Vuk Perišić: Kapitalizam, kriza i kritičari

Bit kapitalizma je konkurencija. Ako i jest u krizi to je zato što je izgubio sposobnost provociranja racionalne alternative koja bi ga prisilila na poboljšanje, piše Vuk Perišić – banka.hr

Definicija

Tehnološke pretpostavke kapitalizma omogućila je industrijska revolucija s kraja osamnaestog stoljeća. Njegova institucionalna infrastruktura nastajala je u procesu koji je započet s evolutivnim razvojem engleskog parlamentarizma, Američkom i Francuskom revolucijom, a dovršena je – uvjetno rečeno – europskim građanskim revolucijama 1848. Za potrebe ove rasprave kapitalizam možemo (restriktivno) definirati kao poredak utemeljen na zaštiti privatnog vlasništva i slobodi raspolaganja s njime i njegovim plodovima u pravno uređenim okolnostima.

Alternative

Kapitalizam je od samoga početka izazivao otpore i razmišljanje o alternativama. To je sudbina svakog poretka i svakog sustava vrijednosti i determinirana je potrebom da se moć i bogatstvo dijele na drugačiji način (svaki poredak ima svoje gubitnike i svoje dobitnike), ili da se uspostavi drugačiji vrijednosni sustav.

Dvije alternative su i realizirane tijekom i nakon Prvog svjetskog rata, u uvjetima sveopćeg političkog i civilizacijskog sloma. Prva alternativa, uvjetno rečeno lijeva, bila je komunistički režim uspostavljen u Rusiji nadahnut marksističkom doktrinom. Druga alternativa bili su talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam, uz napomenu da su između ta dva poretka i svjetonazora postojale znatne razlike i da su, iako ih se uobičajeno naziva desnima, sadržavali mnoge lijeve značajke.

Zbog svoje iracionalne naravi nacizam i fašizam nisu težili racionalnoj i koherentnoj ideologiji jer su se obraćali strastima i koristili nacionalističkom i rasističkom mitologijom, obiljem biologističkih i eugeničkih besmislica, pa i ezoterijom. Najviši intelektualni doseg talijanskog fašizma – koji je unekoliko bio intelektualno ambiciozniji – su razmišljanja “fašističkog Marxa”, Mussolinijevog ministra obrazovanja Giovannija Gentilea i dadu se svesti na postavku da je država utjelovljenje hegelijanskog apsoluta i da izvan nje ljudski život gubi svaki smisao.

Nacizam i fašizam nisu se načelno protivili privatnom vlasništvu i privatnoj inicijativi, ali pod uvjetom da njihovi titulari zadovoljavaju stroge etničke, rasne i političke kriterije. Business nije bio prepušten tržišnom spontanitetu jer su pojedinačni životi i sudbine, privatni i poslovni interesi, bili podređeni državi kao ultimativnoj sili koja briše granicu između privatnog i javnog, dokida društvene sukobe, proturječja i pluralizam svjetonazora i interesa i postaje instrument ostvarenja beskonfliktne utopije sada i odmah. Ona je fokus u kojem se imaju susresti različiti staleški, poslovni i profesionalni interesi organizirani u korporacije (u Italiji), ili u mističnu “narodnu zajednicu” (Volksgemeinschaft u Njemačkoj) unutar koje je svaki društveni sloj – u idiličnoj harmoniji s drugim slojevima – imao svoju “zadaću” i svoj udio u “pravednoj” (fiskalnoj, nipošto tržišnoj) raspodjeli bogatstva i resursa. Sve zarad jedinstva nacije koju čekaju velike povijesne misije. Svrha ekonomije nije blagostanje nego autarkija kao strateški preduvjet ekspanzionističkih pothvata. Profit postaje sporedan, pa i nepoželjan motiv jer su nacija i rasa, kasnije i imperativ pobjede u ratu, pojeli svaki aspekt društvene i pojedinačne egzistencije. Ekonomski bankrot nacizma i fašizma ostao je neprimijećen u košmaru zločina koje su inspirirali i počinili. Mnoge inačice fašizma preživjele su Drugi svjetski rat u obličju takozvanog Trećeg puta u Južnoj Americi i nekim europskih perifernim i autarkičnim zonama.

Marksizam i njegovi učinci

Ako su nacizam i fašizam bili iracionalni ekscesi, marksizam je bio vrlo ozbiljna i upotrebljiva kritika kapitalizma, relevantna sama po sebi, neovisno o svojim zabludama, napose neovisno o režimima kojima je Marxov portret služio kao totem. Ne treba zaboraviti da je marksizam nastao i kao humanistička reakcija na stravičnu bijedu radništva u velikim zapadnoeuropskim industrijskim centrima, premda treba imati na umu Hayekovu opasku da su ti nesretnici živjeli u još strašnijim uvjetima prije nego su postali proleteri i najamnici. S Marxovom analizom kapitalizma 19. stoljeća možemo se ne slagati ali joj ne možemo poricati relevantnost, a njegova vizija oslobođenog rada nastala je iz neupitno plemenitih pobuda. Civilizacijski doprinos marksističke ljevice, i uopće ljevice, jednostavno je nemjerljiv: od Engelsa, preko Lukácsa, Sartrea, Marcusea, Hobsbawma i Fromma do Korčulanske škole, da ne spominjemo književnost i film.

Paradoksalno je da marksizam nije bio niti je htio biti puka negacija kapitalizma. U kapitalizmu je marksizam vidio etapu u povijesnom kontinuitetu “društveno-ekonomskih formacija”. Marksizam nije negirao povijesne zasluge kapitalizma u razvoju “proizvodnih snaga”, ali je držao kako će novi, socijalistički poredak u tome biti još učinkovitiji. Konačno, liberalna i marksistička misao imale su zajednička ishodišta u prosvjetiteljstvu i racionalizmu. Nominalno, obje doktrine imaju isti cilj, slobodnog čovjeka, premda je primijenjeni marksizam, u obliku komunističkih režima, prema tom cilju krenuo, blago rečeno, zaobilaznim i začudnim putovima. Komunizam jest težio materijalnom blagostanju ali nije znao kako ga postići, točnije htio ga je postići na svoj način i na koncu se raspao u sudaru sa stvarnošću.

Komunisti nisu poricali da je kapitalizam ekonomski uspješniji poredak ali su vjerovali da će ga socijalizam uspjeti “stići i prestići” kada se konsolidira i za to stvori “materijalnu bazu”. Marksisti su držali da tržišni zakoni nisu samo nepravedni nego da će se jednoga dana pokazati i neučinkovitima. Iako su njihovi neuspjesi i njihove zablude bili monumentalni, ipak su stvorili za sada jedinu alternativu kapitalističkom slobodnom tržištu koja je uobličena u sustavnu, promišljenu, koherentnu i racionalističku doktrinu.

Marksistička doktrina, komunistički režimi i, uopće, lijeva misao i lijeva kritika imali su nesagledive zasluge za demokratizaciju i socijalnu osjetljivost zapadnog kapitalizma i to nehotice, svojim pukim postojanjem. Tijekom Hladnog rata zapadne vlade i nisu imale drugog izbora nego da neprestano dokazuju i pokazuju kako su bolje od svoga istočnog protivnika. Zapad nije ozbiljno shvaćao samo sovjetsku imperijalističku prijetnju, nego i intelektualnu dopadljivost marksističke doktrine. Taj problem razriješen je tako što je odgovor na pitanje “imati, biti, ili čitati Fromma?” – prepušten slobodnom izboru.

Uspjeh Zapada bio bi nemoguć bez socijaldemokratske ljevice, bilo da je obnašala vlast ili djelovala iz opozicije. Prestala je tragati za radikalnom alternativom, posvetila se konstruktivnom poboljšavaju zatečenog poretka i nerijetko uspješno mirila imperative slobodnog tržišta i socijalne osjetljivosti.

Tvorci društva blagostanja i socijalne države imali su Marxa na umu, na ovaj ili onaj način – kao uzor ili kao prijetnju, svejedno – što je konzervativnom premijeru Haroldu Macmillanu omogućilo da Britancima već 1957. poruči: “Nikad vam nije bilo bolje“. Neovisno od kriza i stranputica, promotri li se u širem povijesnom kontekstu, kvaliteta života u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi svojevrsni je civilizacijski vrhunac i možda najveće dostignuće čovječanstva koje bolju paradigmu jednostavno ne poznaje.

Kriza kritike ili kriza konkurencije

Iako zapravo nije bila neki osobito težak tektonski poremećaj, Velika recesija iz 2008. izazvala je poplavu tvrdnji da je kapitalizam u dubokoj, strukturalnoj i terminalnoj krizi i da su pad burzovnih indeksa, promet sumnjivih vrijednosnih papira i budžetski deficiti samo njena sporedna posljedica. U takvom promatranju Velike recesije kriju se tri pogreške.

Prva je sama definicija krize kao takve jer čitava povijest čovječanstva je na stanovit način povijest jedne velike krize. Što je uopće ne-kriza? Imaju li poredci pravo na krizu, ili ih na svaki i najmanji znak slabosti treba u moralnoj panici bacati preko palube? Ili su, pak, periodične krize imanentne svakoj ljudskoj tvorevini?

Drugi problem je problem paradigme. U ime kojeg ostvarivog ili ostvarenog modela se procjenjuje neodrživost ili propast kapitalizma ili, pak, potreba da ga se dokrajči? Koji to “izam” poznaje ljudsko iskustvo da bi se na temelju njega moglo suditi kako je demokratski kapitalizam zapadnog tipa “potrošen”? Marksizam je barem bio dovoljno pošten da nedvosmisleno obrazloži paradigmu u čije ime je tvrdilo da je kapitalizam “truo” i pritom je stvorio čitav filozofski i ideološki sustav. Danas, primjerice, Serge Halimi, glavni urednik časopisa Le Monde diplomatique, nonšalantno zaključuje da je nakon bankrota banke Lehman Brothers doveden u pitanje legitimitet i kredibilitet kapitalizma, uskraćuje argumentirano obrazloženje i nudi neoriginalna i dvojbena rješenja poput nacionalizacije, visokih poreza i kolektivnog vlasništva. U dugoročne i kratkoročne ekonomske posljedice tog pothvata Halimi se ne upušta. (Serge Halimi, We can’t go on like this, Le Monde diplomatique, rujan 2013.).

Treći problem je moralne, ali i logičke naravi. Kritičari kapitalizma kao da likuju nad krizom. Likovati nad ekonomskim nevoljama samo zato što se doimaju kao dokaz “ispravnosti” nekog ideologema je, blago rečeno, moralno upitno. Ako je poredak koji je u znatnom dijelu svijeta omogućio dotad nepoznatu i nezamislivu razinu blagostanja i osobne slobode, u agoniji, nije li to tragično? Nije li to civilizacijski, čovječanski poraz koji zaslužuje duboku zabrinutost? Nadalje, ostaje nejasno smeta li kritičare sâm kapitalizam ili njegova kriza. Jesu li i prije bankrota banke Lehman Brothers uviđali da je kapitalizmu odzvonilo? Naime, ako je taj poredak toliko užasan, dosljedni kritičar bi ga trebao doživljavati još gorim kad nije u krizi, a ako je problem samo u krizi tada nije problem u kapitalizmu, nego u utopijskom mentalitetu njegovih kritičara koji se ne mogu oteti očajničkoj potrebi i potrazi za savršenim društvom.

Ipak, ako kapitalizam jest u suštinskoj krizi to je isključivo zato što je izgubio sposobnost provociranja racionalne alternative koja bi ga, pak, silila na poboljšice. Moderna ljevica, za razliku od negdašnjih marksista, ne nudi ni suvislu analizu ni suvisle alternative. Otvoreno zastupanje izvornog marksizma i socijalizma bilo bi intelektualno poštenije i – zašto ne? – bilo bi legitimno. Umjesto toga lijeva kritika moralistički tvrdi kako je kapitalizam nepravedan, ali moderni ljevičari nemaju odgovor na pitanje u ime koje ostvarive i održive vizije pravde to tvrde. O posljedicama te “pravde” (što god to značilo) na privatno vlasništvo, obvezne odnose, sposobnost privrede i društva da stvara novu vrijednost, na banke, na burze, na poduzetničku i radničku motivaciju nema ni riječi. Znakovito je da se kritičari ne bave proizvodnjom nego raspodjelom što je opasan sindrom koji je prešao okvire ljevičarskih festivala i postao središnji politički i društveni meritum.

Moderna ljevica uskraćuje nam i odgovor na važno pitanje je li ljudski rod uopće sposoban organizirati se u “pravedno” ili “bolje” društvo, sve kada bi i postojao sveopći konsenzus oko toga što je zapravo “pravedno” i “dobro”. Je li moguć poredak koji bi iskorijenio siromaštvo i koji bi, što je još važnije, bio zajamčeno imun na krize? Ili je, “na ovom stupnju razvoja proizvodnih snaga” postojeće stanje ponajbolji doseg ljudskog roda? Upravo onako kao što se u pomanjkanju hladne fuzije i lijeka protiv raka, čovječanstvo za sada mora zadovoljiti s Dieselovim motorom i palijativnom kemoterapijom. Zastrašujuće je, zapravo čudovišno, da nitko ne postavlja pitanje rizika: sve da je kapitalizam doista tako nehuman kao što se tvrdi, nisu li rizici koji bi nastali njegovom demontažom, potencijalno strašniji i od samog kapitalizma?

Nije kapitalizam u krizi samo zato što ne doživljava dostojnu kritiku nego i zato što ne postoji globalna konkurencija poredaka i ideologija kao u doba Hladnog rata. Bitak kapitalizma je konkurencija i ona se ne ogleda samo na “unutarnjem” tržištu roba, nego i u srazu s alternativnim poredcima. Komunizam, koji je tu utakmicu svojedobno prihvatio s velikim ambicijama, izgubio ju je 1989. Nestavši sa scene kapitalizmu je uskratio ono najvažnije: dostojnog konkurenta, ali i konkurenciju samu. Zatekavši se u ideološkom i političkom monopolu kapitalizam je počeo, kako to uvijek biva s monopolima, pokazivati znakove disfunkcije. Nestankom marksističke ljevice ispraznila se pozornica racionalne polemike. Nastali vakuum ispunile su snage koje žele dokinuti i pozornicu i polemiku i razum.

Iracionalne alternative i cinizam kao spas

Poredci i doktrine koji su danas suprotstavljeni kapitalizmu, a to su nacionalizam i klerikalizam (u raznim oblicima, od kršćanske anateme profita i potrošačkog društva, do terorizma radikalnih islamista), nemaju racionalna već emotivna ili transcendentna ishodišta, po potrebi ukrašena radikalno lijevim frazama. Drugim riječima, danas nema nikoga kome bi zapadna demokracija dokazivala da je bolja (najmanje loša) kada njeni protivnici ionako ne teže boljitku nego nekim sasvim drugim, iracionalnim vrednotama. Njihova vizija nije utopija nego distopija u kojoj će ekonomija biti dokinuta jer i potrebu za blagostanjem doživljavaju kao “sebičnu” materijalističku blasfemiju. Privlačnost takvih alternativa temelji se na nevoljkosti mnogih ljudi da odaberu osobnu slobodu – ona podrazumijeva preuzimanje moralne i egzistencijalne odgovornosti – i na njihovoj sklonosti spram prividne sigurnosti koju pruža pripadnost kolektivu, osobito kada se kolektiv predstavlja kao Viši Smisao i nudi masovnu moralnu anesteziju.

Danas – vratimo se britanskom primjeru – David Cameron ne može izgovoriti You've never had it so good. Javnost je postala isuviše cinična za takvu vrst patetike, neovisno o tome žive li Britanci bolje nego u doba Macmillana. Taj cinizam, to nepovjerenje i emotivna distanca spram bilo koje ideologije, doktrine ili dnevne politike – vladajuće, opozicijske ili alternativne, racionalne ili iracionalne, nebitno – utvrda je građanske i individualne autonomije, a građanska i individualna autonomija jedina je sila koja ima demokratski i moralni legitimitet da od zatečenog poretka zahtjeva da bude bolji, ali tako da u toj evoluciji, u toj umjetnosti mogućeg ni pod kojim uvjetima i ni po koju cijenu ne ugrozi nju, građansku i individualnu autonomiju. Njen cinizam i njena skepsa jedina su, premda krhka, zaštita pred avanturističkim alternativama koje se nude i s lijeva i s desna.