NA TEMELJU pojedinih analiza “vrsnih” regionalnih stručnjaka nakon izbora za parlament Srbije i ukupno 65 gradova i općina, uključujući i glavni grad Beograd, koji su održani polovicom prosinca prošle godine, reklo bi se da je sve proteklo redovito i očekivano te da nema mjesta dramatiziranju. Pristalice srpskog predsjednika Vučića su pobijedili, što je očekivano. Opozicija je izgubila, također očekivano. Izbori su pokradeni.
Piše: Boris Vukotić, index.hr
Očekivano. Mislim, sigurno je bilo krađe, ali je teško dokaziva. Analitičari kažu.
Jedino što je, izgleda, bilo donekle neočekivano za regijske, osobito srpske promatrače je dobar rezultat onog nesvakidašnjeg liječnika koji tvrdi da je Zemlja ravna ploča. Što se njega tiče, moje je mišljenje dijametralno suprotno od mišljenja eksperata. Gospodin bivši profesor je zaradio pošteno svaki glas. Doslovno zaradio.
Međutim, ako je netko imao vremena ovlaš pratiti izbornu kampanju u susjedstvu ili nekoliko sati po zatvaranju biračkih mjesta pogledati određene videouratke o izbornom danu, sigurno se ne bi složio s analizama eksperata. Jer o brutalnoj izbornoj krađi u Srbiji, posebice u Beogradu, postoji bezbroj materijalnih dokaza. U svom izvješću o njima govori i CRTA, prominentna srpska nevladina organizacija, koja je 2018. godine dobila nagradu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) za izuzetan doprinos u promicanju demokracije i obrani ljudskih prava.
Oni kažu da su rezultati izbora proizašli iz nelegalnog izbornog inženjeringa u organizaciji vladajuće stranke. Drugim riječima, da je predsjednik Vučić kao glavni tvorac inženjeringa pokrao izbore. Brutalno i bezobzirno.
A što na sve imaju reći Sjedinjene Države i Europska unija?
Odnos Europske unije prema Vučiću
U posljednjih nekoliko godina dužnosnici Europske unije su temeljno potkopavali svoj kredibilitet tako što su, umjesto podupiranja demokratskih principa i vrijednosti u Srbiji, uvijek optirali stabilnost regije. Zapravo, ako je i bilo nekakvih mršavih i jadnih pomaka u pravcu dobrog upravljanja, vladavine prava, snaženja institucija sustava te makar formalnog poštivanja osnovnih ljudskih prava, sva je ta dostignuća pomela autoritarna, nedemokratska, nekontrolirana i neograničena vladavina srpskog predsjednika Aleksandra Vučića.
Od njegovog povratka na vlast 2012. godine krhki, nedovoljno razvijeni demokratski korijeni u Srbiji u potpunosti su zatrti. Vučićeva vladajuća Srpska napredna stranka desnog centra uspostavila je apsolutnu kontrolu nad glavnim polugama vlasti, prije svega pravosuđem, sigurnosnim službama i medijima. Upravo je do srži korumpirane medije Vučić iskoristio da se brutalno obračuna s političkih protivnicima, bilo da je riječ o partijama, NGO sektoru, malom broju neovisnih novinara ili običnim građanima.
U stvarnosti u Srbiji formalno postoje izbori, jednako pravo glasa, aktivno i pasivno biračko pravo, više ponuda na političkom tržištu, dakle pluralizam mišljenja, sloboda izražavanja ili, na primjer, trodijelna podjela vlasti. Međutim, suštinski je Srbija zarobljena u svojevrsnoj “mekoj autokraciji” jer je Vučićeva kontrola nad srpskim centrima moći u potpunosti zaokružena, a demokratski procesi deformirani do razine bizarnosti. Prema tome, ne postoji ni najmanja mogućnost jedan takav sustav okarakterizirati kao objektivno demokratski.
Kontrola medija
U početku je Vučić gušio neovisni i objektivni tisak preuzimanjem kontrole nad njegovim glavnim izvorom prihoda: oglašavanjem. Većina reklamnih agencija bila je u vlasništvu medijskih tajkuna koji su mu bili odani. Umjesto da promidžbene proračune temelje na tržišnim čimbenicima, oni su kupovali oglasni prostor od TV postaja i tiska koji su povoljno izvještavali o predsjedniku, a uskraćivali sredstva onima koji su ga kritizirali.
Nakon početne akumulacija kapitala tijekom vremena lojalni, uslužni mediji postali su mainstream medijskog prostora Srbije, leglo korupcije, pranja novca, netočnog, tendencioznog i neobjektivnog informiranja. Medijske tvornice laži Vučićeve propagande, koje su po načinu komuniciranja s građanstvom više počele sličiti grotesknim španjolskim sapunicama nego objektivnim izvorima informiranja. Sukladno prethodno spomenutom, predsjednik Europske federacije novinara Mogens Blicher Bjerregard u intervjuu za Radio Slobodnu Europu u listopadu 2017. godine naglasio je kako je Srbija zemlja s “najgorim kršenjem slobode medija na Balkanu”. Nakon nešto više od šest godina od ove izjave stanje u Srbiji je još gore, ako je to uopće moguće.
Europska unija se pravila naivna
Međutim, i pored gore navedenog, Europska unija je “trpjela i trpi” Vučićev autokratski režim. Za razliku od onoga što u Mađarskoj radi Viktor Orban, koji je mrlja na obrazu cijele EU, Srbija je van bloka i tu će ostati još dugo, dugo, dugo. Dakle, Vučićeva nacionalističko-populistička, retrogradna i antiliberalna politika – koja se temelji na povijesnoj velikosrpskoj ideologiji krvi i tla “oplemenjenoj” ruskim grotesknim, neoimperijalističkim idejama – njegova je osobna stvar i nije sramota napredne Europe.
Dok god se Zapadni Balkan ponovo ne zapali novim nacionalističko-religijskim sukobom. A neće, jer je predsjednik Vučić, iako autokrat-lopov-na-izborima, “sidro stabilnosti koje Srbiju uspješno vodi na putu reformi”. Prethodnu misao nije izrekao bilo tko i nije izrečena baš toliko davno. Pogodili ste, riječ je o bivšoj njemačkoj kancelarki Angeli Merkel.
Vučićevo ogavno prenemaganje
Da skratim, ideja EU kreatora politike za regiju Zapadnog Balkana bila je do kraja iskoristiti Vučićevo ogavno prenemaganje i pretvaranje da je predan europskim vrijednostima, zanemarivanje brutalno evidentne štetnosti njegove ne samo unutarnje nego i vanjske politike te pokušaj da ga se mrkvom i samo mrkvom, bez pokazivanja štapa, prevede na drugu obalu rijeke koja dijeli “dobre” od “loših” momaka.
Europski dužnosnici su smatrali, a čini se da mnogi od njih i dalje smatraju, da bi Vučić, unatoč svom životopisu i politici koju vodi, u konačnici ipak mogao biti kritični i ključni igrač koji omogućuje Bruxellesu da se približi svojim geostrateškim ciljevima na Balkanu.
Prije svega, riječ je o kakvoj-takvoj stabilnosti nestabilne, siromašne i u krajnjem ne mnogo atraktivne regije koja je u povijesti uvijek producirala samo nevolje. Nadalje, radi se i o poslušnosti Balkana kada je u pitanju provođenje zaštitne agende EU u vezi tranzita nelegalnih migranata, čiji priliv umnogome komplicira ionako složenu ekonomsko-političku situaciju u Europi nakon ruske agresije na Ukrajinu. I u konačnici, ali po važnosti nikako ne na posljednjem mjestu, uspostavi održivih relacija Srbije s Kosovom.
Upravo normaliziranje odnosa između Srbije i Kosova, što bi postavilo temelje za eventualno priznanje kosovske neovisnosti, nedvojbeno je glavni prioritet EU na Balkanu, a gospodin Vučić je ranije često znao reći da “Srbi i Albanci moraju naučiti živjeti i raditi zajedno”. Njegove recentne izjave su dijametralno suprotnog karaktera od prethodno spomenutih.
I Amerikanci su reagirali suzdržano
Iako se u prvim priopćenjima američkih dužnosnika nakon izbora u Srbiji mogla osjetiti suzdržanost, pa čak i neutralan stav u odnosu na očigledne neregularnosti izbornog procesa, mnogi prominentni djelatnici na američkoj javnoj sceni te promatrači do čijih se mišljenja drži u Bijeloj kući upozorili su na deficit demokracije u Beogradu te na Vučićev autoritarizam.
Za predsjednika Srbije se govori kako je uspio uspostaviti potpunu dominaciju nad izbornim procesom u Srbiji, koji je proveden s “prizvukom demokracije” (ono što se u političkoj teoriji zove neliberalna demokracija). Riječ je o izborima koji su zapravo besmisleni jer ih karakteriziraju apsolutna kontrola medija jedne strane u izbornom natjecanju (vladajuće stranke), zastrašivanje aktivista, izborni inženjering u smislu glasanja ljudi koji nemaju prebivalište u mjestu glasanja, dovođenje glasača iz drugih država i druge nepravilnosti.
Američki promatrači naglašavaju da je predsjednik Biden, kao dobar poznavatelj prilika u regiji Balkana, nastojao gurati politiku sličnu agendama zamišljenim u Berlinu i Bruxellesu, s idejom uspostavljanja autoriteta jedne (odabrane) osobe u Srbiji ili nedvojbenog lidera, koja bi mogla nametnuti ravnotežu između nacionalističkih (konzervativnih) i prodemokratskih snaga u zemlji te biti glavni kanal za komunikaciju sa Zapadom.
Time bi se eliminirala nepotrebna diversifikacija kontakata koja je u prošlosti vodila totalnom nerazumijevanju pozicija američke administracije u odnosu na interese srpskog naroda. A Bidenov interes i glavna ideja vodilja njegovog predsjedničkog mandata, koju je ponovio mnogo puta, bila je pobjeda demokracije nad autokracijom.
Nesporazum Bidena s vlastitom administracijom
Međutim, nerazumijevanje administracije, osobito diplomacije, onoga što je Biden zamislio u odnosu na Vučića dovelo je do pogrešne primjene američke politike u regiji.
Posljedice su disparitet u tretiranju susjeda u odnosu na samu Srbiju (susjedi se tretiraju po mnogo oštrijim standardima), što je ohrabrilo Vučića, koji je, po svemu sudeći, stajao iza kriza u Bosni i Hercegovini, dva nasilna sukoba na Kosovu i umetanja proruskih elemenata unutar sustava vlasti u Crnoj Gori, inače članici NATO saveza. Sve to zbog mekšeg stava američke diplomacije, koja je, pogrešno tumačeći Bidenovu ideju, kreirala pristup da srpskog predsjednika treba prevesti na “pravu stranu” pod svaku cijenu. Čak i implementacijom blažih kriterija kada se to tiče, na primjer, provođenja demokratskog izbornog procesa.
Ono što je Amerikance osobito razljutilo je ponašanje Vučića nakon izborne noći. Umjesto zahvalnosti za suzdržan stav administracije, a prije svih američkog veleposlanstva u Beogradu, u odnosu na velik broj dokaza da su izbori, prvenstveno u glavnom gradu, bili pokradeni, srpski je predsjednik otvoreno okrivio Sjedinjene Države i Europsku uniju za raspirivanje prosvjeda opozicije. I to ni manje ni više nego u društvu ruskog veleposlanika Bocana Harčenka.
Šutnja je istovremeno pragmatična i cinična
Šutnja Europe i Sjedinjenih Država u vezi evidentne krađe na parlamentarnim i djelomičnim lokalnim izborima u Srbiji može biti politički pragmatična, ali je i duboko cinična. Spomenuti subjekti time potkopavaju vlastiti moralni autoritet. Postavlja se pitanje je li njihova šutnja kratkoročno i opasna ako se ima u vidu regijska sigurnost i stabilnost u kontekstu šire stabilnosti u Europi.
Vjerojatno nije, ali pod uvjetom da se s vremena na vrijeme ipak prekine kao, na primjer, brujanjem motora američkih zrakoplova F-16 iznad Banje Luke od prije nekoliko dana, jer se samo na taj način lokalnim siledžijama može dati do znanja da i iznad njihove moći postoji moć.
Srednjoročno i dugoročno ona je ne samo opasna već i fatalna jer je neizbježna posljedica takvog ponašanja onemogućavanje daljnje emancipacije i uključivanja društava Zapadnog Balkana u prirodno europsko okruženje. A po mom dubokom uvjerenju, getoizacija regije znači izvor kontinuirane nestabilnosti, koji u vremenu novog preslagivanja geopolitičke arhitekture svijeta može nanijeti veliku štetu Europskoj uniji, ali i njenim partnerima preko Atlantika.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
Index
