Vranduk na Bojani
Piše: Borivoje SIMIĆ
Nakon još jedne izborne blamaže sa izgradnjom Hidroelektrane Vranduk, čovjek ne može a da se na zapita kada će ovdašnji političari jednom prestati tretirati svoje građane i birače na način kako to čine diktatori u „banana“ državama.
Činjenica da se jedna stranka „pokopala“ upravo na Vranduku još prije šest godina, očigledno nije bila dovoljna vladajućim SDA-SBB pa su u odustvu drugih investicija (radovi na koridoru VC su stali, a nema ni drugih energetskih projekata…) odlučili za još jednu igru jeftinog populizma računajući valjda da su građani ove zemlje plitkog pamćenja.
Tri kamena temeljca već su udarana na HE Vranduk, a na gradilištu, kako se uvjerio i sam „nasamareni“ lider SBB-a Radončić i dalje stoje dva bagera, pa ovaj projekat po svemu počinje ličiti na ovovremeni Skadar na Bojani. Samo što je u nekadašnje vrijeme trebalo ugraditi živo tijelo da bi se građevina dovršila, a ovdje je potrebno ono bez čega se u moderno vrijeme ne može – građevinska dozvola.
Ogromna količina velikih riječi o BiH kao „velikom gradilištu“ i „sveopćem napretku“ otišle su u vjetar, a stvarnost iz dana u dan demantuje gotovo sve ono što su političari obećavali i što su najavljivali.
Najnovije makrokonomske statistike zapravo pokazuju da ne samo da nismo najbrže rastuća ekonomija u regionu, kako se jedan od čelnika ove države netačno hvalio u inostranstvu, nego ni da zapošljavanje, a ni drugi ekonomski parametri ne idu u smjeru i tempom kako bi se željelo.
Hladan tuš je podatak da je ekonomija BiH porasla u drugom kvartalu za samo 1,4 posto, što je ozbiljno usporavanje u odnosu na prvi kvartal i simptom da mjere koje su dosad preduzimane dodatno pritišću realni sektor, a ne suprotno da oslobađaju njegovu snagu.
Značajno usporavanje u drugom kvartalu već sada nagovještava da bi MMF-ove prognoze o rastu od 3% i procjene Svjetske banke o 2,8 posto u ovoj godini mogle biti revidirane već prilikom sljedećeg „outlooka“, uprkos tome što će u zemlju ući milioni kredita MMF-a.
Izrečene konstatacije potkrepljuje i podatak da već dva mjeseca zaredom imamo rast nezaposlenosti, uprkos silno izdvojenom novcu za subvencije za zapošljavanje, koje su tempirane upravo u predizborno vrijeme, te uprkos tome da zemlju svakodnevno napuštaju ljudi, uglavnom mladi, i da se po tom osnovu smanjuje broj evidentiranih na biroima za zapošljavanje.
Najnovijin „izum“ je 56 miliona dolara kredita Svjetske banke za zapošljavanje, što bi mogao biti uludo bačen novac ukoliko ne bi bio iskorišten na pravi način, a prije svega u prekvalifikacije i dokvalifikacije, kako se tom aktivnošću ne bi bavile firme u vlastitoj režiji, te u reformu obrazovnog sistema s naglaskom na prilagođavanje potrebama poslodavaca.
Ovdje se čovjek mora zapitati zašto vlast zadužuje buduće generacije za još 56 miliona dolara, a da istovremeno gotovo isto toliko novca „baca“ na promašene subvencije za zapošljavanje.
Zar ne bi bilo pametno subvencije ukinuti i preusmjeriti ih u „aktivne politike zapošljavanja“, a Svjetskoj banci se zahvaliti za ponuđenom kreditu?
Stvaranje uslova za brži i ekonomski rast i zapošljavanje u BiH takođe liči na „Skadar na Bojani“.
Od do sada provedenih reformi doista ih je malo koje su takvog karaktera da mogu podstaći povećanje BDP-a i smanjivanje armije nezaposlenih, te stoga nije ni čudno što su pomaci nabolje spori i nedovoljni.
Vlast u Fedraciji BiH poslodavcima je počela sve naplaćivati pa i vazduh, ali se u trenutku kada je trebalo da nauštrb uvedenih nameta rastereti privredu jednostavno „oglušila“ i nastavila kupovati vrijeme.
Premijer Fadil Novalić, u koji je poslovna zajednica polagala nade, uklopio se u mainstream stranačkog vladanja zemljom, a što je slikovito pokazao ovih dana kada smo ga gledali na fotografijama sa turističkog putovanja u SAD, dok je u Federaciji BiH „gorjelo“ od nekih važnih ekonomskih pitanja.
Nažalost, stranačko vladanje državom u kojem se strogoća trenira na privredi, a reforme zapostavljaju tamo gdje su potrebne – u javnom sektoru, administraciji koja bi trebala da bude brža, manja i efikasnija, zdravstvu koje je neodrživo na način na koji danas djeluje, itd. ne može ništa bolje ni iznjedriti.
Dok se stranački vladari svega postojećeg dogovaraju koji će se ceste graditi, a istovremeno imamo i eksperte i institucije, ministarstva i preduzeća koji se time bave – onda je jasno da ovdje nema sreće.
Od politike i političara se očekuje samo da prestanu kočiti, i da stvore ambijent u kojem će svako raditi svoj posao.
Dok oni blokiraju i deblokiraju, vrijeme prolazi a ključne žrtve da se „BiH na Bojani“ počne graditi još se ne prinose.
