Zaboravljeni visočki alimi
(Autor serijala Ibrahim Hadžić)
Husnija-ef. Suša
Ovih dana, tačnije 15. decembra, navršava se punih 15 godina od smrti rahmetli Husnije-ef. Suše. Tim povodom, želim da se kao njegov školski drug, ali i kao radni kolega, prisjetim njegovog dragog lika i djela. Rođen je u Dolu-Visoko 09. jula 1955. godine od oca Nezira i majke Sabihe. Vrlo rano je ostao bez oca koji je preselio 1962. godine. Osnovnu školu je završio u Donjem Moštru, i te 1971. godine upisao Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu. Kroz Medresu smo ga upoznali kao veselu, dragu i komunikativnu osobu. Već na samom početku školovanja pokazao je sklonost za pisanje, počeo je objavljivati prve pjesme u Preporodu i Zemzemu. U razredu je bio veoma omiljen i veliki veseljak. Bio je vrlodobar učenik. Po završetku Medrese nije bio u prilici da nastavi daljnje školovanje jer je, u to vrijeme, nama iz Medrese bilo zabranjeno da se upišemo na bilo koji fakultet. Treba dodati tome i činjenicu da je bio najstarije muško u porodici o kojoj je uz majku morao voditi brigu. Brzo poslije mature se zaposlio i počeo raditi kao imam, hatib i muallim u džematu Maurovići. Nekako u to vrijeme je oženio Esminu i s njom je živio veoma skladan brak, iz koga su se rodila djeca Nezir i Alma. Esmina je, još dok je bio u Medresi svima nama u razredu bila poznata, jer Husnija je s ponosom uvijek pričao o njoj. Husnija-ef. je bio veoma društvena osoba, jednostavan u komunikaciji i spreman pomoći svakom kome je to trebalo. Volio se našaliti, često puta je to bilo i na njegov račun. Uživao je u druženju. Kako je on umro haman da su umrla i naša sijela koja je on organizirao i dogovarao tokom dugih zimskih noći. Sjećam se da je bio onaj koji je koordinirao naše generacijske sastanke. Osim u Maurovićima radio je uporedo i kao muallim u džematu Liješeva. Na tom radnom mjestu je ostao sve do 1989. godine kad prelazi u džemat Orašac u kome ostaje sve do 1992. godine. Džematlije svih ovih džemata u kojima je radio, ga se veoma rado sjećaju i spominju ga po dobru. Možda to najbolje ilustruje prića Asima-ef. Muslije koji je u vrijeme kad je on otišao na odluženje vojnog roka došao da radi u Maurovićima. On prića;“ Čim je Husnija- ef. došao sa odslušenja vojnog roka oni su mi rekli, došao je naš efendija i on će nastaviti dalje kod nas.“ Pred samu agresiju na našu zemlju Husniju-ef. je poklopila teška bolest čije uzroke zna samo Uzvišeni Allah i on sam. Bilo mu je to veliko iskušenje u kome je on potpuno skrhan i fizički i psihički zaglavio bolnice, gdje ostaje punu godinu dana. U sarajevsku bolnicu Koševo je smješten u februaru 1992. godine gdje ga je zadesila i agresija na našu zemlju. O vremenu provedenom u bolnici i izlasku iz Sarajeva napisao je potresnu ispovjest pod naslovom „ Bal vampira na Kobiljači“. Po povratku iz Sarajeva u januaru 1993. godine Husnija-ef. je došao sa dijagnozom kako više nemože raditi poslove koje je do tada radio, te sa prijedlogom o privremenom penzionisanju. To nedefinisano stanje ga je pritiskalo, što ga je vjerovatno uz ostale okolnosti ponovo vratilo u bolnicu, ovog puta u Zenicu. Godine 1997. je tek, nakon svih nedaća koje su ga poklapale nastavio da radi u Medžlisu islamske zajednice Visoko kao tehnički sekretar a kasnije kao sekretar MIZ-a Visoko. Na toj dužnosti je ostao sve do smrti 2007. godine.
Kao što sam već pomenuo veoma rano je počeo pisati. U početku su to bile pjesme kojima se oglašavao uglavnom, u Zemzemu i Preporodu. Pošto je veoma rano ostao bez oca, njegove prve pjesme su uglavnom bile posvećene njemu i u njima se mogla osjetiti tuga za njim. Prvu pjesmu je objavio u Zem-zemu 1972. godine. Tri godine je bio član redakcije Zem-zema. (1973-1976) Piše pjesme, pripovjetke, eseje, izvještaje sa područja MIZ-a Visoko. Objavio je preko 150 naslova u Zem-zemu, Preporodu, Islamskoj misli, El Hidaji (visočko izdanje), Muallimu i Kevseru. Njegov mevludski spjev Muhammed a.s. kao siroče, snimljen je na audio kaseti u izdanju Udruženja Ilmijje BiH, 1991.godine. Taj spjev je doživio veoma veliku pažnju i publicitet kod našeg naroda, pa je postao gotovo sastavni dio mevludskih programa. Nagradu za to je dobio odlazak na hadž u toj godini. Još nekoliko njegovih kasida i ilahija je „upjevano“ i njihovo učenje na prigodnim prilikama izaziva suze u očima kod slušalaca. Sječam se da smo jednu od njih učili kad smo obilježavali deset godina od njegove smrti u njegovom rodnom Dolu. Malo je bilo onih koji su ostali ravnodušni i bez suza u očima. Tematika većine njegovih radova prožeta je vjerom Islama, ali je pisao i o svom ronom kraju. Posebno je upamčena njegova priča koja nosi naslov „Monjarska zora“, kojom je Husnija-ef. pokazao svoju ljubav prema zavičaju i rodnoj grudi. Sa Jusuf-ef. Trgom je objavio knjigu „Turbeta, alimi i gazije Visokog“ 1997.godine. U El-Hidaji (visočko idanje) je objavio u nastavcima svoj doživljaj boravka u bolnici Koševo za vrijeme agresije, te svoj izlazak iz Sarajeva. Naslov ove priće sam govori o strahotama kroz koje je prolazio on, ali i svi oni koji su bili u Sarajevu i koji su putovali konvojem kojim su izašli iz Sarajeva. „Nasrtaj krvoločnih zvijeri na razbijeno i bespomočno stado naivnih jagnjadi zatekao me u bolnici Koševo u Sarajevu. Godinu dana kao u toru gledao sam razjarene vukove po okolnim brdima i duboko u duši osječao njihov bal nad nevinim žrtvama. Olovne kiše bespoštedno su odnosile ljudske živote, dječije igre, mladost, istoriju i sve ono što je čovjek vijekovima izgradjivao da bi Saraj bio ono što jeste. Jezivost se ipak najviše spoznavala u kompleksu bolnice Koševo. Svakodnevno sam gledao kako kamionima dovoze mrtva tijela, komade ljudskih tijela, osakačene, izbezumljene, glađu iznurene, promrzle, strahom i agonijom ošamućene. Prilično sam bio ozdravio, pa sam prema svojim mogučnostima i na poziv medicinskog osoblja priticao u pomoć onima kojima je pomoć bila potrebna. Heroji u bijelom spašavali su čak i ono što su četnici već smatrali mrtvim.“ Tih zimskih, januarskih dana 1993. godine izašao je iz Sarajeva konvojem u kome su izašla djeca, bolesnici i starije osobe pod pokroviteljstvom Crvenog krsta, Dječije ambasade i Umprofora. Golgotu koju su preživjeli na Kobiljači u ovom teksu Husnija-ef. vjerno donosi čitaocu, koji bi terao da zapamti svaki detalj onako kako ga je on zapamtio. Provjere, prijetnje, repetiranje puške, cijevi na čelu, satima u stavu sa rukama iznad glave. Psovke, vrijeđanja, ustaljeni repertoar koji oni jedino mogu i ponuditi. Nada u beznadju, je četnik koji otkriva da je on imam, i koji ga upozorava da nastoji da komandir ne sazna tu informaciju jer će „tada tek nadrljati“. Allah mu je pomogao preko njega, nije ga odao, nisu saznali da je imam. Ima i medju srbima ljudi, nisu svi četnici. Konačno dolazi kući u svoj Dol. Nakon godinu dan je sa svojom porodicom, efendincom i djecom te ostalom familijom.
Život ga nije mazio, ali je uvijek ostao vedar i nasmijan. Nikad nije prestao pisati a pisao je na mašini za štampanje. Nikad nije ništa napisao na kompjuteru, ni na poslu, ni kad je pisao pjesme, priče…. Kad mu je preselila hanuma Esmina, godinu nakon njene smrti oženio je Ramizu iz Bosanske Otoke, s kojom je takodjer imao skladan brak. Umro je 15.12.2007. godine i ukopan je u mezarju u Dolu, neposredno pored njegove kuće. Dženaza mu je klanjana na dan Arefata.
Uzvišeni Allahu daj mu lijepi džennet!
Ibrahim Hadžić
