Vučićeva strategija u predizbornoj kampanji u načinu izazivanja emocija mnogo više je zasnovana na njegovoj radikalskoj prošlosti, nego na njegovoj proevropskoj mimikriji. On mase opslužuje sa nekolikim vrstama strahova.
Prvo, onaj dio Srbije koji ima petooktobarsku traumu, jer je nestankom privilegija stečenih pod Miloševićem izguran na gubitničku stranu, tu svoju traumu prepoznaje pod kodnim imenom DOS. Vučić dijeli tu traumu, pa iz njegovih usta DOS zvuči kao psovka ili kletva. No, taj dio Srbije je vidno pojačan onim građanima koji su svoju traumu stekli u tranzicionoj Srbiji, u zemlji koja je poslije ubistva Đinđića stekla dijelom reakcionarne crte za vrijeme Koštuničine dominacije, ili se pretvorila u proevropsko manekenisanje sa kleptokratskim samoposluživanjem u vrijeme Tadićeve apsolutne vlasti. Ti ljudi imaju šestooktobarsku traumu.
Sinteza dva traumatizovana bloka birača i jeste tajna Vučićevog uspjeha. Pri tome nije važno da su neke „dosmanlije”, kako su ih posprdno nazivali Radikali, sada perjanice Vučićeve vlasti. Niti to što aktuelni kandidati ni po čemu nisu jedinstveni. Zajednički imenitelj Jeremića, Belog, Šešelja i Jankovića jeste da nemaju zajednički imenitelj. Zato je parola koja sadrži kodno ime DOS ustvari vješto obnavljanje traumatičnog sjećanja, a Vučić se pojavljuje kao garant da se trauma neće ponoviti. Mada realna opasnost od ponavljanja traume i ne postoji.
Drugi strah koji Vučić projektuje na Srbiju jeste prizivanje raznih „scenarija”, od ukrajinskog do makedonskog. Njega, Vučića, eto, hoće da sruše neimenovane demonske sile po kriptoscenariju napisanom tamo daleko. Aleksandar Vučić time pomjera petooktobarski strah u pravcu anonimnog špijunskog rovarenja i svjetske zavjere protiv Srbije. Naizmjenično se premijer svađa sa nekim „ambasadama” i „njima”. I ovaj strah se obično ugnijezdi u dve grupe ljudi: U onima koji imaju antizapadni refleks, jer se nikada ne insinuira rovarenje iz neke istočne ambasade, i onima koji se boje zlih vradžbina, vudua i podlih namjera velikih sila, ukratko, haosa. Vučić potom izgovori magičnu mantru o stabilnosti. On je prepreka toj žgadiji koja bi da raščereči Srbiju. Vučić je takoreći – vrhovni stabilizator.
Treći strah, implantiran u Vučićevu ideologiju, jeste autoviktimizacija. I kada kinji druge premijer kuka da je žrtva. Recimo, on ponavlja da je sam protiv desetorice, ali će u neravnopravnoj tuči pobijediti. Sam protiv svih. Kao usamljeni kauboj koji jaše u susret zalazećem suncu. Ovaj herojski narativ je, naravno, na nivou činjenica potpuna besmislica. Vučić je predsjednički kandidat koalicije koja je na prethodnim izborima osvojila šezdesetak odsto glasova. Tako on sa svojim partijskim divizijama stoji sam naspram rascjepkane opozicije koja, osim Belog, nije u stanju da razvije ni efikasnu gerilsku taktiku borbe protiv Vučićeve ekonomske, političke i medijske nadmoći. A kamoli da, kao što to premijer sugeriše, sa svih strana opkoli hrabrog kauboja i počne da ga cipelari.
Sa pozom žrtve mogu se poistovijetiti mnogi. Svi koji su više puta politički traumatizovani i razočarani, svi kafanski filozofi uvjereni u svjetsku zavjeru protiv Srbije, ali, za divno čudo, i mnogi koji su faktičke žrtve Vučićeve neoliberalne ideologije kao radnici sa pelenama.
Vučić ne može drukčije, on mora da proizvede masovni opsadni mentalitet. Tek onda se osjeća korisnim, čak nezamjenjljivim. Otud vješto zatezanje tih biračkih sinapsi, otud i stalni predizborni stres, izbori u dvogodišnjem taktu za koje niko ne zna zašto su raspisani. U normalnim okolnostima takvi političari bi izgledali histerično i egomanski. Zato se nužno proizode vanredne okolnosti. Politički oponenti se proglašavaju neprijateljima, kritički novinari lažovima. Vučić se inscenira kao garant da će te iskonstruisane aveti koje sam priziva – „dosmanlije”, strani plaćenici, neprijatelji, lažovi i žute patke – ostati u podrumu.
Četvrti strah koji Vučić kapilarno širi Srbijom ima vrlo realnu osnovu. To je strah za radno mjesto, za blizinu kazanu, da se preživi. Njegova stranka tjera ljude da ostave matični broj i potpišu da će glasati za predsjedničkog kandidata AV. Njegovi direktori kidnapuju autobuse da bi prevozili stranačku vojsku na položaje. Razgovaraju sa kolebljivcima o tome za koga će da glasaju. Spominju sistematizaciju koja se, eto, završava baš uoči izbora. Pa će neko biti tehnološki višak. Traži se od građana da kamerama mobilnih telefona fotografišu svoj glasački listić sa zaokruženom dobitnom kombinacijom. Sve to govori da Vučić ide na sigurno. Ili će ljudi da se boje neprijatelja koje im AV crta na zidu, ili njega. Teško je ostati pametan između dvije vatre.
E, pošto čak ni AV ne može sve sam, onda mu asistiraju privijanci poput Ivice Dačića. Njih dvojicu povezuje zajednička prošlost, samo što je devedesetih Dačić bio bliži epicentru Miloševićevog nasilnog sistema, dok je AV bio mladi četnik-početnik. Ali Dačić po urođenom političkom instinktu zna gdje mu je mjesto. 2008. se uhvatio za skute Tadiću, a od 2012 se priklonio starorežimskom jatu preodjevenom u evropsko ruho. „Srbija ne smije da dopusti drugu šansu za froncle DOS-a koje bi je ovog puta dotukle”, reče šef srpskih socijalista na privremenom radu kao ministar spoljnih poslova.
Dakle, ista priča, ista prijetnja obnavljanjem petooktobarske i tranzicione traume. Samo što Dačić u napadu amnezije zaboravlja da on lično nije bio samo Miloševićeva fronclica, već i Tadićeva froncla.
Dačićev rječnik ukazuje na šarmantnu sklonost germanizmima, jer je srpska riječ „froncla” ima korijen u njemačkoj riječi franze (franse) – kita, kićanka, resa.
Ako Aleksandar Vučić u trenutku opuštanja pomisli da je od sada pa zauvijek Dačić njegova lična kićanka neka se zamisli nad činjenicom da je raspjevani nacionalni socijalista politički nadživio nekoliko srpskih vladara koji su mislili da će vječno vladati.
Na kraju, AV bi takođe trebalo da ima na umu da konstantna manipulacija ljudskim strahovima može izroditi samo strahovladu. A ona se obično ne završi dobro ni po uplašenu pučinu ni po strahovladara.
- Autor Dragoslav Dedović
- DW.DE
