Otuđeni obrazovnim, gotovo koliko i propagandnim, zabranama korištenja vlastita iskustva, ljudi već i konstitucijski nisu u stanju razlikovati istinu od neistine
Prije stotinjak godina Max Scheller je pregnantno formulirao danas aktualizirani problem – „inteligencija je iznenada iskrsnuli uvid u suvislo stanje stvari“ („Die Stellung des Menschen im Kosmos“ – „Položaj čovjeka u kozmosu“). Riječju, u višestoljetnoj tradiciji, na koju se Scheller oslanja, inteligencija je odavno nešto umjetno, nešto neobjašnjivo, neočekivano, dakle: „iznenada iskrsnulo“. Indikativna je pritom paralela s Heideggerovim shvaćanjem istine kao ne-skrivenosti koja zabljesne poput čistine pred očima putnika kroz šumu („Vom Wesen der Wahhreit“ – „O biti istine“ i „Holzwege“ – „Drvarski putovi“). Paralela, dakako, proizlazi iz pretpostavke da je inteligencija svagda intimno vezana uz istinu, jer omogućuje (skraćeni) uvid u istinitost nekoga stanja.
Ovakva, evidencijska, poimanja u suvremenim se razmatranjima čine posebice podobnima za provjeru epohalno mjerodavnoga kompleksa nazvanoga umjetna inteligencija. Premda je pretpostavka od koje prihvaća, primjerice GPT-3, klasična adekvacijska, dakle polazi od podudarnosti stvari i mišljenja o njoj, ishodi koje podastire umjetna inteligencija za ljude djeluju baš kao iznenadni uvidi.
Ključni je problem pritom kripto-antropologijski; valja, naime, izići na kraj s time da se kao istina potencijalno prihvaća nešto što nije rezultat ljudske spoznaje. Dapače nešto što je rezultat procesa koji – barem onima koji nisu eksperti za tzv. IT područje – nije ni transparentan, a kamoli ponovljiv. Provjera na raspolaganju bit će pritom ponajprije semantičke naravi, koristeći pojmovnu aparaturu logičkoga pozitivizma postavljat će se svagda iznova pitanje o unutarnjoj logici iskaza kao istinosnome kriteriju. Odnos spram vanjskoga svijeta, realnosti, postajat će sve više drugorazrednim problemom.
Neprozirnost umjetne inteligencije i za one koliko-toliko obdarene prirodnom dovela je razmjerno brzo u pitanje sam koncept istine. Točnije, mogućnosti njezina ustanovljenja/provjere. Uostalom, još od Kopernika znanost u svojoj uvjerljivosti za većinu ljudi počiva prije na vjerovanju, nego na dokazima – planetarna popularnost astrologije jedan je od jasnih znakova takva stanja. Istovremeno sa strelovitim napretkom (samo)spoznajućih strojeva, aplikacija, programa rastu i mogućnosti oponašanja ljudi i njihovih značajki – od izgleda, preko govora, do mišljenja.
Pritom nije riječ tek o „fake news“, niti ova sintagma označava nešto novo. Jer, otkako je na djelu jednostavna formula: svijet=vijest već i logika anagrama upućuje na mogući obrat – vijest=svijet. Uostalom, i etimologijski, svijet jest osvijetljeno područje, ono što se vidi. Pritom nije riječ o vidu kao osjetu kojim se razaznaju objekti u neposrednoj okolini. Dapače, ono što se, neposrednoj okolini nasuprot, danas smatra svijetom višestruko je posredovano. Do te mjere da se vlastito neposredno svjedočenje – prometnoj nesreći, koncertu ili utakmici provjerava medijskim izvještajima, češće nego obrnuto. (Riječima čehoslovačkoga disidenta koji 1968. u Frankfurtu svjedoči demonstracijama protiv rata u Vijetnamu: Mislio sam da je taj rat socijalistička izmišljotina; kako vjerovati da televizija koja laže o zbivanjima u susjedstvu govori istinu o događajima udaljenima desetak tisuća kilometara?)
Otuđeni obrazovnim, gotovo koliko i propagandnim, zabranama korištenja vlastita iskustva, ljudi već i konstitucijski nisu u stanju razlikovati istinu od neistine. Kako je poznato, moguće je (zvukom i slikom) simulirati govor nekoga kome su snimili nekoliko rečenica, ili čak riječi. Privid realnosti može poprimiti gotovo sve što je netko utipkao u svoj laptop. I to će biti vrlo teško nijekati. S napretkom recentnih alata to će biti još i teže.
Kako, dakle, opovrgnuti različite patvorine istine? Morat će se nanovo koncipirati koncept dokaza zbog ubrzanoga proširenja područja u kojemu je na djelu fundamentalna neprovjerivost sve većega broja „činjenica“ (ne dođe li ozbiljno u opticaj omiljena glupost domaćega pravosudnog sustava u kojemu se na veliko govori o „neistinitim činjenicama“). Sve će se veći broj ljudi, sve češće, nalaziti u situaciji koja mnogima izaziva nelagodu – morat će više vjerovati ljudima. To može biti zgodno za emfatičke zagovornike pozitivne antropologije, ali može biti i varljivo, pa i opasno.
Pritom se ne radi nužno o tomu da netko laže, nego o tomu da je sve teže spoznati istinu, jer se gube kriteriji objektivnosti, jer su više-manje svi natjerani (ili će biti natjerani) na to da biraju među subjektivnim, ili barem subjektiviranim „dokazima“ o realnim zbivanjima. U međusobnim odnosima potencijalno sve veći broj ljudi postaje pripadnici(a)ma donedavno marginalne skupine, zvane „los indocumentados“, ljudi bez dokumenata o postojanju dakle bez socijalnoga identiteta; nekada se je to odnosilo na jadne migrante, ali sve šire postaje mogućim falsificirati, ili poništiti svačije dokumente.
Istina s kojom se danas živi već odavno nije Senecina veritas inconcusa, zamišljena je nepoljuljivost tek frazealno spominjana, a i to sve rjeđe. Štoviše, njezina je pozicija bliža tradicionalnoj slijepoj pjezi suvremenoga sudovanja, smradu naime. Jer, audio i video zapisi mogu biti uvjerljiv dokazni materijal za gotovo sve o čemu sudovi odlučuju. Samo se smrad ne može reproducirati kako bi ga se odgovarajuće prezentiralo u sudnici. Problem je to i u kaznenim slučajevima, gdje se, doduše, već nalaze neka rješenja (usp. pokušaj Ministarstva pravosuđa SAD – https://www.ojp.gov/ncjrs/virtual-library/abstracts/collecting-scent-evidence), dok u građanskima to ostaje širokom sivom zonom.
Kada dokazi nisu dostupni, sve ovisi o vjerodostojnosti/uvjerljivosti onih koji/e svjedoče. Retorika ili demagogija, samouvjerenost ili hohštapleraj dobivaju na cijeni tamo gdje se dokazi mogu – sve lakše – patvoriti. Ostaje konsensuska koncepcija istine, ono što zajednica prihvaća kao istinu. No, u realnosti o konsensusu nikada neće biti riječi; iz praktičkih razloga suglasnost će se svagda reducirati na stav većine.
Ni znanost – zadugo smatrana bitno osiguranom od sličnih postupaka – ne može s potpunim pouzdanjem promatrati sve svoje produkte. Nedavni skandal kojemu je u središtu Ranga P. Dias s univerziteta u Rochesteru, vezan (poput sličnoga hrvatskoga slučaja prije četrdesetak godina) uz supravodljivost, dobro to pokazuje. No, možda je najskandalozniji, perverzan zapravo, slučaj harvardskoga profesora, isusovca, Williama Meissnera koji je plagirao čitave stranice u knjizi o etičkim dimenzijama psihoanalize!?
Svega je ovoga bilo obilato i u ranijim razdobljima, no suvremena tehnologija olakšava slične postupke, jer otežava održavanje objektivnih kriterija provjere. Utoliko se naširoko prezirani politički obrasci gotovo nezaustavljivo šire na sve oblasti života u zajednici. Pije šezdesetak godina Hannah Arendt je jasno naslutila ono što je na sadašnjem epohalnome redu: “Laž je dokaz slobode. Istina ukida politiku, a politika ne podnosi istinu, kao što ni istina ne podnosi politiku.“ Kažem li da su dva i dva četiri, o čemu ćemo se sporiti? A bez spora nema – za politiku bitnoga – pluralizma.
Do paroksizma ovaj problemski sklop dovodi naveliko interpretirana izložba poznatoga fotografa Michaela Christophera Browna pod naslovom „90 Miles“. To jekolekcija prizora s Kube koje je želio snimiti za boravka tamo, prije više od 65 godina, ali ih nije mogao/smio snimiti . Riječ je o životu na Kubi u periodu revolucije. Da bi naknadno uprizorio dramatične događaje Brown se za ovu izložbu koristio najnovijim dostignućima umjetne inteligencije kojima je moguće izraditi gotovo realistične slike događaja koji nisu nikada bili snimljeni. On to naziva post-fotografijom.
Umjetna inteligencija, u osnovi, omogućuje radikaliziranje tradicijskih iskustava u novome ruhu. Moguće je takorekuć industrijski proizvoditi neistinu, moguće je dokidati socijalne egzistencije, moguće je, opet, ispraviti povijesne nepravde, doslovce pred-očiti nikada viđenu prošlost. Moguće je, naravno, i koješta drugo, bolje, ali ovdje je ponajprije riječ o upozorenju na čitav univerzum novih odnosa među ljudima koji bi mogli proisteći iz inovacija o kojima se toliko govori.
Žarko Puhovski
Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 76, svibanj 2024. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom
prometej.ba
Drugi tekstovi Žarka Puhovskog iz ove serije:
Zločinačka ćudorednost i politički moral
