Fotografija iz filma W. R. – Misterije organizma
Šta predstavlja “Zapad” danas osim naziva za samoporažavajući liberalni um, koji je slobodu zamijenio s identitetom i ogradio je u civilizacijske razlike? Veliki tekst Borisa Budena
1. Samo revolucija okončava rat
Jedno od remek dijela u historiji avangardnog filma, W. R. – Misterije organizma (1971) Dušana Makavejeva, počinje sa dokumentarnim snimcima antiratnog performansa kontrakulturnog pjesnika Tulija Kupferberga iz benda The Fugs. Nalazimo se negdje na ulici u naselju East Village u New Yorku. Zid iza izvođača prekriven je grafitima: red čekića i srpova i “Samo revolucija okončava rat”, najvjerovatnije citat preuzet od Trockog. Nalazimo se u kasnim šezdesetim godinama, u vrijeme kada su Sjedinjene Države uvelike upletene u Vijetnamski rat.
Danas, kada su naše misli okupirane smrtnim slučajevima u ruskom ratu na Ukrajinu, prisjetimo se događaja koji je dokumentiran u sljedećoj sceni: Maj 1968. godine i utopija ljubavi i mira isprepletenih u revoluciji. Bez ove utopije ne možemo razumjeti ukrajinsku katastrofu, niti vidjeti izlaz iz nje.
Ali prvo, još nekoliko riječi o Makavejevom filmu. Ovaj film bavio se idejom seksualne revolucije Wilhelma Reicha, koja je na kraju dala značenje glavnom američkom antiratnom sloganu tog vremena: “Vodimo ljubav, a ne rat!” Pojam ljubav implicirao je seks, te slijedom toga seksualnu slobodu – ali ne u liberalnom značenju pukog oslobađanja seksa od ograničenja konzervativnog društva, tako da se slobodno može uživati u njemu. Seksualna revolucija prevazilazi ideju da seksu treba sloboda. Upravo suprotno: slobodi je potreban seks zbog emancipatornog potencijala, koji se može iskoristiti za pokretanje promjena u svijetu – na primjer, kako bismo ga oslobodili od rata. I ovo je isto tako bilo previše utopijsko za liberale, koje je kontrarevolucijsko prisvajanje seksualne slobode udaljilo ne samo od revolucionarne ideje, već isto tako od ideala mira. Seksualna sloboda je umjesto toga postala pravno pitanje unutar nacionalnih država i stoga odlika Zapadnog kulturnog identiteta. Uistinu, postala je takozvana “zapadnjačka vrijednost”. Danas su seksualne slobode mjerilo civilizacijskih razlika između Zapada i Ostalih.
No kakve veze sve ovo ima sa ratom u Ukrajini?
2. Ovo je posrednički rat
Mizerna stvarnost rata u Ukrajini veoma brzo našla je ekvivalent u kognitivnoj mizeriji liberalnih predstavnika Zapadne javnosti. Mainstream mediji promoviraju priču kako ukrajinski narod herojski odolijeva Putinovoj agresiji – istina je da Ukrajinci herojski brane svoju zemlju i možemo se samo nadati da će poraziti ruske agresore. Ali ovdje se nalazi glavna rupa u ovoj priči. Ukrajinci su protiv svoje volje bili gurnuti u ovaj rat i sada se moraju boriti, ali ne samo za sebe: moraju ratovati kao posrednici Zapada. Rat u Ukrajini postao je posrednički rat između dva imaginarna neprijatelja, Zapada i Putina – kojeg prikazuju kao autokratskog zlotvora, zlog totalitarnog diktatora koji je odjednom poludio i pretvorio red u nered, nanoseći patnju milionima nevinih ljudi, i možda dovodeći svijet na ivicu nuklearne katastrofe. Zapad je u figuri poludjelog Putina stvorio idealnog neprijatelja, u potpunosti personificiranog, bolesnog i izopćenog.
Kao takav luđak, Putin utjelovljuje problem koji ne samo da se može projicirati na civilizacijskog nezapadnjačkog drugog, izvan okvira racionalnosti, već kao i nekog ko bi se lako mogao ukloniti. Sve ovo potaklo je fantazije o državnom udaru unutar palače u Kremlju u kojem bi se uklonio ovaj zli autokrata i čitav problem riješio u jednom potezu. Vjeruje se kako bi takav državni udar mogao okončati rat i stvari vratiti u normalno stanje. No, šta bi ova normalnost zapravo značila osim sretnog povratka McDonald's restorana, H&M-a i Ikee u Moskvu? Da li bi to, na primjer, značilo da Rusija pozdravlja ulazak Ukrajine u EU i NATO? Da prihvata širenje šengenskog režima sve do ukrajinske granice s Rusijom? Da prihvata vraćanje Krima Ukrajini i stvaranje vojne baze NATO-a u Sevastopolju? Da ovo nije ideja normalnosti koju je zamislio Zapad, rat bi možda i mogao biti izbjegnut. Ali zašto se uopšte mučiti kada će cijenu platiti posrednik?
Nažalost, izvještavanja o ratu u Ukrajini mainstream medija pružaju vrlo malo naznaka o Zapadu – neprijatelju s druge strane fronte. Pojam “Zapad” nam daje utisak da se radi o subjektu koji djeluje: “Zapad mora djelovati”, on “ima svoje strategije”, “donio je odluku”, “nametnuo je sankcije” i “opskrbljuje oružjem”. Nekada, kao što znamo, isto tako vodi i ratove. Osim što predstavlja jednu od četiri glavne strane svijeta, šta koji đavo predstavlja ovaj “Zapad”? Da li je to demokratija? Da li je iko izabrao predstavnike u njegovom parlamentu? Ima li tamo slobodnih demokratskih izbora na kojima ljudi na Zapadu biraju svoje vlade i predsjednike? Da li Zapad ima zakone, sekretara vanjskih poslova, ministarstvo odbrane? “Zapad” nema ništa slično, osim izobilja kulture, novca i bombi.
3. Cui bono?
Postavlja se pitanje: Šta je dovelo ova dva imaginarna neprijatelja, Putina i Zapad, u međusobni rat? Obrazloženje koje je dao Putin nema nikakvog smisla. Koliko god da je širenje NATO-a na istok historijska greška Zapada, NATO nije direktno prijetio Rusiji – barem ne u mjeri u kojoj bi to poslužilo kao povod za rat. Putinove carske, imperijalističke fantazije su zasigurno dijelom motivacija, s obzirom na to da na dijelove Ukrajine – zbog historijske, kulturne i lingvističke bliskosti Rusiji – Putin može gledati kao na neki oblik ničije zemlje na kojima bi se granice mogle prekrojiti. No jasno je da je cilj tako žestokog napada ono što Zapad naziva “promjenom režima”. Čak i u samoj Rusiji nije bilo ozbiljnijeg propitivanja Putinove vladavine koje bi ga potaklo da pokrene rat vani kako bi ušutkao opoziciju u zemlji. Zapravo, ako postoji išta što prijeti njegovoj vladavini, onda je to ovaj rat. Dakle, cui bono? Ko će profitirati iz ovog rata?
Iako će možda zvučati kao paradoks, čini se kako je ovaj rat trebao svima osim Putinu, Rusima i onima koji će sada u njemu stradati. Ukoliko Ukrajinci kao nacija još uvijek nisu kulturno i politički ujedinjeni, drugim riječima, ukoliko proces izgradnje nacije još uvijek nije dovršen, onda Putin bolje obavlja taj posao od najrevnijih ukrajinskih nacionalista. Svi oni kulturni razdori, politički antagonizmi, i posebno klasne podjele koje su sve do jučer razdvajale narod, sada ga povezuju najsnažnijom mogućom vezom – ukrajinskom krvlju koju prosipaju Putinove snage, što samog Putina čini krajnjim ujediniteljem ukrajinskog naroda. Izgleda da je Europska unija još jedna strana koja ima koristi od ovog rata. Sve do jučer, mnogi su otvoreno pričali o stvarnoj mogućnosti raspada, kako će se Brexit proširiti kao gangrena, o isključivanju neliberalnih odmetnika sa istočne strane EU. Sada su se, gotovo preko noći, sve članice EU čvrsto ujedinile pod sloganom “Svi za jednog, jedan za sve!”. Zaboravljene su Covid zabave Borisa Johnsona, Njemačka se konačno oslobodila kompleksa krivnje, Poljska je ponovno izašla kao bedem Zapada protiv barbara sa istoka.
Druga strana Atlantika ima još veću korist. Čini se kako su sramni debakl Sjedinjenih Država u povlačenju iz Afganistana i pokušaj državnog udara na Capitol Hill koji je ukazao na duboku krizu američke demokratije, iščezli u daleku prošlost. Ili uzmimo sami NATO. Donedavno su ga proglašavali “klinički mrtvim”, a danas se ponovo uzdiže u punoj snazi. Ako prije nije imao ni strateško ni moralno opravdanje za širenje na istok, sada ima i jedno i drugo. Odluka da se prošire širom područja koje je bilo podijeljeno tokom Hladnog rata, sada izgleda kao samoispunjavajuće proročanstvo. Naposljetku, Putin je upravo pokrenuo novu fazu u globalnoj utrci u naoružanju i s tim novi ciklus akumulacije kapitala. Kakve li sreće za vojno-industrijske komplekse na Zapadu! Otvaranje boca šampanjca u njihovim kancelarijama vjerovatno je bilo glasnije od buke ruskih topova prvog dana invazije. A bit će poslova i za Ukrajince koji prežive. Zašto bi se patili sa plugovima kada mogu kovati mačeve?
No Zapad u ovom ratu ima još jednu kolateralnu dobit – ovaj put ideološku. Zapadna javnost se sada opravdava opasnom samoobmanom da zločinačke ratove samo vode nedemokratske države poput Putinove Rusije. To prosto nije istina. Besmislena, nepravedna i krvava vojna agresija vani, čak iako narod u državi organizira oštre proteste, može, bez obzira na sve, dobiti blagoslov demokratskih institucija. Zapadna demokratija ne daje zaštitu protiv učestvovanja u zločinačkim ratovima. Vladavina zakona, snažno građansko društvo i slobodni, nezavisni mediji ne pomažu po ovom pitanju.
No ipak, kakvu god dobit Zapad imao u ovom ratu, pitanje ostaje: Kako je Putin tako lako prihvatio ulogu korisne budale Zapada?
4. Kao uslov za njihovo preživljavanje
Nema nikakve dileme o tome čija je direktna odgovornost za rat u Ukrajini – Putin i njegova spletkaroška skupina iz Kremlja su krivci. Čak su i zahtjevi koje su dali Ukrajini kao uslove za mir ništa drugo do obična prevara: za demilitarizaciju Ukrajine već sada je prekasno, osim ako to ne uključuje demilitarizaciju Rusije i Zapada; denacifikacija je isto tako ništa drugo do besmislica, osim ukoliko se jednako primijeni na Rusiju, počevši od samog Putina i njegove krajnje desničarske skupine – a idealno bi bilo kada bi se ovo priširilo na Zapad, do Poljske, a onda i do Njemačke i Francuske.
Jedini zahtjev koji se čini prihvatljivim za Ukrajinu sada je da se uzdrže od pristupanja NATO-u, čime se postavlja pitanje: Kako smo uopšte došli do ove tačke? Da li Zapad ima ikakvu odgovornost za pozivanje Ukrajine u NATO? Da li je ovo ikada bio pametan ili odgovoran put? Nažalost, ne možemo dati odgovor na ovo pitanje. Ne postoji nikakvo tijelo koje bi preuzelo odgovornost za ono što radi “Zapad”. Zapravo, čini se kako potpuna neodgovornost – ili da budemo precizniji, a priori nekažnjivost – je sama suština Zapada. Naravno, čak i na samom Zapadu ne postoji jednakost među Zapadnjacima. Jednom Hrvatu može se suditi pred tribunalom u Hagu, dok je nemoguće zamisliti jednog američkog, britanskog ili francuskog građanina kojem se tamo sudi, bez obzira na to šta je počinio. Naprotiv, kada oni počine ratne zločine – što ponekad čine – osoba koja otkrije istinu o tim zločinima može završiti u zatvoru, bez obzira na vladavinu zakona, bez obzira što imaju jako građansko društvo, bez obzira na slobodne i nezavisne medije. Nema potrebe za staljinističkim namještenim suđenjima kad naprosto možete ostaviti ljude da iščeznu u labirintu pravnog sistema pred sopstvenim očima, u potpunosti svjesni te nepravde. Upravo ovo se sada dešava Julianu Assangeu.
Međutim, potpuna neodgovornost Zapada ne isključuje nužno njegovu potpunu odgovornost, makar kada govorimo o Sjedinjenim Državama. Godine 1997. Václav Havel, najistaknutiji od svih istočnoeuropskih disidenata i u to vrijeme predsjednik Češke Republike, održao je govor u Washingtonu veoma indikativnog naslova: “Čari NATO-a”. Havel je entuzijastično dočekao NATO-ovu odluku da primi Poljsku, Mađarsku i Češku Republiku, te je pozvao SAD da preuzmu odgovornost za čitav svijet. Prema Havelu, samo su Sjedinjene Države mogle spasiti našu globalnu civilizaciju primjenjujući svoje vrijednosti – vrijednosti koje bi trebale prisvojiti sve kulture i sve nacije, kao preduslov za preživljavanje.
Ova megalomanska vizija nije ništa luđa od Putinovog sna o “ruskom svijetu”. Činjenica je da je fantazija o globalnoj dominaciji kroz nametanje sopstvenih vrijednosti svima drugima nemoguća. Planeta na kojoj živimo prosto nema dovoljno resursa kako bi svima omogućila “američki način života”, osim ako neko vjeruje da demokratija može cvjetati usred endemijskog siromaštva, ekstremnog izrabljivanja, haosa i korupcije koja je tipična za život na periferiji globalnog kapitalizma – gdje se profiti stvaraju kako bi se finansirali visoki životni standardi potrošačke srednje klase u središtu kapitalističkih država.
5. Da li iko priča o “nekadašnjem Zapadu”?
Vratimo se nazad na poentu: potpuna neodgovornost i potpuna odgovornost Zapada su dvije strane iste medalje. Činjenica da ne dolaze u sukob može se pripisati tehnici cenzure pod nazivom “whataboutizam” – što predstavlja tabu koji je liberalni um općenito nametnuo dijalektici. Ne samo da se smatra neprimjerenim pričati o očitim kontradikcijama, već smo primorani da se uvijek “držimo činjenica” i mislimo “realno” – što je daleko od bilo kakve utopijske mogućnosti. Uzmimo za primjer problem vraćanja okupiranog Krima Ukrajini. Jedina “realna” opcija za postizanje toga bila bi zapadnjačka pobjeda u nuklearnom Armagedonu. Ukoliko je ovo “realna” opcija, onda imamo potpuno pravo da ponudimo drugu opciju koja bi bila realnija: vizija radikalno promijenjenog svijeta u kojoj bi demilitariziran Krim pripadao narodu koji živi tamo, narodu koji bi – bilo da su Ukrajinci, Rusi, ili neko drugi – gradio društvenu i ekološku budućnost za svoju djecu, gdje bi potopili razarače i kruzere kako bi napravili mrijestilišta za ribe, sadili paradajz u preokrenutim tenkovskim kupolama, i uzgajali lozice graška oko puščanih cijevi. Ovo možda zvuči kao revolucionarna utopija, ali već je prekasno za bilo šta drugo. Štaviše, bez razumijevanja ideja utopije i revolucije, ne možemo shvatiti kako smo došli do takvog distopijskog ćorsokaka.
Naravno, ima mnogo onih na Zapadu koji su veoma kritični prema ulozi Zapada u ratu protiv Ukrajine. Ovi kritičari uglavnom ukazuju na odluku NATO-a da se proširi prema istoku nakon pada Sovjetskog Saveza. Tvrde kako je Zapad umjesto toga trebao integrirati Rusiju u Europski sigurnosni sistem. Iako ovo zvuči kao realna kritika, i dalje joj nedostaje šira historijska dimenzija. Nije u pitanju ova ili ona pogrešna odluka zapadnjačkih sigurnosnih dužnosnika, već epohalni neuspjeh.
Odmah nakon takozvanog pada komunizma u Istočnoj Europi, postojao je trenutak potpune historijske otvorenosti u kojem se je radikalno drugačiji, bolji svijet činio kao realna mogućnost. Riječi kao što su “sloboda”, “demokratija” i “pravda”, koje su izgovarali oni koji su se borili za njih, zvučale su poput poziva na neobuzdanu maštu. Zato je taj događaj nazvan “revolucijom”, ili da budemo precizni, “demokratskom revolucijom” iz 1989-1990. godine. No ipak, zapadnjački liberalni um reagirao je bez oklijevanja kako bi obuzdao takav revolucionarni žar – prisvojio je ideju revolucije, oduzimajući joj bilo kakvu utopijsku dimenziju. Ovi preokreti nazvani su “zakašnjelom revolucijom” (Habermas: die nachholende Revolution), što prosto znači da je Istok hvatao korak sa Zapadom. Konkretnije govoreći, Istok je prisvojio “zapadnjačke vrijednosti”, od parlamentarizma i vladavine zakona do prisilne rasprodaje cjelokupnih nacionalnih ekonomija – šok terapija neoliberalnog kapitalizma.
Glavno ideološko oružje koje je koristio Zapad kako bi postigao ovaj cilj preuzeto je iz arsenala njegovog kolonijalnog nasljedstva, a to je koncept civilizacijske razlike. Kada ga sada promatramo kroz kvazi-antropološku prizmu, postkomunistički Istok ne izgleda samo kao kulturni drugi u odnosu na Zapad, već kao historijska relikvija – nazadna i inferiorna civilizacija. U bizarnom konceptu “nekadašnjeg Istoka”, Zapad je uspio pronaći način da oživi protivnika iz Hladnog rata. Stari par ponovno je bio na pozornici, odvojen civilizacijskim razlikama, a opet povezan zajedničkim negiranjem historije: Zapad je bio izvan historije jer je i sam postao mjerilo historijskog vremena; Istok je bio pod teretom prošlosti koja nije imala nikakvu vrijednost, budući da je to bila samo historija njihove civilizacijske zaostalosti. Krajem 1990-tih, slovenački kritičar umjetnosti Igor Zabel, zgrožen postojanošću starih blokova, preispitao je preovladavajuće mišljenje o “nekadašnjem Istoku” postavljajući pitanje: “Da li iko priča o ‘nekadašnjem Zapadu’?” Nije bilo odgovora. Zapad je uspio spriječiti prelijevanje historijskih promjena na njihov blok. Revolucija je bila u redu sve dok je išla do na pola puta – tj. ne dalje od Istoka. No prema riječima Saint-Justa: “Oni koji prave revolucije na pola, samo kopaju sebi grobove.”
6. Kako u jednom jednostavnom koraku ljudima zgaditi revoluciju?
Zar nije smiješno danas pričati o revoluciji? Zar ovaj koncept nije u potpunosti odbačen? Uistinu, ovo je jedno od najvećih ideoloških postignuća liberalnog uma. Kapitalistički Zapad – prije svega, Sjedinjene Države – je marljivo radio na tome od kraja Drugog Svjetskog rata, ne samo politički i vojno, već i kulturno i kognitivno. Ključni utjecaj CIA-e i velikih, privatnih zaklada kao što su Ford, Rockefeller i Carnegie na akademske stipendije i općenito govoreći na intelektualne krugove (uglavnom lijevo-liberalne) u post-ratnoj Europi dobro je dokumentiran. Njihov strateški fokus bio je na širenju društvenih nauka, a posebno taktički su ciljali na koncept historije. Na primjer, tokom post-ratnog perioda, francuski historičari su bili motivirani velikodušnom finansijskom podrškom kako bi studirali longue durée strukture i ponavljajuće historijske cikluse umjesto društvenih pokreta i pojedinačnih historijskih događaja.Kao što je tvrdila Kristin Ross, ovo ne samo da je potaklo brisanje historijske svijesti o samoj mogućnosti naprasne promjene ili mutacije u historiji, već isto tako i napuštanje same ideje o revoluciji.[1] Do 1980-tih godina, Europa je već zaboravila revolucionarno porijeklo sopstvenih demokratija; čak ih se i sramila. Ipak, konačni udarac ideji revolucije nanio je Zapad nakon 1989. godine s porastom takozvanih obojenih revolucija: “Narandžasta”, “Ruža”, “Tulipana”, i tako dalje, koje su popratila različita “Proljeća”. Mnoge od ovih revolucija smatrale su se nenasilnim, da bi nade koje su nosile na kraju bile potopljene u moru krvi. Ukrajina nije iznimka.
Kulminacija ove revolucionarne avanture Zapada bilo je stvaranje tima profesionalnih, svjetskih revolucionara u obliku srpskog pokreta Otpor, grupe mladih srpskih aktivista koji su učestvovali u svrgavanju Miloševića s vlasti. Trenirali su ih američki operativci u hotelima Hilton i obasipali novcem – navodno milionima dolara. Liberalni The Guardian, poput najjeftinije sovjetske propagande, uzdizao je vođu grupe, Srđu Popovića, kao ni manje ni više nego “tajnog arhitektu svjetske revolucije.” [2] Članovi Otpora savjetovali su i trenirali takozvane pro-demokratske i pro-Zapadne aktiviste u pedesetak država, uljučujući Indiju, Iran, Zimbabve, Burmu, Ukrajinu, Gruziju, Palestinu, Bjelorusiju, Tunis, Egipat, Venecuelu i Azerbejdžan.I sto tako su pretvorili svoje revolucijske vještine u akademsko znanje (“nova, ali brzo rastuća akademska oblast nenasilne borbe, čiji se utjecaj osjeti širom svijeta“ [3]), koje se podučava na prestižnim zapadnjačkim univerzitetima kao što su Harvard, Univerzitet u New Yorku, Univerzitet Columbia, Londonski univerzitetski koledž, i tako dalje. Čak pišu i vodiče za revolucionare pod naslovima kao “Kako započeti revoluciju u pet prostih koraka: Humor i Hobbiti, ali ne s pištoljima”.[4] Naravno “bez pištolja”, s obzirom da Zapad ne može podnijeti prizore krvi, osim ako je ne prosipaju oni sami.
Činjenica je da je većina revolucija koje je savjetovao Otpor propala. No ipak, Zapad je i dalje uspijevao u jednoj stvari, a to je da se ljudima smuči svaki put kada čuju riječ “revolucija”. Figura revolucionara počela se poistovjećivati sa manipuliranjem demokratskom voljom naroda moralnom i intelektualnom iskvarenošću, i falsificiranjem stvarnog emancipatornog iskustva društvene borbe.
7. Nedostaje Lenjin
U ovoj krvavoj drami u Ukrajini danas nedostaje ideja revolucije. Ili preciznije: nedostaje nam Lenjin. Nedostaje nam figura koja radikalno preispituje binarnu logiku sukoba između dva normativna identitetska bloka. I Zapad i Putinov “ruski svijet” nadziru isključivo dodijeljena područja koja definiraju njihove “vrijednosti”. Te vrijednosti su zapravo dva seta proizvoljno esencijaliziranih, strogo diferenciranih kvaliteta. Zapad, kao i uvijek, pažljivo bira – “civilizaciju”, “demokratiju”, “slobodu”, “vladavinu zakona”, “otvoreno društvo” – i nedavno je u sve to nastojao uključiti rodnu ravnopravnost kao i LGBTQ prava. Putinov kontrablok zasigurno nije tako plemenit i može se sažeti prostom formulom: “Ruska duša plus carski imperijalizam minus gej parade”. Ta formula izrađena je u saradnji i sa svesrdnom podrškom Ruske pravoslavne crkve.
Lenjin i boljševici predstavljaju ono što ova dva zaraćena identitetska bloka negiraju i isto tako ono što ih ujedinjuje unatoč svim proizvoljnim razlikama. Prvo, ova dva bloka zauzimaju komplementarne i u isto vrijeme kontradiktorne pozicije u okviru struktura moći globalnog kapitalizma, koji proizvodi, a i sam je proizvod takvih antagonizama – ne samo između ova dva identitetska bloka, već isto tako u odnosu na globalnog drugog, tj. u odnosu na Globalni jug. Lenjin je ovo znao. Čak i ako se njegov koncept imperijalizma više ne aplicira na našu savremenu situaciju, on nas i dalje podsjeća da nema kapitalizma bez nepravde, nasilja i rata. Zaboravljanje ove činjenice bila je samo kratkoročna privilegija Zapada, privilegija koja se rijetko dopušta Drugima. To je razlog zašto “samo revolucija okončava rat”.
Drugo, oba bloka jednako poriču historijsku vjerodostojnost svojih takozvanih vrijednosti. Ovo poricanje dio je njihovog identiteta, s obzirom na to da stabilizira granice među njima. No ipak, naslijeđe ruske Oktobarske revolucije briše ovu granicu i razlaže samu ideju normativnih identitetskih blokova. To je razlog zašto su Lenjin i boljševici Putinovi stvarni neprijatelji i zašto “revoluciju” ne pronalazimo među bitnim karakteristikama Zapada.
Boljševička revolucija nije samo svrgla Rusko carstvo, pogubila cara (koji je gurnuo sopstveni narod u krvavi imperijalistički rat), i postavila političke i kulturne temelje moderne Ukrajine. Išla je dalje od toga. Danas, kada Rusija zakonom zabranjuje takozvanu javnu promociju homoseksualnosti, trebali bismo se sjetiti da je boljševička Rusija već 1918. dekriminizirala homoseksualnost. Nedugo zatim, legalizirano je pravo na pobačaj, a ženama je dato pravo na razvod – samo je bilo potrebno da napišu pismo. Boljševici su donosili progresivne, rodno neutralne bračne i porodične zakone, potpuno drugačije od svega što imamo u modernom svijetu. Nekoliko godina nakon toga, sovjetski sud proglasio je istospolne brakove zakonitim, uz obrazloženje da su sporazumni. [5] Ova postignuća ruske Oktobarske revolucije su neosporna, bez obzira na to što je Staljin poništio mnoge od njih 1930-tih godina.
Šta nam ovo govori? Prvo, čak i prema standardima liberalnih “vrijednosti”, Lenjinova Rusija je bila ispred ne samo Zapada u tom vremenu, već i Zapada našeg vremena. Isto tako nam govori da su te takozvane “vrijednosti” ništa drugo do nesumnjivo rezultat kontigencije društvene borbe. Što je još važnije, ukazuje nam na to da u našem imaginariju moramo obnoviti ideju brze i radikalne promjene – kao preduslova za naš opstanak.
Šta je alternativa? Zapad i NATO, nakon pobjede nad Putinom, se žele širiti sve dok čitav svijet ne postane “Zapadni”? Ovaj projekat je sramotno propao. NATO je uistinu postao odbrambena snaga s jednim jedinim zadatkom, a to je da učvrsti i zaštiti Zapadne vrijednosti unutar svog identitetskog bloka. No ovo je već priznavanje poraza. Šta predstavlja “Zapad” danas osim naziva za samoporažavajući liberalni um, koji je slobodu zamijenio s identitetom i ogradio je u civilizacijske razlike? Ovaj poraz je zakašnjela osveta kolonijalnog nasljedstva, s kojim se Zapad nikada uistinu nije suočio. Ideološki duh ovog nasljedstva, koji do dan danas progoni Zapad, je kobna binarnost – “Zapad i ostali” – i ova binarnost je ono što sada pogoršava antagonizme, te potiče nasilje i ratove (koje ne mora nužno voditi sam Zapad). Ono što je Putina učinilo “ludim” i tom istom logikom, korisnom budalom Zapada je upravo ova isključiva binarna logika: ili Zapad ili Istok. Ukratko, njegovo ludilo sačinjavaju njegovi dijelovi koji najviše podsjećaju na Zapad: njegova identifikacija sa esencijalističkim kulturnim razlikama identitetskog suprotstavljenog bloka – njegov sumanuti “ruski svijet”. Još gore, ovu istu binarnu logiku – ili Zapad ili Putin – dijeli i Putinova opozicija u državi, što je čini neučinkovitom protiv ruskog nacionalizma. U glavama opozicionara, kao i općenito istočnoeuropske ljevice, Hladni rat nikada nije završio. I dalje postoji isključiva dvojnost: ili Zapad ili katastrofa.
Istinska katastrofa koja je Ukrajinu pretvorila u ratno polje je upravo ova binarnost u kojoj se Zapad bori protiv ideološkog čudovišta koje je sam stvorio. Rat je buknuo ne zato što je Zapad trebao prodrijeti još dublje do tog istočnog drugog, koji se sada naziva “ruskim svijetom”. Naprotiv, već je preduboko zašao – sa binarnosti prvobitne akumulacije (privatno nasuprot državnog vlasništva) koja je uništila čitav ovaj prostor i postavila oligarhijsku vladavinu. Upravo taj binarni ćorsokak nas sprečava da zamislimo kraj ovoga rata osim distopijske vizije krhkog primirja usred ruševina i mržnje. Koliko će trebati da se izliječe rane ovoga rata koji dijeli ne samo dvije nacije i milione porodica i prijatelja, već isto tako dvije civilizacije, dva svijeta? Već sada slušamo kako će možda trebati stotine godina. Da li imamo toliko vremena?
Ono što je sada Rusiji potrebno nije državni udar koji bi navodno vratio stvari u normalno stanje. Potrebna joj je revolucija – lenjinistička sa istinskim revolucionarnim nasiljem koja neće samo ukloniti Putina i njegovu kliku s vlasti (a zaslužuje istu sudbinu kao Nikolaj II), već isto tako uništiti čitav njegov sistem oligarhijskog ortačkog kapitalizma, izvlastiti kriminalne eksproprijatore, i pozvati sve potlačene u svijetu da se pridruže borbi. Upravo to je ono čega se Zapad najviše plaši.
Sistem parlamentarne oligarhije koji održava Putina, autoritarnog i nasilnog karaktera, nije isključivo ruski izum. To je sistem koji najbolje služi interesima današnje svjetske vladajuće klase. To je razlog zašto postoji tolika naklonost prema Putinu među desničarskim krugovima širom svijeta. Ako Putin umre, neko drugi će preuzeti njegovu zastavu, ne samo u Rusiji, već i u mnogim drugim mjestima širom svijeta, uključujući Zapad.
8. Ponovno: Samo revolucija okončava rat
Prije nekih trideset godina, Jugoslavija se raspala nakon niza krvavih ratova. Već u to vrijeme, Giorgio Agamben nam je u svojoj knjizi Homo Sacer pružio poprilično distopijsku viziju onoga što će uslijediti. [6] Tvrdio je kako na raspad Jugoslavije ne treba gledati kao na trenutnu regresiju u prirodno stanje i u rat svih protiv svih,koji će zatim biti popraćen novim društvenim ugovorima i uspostavljanjem novih nacionalnih država. Umjesto toga, tvrdio je kako konflikt označava nastanak izvanrednog stanja kao trajnog stanja. U ratovima u Jugoslaviji, i općenito u raspadu država u Istočnoj Europi, Agamben je vidio “krvave glasnike” koji su najavili novi nomos na zemlji. “Ukoliko se ne suočimo s njim, ovaj nomos će preuzeti planetu”, pisao je Agamben. Pozivajući se na tezu Carla Schmitta o raspadu vestfalskog poretka, Agamben predlaže kako će ovaj novi nomos biti post-eurocentrični globalni sistem međunarodnih odnosa u kojima će dominirati “veliki prostori” – ili ono što danas možemo vidjeti u normativnim identitetskim blokovima. U ovoj transformaciji, kao što je Schmitt predvidio, Evropa i Zapad će izgubiti dominantne pozicije u konfiguraciji svjetskih sila.
To je nešto što bismo trebali imati na umu kada neki sugeriraju kako Zapad, EU i NATO vraćaju svoj prošli sjaj, ujedinjeni kao nikada prije. Ovu iluziju je stvorio sam Putin. Zapad nema ideološki kapacitet da se suoči sa najvećim svjetskim problemima današnjice. Post-ratna stvarnost bivše Jugoslavije može nam poslužiti kao otrežnjujući podsjetnik na njihovu nemoć: deindustrijalizacija i raseljene pustoši, nacionalne države čiji je suverenitet okrutna šala, ratni zločinci koji se slave kao nacionalni heroji, i nove granice koje krše međunarodni zakon, ali ih makar dijelom priznaje Zapad. Ukratko, Agamben je bio u pravu i bit će ponovno u pravu kada nastupi post-ratna stvarnost u Ukrajini.
Ovim se isto tako retroaktivno objašnjava neuspjeh Zapada u bivšoj Jugoslaviji. Zapad nije imao viziju demokratije koja prevazilazi nacionalnu državu. Razlog za rat nije bio civilizacijska razlika između Zapadne/europske demokratije i endemskog nacionalizma na Balkanu, već konačna vesternizacija države, koja je nametnula logiku nacionalne države na prostoru ekstremne kulturne, lingvističke i historijske heterogenosti. [7]
Tek treba da nastupi ono najgore. Zapad i dalje nema viziju demokratije koja prevazilazi nacionalnu državu, što je razlog zašto entitet kao što je “Zapad” uopšte postoji: kao kulturna i normativna zamjena za nedostatak utopijske mašte i revolucionarne hrabrosti. Ovo je razlog zašto, kada se suoči sa krizom, EU odjednom zaboravi svoje plemenite vrijednosti i oslanja se na nešto mnogo zlokobnije: predsjednik Europskog vijeća, kada se pozabavio pitanjem zašto EU tretira izbjeglice iz Ukrajine drugačije od onih koji su došli iz drugih ratom razorenih država, izjavio je kako Ukrajinci i Europljani pripadaju istoj “europskoj porodici”. [8] Koliko god ovo bilo simpatično i dobronamjerno, ova metafora može samo značiti da je EU zajednica ujedinjena na krvi. Da li zajednica „tla“ može biti daleko iza?
Bivša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nije bila izgrađena na identitetu. Njen legitimitet utemeljen je na dvostrukoj utopiji, koja je nastala iz sukoba sa staljinističkom kontrarevolucijom 1948. godine. Prva dimenzija ove utopije bila je širenje demokratije na odnose proizvodnje i radničkih prava – takozvani sistem samouprave. Druga je bila kroz proširenje demokratije kao aktivne politike mira u sferi globalnih međunarodnih odnosa kroz Pokret nesvrstanih, čiji je suosnivač bila Jugoslavija. Dok se prvi projekat bavio ograničenjima demokratije koja su sastavni dio kapitalističkog načina proizvodnje, drugi se bavio emancipatornim interesima onih koje su tada nazivali “trećim svijetom” koji je nastao iz anti-kolonijalnih borbi. Na ovaj način, Jugoslavija je osporila dvije osnovne binarnosti našeg doba: privatno nasuprot državnog vlasništva i Zapad nasuprot Istoka.
Događaji iz 1989. i 1990. godine osudili su ove utopijske projekte na propast (iako su i oni doduše patili od sopstvenih nedostataka i kontradikcija). Ideja demokratije koja je osvojila Hladni rat, smatrala je sebe, u starom kolonijalnom maniru, urođeno superiornijom (i Zapadnom), pravdajući time svoje širenje kroz prazno prostor-vrijeme postkomunističkog svijeta. Uživajući u ovom “trijumfu demokratije”, liberalno-demokratski um bio je nezainteresiran za učenje iz grešaka demokratskih utopija koje su nastale iz anti-kapitalističke i anti-kolonijalne borbe.
Ideološkom sukobu koji je izazvan invazijom na Ukrajinu očajnički nedostaje utopijska vizija mira i pomirenja koja će okončati rat, a ta vizija nadilazi krhko primirje. Takvo primirje može samo proizvesti stalno izvanredno stanje, sve ostavljajući longue durée procesima promjene mentaliteta, stvaranja prikladne kulture sjećanja, progona ratnih zločinaca koje će kasnije slaviti kao nacionalne heroje, i bolno sporu transformaciju nedemokratskih oligarhija u malo manje nedemokratske oligarhije. Ovo će možda na kraju uspjeti, ali u relativnoj vječnosti liberalnog realizma, do tad ćemo svi pomrijeti.
Dopustimo revolucionarnoj historiji i utopijskoj mašti da nam pruže drugačiju viziju mira i pomirenja za Ukrajinu i Rusiju:
Prvi korak Revolucije je uspješan i mir će se uskoro vratiti u Ukrajinu. Neki ruski vojnici pobratimili su se sa nekadašnjim ukrajinskim neprijateljima, dok su drugi masivno napustili front, ubijajući sve oficire koji su im se suprotstavili. U Kremlju, članovi revolucionarnog komiteta donijeli su nacrt novog zakona kojim će izvlastiti oligarhe. Dan ranije, u podrumu palače, počinioci zločinačkog rata u Ukrajini bili su smaknuti. Njima je proces trajao mnogo kraće nego Nikolaju i Eleni Čaušesku. Međutim, ko će čuvati vođe Revolucije u njihovom sjedištu u Kremlju? Oligarsi su već skupili privatne armije – izdašno finansirane, profesionalno trenirane, i dobro naoružane od strane Zapada i NATO-a. Historija opet nam opet daje odgovor – to će biti Ukrajinski borci, najbolji vojnici za taj posao, baš poput latvijskih strijelaca koji su štitili Lenjina u Smolniju prije više od sto godina. Iako će zasigurno biti nasilja i gubitaka, više neće biti mržnje među Ukrajinacima i Rusima u njihovoj zajedničkoj Revoluciji. Samo revolucija okončava rat.
Da li ovo zvuči previše utopijski? Možda, ali nije nam preostalo vremena ni za šta drugo. Osim ukoliko ne povratimo utopijsku viziju radikalne i brze promjene, osuđeni smo na propast. Ukoliko nam oni ne bace nuklearnu bombu, onda će nas već sunce spržiti.
Autor: Boris Buden, e-flux Journal
S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba
Bilješke
1. Kristin Ross, Brza auta, čista tijela:Dekolonizacija i preuređenje francuske kulture (MIT Press, 1994), 189.
2. Jon Henley, “Upoznajmo Srđu Popovića, tajnog arhitektu globalne revolucije”, The Guardian, 8. mart 2015. https://www.theguardian.com/world/2015/mar/08/srdja-popovic-revolution-serbian-activist-protest
3. Henley, “Upoznajmo Srđu Popovića”.
4. Srđa Popović, “Kako započeti revoluciju u pet laganih koraka: Humor i Hobiti, a ne pištolji,”The Guardian, 9. mart 2015. https://www.theguardian.com/world/2015/mar/08/five-ways-start-revolution-srdja-popovic-humour-non-violence
5. Brak između cisrodne žene i trans muškarca prema kojem se pravno još uvijek odnose kao prema ženi. Pogledati knjigu Edmunda Schluessela i Sosialistinen Vaihtoehto, “Prije 100 godina, zaboravljena sovjetska revolucija u LGBTQ pravima: Pregled knjige Dana Healeya pod nazivom Homoseksualna želja u revolucionarnoj Rusiji,” Socialist Alternative, 21. maj 2017, . https://mronline.org/2017/11/07/100-years-ago-a-forgotten-soviet-revolution-in-lgbtq-rights/
6. Giorgio Agamben, Homo Sacer: Suverena moć i goli život (Stanford University Press, 1998).
7. Ovo je teza Marije Todorove, Imaginarni Balkan (Oxford University Press, 1997).
8. Pogledati www.consilium.europa.eu. Na sličan način, predsjednica Europske komisije Ursula Von Der Leyen po pitanju članstva Ukrajine u EU izjavila je kako “nema sumnje da ovi hrabri ljudi koji brane naše vrijednosti pripadaju našoj Europskoj porodici”. https://nationworldnews.com/eu-chief-ukrainians-belong-in-the-european-family/
Značajan dio ovog teksta sastoji se od misli i ideja mojih drugova i prijatelja: Bini Adamczak, Rade Iveković, Gal Kirna, Sandra Mezzadre, Rastka Močnika, Naoki Sakaija, Jona Solomona, Branimira Stojanovića, Paula Stubbsa, Darka Suvina, Massimiliana Tombe, i mnogih drugih. Isto tako sam bio pod utjecajem izložbe “Parapolitika: Kulturne slobode i Hladni rat,” HKW, Berlin (Novembar 2017- Januar 2018), koju su odabrali Anselm Franke, Nida Ghouse, Paz Guevara i Antonia Majača.
Boris Buden je pisac, kulturni teoretičar i prevodilac. Rođen je u bivšoj Jugoslaviji, studirao je filozofiju u Zagrebu i kulturnu teoriju na Univerzitetu Humboldt u Berlinu. Od početka osamdesetih godina objavljuje eseje i knjige o kritičkoj i kulturnoj teoriji, psihoanalizi, politici i savremenoj umjetnosti na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku. Podučava na univerzitetima u Europi i održava predavanja širom svijeta. Buden je stalni saradnik pri Europskom institutu za progresivne kulturne politike u Beču i trenutno živi u Berlinu.
