Svatko se na svoj način bori za svoju zemlju – a sve je manje onih koji pod svojom zemljom iskreno drže ovih 51.129 kvadratnih kilometara Bosne i Hercegovine
Ponedjeljak, 3.10. Nama je lijepo, taman kako smo zaslužili
Prođoše još jedni u nizu izbora u BiH čiji je ishod koliko očekivan, toliko i poražavajući. Ponovo se pokazalo kako su priča o referendumima i odcjepljenjima i ratna retorika koja ju prati, kupovina glasova novcem, ucjenama i poklon paketićima bez traga govora o programima dovoljni razlozi da bi naivni narod opet dao podršku vladajućim nacionalističkim partijama. Ovakav narod uistinu ne zaslužuje da ga se žali što mu je loše. Kako napisa Drago Bojić, „čini se da ovdje nije riječ samo o zatucanosti i političkoj neprosvijećenosti građana, nego i još više o njihovom mentalnom i psihičkom sklopu koji zahtijeva ozbiljne psihijatarske tretmane“. Nema smisla navoditi koliki su broj načelničkih pozicija uzele vodeće nacionalističke stranke jer su brojke uistinu deprimirajuće. Možda jedino da navedem ukupni broj glasova koje su pojedine stranke dobile na razini cijele države, a do kojih sam došao zbrajajući još uvijek nepotpune rezultate stranačkih preferencija za općinska vijeća. Tako SDA bilježi potporu od oko 300.000 ljudi, drugi je Dodikov SNSD s gotovo 200.000, SDS je biralo 125.000 glasača, DNS oko 82.000, HDZ BiH blizu 100.000, a SBB 74.000. Pored njih ima i čitava plejada stranaka slične retorike koje bilježe solidnu narodnu potporu. S druge strane, tzv. građanske opcije bilježe kudikamo skromniju podršku, a predvođene su SDP-om koji podupire oko 120.000 birača, DF je dobio skoro 55.000, a Naša stranka 26.000 glasova. Da su ove potonje imale zajedničke kandidate, vjerojatno bi dobile kojeg načelnika više (Jablanica, Donji Vakuf, Novo Sarajevo,…), ali razloge zašto im je potpora tako mala prvenstveno trebaju tražiti u sebi. Osim toga, u oči bode i činjenica da je izabrano svega šest načelnica od kojih je samo jedna u FBiH. A kakve druge rezultate i očekivati znajući da je u administraciji na razini cijele države zaposleno oko 200.000 ljudi uz izlaznost od 53,88% a koja bi baš sada, kada se država nalazi u rasulu, trebala biti ogromna kako bi se kaznilo i s vlasti zbacilo one političke predstavnike koji su nas doveli u ovu situaciju. Ali ne, dežurni kritičari i inertni građani su opet radije ostali doma jer tobože svi su isti i nitko nije vrijedan njihova glasa. Baš nitko. I ni na jednoj listi. Pa ni primjerice vrli profesor i pisac vrijedne knjige Kritika bosanskog umaTarik Haverić koji je na listi Naše stranke za općinsko vijeće sarajevske općine Stari Grad dobio svega 142 glasa. A na drugoj strani organizirana mašinerija nacionalnih stranaka na dan izbora (i vjerojatno jedini put u godini) pokazuje svoju brigu i pažnju, pogotovo u ruralnim krajevima, i za svakog onemoćalog starca ili staricu (eh, da ih se svaki dan tako pazi, kako bi imali ugodnu starost) pa ih dovozi na biračka mjesta da ispune svoju građansku dužnost. Bude tu i nekih komičnih scena poput one u kojoj jedna baka, uzevši svoje glasačke listiće pita gdje je kutija od njezinog kandidata. Ali nije jadna bakica izolirani slučaj. Garantiram da minimalno desetina glasača u ruralnim krajevima, naročito ženskog spola, ne zna bez nečije asistencije uredno popuniti glasačke listiće pa to za njih uglavnom odradi onaj tko ih dovede do glasačkog mjesta, često ne poštujući njihove preferencije. Mislim da je putem izbora iluzorno očekivati bilo kakvu promjenu nabolje sve dok se među građanima ne podigne svijest o važnosti izbora, pogotovo među nezainteresiranom omladinom koja se na biralištima češće pojavljuje u ulozi promatrača nego glasača.
Utorak, 4.10. Nije sve tako zeleno i plavo
I danas o izborima. Malo dublji uvid u rezultate izbora u Federalnom dijelu države ipak daje razloga za kakvu-takvu nadu. Naime, vladajuće bošnjačke stranke SDA/SBB doživjele su veliki poraz u Bosanskoj krajini i u Tuzlanskoj regiji, a izgubile su i bitku s nekim svojim bivšim članovima, sada nezavisnim kandidatima. Naime, Bihać je za gradonačelnika izabrao kandidata Građanske stranke, a Bužim, u kojem se pojavilo čak šest nezavisnih lista od kojih je pet dobilo vijećnika, nezavisnog kandidata. To se vjerojatno uradilo stoga što je manje glasova potrebno dobiti za pet pojedinačnih mandata nego za isto toliko s jedne liste. U red iznenađenja, ali koja teško da bude nadu, ide i uvjerljiva pobjeda Fikreta Abdića Babe u Velikoj Kladuši pa je u tom kraju jedino još Sanski Most ostao u rukama SDA. Tuzla je standardno izabrala SDP-ovog gradonačelnika, ali posebno raduje pobjeda Edina Delića, profesora na Rudarskom fakultetu univerziteta u Tuzli, u utrci za načelnika općine Lukavac, a kojeg su podržale tu prisutne građanske opcije. Osim toga, SDA je izgubila Zenicu i Visoko od nezavisnih kandidata koje je, nakon svađe s lokalnim esdeaovcima, potjerala iz stranke. S druge strane, HDZ BiH (što nije neki razlog za nadu jer se radi strankama istih načela) im je preoteo Vitez, Odžak i Vareš pa je to sve bio alarm za početak nekih frakcijskih borbi unutar stranke koje je pokrenuo Senad Šepić okrivljujući vodstvo kojemu je „općina Centar važnija od deset drugih“ za, ispostavit će se, ne baš tako dobar izborni rezultat. Dogodile su se još dvije ohrabrujuće stvari, a to su iznenađujuće dobar rezultat Naše stranke u većem dijelu Sarajeva kao i njeno, istina zasad tiho širenje po BiH, te pobjeda Joze Ivančevića u utrci za načelnika općine Prozor-Rama bez obzira što se suočio s nizom marifetluka kojima se služila protivnička strana (malverzacije dopisnim glasovanjem, privremeno zapošljavanje u elektroprivredi kako bi se dobile simpatije građana, kupovina novcem ozbiljnog broja glasača u danima pred izbore), bez obzira što je glavni protukandidat već 20.7. (nakon registriranja dopisnih glasača) bio proglasio pobjedu i bez obzira što je općina, vjerovatno zbog njenog visokog proračuna, postala zanimljiva i predsjedniku suparničkog HDZ-a koji je u mjesec dana pred izbore tri puta posjetio Ramu pa se skovala šala kako bi bilo dobro da mu netko iznajmi stan u Prozoru. Ovi rezultati nam pokazuju da se vladajuće nacionalističke stranke, bar u Federaciji, mogu poraziti ukoliko se bude djelovalo organizirano i izbore shvaćalo ozbiljno. Naravno, prije toga treba doći do konsolidacije i reformi u lijevo-liberalnom spektru političkih opcija i u tom slučaju bi se nešto moglo i očekivati od sljedećih općih izbora.
Međutim, rezultati izbora u RS-u ne daju nikakvu nadu. Pobjeda srpskih nacionalističkih stranaka je tolika da su čak uzeli i Srebrenicu iz ruku nezavisnog kandidata i bivšeg načelnika Ćamila Durakovića. Ova pobjeda samo pokazuje kolika je nebriga vodećih bošnjačkih stranaka za najveće ratno stratište Bošnjaka, koje im izgleda samo služi da bi njime mogli mahati u nacionalističke svrhe i doći uslikati se tu kada bude kakva obljetnica, a kada treba konkretno djelovati ili uraditi nešto za Srebrenicu i Istočnu Bosnu, onda ih nema. Čak su, prema riječima žepačkog efendije, mnogi Bošnjaci u Žepi glasali za srpske kandidate iz protesta prema bošnjačkim političarima koji ništa nisu učinili da se stanje tamo popravi.
Srijeda, 5.10. Borba za etničke teritorije u novim fazama
Republika Srpska nastavlja sa stvaranjem države u državi. Nakon produbljivanja ionako dubokih političkih podjela, dolazi i do privredne podjele. Tako bi moglo doći i do toga da se kemijski proizvodi iz Federacije BiH neće moći nalaziti na policama u RS-u – da, ukoliko su tvornice registrirane na području RS-a.
Hrvati se nadaju dobivanju trećeg entiteta, a mnogi među Bošnjacima se također bore za treći entitet – bošnjački. Tako nam između ostalih pojava opet za oči zapinje Haris Zahiragić, predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu i aktivist SDA, koji traži da se rasporedi časova na fakultetima usklađuju prema vremenu džume. Tako, svatko se na svoj način bori za svoju zemlju – a sve je manje onih koji pod svojom zemljom iskreno drže ovih 51.129 kvadratnih kilometara Bosne i Hercegovine.
Četvrtak, 6.10. Skadarski poučak iliti: neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj
U albanskom gradu Skadru odigrana je nogometna utakmica između Kosova i Hrvatske u kojoj je Hrvatska lako pobijedila rezultatom 6-0. Kako na terenu nije bilo puno uzbuđenja, navijači obje reprezentacije su se potrudili da bude puno buke o događanjima van terena. Najprije su hrvatski navijači uoči utakmice prijetili prekidom utakmice zbog sukoba s domaćim nogometnim savezom. Do prekida utakmice nije došlo zbog vesele atmosfere u kojoj su domaći i gostujući navijači sinkronizirano pjevali i skandirali „ubij Srbina“ i „Srbe na vrbe“, a onda jedni druge nagrađivali aplauzom. Srbijanski su mediji svakako jedva dočekali pisati o ovome s vrištećim naslovima, a prije tri godine, kad je Hrvatska gostovala na Marakani i kad se iz 30ak tisuća grla orilo „Ubij Hrvata, da Šiptar nema brata!“, radije su pisali o crvenom kartonu Joea Šimunića nego o navijanju. Nije ovo prvi izgred ni albanskim navijačima, sjetimo se famoznog drona nad Marakanom. Tako su navijačke tribine – uz komentare na web-portalima i društvenim mrežama – postale septičke jame gdje prosječni ljudi ovdašnjih društava – nezaposleni i frustrirani vlastitim kukavičlukom u svakodnevici punoj nepravdi – odlažu ono najgore što misle jedni o drugima. Albanski i hrvatski navijači sada likuju nad svim porazima srpskog nacionalizma u ratovima koje je pokretao prije 20ak godina, no „trijumfalizam i likovanje bio bi najpogrešniji način na koji bi pripadnici i dionici južnoslavenske i albanske povijesti mogli ispratiti srpski mit na historijski počinak. Od analogne hrvatske, od analogne bošnjačke, od analogne albanske (itd, itd…) panetničke ideologije, srpska se razlikuje samo po prilikama koje su joj bile dane i po brojčano-fizičkim mjerama – razlika je u kvantiteti, ne u vrsti.“ (I. Lovrenović) Mnogo mudrije od likovanja i maštanja o uzvraćanju istom mjerom bilo bi u novonastalim društvima poraditi na dosad izostalom stvaranju pravednih životnih uvjeta. S druge strane, ovakve pojave daju savršen razlog za daljnje postojanje velikosrpskom nacionalizmu. Kad smo već kod navijačkih tribina i Internet-komentara kao septičkih jama, valja spomenuti i one koji ovih dana slave uragan i katastrofu na Floridi kao Alahovu kaznu. Vrijeme ide, tehnologija napreduje, a kreteni ostaju kreteni.
Petak, 7.10. Vukovarski podbačaj u borbi protiv pobačaja
U redu je biti protiv pobačaja. Pobačaj i jest nešto tužno za društvo i traumatično za žene koje se na njega odluče. Rezultat raznih faktora poput manjka edukacije i neodgovornosti o/u seksualnosti, socijalne bijede i pritiska roditelja zaokupljenih čašću, ugledom i očekivanjima. U redu je i da protivnici pobačaja mole za život, u redu su i razne pro-life kampanje. No, jebiga, čekanje trudnica pred bolnicom i objavljivanje njihovih osobnih podataka putem Facebooka? Uznemiravanje pacijentica među kojima ima i teško bolesnih žena? Tim putem je krenula molitvena zajednica „40 dana za život“ sa svojim sačekušama ispred vukovarske bolnice. I dalje je nejasno odakle im informacije o terminima u kojima trudnice dolaze na abortus? Ti su borci protiv pobačaja u jednom Vukovaru u kojem zadnjih godina života ima samo u čekićima koji razbijaju ćirilične table kao najveći problem definirali pobačaj, a šute pred svim drugim svakodnevnim nepravdama koje pogađaju hrvatske građane. Ne treba zaboraviti ni one koji su ih instruirali za takve gluposti. Takve nećete naći pred zgradama političkih institucija ili pred trgovačkih lancima kad poskupe cijene pelena, mlijeka i vrtića, ali zato su uvijek tu kad treba javno osuditi nekoga, ili kad treba stanarima jednog kvarta oteti park, u njemu posjeći 25 stabala i napraviti ogromnu crkvu nacionalnog sveca (slučaj Trnjanske Savice). Neka povremeno otvore i evanđelja, teško da će za takve stvari moći naći opravdanje u Isusovim riječima i djelima. Život se ne štiti zabranom abortusa nego podrškom ženama koje su trudne ili imaju probleme kako donijeti dijete na svijet i prehraniti ga. Prava borba protiv abortusa bi bila stvoriti socijalno pravedno društvo u kojem se dijete neće roditi zaduženo i u kojem neće već iz kolijevke planirati put za Njemačku. Više medijske pažnje od ovog lova na vještice grupe „40 dana za život“ zaslužila je npr. mlada nezaposlena banjalučka trudnica Jelena Perković sa svojom akcijom Korpa podrške. Cilj akcije je prikupiti i donirati budućim mamama sve što je njima i bebama najpotrebnije po izlasku iz bolnice. Inicijativa je uvezala mame iz oba entiteta. I to je jedna divna vijest, primjer kako stvarati alternative abortusu.
Subota, 8.10. Vođa – nositelj tereta (Od apsolutne premoći do apsolutne nemoći)
Što je više Njegovih suboraca padalo, to se On lakše i brže uspinjao na ljestvici zasluga i časti.
Što se više Njegovih sunarodnjaka iseljavalo, to je On glasnije i odlučnije govorio u njihovo ime.
Što je biračko tijelo Njegova naroda bivalo sve manje, to je On dobivao sve više i više glasova.
(Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo…)
U postratno doba svenarodnoga trijumfalizma krstio ga je Njegov duhovni vođa imenom ‘prorok Amos napaćenoga puka’.
Ovih dana nastupilo je vrijeme postizborne pomutnje.
(Zoran Ljubičić)
Nedjelja, 9.10. Prvo su došli po komuniste…
Znate li u koliko se sarajevskih crkvi i džamija ovaj tjedan vrijeđalo nevjernike? Vjerovatno ne znate, nitko nije pratio i vodio evidenciju, ali postoji velika vjerojatnost da se negdje nije pričalo o ljubavi i jednakosti, nego recimo kako izvan te i te vjere nema spasenja, kako su ateisti osuđeni na propast, kako čovjek koji ne vjeruje u Boga ili ne prakticira religiju nije dobar čovjek, i slično. Treba li onda zabranjivati džume i mise, upadati u vjerske objekte? Naravno da ne treba; onaj kome te priče smetaju, ima lijep izbor: može provesti to vrijeme gledajući TV, spavajući, čitajući Richarda Dawkinsa, pijući kavu s dragim prijateljem, učeći kemiju, propitivajući monoteističke religijske koncepte, gledajući neku predstavu u kazalištu…
Međutim, kad se (navodno) vrijeđaju osjećaji vjernika, eto odmah armije talibana i katolibana (riječ taliban dolazi od paštuanske riječi koja označava učenika vjerske škole) koji bi to odmah zabranili, ukinuli, ako treba i silom spriječili. Tako je bilo i ove nedjelje, kad je u Sarajevu u sklopu festivala MESS trebala biti prikazana predstava Olivera Frljića ‘Naše nasilje i vaše nasilje’. Ljude iz Hrvatskog kulturnog društva Napredak, Katoličke crkve, Islamske zajednice, omladine Stranke demokratske akcije… nitko nije tjerao da idu na predstavu, postoji nekoliko stotina ljudi koji su je imali namjeru gledati i to je to. Ako im se ne sviđa predstava (koju sigurno nisu ni pogledali, nego su eto nešto čuli) mogli su napisati kritiku, preporučiti ljudima da ne idu na tu nego na neku drugu (primjerice, autor ovih redaka nije imao namjeru gledati Frljićevu predstavu jer nije ljubitelj tog koncepta, predstava ‘What is Europe’ rađena po motivima Lászla Végela činila mu se kao bolji izbor), i slično, a ne „uvrijeđeni“ i „ugroženi“ dostavljati prijave Tužilaštvu BiH (kardinal Puljić) i(li) pozivati na nasilje.
Tako, uvrijeđeni su predstavom koju niti su gledali niti su imali namjeru gledati, a nisu uvrijeđeni korupcijom i kriminalom, korištenjem vjere u nacionalističke i političke svrhe, užasnim stanjem zdravstva i obrazovanja – dapače, daju podršku onima koji su za to sve navedeno odgovorni i fino s njima nazdravljaju.
Nažalost, iz direkcije MESS-a poklekli su pred prijetnjama i ucjenama i zbog straha od nasilnog prekidanja predstave otkazali javno izvođenje predstave te odlučili da će se izvesti samo interno, za članove žirija i evropske goste. Time su otkazali i moj put na predstavu ‘What is Europe’ – u večeri kad svjedočim vraćanju bosansko-hercegovačkog društva u vijek kad se zbog blasfemije gubila glava, lako mi je za Evropu.
Zadnja informacija u momentu kad zaključujemo ovaj tekst kaže da organizatori MESS-a puštaju ljude koji su se okupili ispred Pozorišta da uđu „na vlastitu odgovornost“. Vidjet ćemo što će se dalje događati u svoj priči.
Prometej.ba/Mato Šarčević, Marijan Oršolić, Zoran Ljubičić (subota), Franjo Šarčević
