Kultura

Vlakom preko Bosne

Autor: Marko Raguž / Foto: M. Raguž

Vlakom preko Bosne

Spremamsreću za te i budućnost drugu
Krenut ćemo, draga, vlakom prema jugu
Pobjeći iz svega u začaranom cugu
Zlatnim kolosijekom, vlakom prema jugu

U tom krajuviše nećeš sresti tugu
Stići cemo sunce, vlakom prema jugu
Ostaviti dane i godine posne
Kao davno nekad, brzim preko Bosne

Arsen Dedić

Bilješka o Andrićevoj priči Mostna Žepi                                                               

Baš kao što Svijet ne može postojati bez Zidova, tako taj istisvijet ne može postojati bez Mostova. Može biti da se radi o dva suprotna polajedne iste stvari – s jedne strane je to Zid a s druge strane Most. Kao što ječovjek imao potrebu da podigne zid i ogradi svoj teritorij, bilo da se radi ojednom čovjeku, narodu ili imperiji, tako je čovjek i imao potrebu da na tojpregradi uspostavi i granični topos, jer zid bez mosta svoju primarnu funkcijune može ispuniti. O tome se i pripovijeda u Andrićevoj priči Most na Žepi. Oko višegradskog mosta naDrini je Ivo Andrić, iskoristivši njegov simbolički potencijal, ispleoromenasknu tvorevinu koja se zove NaDrini ćuprija, dok je Most na Žepijedan kratki siže, koji je samo rukavac te velike priče o višegradskom mostu,baš kao što se Žepa uliva u Drinu, dok je taj mali most na Žepi izgrađen odmahu blizini ušća Žepe u Drinu. Samim time je taj mali most podesan za kratkisiže, kao što je i bila piščeva namjera, da napiše povijest o tome mostu.Mostova ima svakakvih, različitih vrsta, tako i u Bosni postoji mnogoOtomanskih mostova, iz kolonijalnog vremena te zemlje, čime su ti mostovi,nakon povlačenja Otomanske imperije sa ovih prostora, kao kulturni zaostacijedne druge civilizacije, postali građevine ogromnog simboličkog potencijala.Jer šta to može biti zanimljivo u jednom mostu u jednom selu u jednoj Bosni,ako ne to da je taj most izgradio Vezir velike Otomanske imperije, čime taj mostpostaje jedan od mnogih koje je Otomanska imperija izgradila u svojoj carevini,samo što je on sada ostao s druge strane Zida, u jednoj evropskoj zemlji –unutar evropskog kulturnog koda.

-U pripovjetkama Ive Andrićaima mnogo Istoka, a ima ga od svake vrste, stravičnog, mračnog, poetičnog,šaljivog, mudrog. Sarajlija, „dijete sa Istoka“, Andrić ima beskrajno i vrelointeresovanje za islamski element koji je toliko vremena bio gospodar i sudbinanjegovog zavičaja. Taj je interes kod Andrića duboko intiman. MnogostradalnaBosna, koja kao i bolan čovjek, niti je mogla spavati, niti je drugom davala dazaspi. Ta Bosna je od teške svoje nesanice ostavila mnogo u nasljeđe jednom odnajboljih svojih pisaca-. Ovako počinje poznati esej „Istok u pripovjetkama IveAndrića“ od Isidore Sekulić. Prisjetio sam se ovih riječi dok sam razgledao,prije desetak dana, Rimski most u Sarajevu. Ovaj zaboravljeni dragulj, samostotinjak metara daleko od vrela Bosne, čeka na rijetke posjetioce. O ovome,  Rimskom mostu Andrić nije pisao iako ga je poljepoti i broju lukova nadmašio jedino most u Višegradu. Za njega kažu da ga jesagradio prkos, i zato je usamljen. Usamljen a iz njegovih pukotina jeprocvjetala Katedrala. O, Bože. Suze liju, suze peku, bistre vode Bosnom teku.Ispod Rimskog mosta i žuborenje vode ima uvijek drugačiji zvuk. Njegov eho imahiljadu tonova. On je kameni spavač, prkosan od sna. On prati vašenajuzdrhtalije radosti i silazi do dna vaših patnji. On je neumorna ljudskačežnja za ljepotom.Ovako maštovitu arhitektonsku kraeaciju, možda, samo imaRialto most u Veneciji. I pored toga, mi nismo od ovog dragulja napravilimagnet za turiste. Rijetke Sarajlije kada pohode ovo mjesto to rade tiho iprikradaju se kao trgovci konjima sa stočne pijace Butile, koji kraj Rimskogmosta treba, tek malo da predahnu, napoje konje pa da nastave dalje prekoIgmana, šumskim puteljcima do sela Pindičići ili Vučija luka. To nije ono:„konj zelenko rosnu travu pase“. Stočna pijaca Butile je u ono vrijeme bila mjestona kome su snovi imali dobre šanse da postanu stvarnost. Ukoliko se ne kupimačak u vreći odnosno ako te ne namagarče trgovinom pa ti prodaju sipljivogkonja a to će se pokazati na strmim padinama Igmana, prilikom povratka kući.Mario Mandžukić zna šta je KONJ. On nije bio tako naivan da svog lijepogLipicanera kupi na stočnoj pijaci Butile u Sarajevu. U svome romanu„Gospođica“, Ivo Andrić je pisao o ovoj stočnoj pijaci Butile, pokraj Sarajeva.

Andrićevi opisi Sarajeva i Bosne su realni a to mu je priznao i nobelovac Orhan Pamuk prilikom svoje nedavne posjete Sarajevu. Istina, to nije uvjek „savršenstvo bez mane“ ali zato nisu krive sjene Orijenta, niti nekakve teorije zavjere. Mada, ruku na srce i toga ima. Vijest da je ispod Rimskog mosta postavljen eksploziv uoči dolaska pape Ivana u Sarajevo izazvala je veliku pozornost. Rekoh – ispod Rimskog mosta- jer kada Papa dolazi u posjetu, svi mostovi su Rimski. Srećom, dojava o eksplozivu je bila lažna i Papi se, hvala Bogu, nije ništa ružno desilo. Inače ovaj omiljeni Papa, kome je u centru Sarajeva podignut veliki i lijepi spomenik, u međuvremenu je postao Svetac. I to,  Svetac svih Sarajlija. Ili, ako ne svih, onda barem onih Sarajlija koji su dostojni tog imena. A takvih je većina.

Sarajevska Katedrala-spomenik papi Ivanu                 Foto. M. Raguž

 U Andrićevom eseju o Goji napisana je sljedećamisao: „ jednom sam, igrajući se, nacrtao vodenu površinu u večernjem sjaju ina njoj barku iza koje ostaje lepezasta brazda na vodi. Sve je nejasno, bezpojedinosti, gledano izdaleka. Dao sam jednom prijatelju, vedrom i pametnomčovjeku, taj crtež i ostavio mu da on sam navede ime. Bez oklevanja čovjek gaje okrstio -Poslednja vožnja-, iako se to ni po čemu nije moglo vidjeti“.Poslednja vožnja ipak nije isto što i Leonardova- Poslednja večera. Ali,zamisao je nastala u istoj kuhinji Ideja. Tamo gdje je čisti Smisao iPobožnost, Mit i Realnost dovedena u vezu jedna s drugom.

Sjenke nad Bosnom imaju i svoje vedrije nijanse i boje. Ljudi u trenucima očaja i beznađa često Boga prizivaju molitvom:- Bože daj mi Sunca, jedan Cvijet, jedan Osmijeh. I oči djeteta, daj mi, Bože-. Da. Stvari oko nas promatrati očima djeteta. Odmah ću to probati. Na tren sam sklopio i onda oči, ponovo otvorio. Preda mnom se ukazao ambijent iz najljepših snova. Pojavila se ona ista modra rijeka, kao u pjesmi. Sto godina duboka je. Tisuć ljeta široka je. Korito rijeke je bilo potpuno uređeno sa zidovima obloženim ukrasnim kamenom . I sa jedne i sa druge strane rijeke su bile šetnice sa klupama i drvoredima divljih kestenova. Da, sa  stablima divljih kestenova, dobro ste pročitali. I mi smo te drvorede kestenova sami uspjeli zasaditi, nisu nam trebali Austrijanci. Umijemo mi i sami ponešto uraditi. Krenulo nas je. Ova novosagrađena trasa Velike Aleje od vrela Bosne do Rimskog mosta imenovana je u šetalište Izeta Kike Sarajlića. Jedan kesten iz krošnje otpade i pogodi me posred glave. Prenuh se iz sanjarenja i preda mnom se ponovo pojavi Rimski most zarastao u granje i šikaru. Zapušten i zaboravljen. Lijepo je, sanjati. Možda, ovaj San svih Snova jednom postane stvarnost.

Rimski most-Sarajevo                     Foto: M. Raguž

„Najčudesniji Sarajlija,nježan, bijel i bolno-tanko mirisave duše kao oni bijeli njegovi cvjetovi štozare slatku tugu njegovih čežnjivih snova… – to su bile riječi kojima je uzborniku Hrvatska mlada lirika bio predstavljen Ivo Andrić, mladi pjesnik izBosne. Zapad i općeljudsko pronicanje, to je ono što u Andrićevim pripovjetkamadira u najfinije naše umjetničke osjetljivosti, piše u svom eseju IsidoraSekulić. Ali ono što vuče kao dubina, što čini da tim pripovjetkama prilazimosa žeđu, to je Istok. Isidora S. je svoj tekst Istok u pripovjetkama IveAndrića objavila 1923 god. i od tada su , nekako, i otpočeli napadi na Andrićakoji traju, skoro, cijelo stoljeće. To nije naudilo ovom velikom piscu. Palamuha na međeda, što naš narod kaže. Prije će biti da mu je pravilo besplatnu reklamu.Ovaj veliki pripovjedač sa dušom Anđela u svojoj knjizi „Nemiri“ kaže:

         Nisam mogao shvatiti zašto je za menesvaki

         živ čovjek tajna treptavih očiju izašto se pred

         mojim koracima svaka vrata zatvaraju,kao na

         tajni znak.

 Esej na temu Zapad u pripovjetkama Ive Andrićajoš nije niko napisao. Možda, zato, što se nema o čemu pisati. Na Istoku starepriče a na Zapadu ništa novo, kako to lijepo kaza Erih Marija Remark. Ali,Mostovi i Andrić su priča bez kraja. Bilo ih je mnogo, ispred i iza njega. Kaopali Anđeli su sijali na mjesečini i grleći spajali živote razdvojenog grada.Ti mostovi su sad oživljavali, propinjali se kao nabujala i podivljala rijekaispod njih i stresajući sa sebe mjesečinu pjevušili, plesali, kružili i lebdili.Prolazili su kroz naše snove i javu, vidljivi i nevidljivi, u svojoj ponoćnojobijesti, u tajanstvenom htijenju da ne spajaju samo obale i da ne služe samostopama čovjeka.O Rimskom mostu u Sarajevu nema pouzdanih podataka o graditeljuniti o vremenu gradnje. Ni o Šekspiru nema skoro nikakvih tragova niti podatakaosim grandioznog djela koje je iza sebe ostavio. Pobogu, zar to nije dovoljno?To nisu snovi niti priviđenja nego stvarnost koja traje stoljećima i blista usvoj svojoj ljepoti i raskoši.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                        Jer šta je priča o Mostu, ako ne Most unutar jezika, jednoparalelno umjetničko djelo klesarskom zanatu. Baš kao što se taj klesar Mostaunutar jezika napominje na kraju povijesti o Mostu na Žepi, tako se i unutar te povijesti mnogo pripovijeda i osamome neimaru toga mosta, budući da između pisca povijesti i graditelja mostapostoji doslovna i simbolička veza. Ovaj moj kratki tekst nema ambiciju darazotkrije magiju čarobnog stvaranja Ive Andrića, tog velikog Vezira našeliterature. Ali , ako postoji neka tajna veza pisca i graditelja mosta onda jenjihovo izvorište u davnim slikama iz djetinjstva. Ta sjećanja iz djetinjstvanisu brčkanja u nekoj plitkoj barici poslije kiše nego su duboka kao bunar.Svoju pripovjetku Andrić završava ovim riječima: „Onaj koji ovo priča, prvi jekoji je došao na zamisao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jedno večekad se vraćao iz planine i umoran, sjeo pored kamenite ograde na mostu. Bili suvreli ljetni dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, osjetida je još topal od dnevne žege. Čovjek je bio znojan, a sa Drine je dolaziohladan vjetar. Prijatan i čudan je bio dodir toplog, klesarskog kamena. Odmahse sporazumješe. Tada je odlučio da mu napiše istoriju“. Spustio sam knjigu nasto kao što Emir Kusturica, sa olakšanjem, spušta nakon svirke, svoju bas gitaru i pomislih jesu li ovaj dječak-budućiNobelovac i graditelj mosta Vezir Jusuf koji je sa devet godina odveden izŽepe, jedna te ista osoba? Da li, možda, i mi sami živimo, odnosno ponavljamo,živote nekih osoba koji, su nekad davno, već jednom ispisali svoju životnupriču i onda napustili pozornicu?

 Puno su važniji osjećaji iz kojih se rodila Ideja o gradnji mosta nego natpisi na mostu.Tako se u povijesti Mosta na Žepi pripovijeda o jednom mladom carigradskom mualimu, koji je bio rodom iz Bosne, a koji je osmislio natpis koji bi se trebao urezati u most: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština Pružiše ruku jedna drugoj, Nastade ovaj krasni most, Radost podanika i dika Jusufova na oba sveta.“ Samim ovim natpisom most dobija i izvjesne simboličke konotacije. Međutim Jusuf, kojega prate sjene zatvorskog života, i koji sluti svoju smrt, odbija da stavi bilo kakav natpis na most. U jednom svom tekstu Meša Selimović piše: U „Mostu na Žepi“, jednoj od najljepših pripovjedaka cjelokupne svjetske literature, vezir Jusuf će izbrisati i posljednju riječ s natpisa na tek dovršenom mostu: umjetničkom djelu nije potreban komentar niti ikakva dopuna izvan njega samog. Ono je cjelovito takvo kakvo jeste, „hair i ljepota“, samo sebe najbolje objašnjava, samo sobom najpotpunije govori o sebi.

 Na ovom Svijetu je izgrađenomnogo mostova, koji su mnogo veći i značajniji nego taj most u jednom zabačenomselu u Bosni, na rubu velike Imperije, koja je ovladala tim prostorom. Međutim,jedini most koji čovjek ne može da izgradi jeste most sa drugim Svijetom, onimkoji možda egzistira negdje drugo u dubinama svemira, i s kojim je naša sponamožda Bog, a možda i ne. U priči Most naŽepi je zapisano sljedeće, odnosno tom rečenicom je možda na najbolji načinopisan most: „Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj pozapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i stali tako zajedan trenutak, lebdeći nad ponorom.“  Čovjek je ovaj Svijet podijelo na zoneokružene zidovima ili bodljikavom žicom, dok su mostovi koje gradi samo jedangranični punkt prepun tenzije. Oko svakog mosta se koncetrira i tenzija, jer jemost granični topos, a tenzija je uvijek prisutna na granici. Takav je i Mostna Žepi – jedan od onih prokletih graničnih toposa, koji u sebi sadrži ogromansimbolički potencijal, pa tako i onaj najširi – koji se tiče ustroja vasione,izvan ovog našeg Svijeta sabijenog u sferu vazduha koji ga prstenasto rubi, akojeg ljudi udišu, i izvan kojeg ne mogu da istupe, jer ograničava njihovemogućnosti. Ta granica prolazi i kroz priču, baš kao što jedan takav graničnitopos protkiva Andrićevu priču Most naŽepi. Ona je svojevrsni jezički pečat mostu, kojega je klesao vrijednineimar čekajući čas svoje smrti, i provodeći svoje dane u želji da premosti tugranicu između dva svijeta. Ona mu udahnjuje simbolički potencijal, koji sepruža onoliko koliko se pruža i čovjekov Svijet, jer su granice čovjekovogSvijeta granice njegovog Jezika. Pukotina Svijeta je odražena u tom Jeziku, baškao što i Most nadvisuje tu pukotinu Svijeta, težeći da uspostavi granicuizmeđu sve većeg i većeg prostora – u skladu sa širenjem čovjekovih horizonatai njegovog znanja i poimanja Svijeta. „Odnekud se ustali u njemu ova misao:svako ljudsko delo i svaka reč moguda donesu zlo. I ta mogućnost poče daveje iz svake stvari koju čuje, vidi, rekne ili pomisli. Pobednik Vezir osetistrah od života. Tako je i ne sluteći ulazio u ono stanje koje je prva fazaumiranja, kad čovek počne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacajunego stvari same.“ Ovdje se govori o pojavljivanju te pukotine svijeta učovjekovom životu, jer kako kaže Hajnrih Hajne, pukotina svijeta prolazi krozsrce pjesnika, a ta pukotina Svijeta, je čovjekova smrtnost, i niti jedančovjek ne poznaje granice te pukotine i način na koji je moguće tu pukotinupremostiti. Tako je i sjena koju baca most obasjan Suncem, zapravo njegovsimboličku potencijal, koji egzistira izvan njegovih zidina – odnosno svojblijedi odraz dobija tek u Jeziku. U knjizi Znakovi pored puta Andrić piše:„Bez tegobe sam živeo ploveći kao sitno zrno prašine koje titra u sunčevomzraku. Bez težine je, plovi put vasiona, prožeto suncem i samo kao malo sunce.Nisam znao da ovakva gorčina može ispuniti dušu čovjeka. Zaboravio sam da ženastoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta“.

Povodom Andrićeve godišnjice rođenja: 09.10.1892 – 09.10.2019.g.

Autor Marko Raguž

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close