatima, kako je to zahtijevao Novosadskidogovor iz 1954., prema kojem u službenoj upotrebi imena jezika uvijek treba uglotonimskom spoju navesti komponente srpski i hrvatski.“

U istom tom, danas proskribiranom ipopljuvanom dogovoru u točkama 3. i 4. izričito se tvrdi „Oba pisma, latinica i ćirilica ravnopravnasu…“, ali i „Oba izgovora, ekavski iijekavski, također su u svemu ravnopravna“.

        Netrpeljivostprema jeziku ili pismu kojima se netko služi ne predstavlja nesnošljivost premanjima, već isključivo prema čovjeku koji ih upotrebljava. Treba li mrzitinjemački jezik zbog nacionalsocijalista koji su se služili njime? Mrzitihijeroglife, kinesko ili arapsko pismo? Tko normalan mrzi znakove kojima seizražavaju ideje?

        Itu smo! Mogu se mrziti ideje, a preko ideja mrzimo njihove zastupnike iširitelje. A to nisu ni jezik ni pismo, već živ čovjek koji ih zastupa. Daklem,sve one trućarije vukovaracaindoktriniranih tipovima u vojnom uniformama koji – poput katoličke crkve skojom su u najdubljim idejnim povezanostima – zazivaju novu Oluju, o tome kako Vukovar mora bitit steriliziran od ćirilice (mada bi ga oninajradije sterilizirali od onih koji se njome služe) jer su se ćirilicomslužili ratni zločinci, su budalaštine najgore vrste koje nimalo ne idu uprilog inteligencije dijela naroda koji ih zaziva i slijedi. Znaju oni jakodobro da su se kunama – službenomhrvatskom novčanom jedinicom – služili još i veći zločinci od tih koje oniimaju na umu, ali i dio naroda koji nikada nije okrvario ruke. Baš kao i saćirilicom! Traže li daklem i ukidanje kune? Kaj god, jer stvar je u tome što jekuna – hrvatska, a ćirilica navodno srpska (po mnijenju neobrazovanihagitatora). Hoće li tražiti možda i ukidanje latinice jer ih ona asocira naustaške zločine, ili ih ustaški zločini uopće ne asociraju na zločine? Jasno daneće, na žalost – ne iz prevelike inteligencije, obrazovanja ili tolerancije,već iz mentaliteta krda, ‘ajmo ga mekše zvati plemenskim mentalitetom, kojikoordinira sve njihove postupke „odkolijevke pa do groba“. Mi smo „mi“,a oni su „oni“ – već samom svojompripadnošću destinirani da nam budu neprijatelji. Posredno se, preko izražavanjaodiuma prema tom pismu, izražava latentna mržnja prisutna kod velikog dijelanaroda prema Srbima. Dali njih 10,20, 50 ili 80 posto, ostat će podložno slobodnoj procjeni svakoga od nas, takodugo dok predugo šutljiva većina ne shvati da im je Bog dao i dar govora tejavnog istupanja. Tek ona može demantirati ili potvrditi o kojem udjelu narodase radi, a ne birokratski sročeni dokumenti u štabovima stranaka ili državnihorgana kojih je prvenstveni zadatak da ukrase sliku svoje države pred svijetom,a ne da daju pregled stvarnog stanja. Nametanje krimena ratnog zločina svim vukovarskim Srbima (i općenitije, svim Srbima – bili hrvatski ili ne) injihovim kažnjavanjem uskraćivanjem služnosti ćirilićnim pismom, upravo je onood čega oni sami bježe kad se radi o njihovoj koži – od kolektivne krivnje zazločine poimeničnih jedinki.

        Daje tome zaista tako svjedoči i nezvanično ukidanje ćirilice u Hrvatskoj za vrijeme Maspoka i njena totalna marginalizacijaposlije njega. Jesu li i u ono vrijeme Srbivršili ratne zločine? Jesu li 1990. godine kada je tzv. „Božićnim Ustavom“ ukinuta ravnopravnost ćirilice na tlu RH – aodmah potom (to se radilo i prije njegova donošenja) skidane dvopismene oznakes javnih natpisa i dokumenata – Srbi vršiliratne zločine? Godine 1867., zakonom donešenim u Zagrebu

„Jezikhrvatskiiliti srbski izjavljuje se jezikom službenim u trojednoj kraljevini, asvakomu je prosto služiti se pismom latinskim ili ćirilskim“ (S.Babić, „Hrvanjahrvatskoga“),

što na žalost upućuje na veću tolerantnost i manji purizam tadašnjih hrvatskih političkih struktura od ovih suvremenih. Kome je, sem malobrojnima, poznato da 1911. godine na inicijativu hrvatskog bana Tomaševića, dolazi do “…uspostave ravnopravne uporabe ćirilice u Hrvatskoj i Slavoniji”,na ponos ondašnjoj i sramotu današnje generacije Hrvata? Već na početku Prvog svjetskog rata ćirilica je zabranjena – valjda zbog ratnih zločina Srba (veliki dio hrvatskih Srba sudjelovao je uostalom u austrougarskoj vojsci boreći se sa Hrvatima protiv države Srbije!)? Jesu li već na samomo početku NDH-aške tvorevine, 1941. godine, Srbi vršili tolike zločine (neusporedive sa ustaškima) da je trebalo zabraniti ćirilicu? Ne svjedoče li ovi primjeri kako su „argumenti“ suvremenih hrvatskih desničarskih baraba – bilo oni branitelji ili ne – sasvim ništavni, logički i praktički neutemeljeni? Jer, sasvim je jasno da njima ne smetaju ni „srpski“ jezik (uostalom, tek varijanta zajedničkog jezika), ni ćirilićno pismo, već – Srbi! Borba se od nepriznavanja „srpskog“ jezika, prenijela na nepriznavanje jednog od dvaju pisama kojima se oni služe, ali u svojoj osnovi ona je usmjerena protiv drugih, različitih živih bića. Svatko zdrave pameti može odgovoriti na gornja pitanja i potom konstatirati da je nešto trulo u državi Hrvastkoj. A truli u nekoj „državi“ mogu biti samo ljudi! Znamo kako se postupa kada se u košari ili na vrh ormara gdje stoje poredane jabuke, postupa sa onim trulima – miču se, da ne zaraze zdravo voće. Trulo voće odstranjujemo u kante za smeće, „truli“ ljudi se ograničavaju u širenju zaraze zakonom.

Odnos prema ćirilici ilustrira i slučaj iz 2008. godine kada je “Hrvatska pošta” vratila pismo – usput rečeno, otvarano! – koje je “Beogradsko pevačko društvo”, povodom 155. obljetnice svog postojanja, uputilo mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom Jovanu, s napomenom da nije propisno adresirano. U rubrici gdje se navodi razlog neuručivanja stavljeno je – zabranjeno! Pismo je bilo pisano ćirilicom, jednim od povijesnih hrvatskih pisama koje je, eto, u RH zabranjeno! Obrazloženje “Hrvatske pošte” bilo je podjednako idiotsko kako i onaj koji ga je dao: “Pismo nije pisano u skladu sa hrvatskim zakonom po kojem je u u ovoj državi jedino latinično pismo u službenoj upotrebi.”. Ne zaboravimo da je u to vrijeme visoki hrvatski dužnosnik bio V.Šeks koji je u Jugoslaviji svoju molbu za posao pisao ćirilicom, mada ga nitko na to nije tjerao. Licemjerje? Jadni li su ljudi koji se zakona drže k’o pijan plota, čak i kad je njegovo kršenje humanije negoli slijepo poštivanje. Jesu li takvi eksterminirali i Židove, jer je tako pisalo u zakonu? Kakvom li je tek – s hrvatskog vidika – država BiH, u kojoj postoje “tri” službena “jezika” i dva pisma? Zaboravlja se (upravo kao i prošli stavovi velikih jezičnih „stručnjaka“ koji su u svojoj branši konačno napravili epohalno otkriće, otkrivši – svoje hrvatstvo) da je Tin Ujević svoje prve dvije knjige objavio u Beogradu upravo ćirilićnom ekavicom, premda je izvorno pisana ijekavicom (neki za to optužuju samovolju izdavača), dok je jugoslavenski nobelovac Andrić (koga istovremeno svojataju i odriču ga se čak tri naroda!) pisao na ćirilici koristeći je i u osobnoj prepisci. Primjeri najstarije hrvatske ćirilićne baštine mogu se naći u izlaganjima s nedavno završenog međunarodnog skupa povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige. No, uniformirani nacionalistički bilmezi koji okupljaju istomišljenike na Oluju protiv ovog pisma, žaleći što je nisu svojevremeno produžili na istočni dio zemlje, svakako takve stvari nisu sposobni čitati, a kamoli provariti. Nisu oni, kako se čini, branili ni Vukovar niti Вуковар, već samo vlastitu intenciju da nametnu svoje mediokritetstvo obrazovanijima i moralnijima od sebe. Spomenimo još samo da je najstariji hrvatski pisani dokument, takozvana  Povaljska listina, pravni dokument koji je govorio o raspodjeli i posjedu zemljišta na Braču, bio zapisan ćirilicom. Nacionalisti inače vole izvlačiti takve prastare papire kao dokaze tisućljetnog hrvatstva, no – što sad? Jedan od izlaza je da se vade na tzv. hrvatsku ćirilicu, dakako, navodno sasvim različitu od svih ostalih ćirilica (posebno one srpske), mada je ona kao i druge tek jedna od varijanti staroslavenske ćirilice. No, ekstremisti ne trzaju ni na takve moduse istovremenog nipodoštavanja srpske (upotrebne) i uznesenja hrvatske (već dvije stotine godina mrtve) ćirilice.

        Postojeobrazovani ljudi ljevičarske orjentacije suprotstavljeni teroru galamdžija koje,poput pitomih ovaca, slijedi veliki dio naroda. Međutim i oni, dajući pravosrpskoj manjini u ostvarenju svojih prava upisanih u ustavni zakon, čestosasvim nesvijesno proturječe sami sebi. Kažu primjerice da ne smatraju kako su„hrvatski“ i srpski“ dva različita jezika, već samo varijante jedinstvenogpolicentričnog jezika, da ne izjednačuju ćirilićno pismo sa „srpskim“ jezikom– što je sve istinito i hvale vrijedno – da bi već u istom tekstu napraviliprevid:

„Pa,pobogu, tek ćirilićni natpisi, uz latinične, na zgradama vukovarskog kolodvoraili gradske skupštine potvrđuju jedinstvo hrvatskog i srpskog, dok ih zabranaćirilice naprotiv cijepa na dvoje i zauvijek antagonizira.“


Pismo, kao oblik bilježenja jezičnogizričaja ne može ni cijepati niti potvrđivati jedinstvo hrvatskog i srpskogjezika, jer sa samim jezikom nema ništa zajedničkog sem njegove notacije. Citiranomrečenicom se implicitno, protivno autorovoj namjeri i hvale vrijednom stavu o istosti– uvažavajući varijantne razlike – spomenutih jezika (preostala dva, čitateljiznaju koja, u ovom tekstu ostavljam po strani), upravo provlači stav o istovjetnosti jezika i pisma koji potire sve što jeprije toga eksplicitno iskazao. Ne znam koliko taj implicitni stav dopire domozga čitatelja kad ga već ni sam pisac ne razumije, ali tome je logički tako. Daje napisao kako zabrana ćirilice cijepa na dvoje i zauvijek antagonizira srpskii hrvatski narod, to bi se još nekako moglo shvatiti, mada su oni kao različitinarodi već “pocijepani” u etničkom smislu, pa nitko ni ne može niti ihtreba cijepati. Ovakve i slične nenamjerne pogreške, a što tek da kažemo o onimnamjernima, unose dodatnu nesigurnost u stavove građana, posebno onih lijeveorjentacije koji su mislili da imaju u pogledu jezika i pisma identične stavove.Najgore je kad se ionako slabi front ljevičara – nigdje u Hrvatskoj nisam vidio javni skup 20, 50 ili sto tisuća ljevičara,što nacionalisti bez problema postižu – uslijed uzajamnog neshvaćanja iliminornih međusobnih razlika počinje razilaziti u stavovima i, ne daj bože,cijepati.

        Nebježe mladi u inostranstvo samo radi ekonomskih problema s kojima se suočavaju;mnoge od njih pritišće ova ustajala atmosfera močvare u kojoj se, eto, kačimo ioko jezika i oko njihovog zapisa, umjesto da na bilo kojem jeziku ili bilokojem pismu stvorimo nešto odista vrijedno što ćemo jedni drugima i priznatikao takvo. Uz već spomenutu netrpeljivost prema drugom, drukčijem, stranom,prema neshvatljivoj različitosti, još jedan faktor pridonosi ovom kreketu žaba u„malom ritu“. (Pod)prosječna inteligencija ogromne većine ljudi sasvim je, činise, nedovoljna da shvate suštinu ideja, te se uvijek zadržavaju na površini, nanajobičnijoj formi temeljem koje stvaraju svoje sudove oko kojih se potomsvađaju. Da je Einstein kojimslučajem pisao ekavicom („srpskim“ jezikom) i ne daj bože k tome još naćirilici, ta najveći dio tih (pod)prosječnih jadnika ne bi ni privirio unutarkorica njegovih radova a kamoli ih pokušavao shvatiti. Ekavica + ćirilica =lomača! – krajnje jednostavno rješenje i korist od takvih radova. Zar nam nijeionako potrebnija toplina nastala sagorjevanjem vražjih djela (a da su upravovražja dovoljno govori samo jedan pogled na njihov vanjski dizajn) negolinerazumljivosti pisane na nerazumljivom jeziku sa nerazumljivim znakovima.Umjesto da „naprijed kročimo smjelo“, taremo se oko pitanja radi kojih se vodei plemenski ratovi.

        Štoviše obrazovani, moralni i tolerantni ljudi bombardiraju nacionalistečinjenicama, to se isti u svom osjećaju ugroženosti stišću skupa (poput krda) iodatle ponavljaju mantre, besmislene floskule o žrtvama, ratnim zločincima(naravno, ne vlastitima) i slično, koje nikave veze nemaju kako sa jezikom takoi sa njegovom literacijom. A većina i dalje uporno uživa svoju šutnju i tuđemukanje. Ova generacija teško da će napraviti značajnije pomake ka tolerancijina svim područjima ljudskih interakcija. Kad u mislima malo šire obuhvatimo svata balkanska „plemena“, odnosno narode s plemenskim mentalitetom, a koji se nemogu složiti ni međusobno niti unutar sebe u pogledu bezbroj pitanja i raspadomJugoslavije iskrslih problema – odjezika, pisma, granica, unutrašnje strukture država, međusobnih dugovanja,sukcesije,… – čovjeka obuhvati dešperatno raspoloženje, utučenost i beznađe. Madaje pitanje pisma tek posredno povezano sa jezičnom problematikom (i obrnuto) nemogu odoljeti a da za kraj ne priložim jedan uzaludni pokušaj apela (jasno, kadsu i mnogo poznatija imena od ovog anonimca s istim nakanama doživjela fijasko)na intelektualne snage Hrvatske da seodupru jezičnoj purifikaciji, upućen još 2005. godine „Večernjem listu“ koji ga – naravno – nije objavio. Tek dazadovoljim svoju savjest i zabilježim da sam nešto pokušao, a uostalom – nijeli sve to i danas aktuelno širom regije?

O jeziku rode, tko u tvoje imepoje?

        Književnici,pjesnici, novinari, publicisti, glumci, operni solisti, znanstvenici,“obični građani”,… – svi kojima je jezik kreativno i svakodnevnoizražajno sredstvo; vi, iza kojih ostaju neizbrisivi tragovi “Glembajevih”, “Voćke poslijekiše”, “Na Drini ćuprije”, “Glorije”, “Jalte,Jalte!”, “Ljubavi i zlobe”,… – djela na kojima nekreativci(u odnosu na vas) stječu svoje diplome, akademske stupnjeve, članstva uAkademijama i ine počasti, nerijetko i privilegije; sadašnji i budući Matoši, Andrići, Krleže, Brešani, Kvrgići,Dujšini, Sokolovićke, Karićke, Čangalovići i Kuncovkehoćete lidozvoliti da se rasprave i odluke o jeziku vode i donose mimo vas, od strane onih koji na vašemstvaralaštvu grade svoje karijere? Hoćeteli dozvoliti da se jezik, to izražajno sredstvo, sredstvo komunikacije,prijenosa misli, ideja,…, zatvori u školjku čiju su se ljušturu – premasvojim beživotnim, sterilnim, historicističkim zamislima-projektima – namjerilikonstruirati poslenici koji manje doprinose njegovu razvoju no svojoj karijeri,ili ćete se zalagati za njegovu otvorenost,komunikativnost, suvremenost, tolerantnost, i prilagodljivost potrebama genijai vremena; za podložnost cenzuri jedinomistinsko nepristranom, neideološkom i nepolitičkom sucu – životu samom? Želite li, nasuprot otvorenog društva za koje ste se opredijelili, graditi svoj zatvoreni, sterilni jezični svijet?Svijet nije izolirani sustav, dakle to ni život pa i sve komponente koje gatvore – jezik, među inima – nisu. Neprestana je izmjena životnih tokova u obasmjera, tu nema polupropusnihmembrana – daje se i prima i usvaja slobodno, a ne prema diktatima. Sem diktataživota samog. Hoćete li dozvoliti da vas uvjere – vas, na čijim stihovima,prozama, monolozima, dijalozima i arijama su se izdigli iznad vas – kako se ne znateslužiti svojim prirodnim priborom; daniste stručni? Ili ćete, jasno iglasno – ne sebi u bradu – reći: “Nitko,sem mene, ne može utjecati na jezik kojim stvaram!” Tko ima veće pravoodlučivanja o standardima do stvaratelj lično, do života – nadmoćnijeg svimzvanjima i titulama, do nesputane kreativnosti same? Hoćete li ostavitiotvorene putove, sačuvati pravo na slobodnu, necenzuriranu jezično/jezikovnukreativnost, ili želite nad sobom sudije što si uzeše za pravo suditi nadmoćnijima sebi? Imate li hrabrostipreuzeti odgovornost u stvaranju “malegrupe ljudi koja stvara monopol na znanje i … tako stječe sasvim realnumoć” (Dubravko Škiljan,lingvist). Nad vlastitim tvorcima, dakako. Ili ćete, stavljajući ih na pravomjesto, pokazati kolike su im – od vas– pripuštene ovlasti? Da, shodno svojoj stručnoj spremi – koju su, nezaboravite, izgradili na vašim temeljima – stručno, mentalno otvoreno spramživota, a nadasve nenametljivo, usmjeravaju, standardiziraju ali ne i fosiliziraju alat kojim se,uostalom, vi služite mnogo bolje, profesionalnije i kreativnije od njih. Jezik; nenjihov jezik, no – naš jezik;zvali ga kako nam drago, ali – naš! Ida ne dozvolite da vas skrenu od suštinske rasprave na formalnu, o njegovu imenu. Jer, ruža jeruža, istim miri mirom kojim je god imenom zvali! Iscrpljuje li se vaša slobodau stvaranju budućih i u reminiscencijama na prošli svijet, ili imate hrabrosti preuzeti odgovornost i za sadašnjost?Dilema je posve jednostavna: vašjezik, počesto nesavršen ali jezik živih, kreativnih individua od krvi imesa, ili onaj koji vam se savršenim,sterilnim mrtvačkim smijehom cereće sa, od starosti raspadajućih selistova, njihovih arhiva-skladištariječi? A zna se čemu skladišta služe – da svatko iz njih, bez prinude, uzmealat koji najbolje odgovara njegovim potrebama! Pozivam sve ljude, nadasvekreativne intelektualce, koji su tangirani bezočnim namjerama samoovlašćenih poslenika i političkihstruktura koje ih podržavaju, da mimo njih raspravljaju i nadasve, odlučuju ojeziku, neka se odupru. Nemojmo dozvolitida stvari idu bez i mimo nas. Kako jednog dana opet ne bitražili alibi u čuvenoj – hrvatskojšutnji!

        21.4.2005.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close