Autor: Marko Raguž / Foto: M. Raguž
Vlakom preko Bosne
Spremam
sreću za te i budućnost drugu
Krenut ćemo, draga, vlakom prema jugu
Pobjeći iz svega u začaranom cugu
Zlatnim kolosijekom, vlakom prema jugu
U tom kraju
više nećeš sresti tugu
Stići cemo sunce, vlakom prema jugu
Ostaviti dane i godine posne
Kao davno nekad, brzim preko Bosne
Arsen Dedić
Bilješka o Andrićevoj priči Most na Žepi
Baš kao što Svijet ne može postojati bez Zidova, tako taj isti svijet ne može postojati bez Mostova. Može biti da se radi o dva suprotna pola jedne iste stvari – s jedne strane je to Zid a s druge strane Most. Kao što je čovjek imao potrebu da podigne zid i ogradi svoj teritorij, bilo da se radi o jednom čovjeku, narodu ili imperiji, tako je čovjek i imao potrebu da na toj pregradi uspostavi i granični topos, jer zid bez mosta svoju primarnu funkciju ne može ispuniti. O tome se i pripovijeda u Andrićevoj priči Most na Žepi. Oko višegradskog mosta na Drini je Ivo Andrić, iskoristivši njegov simbolički potencijal, ispleo romenasknu tvorevinu koja se zove Na Drini ćuprija, dok je Most na Žepi jedan kratki siže, koji je samo rukavac te velike priče o višegradskom mostu, baš kao što se Žepa uliva u Drinu, dok je taj mali most na Žepi izgrađen odmah u blizini ušća Žepe u Drinu. Samim time je taj mali most podesan za kratki siže, kao što je i bila piščeva namjera, da napiše povijest o tome mostu. Mostova ima svakakvih, različitih vrsta, tako i u Bosni postoji mnogo Otomanskih mostova, iz kolonijalnog vremena te zemlje, čime su ti mostovi, nakon povlačenja Otomanske imperije sa ovih prostora, kao kulturni zaostaci jedne druge civilizacije, postali građevine ogromnog simboličkog potencijala. Jer šta to može biti zanimljivo u jednom mostu u jednom selu u jednoj Bosni, ako ne to da je taj most izgradio Vezir velike Otomanske imperije, čime taj most postaje jedan od mnogih koje je Otomanska imperija izgradila u svojoj carevini, samo što je on sada ostao s druge strane Zida, u jednoj evropskoj zemlji – unutar evropskog kulturnog koda.
-U pripovjetkama Ive Andrića ima mnogo Istoka, a ima ga od svake vrste, stravičnog, mračnog, poetičnog, šaljivog, mudrog. Sarajlija, „dijete sa Istoka“, Andrić ima beskrajno i vrelo interesovanje za islamski element koji je toliko vremena bio gospodar i sudbina njegovog zavičaja. Taj je interes kod Andrića duboko intiman. Mnogostradalna Bosna, koja kao i bolan čovjek, niti je mogla spavati, niti je drugom davala da zaspi. Ta Bosna je od teške svoje nesanice ostavila mnogo u nasljeđe jednom od najboljih svojih pisaca-. Ovako počinje poznati esej „Istok u pripovjetkama Ive Andrića“ od Isidore Sekulić. Prisjetio sam se ovih riječi dok sam razgledao, prije desetak dana, Rimski most u Sarajevu. Ovaj zaboravljeni dragulj, samo stotinjak metara daleko od vrela Bosne, čeka na rijetke posjetioce. O ovome, Rimskom mostu Andrić nije pisao iako ga je po ljepoti i broju lukova nadmašio jedino most u Višegradu. Za njega kažu da ga je sagradio prkos, i zato je usamljen. Usamljen a iz njegovih pukotina je procvjetala Katedrala. O, Bože. Suze liju, suze peku, bistre vode Bosnom teku. Ispod Rimskog mosta i žuborenje vode ima uvijek drugačiji zvuk. Njegov eho ima hiljadu tonova. On je kameni spavač, prkosan od sna. On prati vaše najuzdrhtalije radosti i silazi do dna vaših patnji. On je neumorna ljudska čežnja za ljepotom.Ovako maštovitu arhitektonsku kraeaciju, možda, samo ima Rialto most u Veneciji. I pored toga, mi nismo od ovog dragulja napravili magnet za turiste. Rijetke Sarajlije kada pohode ovo mjesto to rade tiho i prikradaju se kao trgovci konjima sa stočne pijace Butile, koji kraj Rimskog mosta treba, tek malo da predahnu, napoje konje pa da nastave dalje preko Igmana, šumskim puteljcima do sela Pindičići ili Vučija luka. To nije ono: „konj zelenko rosnu travu pase“. Stočna pijaca Butile je u ono vrijeme bila mjesto na kome su snovi imali dobre šanse da postanu stvarnost. Ukoliko se ne kupi mačak u vreći odnosno ako te ne namagarče trgovinom pa ti prodaju sipljivog konja a to će se pokazati na strmim padinama Igmana, prilikom povratka kući. Mario Mandžukić zna šta je KONJ. On nije bio tako naivan da svog lijepog Lipicanera kupi na stočnoj pijaci Butile u Sarajevu. U svome romanu „Gospođica“, Ivo Andrić je pisao o ovoj stočnoj pijaci Butile, pokraj Sarajeva.
Andrićevi opisi Sarajeva i Bosne su realni a to mu je priznao i nobelovac Orhan Pamuk prilikom svoje nedavne posjete Sarajevu. Istina, to nije uvjek „savršenstvo bez mane“ ali zato nisu krive sjene Orijenta, niti nekakve teorije zavjere. Mada, ruku na srce i toga ima. Vijest da je ispod Rimskog mosta postavljen eksploziv uoči dolaska pape Ivana u Sarajevo izazvala je veliku pozornost. Rekoh – ispod Rimskog mosta- jer kada Papa dolazi u posjetu, svi mostovi su Rimski. Srećom, dojava o eksplozivu je bila lažna i Papi se, hvala Bogu, nije ništa ružno desilo. Inače ovaj omiljeni Papa, kome je u centru Sarajeva podignut veliki i lijepi spomenik, u međuvremenu je postao Svetac. I to, Svetac svih Sarajlija. Ili, ako ne svih, onda barem onih Sarajlija koji su dostojni tog imena. A takvih je većina.
Sarajevska Katedrala-spomenik papi Ivanu Foto. M. Raguž
U Andrićevom eseju o Goji napisana je sljedeća misao: „ jednom sam, igrajući se, nacrtao vodenu površinu u večernjem sjaju i na njoj barku iza koje ostaje lepezasta brazda na vodi. Sve je nejasno, bez pojedinosti, gledano izdaleka. Dao sam jednom prijatelju, vedrom i pametnom čovjeku, taj crtež i ostavio mu da on sam navede ime. Bez oklevanja čovjek ga je okrstio -Poslednja vožnja-, iako se to ni po čemu nije moglo vidjeti“. Poslednja vožnja ipak nije isto što i Leonardova- Poslednja večera. Ali, zamisao je nastala u istoj kuhinji Ideja. Tamo gdje je čisti Smisao i Pobožnost, Mit i Realnost dovedena u vezu jedna s drugom.
Sjenke nad Bosnom imaju i svoje vedrije nijanse i boje. Ljudi u trenucima očaja i beznađa često Boga prizivaju molitvom:- Bože daj mi Sunca, jedan Cvijet, jedan Osmijeh. I oči djeteta, daj mi, Bože-. Da. Stvari oko nas promatrati očima djeteta. Odmah ću to probati. Na tren sam sklopio i onda oči, ponovo otvorio. Preda mnom se ukazao ambijent iz najljepših snova. Pojavila se ona ista modra rijeka, kao u pjesmi. Sto godina duboka je. Tisuć ljeta široka je. Korito rijeke je bilo potpuno uređeno sa zidovima obloženim ukrasnim kamenom . I sa jedne i sa druge strane rijeke su bile šetnice sa klupama i drvoredima divljih kestenova. Da, sa stablima divljih kestenova, dobro ste pročitali. I mi smo te drvorede kestenova sami uspjeli zasaditi, nisu nam trebali Austrijanci. Umijemo mi i sami ponešto uraditi. Krenulo nas je. Ova novosagrađena trasa Velike Aleje od vrela Bosne do Rimskog mosta imenovana je u šetalište Izeta Kike Sarajlića. Jedan kesten iz krošnje otpade i pogodi me posred glave. Prenuh se iz sanjarenja i preda mnom se ponovo pojavi Rimski most zarastao u granje i šikaru. Zapušten i zaboravljen. Lijepo je, sanjati. Možda, ovaj San svih Snova jednom postane stvarnost.
Rimski most-Sarajevo Foto: M. Raguž
„Najčudesniji Sarajlija, nježan, bijel i bolno-tanko mirisave duše kao oni bijeli njegovi cvjetovi što zare slatku tugu njegovih čežnjivih snova… – to su bile riječi kojima je u zborniku Hrvatska mlada lirika bio predstavljen Ivo Andrić, mladi pjesnik iz Bosne. Zapad i općeljudsko pronicanje, to je ono što u Andrićevim pripovjetkama dira u najfinije naše umjetničke osjetljivosti, piše u svom eseju Isidora Sekulić. Ali ono što vuče kao dubina, što čini da tim pripovjetkama prilazimo sa žeđu, to je Istok. Isidora S. je svoj tekst Istok u pripovjetkama Ive Andrića objavila 1923 god. i od tada su , nekako, i otpočeli napadi na Andrića koji traju, skoro, cijelo stoljeće. To nije naudilo ovom velikom piscu. Pala muha na međeda, što naš narod kaže. Prije će biti da mu je pravilo besplatnu reklamu. Ovaj veliki pripovjedač sa dušom Anđela u svojoj knjizi „Nemiri“ kaže:
Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki
živ čovjek tajna treptavih očiju i zašto se pred
mojim koracima svaka vrata zatvaraju, kao na
tajni znak.
Esej na temu Zapad u pripovjetkama Ive Andrića još nije niko napisao. Možda, zato, što se nema o čemu pisati. Na Istoku stare priče a na Zapadu ništa novo, kako to lijepo kaza Erih Marija Remark. Ali, Mostovi i Andrić su priča bez kraja. Bilo ih je mnogo, ispred i iza njega. Kao pali Anđeli su sijali na mjesečini i grleći spajali živote razdvojenog grada. Ti mostovi su sad oživljavali, propinjali se kao nabujala i podivljala rijeka ispod njih i stresajući sa sebe mjesečinu pjevušili, plesali, kružili i lebdili. Prolazili su kroz naše snove i javu, vidljivi i nevidljivi, u svojoj ponoćnoj obijesti, u tajanstvenom htijenju da ne spajaju samo obale i da ne služe samo stopama čovjeka.O Rimskom mostu u Sarajevu nema pouzdanih podataka o graditelju niti o vremenu gradnje. Ni o Šekspiru nema skoro nikakvih tragova niti podataka osim grandioznog djela koje je iza sebe ostavio. Pobogu, zar to nije dovoljno? To nisu snovi niti priviđenja nego stvarnost koja traje stoljećima i blista u svoj svojoj ljepoti i raskoši. Jer šta je priča o Mostu, ako ne Most unutar jezika, jedno paralelno umjetničko djelo klesarskom zanatu. Baš kao što se taj klesar Mosta unutar jezika napominje na kraju povijesti o Mostu na Žepi, tako se i unutar te povijesti mnogo pripovijeda i o samome neimaru toga mosta, budući da između pisca povijesti i graditelja mosta postoji doslovna i simbolička veza. Ovaj moj kratki tekst nema ambiciju da razotkrije magiju čarobnog stvaranja Ive Andrića, tog velikog Vezira naše literature. Ali , ako postoji neka tajna veza pisca i graditelja mosta onda je njihovo izvorište u davnim slikama iz djetinjstva. Ta sjećanja iz djetinjstva nisu brčkanja u nekoj plitkoj barici poslije kiše nego su duboka kao bunar. Svoju pripovjetku Andrić završava ovim riječima: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na zamisao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jedno veče kad se vraćao iz planine i umoran, sjeo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli ljetni dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, osjeti da je još topal od dnevne žege. Čovjek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vjetar. Prijatan i čudan je bio dodir toplog, klesarskog kamena. Odmah se sporazumješe. Tada je odlučio da mu napiše istoriju“. Spustio sam knjigu na sto kao što Emir Kusturica, sa olakšanjem, spušta nakon svirke, svoju bas gitaru i pomislih jesu li ovaj dječak-budući Nobelovac i graditelj mosta Vezir Jusuf koji je sa devet godina odveden iz Žepe, jedna te ista osoba? Da li, možda, i mi sami živimo, odnosno ponavljamo, živote nekih osoba koji, su nekad davno, već jednom ispisali svoju životnu priču i onda napustili pozornicu?
Puno su važniji osjećaji iz kojih se rodila Ideja o gradnji mosta nego natpisi na mostu.Tako se u povijesti Mosta na Žepi pripovijeda o jednom mladom carigradskom mualimu, koji je bio rodom iz Bosne, a koji je osmislio natpis koji bi se trebao urezati u most: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština Pružiše ruku jedna drugoj, Nastade ovaj krasni most, Radost podanika i dika Jusufova na oba sveta.“ Samim ovim natpisom most dobija i izvjesne simboličke konotacije. Međutim Jusuf, kojega prate sjene zatvorskog života, i koji sluti svoju smrt, odbija da stavi bilo kakav natpis na most. U jednom svom tekstu Meša Selimović piše: U „Mostu na Žepi“, jednoj od najljepših pripovjedaka cjelokupne svjetske literature, vezir Jusuf će izbrisati i posljednju riječ s natpisa na tek dovršenom mostu: umjetničkom djelu nije potreban komentar niti ikakva dopuna izvan njega samog. Ono je cjelovito takvo kakvo jeste, „hair i ljepota“, samo sebe najbolje objašnjava, samo sobom najpotpunije govori o sebi.
Na ovom Svijetu je izgrađeno mnogo mostova, koji su mnogo veći i značajniji nego taj most u jednom zabačenom selu u Bosni, na rubu velike Imperije, koja je ovladala tim prostorom. Međutim, jedini most koji čovjek ne može da izgradi jeste most sa drugim Svijetom, onim koji možda egzistira negdje drugo u dubinama svemira, i s kojim je naša spona možda Bog, a možda i ne. U priči Most na Žepi je zapisano sljedeće, odnosno tom rečenicom je možda na najbolji način opisan most: „Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i stali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom.“ Čovjek je ovaj Svijet podijelo na zone okružene zidovima ili bodljikavom žicom, dok su mostovi koje gradi samo jedan granični punkt prepun tenzije. Oko svakog mosta se koncetrira i tenzija, jer je most granični topos, a tenzija je uvijek prisutna na granici. Takav je i Most na Žepi – jedan od onih prokletih graničnih toposa, koji u sebi sadrži ogroman simbolički potencijal, pa tako i onaj najširi – koji se tiče ustroja vasione, izvan ovog našeg Svijeta sabijenog u sferu vazduha koji ga prstenasto rubi, a kojeg ljudi udišu, i izvan kojeg ne mogu da istupe, jer ograničava njihove mogućnosti. Ta granica prolazi i kroz priču, baš kao što jedan takav granični topos protkiva Andrićevu priču Most na Žepi. Ona je svojevrsni jezički pečat mostu, kojega je klesao vrijedni neimar čekajući čas svoje smrti, i provodeći svoje dane u želji da premosti tu granicu između dva svijeta. Ona mu udahnjuje simbolički potencijal, koji se pruža onoliko koliko se pruža i čovjekov Svijet, jer su granice čovjekovog Svijeta granice njegovog Jezika. Pukotina Svijeta je odražena u tom Jeziku, baš kao što i Most nadvisuje tu pukotinu Svijeta, težeći da uspostavi granicu između sve većeg i većeg prostora – u skladu sa širenjem čovjekovih horizonata i njegovog znanja i poimanja Svijeta. „Odnekud se ustali u njemu ova misao: svako ljudsko delo i svaka reč mogu da donesu zlo. I ta mogućnost poče da veje iz svake stvari koju čuje, vidi, rekne ili pomisli. Pobednik Vezir oseti strah od života. Tako je i ne sluteći ulazio u ono stanje koje je prva faza umiranja, kad čovek počne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacaju nego stvari same.“ Ovdje se govori o pojavljivanju te pukotine svijeta u čovjekovom životu, jer kako kaže Hajnrih Hajne, pukotina svijeta prolazi kroz srce pjesnika, a ta pukotina Svijeta, je čovjekova smrtnost, i niti jedan čovjek ne poznaje granice te pukotine i način na koji je moguće tu pukotinu premostiti. Tako je i sjena koju baca most obasjan Suncem, zapravo njegov simboličku potencijal, koji egzistira izvan njegovih zidina – odnosno svoj blijedi odraz dobija tek u Jeziku. U knjizi Znakovi pored puta Andrić piše: „Bez tegobe sam živeo ploveći kao sitno zrno prašine koje titra u sunčevom zraku. Bez težine je, plovi put vasiona, prožeto suncem i samo kao malo sunce. Nisam znao da ovakva gorčina može ispuniti dušu čovjeka. Zaboravio sam da žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta“.
Povodom Andrićeve godišnjice rođenja: 09.10.1892 – 09.10.2019.g.
Autor Marko Raguž
magazinplus.eu
